Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 10 Gž-1073/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Tanje Novak – Premec kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J. (OIB: ...) iz V., zastupanog po punomoćnici S. H., odvjetnici iz O., protiv tuženika R. A. d.d. Z. (OIB: ...), zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G.1 & G. iz Z., radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima broj P-149/20-43 od 20. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 8. studenog 2023.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika se djelomično usvaja, a djelomično odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj P-149/20-43 od 20. lipnja 2023.:

-preinačuje u toč.I. izreke i odbija tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe čl.1. Ugovora o kreditu broj 198-50-4312126 sklopljenog dana 10. kolovoza 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora kojom je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti CHF 21.211,71 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita;

-potvrđuje u toč.II. – i u dosuđujućem dijelu toč.III. izreke;

r i j e š i o  j e

-potvrđuje u odluci o troškovima postupka u toč.IV izreke u odnosu na tužitelju dosuđeni trošak u iznosu od 1.742,09 Eur (13.125,75 kn) sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, a preinačuje u preostalom dijelu i odbija tužitelj sa zatraženim troškom u iznosu od 186,64 Eur (1.406,25 kn).

II/U nepobijanom odbijajućem dijelu sadržanom u toč.III izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

III/Odbija se tuženik sa zahtjevom radi naknade mu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč.I utvrđena je ništetnom odredba čl.1. Ugovora o kreditu broj 198-50-4312126 sklopljenog dana 10. kolovoza 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu kojom je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti CHF 21.211,71 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Toč.II izreke ništetnom je utvrđena i ugovorna odredba čl.7. navedenog uovor i to u dijelu koji glasi“u kunskoj protuvrijednosti po srednje tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita“. Toč.III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova takvih ništetnih odredbi isplati preplaćeni novčani iznos od 3.795,74 Eur (28.598,99 kn) sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 31.3.2008. do posljednjeg mjesečnog dospijeća određenog sa 31.8.2014., dok je tužitelj odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 58,60 Eur (441,49 kn). Toč. IV izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 1.928,73 Eur (14.532,00 kn) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Pravodobno izjavljenom tuženik pobija navedenu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga i s prijedlogom ovom sudu da pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Naime, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 10. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 198-50- 4312126 na iznos 21.211,71 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl.1.), uz redovnu kamatu od 5,49% godišnje, promjenjivu (čl.2.) na rok otplate od 84 mjeseci, te da je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća te da je tužitelj predmetnu obvezu otplatio. Nastavno prvostupanjski sud iznosi sadržaj utvrđenja iz pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. u dijelu utvrđenja da su banke (pa i prednik tuženika) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora između parničnih stranaka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je (i) tuženik postupao suprotno odredbama čl. 96. i čl.97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/07 - „Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), a i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

5.1. Analizirajući iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu prvostupanjski sud zaključuje da ugovor ima svojstvo potrošačkog ugovora obzirom da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba i da mu je kredit odobren kao namjenski - za kupovinu osobnog vozila, a ne u poslovne, obrtničke ili druge namjene, slijedom čega da tužitelju pripada i zaštita temeljem ZZP/07 koji je bio na snazi u času sklapanja predmetnog ugovora.

5.2. Nastavno tome, prvostupanjski sud je - pozivom na odredbu čl. 138.A. ZZP/07 kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a i na odredbu 502.c Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stav. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi – ocijenio da se pravna utvrđenja iz ranije u ovom obrazloženju citiranih presuda proizašlih iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač- Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženika, primjenjuju i u konkretnom postupku.

5.3. Ocjenjujući tijekom postupka provedene dokaze, prvostupanjski sud nadalje zaključuje da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a da mu niti prilikom potpisivanja Ugovora nije predočena dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti pa kako je dakle izostalo određivanje takvih parametara, to predmetne odredbe čl. 1 i 7. nisu razumljive, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju da je izostalo uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je postupanje suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13 i 78/15) jer je utvrđeno da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa se ista smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a obzirom da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika to da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pri tom je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije dokazao protivno pa je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja ništetnim ugovorih odredbi u kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica kredita vezana uz tečaj CHF.

5.4. Na osnovu provedenog financijskog vještačenja povjerenog vještakinji L. B., prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj od dana dospijeća prve obveze do dana konačne otplate s osnova razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme plasmana kredita, preplatio ukupno 3.795,74 Eur (28.598,99 kn) pa je pozivom na odredbu čl.1111. ZOO-a obvezao tuženika na povrat tužitelju preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi i to sukladno nastavnoj odredbi čl.1115. ZOO-a od dana stjecanja utvrdivši tuženika nepoštenim stjecateljem jer je ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim.

5.5. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski sud je otklonio kao neosnovanog obzirom da je tužitelj tužbu podnio 27.4.2020. slijedom čega je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225.ZOO obzirom da je pravomoćnim okončanjem spora (14.6.2018.) pred Visokim trgovačkim sudom RH zastara počela teći iznova.

6. Pobijajući prvostupanjsku odluku, tuženik uvodno u žalbi tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća i pravo na obrazloženu sudsku odluku, a i pravo na procesnu jednakost jer da je prvostupanjski sud zanemario njegove tijekom postupka iznošene navode i dokazne prijedloge, ne dajući za to nikakve razloge. U tom kontekstu je posebno naglasio da se u konkretnom predmetu ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, ponavljajuće navode svog odgovora na tužbu ističući – da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajuću u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, da je već u odgovoru na tužbu istaknuo da je odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, a da je predložio i dokaze (saslušanje tužitelja) i priložio promotivne uvjete važeće u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te tužiteljev zahtjev za kredit, no što da je prvostupanjski sud zanemario pogrešno smatrajući da je pitanje osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva već utvrđeno u postupku kolektivne zaštite.

6.1. Nastavno tome pledira na žalbenom razlogu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.107.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a - dalje: ZID ZPP 80/22 uz izuzetke propisane odredbama čl.107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/22) navodeći da pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama – ponajprije činjenicama na osnovu kojih je prvostupanjski sud zaključio o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi obzirom da se obrazloženje pobijane presude svodi isključivo na pozivanje prvostupanjskog suda na utvrđenja proizašlih iz okončane parnice radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

6.2. Pledirajući na relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.338.stav.4. ZPP-a – tuženik iznosi zakonski opis citirane odredbe, a postupanje prvostupanjskog suda ocjenjuje arbitrarnim.

6.3. U žalbi tuženik ponavlja tijekom postupka isticani materijalno-pravni prigovor utemeljen na odredbi čl.326.stav.2. ZOO-a koja propisuje da se ništetnost ne može isticati ukoliko je ugovor izvršen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja.

6.4. Pored toga da pobijanoj presudi nedostaju razlozi na osnovu kojih je prvostupanjski sud tuženika odredio nesavjesnim stjecateljem i primijenio u odnosu na početak tijeka kamate odredbu čl.1115. ZOO-a.

7. Razmatranjem sadržaja pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenih žalbenih razloga i navoda tuženika, odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja u smislu odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a valja ponajprije navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a. Tome valja nadodati da je obrazloženje prvostupanjske presude potpuno sukladno odredbi čl.338.stav.4. ZPP-a pa niti odnosna relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka, koju tuženik niti ne konkretizira u odnosu na konkretnu presudu, nije ostvarena.

7.1. Nadalje, su potpuno neutemeljeni opširni žalbeni navodi u kojima tuženik višekratno ponavlja da mu tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo dopušteno dokazivanje da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu a niti mu je dopušteno dokazivanje "okolnosti konkretnog ugovora o kreditu". Stoga valja tek kratko navesti – a polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u ugovora o kreditu, te da su banke u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih

pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora – no da tuženik u konkretnom slučaju takvu obaviještenosti konkretnog tužitelja kao potrošača nije dokazao, toviše što je predložio njegovo saslušanje koje je provedeno i koje je rezultiralo potvrdom činjeničnog osnova tužbe.

7.2. Stoga je upravo ranije iznesenim utvrđenjima proizašlim iz presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan sud i u predmetnoj parnici, jer se tužitelj na njih i pozvao u smislu ranije citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, a tuženik nije dokazao da su uvjeti i okolnosti konkretnog, pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem bile drugačije.

8. U odnosu na žalbene navode vezane uz primjenu odredbe čl.1115. ZOO-a valja tek kratko navesti da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju zateznu kamatu na pojedine, mjesečno specificirane preplaćene novčane iznose, sukladno njegovom zahtjevu i pozivom na odredbu čl.1115. ZOO-a jer, polazeći od pravne prirode samog spora - stjecanja bez osnove - te obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam tuženik inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih to takvom postupanju tuženika evidentno nedostaje pretpostavka savjesnosti koja bi ga potom i oslobodila obveze na platež zatezne kamate od dana stjecanja, a što jasno proizlazi iz cjelovitog iščitavanja obrazloženja pobijane presude.

9. U odnosu na žalbom ponovljeno stajalište tuženika o osnovanosti prigovora zastare utužene tražbine valja navesti da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, u konkretnom slučaju zastara je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 27. travnja 2020. to evidentno petogodišnji zastarni rok nije protekao.

10. Stajalište tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, također je neosnovano. No iako je točno da odredba čl. 326. stav. 2. ZOO propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezi tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika – da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja – pa je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer je pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.

11. No žalba tuženika je osnovana utoliko što je povodom njezinog izjavljivanja ovaj sud stekao mogućnost ispitivanja pobijane presude u okviru ovlasti iz odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a i u odnosu a pravilnost primijenjenog materijalnog prava. U tom u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne kontekstu osnovana je žalba tuženika

odredbe čl.1. Ugovora o kreditu kojom je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti CHF 21.211,71 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Naime, obzirom da se ništetnom proglašava cijela ugovorna odredba o glavnici kredita (i njezinom nominalnom iznosu) valja navesti da za to nema nikakvog uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti u sadržaju provedenog postupka. Slijedom toga valjalo je djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika preinačiti pobijanu toč.I izreke pozivom na odredbu čl. 373. ZPP-a i odbiti tužitelja sa odnosnim dijelom postavljenog tužbenog zahtjeva. U preostalom dijelu toč.II – , u dosuđujućem dijelu toč.III izreke valjalo je prvostupanjsku presudu potvrditi, a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a.

12. Žalba tuženika neosnovana je u odnosu na primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa – „Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) u dijelu primjene vrijednosti boda od 15,00 kn (1,99 Eur) obzirom da je Tbr.48/3 propisano da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

12.1. No neosnovano je prvostupanjski sud priznao tužitelju nagradu za sastav podneska od 22.5.2023. po Tbr. 8/1 Tarife (u iznosu od 1.875,00 kn/248,86 Eur) umjesto po Tbr. 8/3 Tarife u iznosu od 468,75 kn ( 62,21 Eur) obzirom da se radi o podnesku kojim je tužbeni zahtjev samo usklađen sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22 – ispravak) pa je djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika valjalo odluku o troškovima potvrditi za iznos od 13.125,75 kn (1.742,09 Eur) pozivom na odredbu čl.380.toč.2. ZPP-a), a djelomičnim usvajanjem žalbe preinačiti odluku o troškovima postupka i odbiti tužitelja sa zahtjevom radi naknade mu troška postupka u iznosu od 1.406,25 kn (186,64 Eur) sukladno odredbi čl.380.toč.3. ZPP-a.

13. U nepobijanom odbijajućem dijelu sadržanom u toč.III izreke, navedena presuda ostaje neizmijenjena.

14. Konačno, unatoč djelomičnom žalbenom uspjehu tuženika isti nije od utjecaja na odluku o troškovima postupka jer zbog dijela zahtjeva sa kojim tužitelj nije uspio nisu nastali posebni troškovi. Tuženiku nije dosuđen niti trošak žalbenog postupka, imajući u vidu da je njegov žalbeni uspjeh isključiva posljedica primjene odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a dok se sadržajem izjavljene žalbe na konkretnu pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na toč.1. predmetnog ugovora, uopće nije referirao.

15. Zbog obveze dvojnog iskazivanja novčanih iskaza vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz čl.43.stav.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22 – ispravak), novčani iznosi navedeni u ovoj odluci iskazani su i u valuti kn i to prema stopi konverzije između eura i hrvatske kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn.

U Varaždinu, 8. studenog 2023.

Predsjednica vijeća

Dubravka Bosilj v.r.