Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-2439/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji Andrei Boras Ivanišević, kao sucu pojedincu, temeljem nacrta odluke sudskog savjetnika T. V., u pravnoj stvari tužitelja A. H. d.o.o., Z., OIB:…, zastupan po punomoćnicama, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu B. & P. iz Z., protiv tuženika Ž. B. iz B., Njemačka, OIB:…, radi izdavanja platnog naloga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: 96 Pl-547/2023-2 od 28. rujna 2023., dana 8. studenog 2023.,
r i j e š i o j e:
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: 96 Pl-547/2023-2 od 28. rujna 2023.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem odbacuje se tužba s prijedlogom za izdavanjem platnog naloga.
2. Protiv citiranog rješenja žali se tužitelj, pobijajući isto u cijelosti, pozivajući se na žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 143/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 dalje: ZPP), predlažući ovom sudu da ukine pobijano rješenje u cijelosti.
3. Žalba tužitelja nije osnovana.
4. Predmet spora je prijedlog tužitelja za izdavanje platnog naloga na ime neplaćene premije osiguranja imovine u iznosu od 128,87 eura / 970,97 kuna, prema tuženiku koji ima domicil u Njemačkoj.
5. Prvostupanjski sud odbacio je tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga i svoju odluku utemeljio na čl. 16. st. 1. i 3. ZPP-a i čl. 18. Uredbe (EU) br. 1215/12 Europskog parlamentarnog vijeća i Vijeća Europske unije od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, koja se primjenjuje od 10. siječnja 2015. (dalje: Uredba).
6. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženika koji je osoba s prebivalištem, odnosno sjedištem izvan Republike Hrvatske, te je javni bilježnik proslijedio predmet nadležnom sudu prema odredbama čl. 281. st. 6. i 287. OZ, stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je zaprimljen zahtjev za izdavanje platnog naloga.
7. Naime, prema članku 281. stavku 6. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20,114/22 dalje OZ), ako javni bilježnik zaprimi prijedlog za ovrhu protiv ovršenika osobe s prebivalištem ili sjedištem izvan Republike Hrvatske, smatrat će se da je zaprimio zahtjev za izdavanje platnog naloga sukladno odredbama zakona kojim se uređuje parnični postupak te neće donijeti rješenje o ovrsi već će proslijediti predmet nadležnom sudu u skladu sa člankom 287. toga Zakona radi donošenja odluke. Tumačenjem citirane zakonske odredbe treba zaključiti da prvostupanjski sud koji od javnog bilježnika zaprimi takav prijedlog za ovrhu treba o istome odlučiti kao da je ovrhovoditelj (tužitelj) podnio zahtjev za izdavanje platnog naloga.
8. Prema odredbi čl. 18. st. 1. Uredbe potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil ili pred sudom gdje potrošač ima domicil, dok prema st. 2. čl. 18. Uredbe druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil.
9. Budući da je tužitelj predmetni postupak pokrenuo radi naplate tražbine na ime neplaćene premije osiguranja imovine, dakle njegova tražbina proizlazi iz potrošačkog ugovora, što tužitelj ne osporava, a tuženik nema domicil u Republici Hrvatskoj, to sukladno citiranoj odredbi članka 18. stavak 2. Uredbe, sud u Republici Hrvatskoj nije nadležan odlučivati o predmetnoj tužbi sa prijedlogom za izdavanje platnog naloga pa se je pravilno sud prvog stupnja, primjenom odredbe članka 16. stavak 3. ZPP-a oglasio nenadležnim i ukinuo provedene radnje u postupku. Pritom valja navesti da prvostupanjski sud očitom omaškom navedeni potrošački ugovor naziva ugovorom o korištenju javne, komunalne usluge, premda se radi o usluzi osiguranja – dakle, financijskoj usluzi.
10. Tužitelj u žalbi navodi da prvostupanjski sud pobijanim rješenjem nije uzeo u obzir da je sukladno odredbi čl. 19. st. 3. Uredbe sporazumom sklopljenim između stranaka ugovora moguće odstupiti od pravila o mjesnoj nadležnosti te prenijeti nadležnost na sudove države članice u kojoj obje stranke u vrijeme sklapanja ugovora imaju domicil ili uobičajeno boravište, pod uvjetom da takav sporazum nije suprotan pravu te države članice. S tim u vezi, tužitelj ističe da je Informacijama ugovaratelju osiguranja KNM-950-1, kao i Uvjetima osiguranja privatne imovine i vodiča kroz usluge, a koji se smatraju sastavnim dijelom Police za osiguranje imovine, iz koje proizlazi tužiteljevo potraživanje, u slučaju sporova proizašlih iz ugovornog odnosa stranaka izričito ugovorena mjesna nadležnost suda u Republici Hrvatskoj te primjena hrvatskog prava na ugovorni odnos između stranaka.
11. Člankom 19. Uredbe propisano je da se od odredaba ovog odjeljka može se odstupiti samo sporazumom: 1. koji je sklopljen nakon nastanka spora; 2. koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u ovom odjeljku; ili 3. koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne stranke, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju domicil ili uobičajeno boravište u istoj državi članici i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države članice, pod uvjetom da taj sporazum nije suprotan pravu te države članice.
12. Međutim, netočni su navodi tužitelja kako navedeni sastavni dijelovi police osiguranja predstavljaju sporazum iz članka 19. Uredbe, obzirom da isti nisu sklopljeni nakon nastanka spora, a niti je tužitelj dokazao da su obje ugovorne strane u vrijeme nastanka spora imale domicil u istoj državi članici, tako da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji u kojoj se može odstupiti od članka 18. stavka 2. Uredbe.
13. Žalbeni navod tužitelja kojim se isti poziva na čl. 446. ZPP-a nije osnovan jer se ta odredba općenito odnosi na izdavanje platnog naloga i nije u suprotnosti s navedenom odredbom Uredbe.
14. Nadalje, glede ostalih žalbenih navoda tužitelja valja navesti kako je prvostupanjski sud postupio kako je to propisano odredbom čl. 281. st. 6.OZ-a, tako da je žalba tužitelja i u tom dijelu neosnovana.
15. Stoga je valjalo, sukladno članku 380. točke 2. ZPP-a u vezi s odredbom članka 368. stavka 2. ZPP-a, potvrditi pobijano rješenje i odlučiti kao u izreci.
U Splitu 8. studenog 2023.
Sutkinja:
Andrea Boras Ivanišević, v. r.
