Republika Hrvatska

Poslovni broj: Gž-2109/2023-3

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Miha Mratovića, kao predsjednika vijeća te Mirjane Rubić, kao članice vijeća i izvjestiteljice i Nediljke Radić kao članice vijeća u parničnom postupku tužitelja D. V., O., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. G., odvjetnici iz O., protiv tuženika Z. B. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva P. & P., Z. radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici P-121/2023-10 od 31. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 8. studenog 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici P-121/2023-10 od 31. srpnja 2023.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u toč. I. utvrđena je ništetnom odredba članka 2. /Kamate i naknade/ u ugovoru o kreditu broj j 3208789787, kreditna partija 7103585623, kojeg su zaključili dana 02. travnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor i to u dijelu u kojem je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora; toč. II. obvezana je tuženica isplatiti tužitelju iznos od 628,63 EUR / 4.736,43 HRK, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. travnja.2007. do isplate a ujedno je obvezana i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 564,07 EUR/4.249,98 HRK s kamatom od presuđenja (toč. III.).

2.Protiv citirane odluke žalbu podnosi tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ne konkretizirajući ih kao i zbog povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog pobijanu odluku preinačiti i zahtjev odbiti, podredno, ukinuti je i vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba tuženice nije osnovana.

3.Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11,

a nisu počinjene ni druge bitne 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22-dalje:ZPP),

povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. ZPP-a. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, te se može ispitati.

4.Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208789787 sklopljenog 2. travnja 2007. između tuženice kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, kojim je ugovorena obveza tužitelja da tuženici plati sve naknade i troškove za odobrenje kredita (u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženice), sadržane u čl. 2. Ugovora te da se naloži tuženici na ime plaćene naknade i troškova za odobrenje kredita isplatiti tužitelju iznos od 628,63 EUR/4.736,43 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje je tuženica neosnovano stekla temeljem nepoštene, ništetne odredbe navedenog Ugovora o namjenskom kreditu.

5.Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza utvrdio kako je tuženica 13. travnja 2007. naplatila od tužitelja naknadu i troškove za odobrenje kredita u utuženom iznosu temeljem odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu koji je bio unaprijed pripremljen i sastavljen od tuženika te da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je, polazeći od toga da je tužitelj potrošač (čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača – „Narodne novine“, broj 96/03, 46/07, 79/07), čl. 81. i 87 istog zakona te čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15,29/18,126/21,114/22 i 156/22, dalje: ZOO) navodeći kako u ugovoru nije navedeno o kakvim se troškovima (o obradi kredita i administracije) radi zaključio kako je svrha te odredbe bila banci pribaviti dodatnu zaradu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Također je navedeno kako tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarnim troškovima obrade kredita niti na što se ti troškovi odnose. Slijedom navedenog utvrđena je ništetnom predmetna odredba, a pozivom na odredbe čl. 323., 324. st. 1., 1111. i 1115. ZOO- tuženica je obvezana na isplatu u izreci navedenog iznosa čija visina među strankama nije ni sporna. Ujedno je ocijenio neosnovanim po tuženoj istaknut prigovor zastare.

6.Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnom dio odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita obvezao tuženici, kao kreditoru platiti naknade i troškove za odobrenje kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

7.Naime, iz spisa predmeta proizlazi da tužitelj s tuženicom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženice u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od strane tuženice, pa je dakle riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, a što tuženica u postupku i nije osporila.

7.1.Prvostupanjski je sud pravilno analizirao iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, na temelju kojeg je utvrdio da je tužitelj prihvatio i ispoštovao navedenu ugovornu odredbu, unaprijed sročenu od strane tuženice.

7.2.Iz nespornih činjenica razvidno je da je tužitelj s tuženicom Ugovor o namjenskom kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju stana, što mu u odnosu na tuženicu, koja je banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, daje status prosječnog potrošača.

8.Žalitelj tvrdi da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

8.1.Sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03-dalje:ZZP/03), na tuženici je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tužena ne samo da nije navedeno dokazala, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (prema tada važećoj odluci tuženice u visini od 1% iznosa kredita) te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

8.2.Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8.3.Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao za kupnju stana i dogovarao ga sa službenicom u poslovnici tuženice u O., dok je za naknadu za obradu kredita saznao tek kada je ugovor već bio pripremljen, ali nije znao na što se odnosi i koliko iznosi, a službenica mu je samo rekla da su pravila banke takva, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženicom u svezi naknade za obradu kredita.

8.4.Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.Dodati je da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

9.1.Međutim, tuženica koja je nesporno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku (1%) od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ovdje je reći kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

9.2.Iako je tužena tijekom postupka ukazivala da se tom naknadom podmirivali troškovi poput: troškova rada, administrativnih troškova i amortizacije, provizije i naknada, poreza i dr. i da se naknada umanjila za 30 % sukladno pogodnostima tužitelja, to ne ukazuje na valjanost odredbe s obzirom da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade.

9.3.Osim što u čl. 2. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

9.4.Uzimajući u obzir da je u čl. 23. H. Ugovora o kreditu između stranaka ugovoreno da tužitelj snosi „(…) javnobilježničke troškove, troškove uknjižbe založnog prava, kao i sve ostale troškove u svezi sklapanja i ispunjenja obveza po tom ugovoru…" to ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tuženika su obuhvaćeni ugovorenom naknadom, odnosno troškovima obrade kredita.

9.5.Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom- troškom obrade kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svezi naplate troškova ulazne naknade i obvezao tuženu vratiti tužitelju plaćeni iznosi po tom osnovu od 628,63 EUR/4.736,43 kn temeljem čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO-a jer je tužena nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primila temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstila u Ugovor o kreditu, pri čemu zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila.

9.6.Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

10.Glede odluke o troškovima postupka ovaj drugostupanjski sud nalazi kako je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 155. ZPP-a, što tuženica svojim paušalnim žalbenim navodima nije dovela u pitanje.

11.Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

U Splitu 8. studenog 2023.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović, v. r.