Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj:Gž-1416/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić- Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov- Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja 1. I. S., OIB .... i 2. A. S., OIB ...., oboje iz B., koje zastupa punomoćnik H. Č., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u B., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice podnesenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-918/2020-27 od 15. lipnja 2022. te rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-918/2020-28 od 15. lipnja 2022., u sjednici održanoj 8. studenog 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-918/2020-27 od 15. lipnja 2022..

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-918/2020-27 od 15. lipnja 2022. u točki I. izreke (u prvostupanjskom rješenju pogrešno označena kao točka II. izreke).

II Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-918/2020-28 od 15. lipnja 2022..

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su tužitelji stekli pravo vlasništva nekretnine k.č.br. 1281/3 livada R. površine 217 čhv, upisane u zk.ul.br. 2020 K.O. G. P., svaki u 1/2 dijela, što je tuženica dužna priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva na ime tužitelja.

2. Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-918/2020-27 od 15. lipnja 2022. u točki I. izreke (u prvostupanjskom rješenju pogrešno označena kao točka II. izreke) naloženo je tuženici da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 11.922,80 kuna sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

3. Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-918/2020-28 od 15. lipnja 2022. naloženo je tuženici da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u daljnjem iznosu od 687,50 kuna sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

4. Protiv navedene presude i rješenja žalbu je podnijela tuženica, iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda i rješenja preinače te odbije tužbeni zahtjev i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, uz naknadu troškova postupka tuženici.

5. Tužitelji u odgovoru na žalbu osporavaju žalbene navode kao neosnovane te predlažu odbijanje žalbe i potvrđivanje prvostupanjske presude. Zahtijevaju naknadu troškova odgovora na žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Pazeći po službenoj dužnosti povodom podnesene žalbe na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na k.č.br. 1281/3 livada R. površine 217 čhv, K.O. G. P., svakog u 1/2 dijela, uz upis tog prava u zemljišnim knjigama, a koji zahtjev temelje na institutu dosjelosti.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je sporna nekretnina u zemljišnim knjigama od 1938. bila upisana kao vlasništvo J. Z., potom od 1942. kao vlasništvo Zavoda za kolonizaciju, a od 2006. kao vlasništvo tuženice, dok je u katastarskim evidencijama kao posjednik te nekretnine na temelju terenske revizije od 1971. do 1987. bio upisan I. Š., nakon kojeg je upisana D. Š., a od 2006. pa nadalje upisana je tuženica. Nadalje, utvrđuje da sporna nekretnina zajedno sa k.č.br. 1260/1 K.O. G. P. koja je u vlasništvu tužitelja, u naravi čini ograđenu gospodarsku cjelinu koja se sastoji prizemnog stambenog objekta izgrađenog prije 15. veljače 1968. i većeg dvorišta na kojem se nalazi drveće i jame koje su služile za odvodnju izvorske vode, s time da se dio objekta u površini od 13 m2 nalazi na spornoj nekretnini. Također, utvrđuje da je sporna nekretnina zajedno sa k.č. br. 1260/1 K.O. G. P. kao jedinstvena gospodarska cjelina bila u vlasništvu J. Z., potom I. i D. Š. pa njihova sina M. Š. koji je tu gospodarsku cjelinu 1994. prodao J. J. koji je tu živio petnaest godina te je prodao M. M. C. P., a koji je 2018. cjelokupno imanje prodao tužiteljima. Nadalje, utvrđuje da su tužitelji nakon kupnje započeli sa uređenjem nekretnine, u potpunosti je ogradili prema putu sa kojim graniči, s time da niti oni, niti njihovi prednici nisu imali saznanja da tu gospodarsku cjelinu čine dvije katastarske čestice sve do pokretanja postupka legalizacije od strane tužitelja. Također, utvrđuje da tužiteljima i njihovim pravnim prednicima nitko nije osporavao vlasništvo i posjed, niti je zahtijevao bilo kakva prava u odnosu na spornu nekretninu.

10. Cijeneći prethodno utvrđene činjenice, prvostupanjski sud zaključuje da se tužitelji i njihovi pravni prednici nalaze u poštenom posjedu sporne nekretnine od 1971. odnosno punih pedeset godina, slijedom čega pozivom na pravna pravila iz paragrafa 1452. do 1477. Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), koji se zakonik primjenjuje na temelju odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 90/10., 143/12. i 152/14., dalje: ZV) te čl. 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" 73/91) i čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenim prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list FNRJ br. 86/1946), kao i pozivom na Načelno mišljenje opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960. prema kojem je za izvanrednu dosjelost potrebno dvadeset godina posjedovanja, zauzima stav da su tužitelji stekli pravo vlasništva na spornoj nekretnini izvanrednom dosjelošću. Stoga prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.

11. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a pa tužiteljima dosuđuje troškove postupka u cijelosti, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa).

12. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da je prvostupanjski sud na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice.

13. Suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je posjed tužitelja i njegovih pravnih prednika pošten. Naime, sukladno čl. 18. st. 5. ZV- a poštenje posjeda se predmnijeva pa je na tuženici bio teret dokaza o nepoštenom posjedu tužitelja, međutim u tom pravcu tuženica nije pružila nijednog dokaza, već upravo suprotno iz iskaza saslušanih svjedoka nedvojbeno proizlazi da su tužitelji i njihovi prednici u smislu čl. 18. st. 3. ZV-a pošteni posjednici s obzirom da im nitko nikada nije osporavao pravo na posjed niti polagao ikakva prava na spornu nekretninu pa nisu imali razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed. Pri tome, okolnost da sporna nekretnina nije navedena u kupoprodajnom ugovoru koji su tužitelji sklopili 2018. niti da postoji dokaz da je bila navedena u ugovorima koje su sklapali prednici tužitelja, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na poštenje posjeda, budući da je provedenim dokazima nedvojbeno utvrđeno da su tužitelji i njihovi pravni prednici nakon sklapanja ugovora stupili u posjed sporne nekretnine kao sastavnog dijela gospodarske cjeline zajedno sa k.č.br. 1260/1 K.O. G. P. koja je nesporno bila predmetom kupoprodaje te istu nastavili kontinuirano nesmetano posjedovati pa se ne može smatrati da su znali ili mogli znati da im ne pripada pravo na posjed.

14. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, međutim pravilom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

15. Naime, budući da je u konkretnom slučaju riječ o dosijedanju na nekretnini koja je bila u društvenom vlasništvu, osnovano tuženica u žalbi navodi da je pogrešan stav prvostupanjskog suda o primjeni Načelnog mišljenja opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960. prema kojem je za izvanrednu dosjelost potrebno vrijeme posjedovanja od dvadeset godina, već bi taj rok sukladno pravnom pravilu iz paragrafa 1472. OGZ-a iznosio četrdeset godina, što znači da tužitelji odnosno njihovi pravni prednici za vrijeme važenja pravnih pravila OGZ-a do 1980. kada je stupio na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ( „Narodne novine“ broj 53/91 i 91/96, dalje: ZOVO) nemaju dovoljno vrijeme sa stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

16. Međutim, unatoč prethodno navedenom, tužitelji suprotno žalbenim navodima, imaju potrebno vrijeme posjedovanja za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Naime, sukladno pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženom u presudama T. protiv Hrvatske (Presuda od 11. 07. 2009., Zahtjev br. 35298/04), J. protiv Hrvatska (Presuda od 28.06.2016., Zahtjev br. 22768/12), R. i drugi protiv Hrvatske (Presuda od 28. 06. 2016., Zahtjev br. 37685/10) i G. protiv Hrvatske (Presuda od 09.10.2008., Zahtjev br. 32457/05), kao i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev- 4945/2019 od 9. svibnja 2023., Rev-2800/2017 od 5. svibnja 2021., Rev- 340/2021 od 12. srpnja 2023.), u vrijeme dosjedanja na nekretninama u društvenom vlasništvu računa se i vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog zakona.

17. S obzirom na utvrđenje da su se tužitelji osobno i putem svojih pravnih nalazili u poštenom posjedu sporne nekretnine od 1971. pa nadalje, to je do podnošenja tužbe 2020. proteklo vrijeme od četredeset godina iz čl. 159. st. 4. ZV-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pa ujedno cijeneći da u konkretnom slučaju nema naznaka da je treća osoba stekla ikakva prava na spornoj nekretnini ili da je itko drugi osim tužitelja potraživao ikakva prava u odnosu na tu nekretninu, sukladno iznesenom pravnom shvaćanju ispunjene su zakonske pretpostavke iz čl. 159. st. 1. ZV-a za stjecanje prava vlasništva tužitelja na spornoj nekretnini dosjelošću.

18. Budući da su tužitelji uspjeli u sporu u cijelosti, suprotno žalbenim navodima pravilna je odluka o troškovima postupka donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a.

19. Iz navedenih razloga, valjalo je pozivom na čl. 368. st. 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao u izreci ove presude te pozivom na čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu u prvostupanjskim rješenjima, kao u točki I. i II. izreke ovog rješenja.

20. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu pozivom na čl. 155. st. 1. ZPP-a ukazuje se neosnovanim, budući da nije riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ovog rješenja.

21. Prvostupanjsko rješenje poslovni broj P-918/2020-27 od 15. lipnja 2022. u točki II. izreke (u prvostupanjskom rješenju pogrešno označena kao točka III. izreke) kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

U Rijeci 8. studenog 2023.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić – Margan, v.r.