Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 80 Gž-3169/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sandre Artuković Kunšt univ.spec. iur. predsjednice vijeća, Gabriele Topić Kordej izvjestiteljice i članice vijeća i Suzane Radaković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. H., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Z., radi naknade štete odlučujući o žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1027/14-87 od 14. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. studenog 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1027/14-87 od 14. ožujka 2023.n u pobijanom dijelu pod točkama II., III. i IV. izreke.

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1027/14-87 od 14. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkama I. i IV. izreke.

Odbija s zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog je pod točkom I. izreke je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu s osnova naknade neimovinske štete iznos od 15.927,74 EUR / 120.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 11.12.2013.g. pa do isplate.

Pod točkom II. izreke je odbijen dio zahtjeva tužitelja za isplatom iznosa od 7.963,37 EUR / 60.000,00 kn sa zateznim kamatama od 11.12.2003.g. pa do isplate. Pod točkom III. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu s osnova naknade imovinske štete zbog izgubljene zarade, iznos od 882.677,55 eur / 6.650.534,00 kn zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svako pojedinog iznosa do isplate,a kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke.

Pod točkom IV. izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

2. Protiv navedene presude pod točkama II., III. i IV. izreke žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 , 57/11, 148/11 ,25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke, te ukine pod točkama III. i IV. izreke i predmet vrati na ponovno suđenje istom sudu. Traži trošak žalbe.

3. Protiv navedene presude pod točkama I. i IV. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP. Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu , podredno ukine i predmet vrati na ponovan suđenje istom sudu. Traži trošak žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika te predlaže žalbu tuženika odbiti te da mu se nadoknade troškovi odgovora na žalbu.

5. Žalbe su neosnovane.

6. S obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su razlozi jasni te da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koja se ističe u žalbama stranaka. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet spora je naknada štete zbog povrede prava osobnosti tužitelja i to zbog narušenja zdravlja i povrede časti i ugleda te naknada štete zbog izgubljene zarade utemeljena na činjeničnim tvrdnjama da je do štete za tužitelja došlo zbog određivanja pritvora u razdoblju od 11.05.2004.g. do 16.09.2004.g. za koje tvrdi da je bilo neosnovano jer je protiv njega kasnije obustavljen kazneni postupak kada je ODO u Z. odustalo od kaznenog progona.

8. Prvostupanjski sud je ocjenom izvedenih dokaza (saslušanjem tužitelja i svjedoka te provedenim vještačenjem po vještaku psihijatru i vještačenjem po vještaku medicine rada) utvrdio:

-da je protiv tužitelja određen pritvor i izdana tjeralica po kojoj je uhićen u U. 11. svibnja 2004.

- da je tužitelj bio u pritvoru od 11.05.2004.g. do 16.09.2004.g. - da je protiv njega obustavljen kazneni postupak kada je ODO u Z. odustalo od kaznenog progona

- da je tužitelj i prije lišenja slobode imao psihičkih problema zbog kojih se ambulantno i bolnički liječio

- da je za vrijeme lišenja slobode došlo do razvoja PTSP koje umanjuju njegovu životnu aktivnost za 10-15%

- da je tužitelj umirovljen 2006. zbog psihičkih tegoba od kojih se liječi od 1997.g. i to zbog povratnog depresivnog poremećaja i PTSP-a te bolesti kralježnice - degenerativne promjene uz diskopatiju (tjelesno oštećenje 80%) te artroze koljena utvrđena profesionalna nesposobnost za rad uz kontraindikacije za veća psihofizička naprezanja, odgovornije poslove i rad sa strankama

- da je osiguranik kod kojeg je utvrđena takva nesposobnost za rad sposoban je za 8-satno radno vrijeme ako mu poslodavac osigura adekvatno radno mjesto u skladu sa kontraindikacijama ili takvo radno mjesto nađe kod drugog poslodavca

- da kod tužitelja nije utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti već smanjenje radne sposobnosti tj. profesionalna nesposobnost za rad uz preostalu radnu sposobnost za rad s punim radnim vremenom na odgovarajućim poslovima uzrok koje je 70% bolest (povratni depresivni poremećaj, degenerativne promjene kralježnice uz bolni vertebrogeni sindrom i artroza koljena), a 30% pogoršanje psihičke bolesti i PTSP kao posljedica štetnog događaja.

9. Prvostupanjski sud je, utvrdivši da tužitelj nije svojim nedopuštenim postupcima prouzročio uhićenje, o odgovornosti tuženice odlučio temeljem odredbe čl. čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 178/2004, 115/20 06, 152/2008, 76/2009, 80/2011, dalje: ZKP) koji propisuje da pravo na naknadu štete pripada i osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođen optužbe ili je optužba odbijena.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o odgovornosti. Naime, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda pod pojmom nedopuštenih postupaka u smislu odredbe čl. 480. st. 3. ZKP-a razumijevaju se postupci kojima osoba protiv koje je kazneni postupak pokrenut na bilo koji način želi i stvarno izražava svoj negativan stav u smislu dovršenja postupka, izbjegavanja odgovornosti i sl. (npr. neodazivanje uredno zaprimljenom pozivu suda na zakazanu glavnu raspravu bez opravdanja, nemogućnost osiguranja prisutnosti na sudu niti prisilnim dovođenjem i dr.), a što ovdje nije slučaj jer je tužitelj uhićen u U. gdje je živio i radio od vremena prije pokretanja kaznenog postupka. Činjenica da nije nađen na adresi prijavljenog prebivališta u Hrvatskoj, suprotno žalbenim navodima tuženice, ne predstavlja nedopušteni postupak, iz čl. 480. st. 3. ZKP zbog kojeg tužitelj ne bi imao pravo na naknadu štete.

11. Prvostupanjski sud je provedenim medicinskim vještačenjem po vještaku psihijatru utvrdio da je u razdoblju pritvaranja koje je bilo neosnovano kod tužitelja razvijen PTSP koji umanjuje njegovu životnu aktivnost 10 do 15% te je provedenim saslušanjem svjedoka i tužitelja utvrdio da je tužitelju neosnovanim pritvaranjem povrijeđena časti i ugled jer je to imalo negativne posljedice na njegove prijateljske i obiteljske odnose. Dakle, pravilno je utvrđen uzročno posljedična veza između neosnovanog pritvaranja i povrede prava osobnosti tužitelja, a sve suprotne žalbene tvrdnje nemaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza .

12. Slijedom navedenih utvrđenja je tužitelju na ime neimovinske štete zbog povrede časti i ugleda te narušenog zdravlja vodeći računa o svim okolnostima slučaja (koje propisuje odredba čl. 1100 ZOO) , suprotno žalbenim navodima tuženika ,dosuđena pravična novčana naknada u visini 15.927,74 EUR / 120.000,00 kn, dok je u preostalom dijelu u visini 7.963,37 EUR / 60.000,00 kn, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno odbijen zahtjev tužitelja. Pri tome treba reći da tuženik neosnovano u žalbi navodi da je tužitelj za 129 dana pritvora dobio neprimjereno visoku novčanu naknadu od 926,00 kn/123,47 eura po danu pritvora. Navedeno iz razloga jer se odmjerena naknada odnosi na povredu prava osobnosti i to zbog narušenja zdravlja i zbog povrede časti i ugleda, a duljina trajanja kaznenog postupka je bila bez utjecaja na visinu naknade, a to je pravilno prvostupanjski sud u pobijanom presudi izričito otklonio kao odlučnu činjenicu.

13. Nadalje je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku o zahtjevu za naknadu štete zbog izgubljene zarade. Naime, utvrdivši da je kod tužitelja zbog bolesti nastala profesionalna nesposobnost za rad zbog čega mu je rješenjem H. priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 18.05.2006. , dakle utvrdivši da kod tužitelja nije nastao potpuni gubitak radne sposobnosti već smanjenje radne sposobnosti, te utvrdivši da nije dokazano da posljedice pritvaranja nisu presudni uzrok odlaska u mirovinu, nego samo 30%, prvostupanjski sud zaključuje da nema relevantne uzročno posljedične veze između neosnovanog lišenja slobode i profesionalne nesposobnosti za rad zbog koje je tužitelj otišao u invalidsku mirovinu. Pored navedenog prvostupanjski sud navodi da sve da je i utvrđena relevantna uzročno posljedična veza da tužitelj nije pružio dokaze iz kojih bi se utvrdila visina zahtjeva za izgubljenu zaradu.

14. Tužitelj u žalbi iznosi drugačije mišljenje o uzročno posljedičnoj vezi između neosnovanog pritvaranja i odlaska u invalidsku mirovinu pozivajući se na odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1111/07-2 od 28. ožujka 2006. u kojima je se kod ocjene uzročne veze između štetnog događaja i štete u obzir izražen stav da

uzima samo pravno relevantni uzrok, a to je onaj štetni događaj čijem redovitom učinku odgovara konkretna šteta, a da kada je riječ o uzročnoj konkurenciji između predispozicije za pojavu bolesti i ljudske radnje – kakav je u ovom predmetu slučaj – tad se relevantnim uzrokom štete smatra samo ljudska radnja. Također tvrdi i da je takav stav izražen i u novijoj odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-399/19-3 od 1. lipnja 2022.

15. Prvenstveno valja reći da uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu je veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Od više mogućih uzroka koji mogu biti u bližoj ili daljnjoj vezi s nastalom štetom uzima se u obzir onaj koji je pravno relevantan jer je adekvatan i tipičan. Tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, a za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice. Isključuju se svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti - a nisu tipični za nastanak takve štete.

16. Obzirom je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj zbog profesionalne nesposobnosti za rad u invalidskoj mirovini uzrokovanoj bolešću 70% i zbog PTSP 30% to se i prema mišljenju ovoga drugostupanjskog suda neosnovano pritvaranje zbog kojeg je tužitelj obolio od PTSP-a ne može smatrati tipičnim uzrokom kojega je posljedica profesionalna nesposobnosti za rad zbog koje je tužitelj u invalidskom mirovini i zbog koje gubi na zaradi. No, sve kada bi mišljenje i ovog drugostupanjskog suda bilo pogrešno, u okolnostima u kojima tužitelj nije dokazao visinu tražbine za izgubljenu zaradu zahtjev tužitelja nije moguće prihvatiti. Naime, pravilno navodi prvostupanjski sud da se visina izgubljene zarade ne može dokazivati personalnim dokazima koje je predložio tužitelj (saslušanje svjedoka) već odgovarajućom pisanom dokumentacijom bivšeg poslodavca (platne liste, bruto/neto iznos plaće) ili stanjem uplata plaća na računu tužitelja. Kako ta relevantna dokumentacija u spis nije priložena to nije bilo niti uvjeta za provođenje financijskog vještačenja. U tim okolnostima je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno odbio provesti dokaz saslušanjem svjedoka i dokaz financijskim vještačenjem na okolnost visine izgubljene zarade.

17. Odluka o parničnom trošku je također pravilna i zakonita kako u osnovi (čl. 154. st. 2 i st. 4. ZPP) tako i u visini (čl. 155. st. 1. ZPP) .

18. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

19. Odluka o troškovima odgovora na žalbu se temelji na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP jer se ne radi o troškovima koji su bili potrebni za ovaj postupak.

U Zagrebu 7. studenog 2023.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur., v.r.