Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 26 Gž-3340/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. & partneri, Z., protiv tužene D. Č. iz Z., OIB …, koju zastupa punomoćnik B. R., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj Povrv-701/2017-47 od 11. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. studenog 2023.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja B. K. d.o.o., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj Povrv- 701/2017-47 od 11. svibnja 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke, ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. M. iz Z., poslovni broj Ovrv-48/17 od 3. siječnja 2017., kojim je naloženo tuženici platiti tužitelju iznos od 6.122,46 eura / 46.129,70 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, dok je pod točkom II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, kao neosnovan.
2. Protiv navedene presude tužitelj podnosi žalbu zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 199,00 eura uz 25% PDV-a i troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 53,09 eura.
3. Žalba tužitelja nije osnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužitelj u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.
5. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a, imajući u vidu pravilan zaključak suda prvog stupnja, da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice na kojima temelji postavljeni tužbeni zahtjev, u pogledu kojih je teret dokazivanja na njemu.
6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 6.122,46 eura / 46.129,70 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, koje potraživanje tužitelj temelji na tvrdnji da se radi o nepodmirenom dugu koji je tuženica imala prema ranijem vjerovniku koji mu je ustupio svoje potraživanje i to temeljem Ugovora o tekućem računu broj ... kojeg je tuženica sklopila sa S. B. d.d. (kasnije H. A.-A.-B. d.d., sada A. B. d.d.).
7. U žalbi tužitelj u bitnom ističe da je prvostupanjski sud izveo neprihvatljiv i pogrešan zaključak o tužbenom zahtjevu, pogrešno utvrđujući da je tužitelj propustio dokazati osnov i visinu svoga potraživanja, tvrdeći da iz dostavljene dokumentacije i provedenog vještačenja jasno proizlazi po kojoj osnovi predmetno potraživanje postoji, u kojem iznosu i prema kome.
8. Iz stanja spisa proizlazi da je postupak u ovom predmetu tužitelj pokrenuo prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave od 2. siječnja 2017. - izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja sa stanjem na dan 28. prosinca 2016. (koji izvadak se odnosi na A. B. d.d., kao prethodnog vjerovnika i tuženicu, po partiji broj …, u iznosu glavnice od 9.928,09 kuna, zateznih kamata u iznosu od 32.805,41 kuna i ostalih troškova u iznosu od 3.398,20, što sveukupno čini iznos od 46.129,70 kuna), radi naplate glavnice u iznosu od 46.129,70 kuna, zajedno sa zateznim kamatama te naplate troškova ovršnog postupka u iznosu od 1.393,50 kuna, a povodom kojeg je javni bilježnik M. M. iz Z., 3. siječnja 2017. donio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv- 48/17 kojim je odredio predloženu ovrhu.
9. Sporna je i u žalbenom stupnju postupka obveza tuženice na isplatu utuženog iznosa.
10. Prije svega je za naglasiti da je, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, pravilno shvaćanje suda prvog stupnja, da je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženica u cijelosti osporila osnovanost i visinu utuženog potraživanja („tražeći od kada je i po čemu nastalo izravno dugovanje“), slijedom čega je tužitelj, da bi uspio u sporu, trebao dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika), postojanje ugovornog odnosa ranijeg vjerovnika s tuženicom te posljedično tome - sadržaj tog ugovornog odnosa, kako bi se (na pouzdan način i s dovoljnim stupnjem uvjerenja) utvrdila obveza tuženice na isplatu utuženog iznosa.
11. U provedenom postupku, temeljem svih dokaza koje je izveo po prijedlogu tužitelja (uvidom u izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja, djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra za ranijeg vjerovnika, izvadak spornih potraživanja – arhiva prometa H. G. A. A. od 16.11.2015., obavijest H. A.-A.-B. o ustupu potraživanja od 3. studenoga 2014., Ugovor o ustupu tražbina od 7. rujna 2016. s prilogom, nalaz i mišljenje vještaka od 20. siječnja 2020. te očitovanje vještaka od 23. svibnja 2022.), sud prvog stupnja je utvrdio postojanje aktivne legitimacija tužitelja (uvidom u Ugovor o ustupu tražbina zaključen 7. rujna 2016. između tužitelja, kao primatelja i A. B. d.d., kao ustupitelja, iz kojega je razvidno kako je ustupitelj na primatelja prenio određene svoje tražbine, sa sporednim tražbinama, koje je primatelj prihvatio, a koje su navedene u prilogu koji čini sastavni dio tog Ugovora), s time da je provedenim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku L. M. i njegovom dopunskom očitovanju utvrdio da na dan 28. prosinca 2016., dug po glavnici iznosi 9.926,09 kuna, iznos zateznih kamata po osnovi glavnice 32.111,33 kuna, iznos ostalih troškova 3.398,20 kuna, iznos zateznih kamata po osnovi ostalih troškova 697,23 kuna, odnosno ukupno 46.132,85 kuna, a na dan 20. siječnja 2020., da je dug po glavnici 9.926,09 kuna, iznos zateznih kamata po osnovi glavnice 34.227,10 kuna, iznos ostalih troškova 3.398,20 kuna, iznos zateznih kamata po osnovi ostalih troškova 1.421,56 kuna, ukupno 48.972,75 kuna.
12. Međutim, cijeneći da tužitelj nije dostavio isprave ili druge dokaze iz kojih bi bilo vidljivo temeljem čega je nastalo nepodmireno dugovanje na tekućem računa tuženice (pozivom na odredbu čl. 1014. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), u svezi s čl. 219. st. 1. i 221.a ZPP-a, prvostupanjski sud ne prihvaća postavljeni tužbeni zahtjev te ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, cijeneći da tužitelj dostavljenom dokumentacijom u spisu, nije dokazao osnovu svoje tražbine, a niti visinu, što se nije moglo utvrditi niti provedenim vještačenjem (kojim je samo utvrđena pravilnost izračuna kamata na glavnicu koju predstavljaju neplaćeni mjesečni iznosi, koji iznos kamata ovisi o visini glavnice koja nije dokazana).
13. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda, svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud. To stoga što je sud prvog stupnja zaključak o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja donio pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), temeljem kojih je ocijenio da tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju o obvezi tuženice na isplatu utuženog iznosa.
14. Naime, imajući u vidu odredbe čl. 1007. do 1015. ZOO-a, koje reguliraju institut tekućeg računa, kojim ugovorom o bankarskom tekućem računu se banka obvezuje nekoj osobi otvoriti poseban račun i preko njega primati uplate i obavljati isplate u granicama njezinih novčanih sredstava i odobrenog kredita, pravilno sud prvog stupnja, u okolnostima konkretnog slučaja, zaključuje da užitelj nije dostavio niti Ugovor o tekućem računu iz kojeg proistječe utuženo potraživanje, iz kojeg razloga nije moguće utvrditi na što su se po tom ugovoru obvezali banka i tuženica, odnosno utvrditi prava i obveze vlasnika tekućeg računa i banke koji proizlaze iz međusobnih odnosa pri poslovanju tekućim računom (je li se banka obvezala otvoriti tuženici tekući račun i preko njega primati uplate i obavljati isplate u granicama njezinih novčanih sredstava i odobrenog dopuštenog prekoračenja, a da bi se tuženica obvezala osigurati priljev sredstava na tekući račun), s time da nije vidljivo niti to, je li i kada tekući predmetni tekući račun zatvoren, a nisu dostavljeni niti Opći uvjeti o poslovanju tekućim računom niti Opći uvjeti za poslovanje s građanima, čime je ostala nedokazana odlučna činjenica - je li tuženica dužna i u kojem iznosu, prema odredbama Ugovora o tekućem računu (na kojemu tužitelj temelji utuženo potraživanje), podmiriti negativni saldo na tom računu, odnosno sadržaj tog Ugovora prema kojem se može cijeniti stvarni obim preuzetih ugovornih obveza po tuženici.
15. Suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, iz priložene dokumentacije i provedenog financijskog vještačenja, u situaciji kada je tuženica već u prigovoru izjavljenom protiv platnog naloga (koji se sada ima smatrati odgovorom na tužbu), isti pobijala u cijelosti, tražeći dokaz o postojanju izvornog pravnog odnosa na kojem tužitelj temelji utuženo potraživanje, čime je ujedno prigovorila sadržaju i istinitosti izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja na temelju kojeg je tužitelj utužio sporno potraživanje (predlažući donošenje rješenja o ovrsi), i po stavu ovoga suda, nije dokazana osnova i visina iznosa koji bi raniji vjerovnik (banka), kao prednik tužitelja, imala pravo potraživati od tuženice temeljem Ugovora o tekućem računu.
16. To naročito u situaciji kada tužitelj, uz to što ne dostavalja Ugovor o tekućem računu (na kojemu temelji utuženo potraživanje), na okolnost osnovanosti svoga potraživanja, dostavlja pregled prometa po računu H. G. A. A. (list 32-37 spisa), iz kojeg nije vidljiva ikakva poveznica s brojem tekućeg računa koji je predmetom utuženog potraživanja ili s imenom tuženice, dok iz obavijesti H. G. A. A. o ustupu potraživanja naslovljene na tuženicu (list 38-39 spisa), nije razvidna visina duga po spornom tekućem računu broj …, niti je li tuženica navedenu obavijest primila (iz dostavljene pošiljke vidljivo je da je obavijest slana preporučeno na ime tuženice, na adresu u Z., …, dakle, različitu od adrese navedene u prijedlogu za ovrhu, u Z., …), iz koje obavijesti proizlazi samo to da je navedeni vjerovnik sva svoja potraživanja sukladno navedenom Ugovoru o tekućem računu na dan 24. listopada 2014., ustupio tužitelju, ali ne i o kojem iznosu duga se radilo.
17. S druge strane, iz popisa potraživanja na dan 24. listopada 2014. (list 60 spisa), kojeg je tužitelj dostavio kao prilog Ugovora o ustupu tražbine (bez da je na istome jasno navedeno tko je vjerovnik toga potraživanja), naveden je iznos potraživanja glavnice od 9.926,09 kuna, uz kamate u iznosu od 30.074,74 kuna i troškove u iznosu od 3.398,20 kuna, odnosno sveukupno 43.399,03 kuna, ali niti iz tog popisa nije vidljiva poveznica s brojem predmetnog tekućeg računa (koja poveznica ne slijedi niti iz izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja s lista 4 spisa), s time da je na istom popisu naveden broj rješenja o ovrsi Ovrv-1639/06 OS Zagreb za oznos od 9.926,09 kuna, iz čega bi se dalo zaključiti da je vezano za navedeno potraživanje moguće već i doneseno rješenje o ovrsi.
18. Isto tako, pogrešno tužitelj žalbenim navodima upire na to da osnov i visina potraživanja proizlaze iz provedenog vještačenja. To stoga što je vještak nalaz i mišljenje sačinio na okolnost utvrđivanja iznosa potraživanja, rukovodeći se dokumentacijom koja je priložena spisu, odnosno iznosom potraživanja na dan 24. listopada 2014. s lista 60 spisa ( popis potraživanja na dan 24. listopada 2014.), u odnosu na koji iznos duga je utvrđivao potraživanje na dan 28. prosinca 2016. (datum kada je sačinjen izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja na temelju kojeg je podnesen prijedlog za ovrhu) te na dan 21. siječnja 2020. (dan sačinjavanja nalaza i mišljenja), ne ulazeći pri tome u ocjenu pravnog odnosa iz kojeg je proizišlo sporno potraživanje, što mu niti nije bio zadatak, dok to što je u rješenju od 11. prosinca 2020. (list 90 spisa), kojim je vještak pozvan na dopunsko vještačenje, „vještak pozvan dostaviti specifikaciju utvrđenih iznosa vještačenjem, tj. očitovati se je li utužena glavnica osnovana i u kojem iznosu, jesu li utužene kamate osnovane i u kojem iznosu, jesu li utuženi troškovi osnovani i u kojem iznosu, odnosno što je i u kojim iznosima neosnovano“, ne utječe na naprijed obrazloženo, jer se vještak dopunskim vještačenjem samo očitovao na svoju omašku u računanju povodom prigovora tužitelja na njegov pisani nalaz i mišljenje, korigirajući u tom dijelu svoj pisani nalaz i mišljenje u zaključku, pri tome ne obrazlažući i ne dajući ocjenu pravnog odnosa iz kojeg je proizišlo utuženo potraživanje.
19. Dakle, cijeneći pravilnim utvrđenja suda prvog stupnja o postojanju aktivne legitimacija tužitelja po Ugovoru o ustupu tražbina zaključenom 7. rujna 2016. između tužitelja, kao primatelja i A. B. d.d., kao ustupitelja), iz kojega je razvidno kako je ustupitelj na primatelja prenio određene svoje tražbine, sa sporednim tražbinama, koje je primatelj prihvatio, imajući pri tome u vidu odredbu čl. 84. ZOO-a prema kojoj tužitelj kao primatelj tražbine, prema tuženici kao dužnici, ima ista prava koja je prema njoj imao i ustupitelj do ustupa, dok s druge strane, tuženica, kao dužnica, tužitelju kao primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, može isticati i prigovore koje je mogla isticati ustupitelju do časa kada je saznala za ustupanje (s time da iz rezultata provedenog prvostupanjskog postupka, ne proizlazi da je za ustup tražbine saznala prije utuženja)
, s obzirom na to da tužitelj, osim naprijed navedene dokumentacije i svojih razmatranja pravnih pitanja spora, nije ponudio pravno relevantne dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti o pravnoj osnovi i visini osporene tražbine, u takvoj situaciji su s njegove strane izostali odgovarajući dokazi o osnovanosti utuženog potraživanja, pa se ocjena prvostupanjskog suda o nedokazanosti tužbenog zahtjeva, u cijelosti prihvaća i od strane ovog suda.
20. Navedeno valja sagledati i u svjetlu shvaćanja da sudovi imaju ovlast ocjenjivati izvedene i samo dostupne dokaze, tako da postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što tužitelj nije zadovoljan ocjenom dokaza i smatra da je valjalo prihvatiti njegove tvrdnje i njegovo tumačenje istinitog i osporenog (žalbenim navodima tvrdi da tuženica nije u postupku osporavala osnovanost i visinu potraživanja), prvostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo tužitelja, a niti pogrešno primijenio materijalno pravo, pri čemu je za naglasiti da postojanje izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja (temeljem kojeg je tužitelj podnio prijedlog za ovrhu), kada je osporen (kao u ovom slučaju), nije dokaz niti pravne osnove, niti visine osporene tražbine.
21. U odnosu na žalbene navode da tužitelj nije bio u ugovornom odnosu s tuženicom, pa da iz tog razloga nije mogao dostaviti Ugovor o tekućem računu, valja odgovoriti da je točna žalbena tvrdnja tužitelja da se postojanje pravnog odnosa može dokazivati i na drugi način, što tužitelj, s obzirom na dokaze koje je priložio na okolnost postojanja tog pravnog odnosa, nije uspio dokazati s dovoljnim stupnjem vjerojatnosti, čime niti sud o njegovom postojanju nije mogao zaključivati s dovoljnim stupnjem uvjerenja.
22. Stoga, imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, pravilnim se ukazuje zaključak suda prvog stupnja da tužitelj u skladu s odredbom čl. 221.a ZPP-a, nije dokazao odlučne činjenice na kojima temelji postavljeni tužbeni zahtjev, imajući u vidu da nije predložio relevantne dokaze temeljem kojih bi pouzdano i s dovoljnim stupnjem uvjerenja bilo moguće utvrditi da je tuženica bila u ugovornom odnosu s ranijim vjerovnikom i da je po tom osnovu zaostalo potraživanje koje tužitelj vodi u izvatku iz svojih poslovnih knjiga te da je posljedično tome nastao i obvezni odnos između tuženice i tužitelja, to je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja valjalo zaključiti da tužitelj nije dokazao postojanje pravnog osnova potraživanja koje mu je ustupljeno, a što pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev za isplatu čini neosnovanim.
23. U toj situaciji, svi preostali žalbeni prigovori tužitelja kojima ponavlja tvrdnje da je dostavljenim dokazima dokazao osnov i visinu potraživanja, nisu osnovani.
24. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučio kao u točki I. izreke ove presude.
25. Kako žalbi tužitelja nije udovoljeno, tužitelju nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka (čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke pod točkom II.
26. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 7. studenog 2023.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Travaš, v.r.
