Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 78 Gž-1725/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ksenije Jakovčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. A. iz D., OIB: …, koju zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u D., protiv tuženice P. b. Z. d.d., Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik J. D., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. i partneri u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-534/19 od 30. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. studenoga 2023.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženice P. b. Z. d.d., Z., kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-534/19 od 30. siječnja 2023. te se kao neosnovan odbija zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj …, koji je solemniziran po javnoj bilježnici L. C., pod broj OU-576/05-1 dana 15. srpnja 2005. u dijelu kojim je ugovoreno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarski franak (dalje: CHF, točka I. izreke), naloženo je tuženici, po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, platiti tužiteljici 979,41 eur/ 7.379,40 kn[1] sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od tog ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke), naloženo je tuženici po osnovi ništetne odredbe o valuti obveze platiti tužiteljici 2.939,84 eur/ 22.150,23 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od tog ukupno navedenog iznosa glavnice 1 1 eur = 7,53450 kn
na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka III. izreke) i naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.777,87 eur sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 30. siječnja 2023. do isplate (točka IV. izreke).
2. Protiv te presude žali se tuženica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Predlaže da 25/13., 28/13., 89/14., 70/19.,
drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da tuženiku prizna naknadu troškova parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnima ugovornih odredbi ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 15. srpnja 2005. i to u dijelu kojim je promjenjivost kamatne stope ugovorena sukladno odluci Banke o kreditiranju građana i u dijelu kojim je iznos kredita vezan uz valutu CHF, u vezi s čim je postavljen zahtjev za isplatu s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP- a na koje ovaj sud, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. toga Zakona, pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju žaliteljica ističe u žalbi (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP).
6. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:
- da su stranke 15. srpnja 2005. zaključile Ugovor o kreditu broj …, kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisnici kredita kredit u iznosu od 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita sa rokom otplate kredita od 96 mjeseci;
- da iz odredbe čl. 4. tog Ugovora proizlazi da je redovna kamata ugovorena u iznos u od 4,25% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom Banke o kreditiranju građana, a da je čl.7. ugovoreno da se glavnica i kamata otplaćuju u 96 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste
Banke važeće na dan plaćanja;
- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je zbog dijelom ništetnih ugovornih odredbi o načinu promjene početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule došlo do pretplate tužiteljeve obveze po osnovi promjenjive kamatne stope i valute obveze.
7. Imajući na umu te činjenice, a pošavši od utvrđenja iz odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. u vezi koje je donesena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019.) sud prvoga stupnja u bitnome zaključuje da je ovdje tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, iz razloga koji su u tim odlukama pobliže navedeni, zaključuje da su ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti ugovorene promjenjive kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u predmetnom Ugovoru neodređene i nepoštene i time ništetne. Ovo jer da se o njima nije pregovaralo, niti se je moglo pregovarati, jer su iste sastavljene u tipskom ugovoru pa je sam položaj tužiteljice prilikom sklapanja ugovora o kreditu u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je ona pristupila sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu, dok je tuženica raspolagala stručnim znanjem koje tužiteljica, u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, nije bilo prezentirano, čime je tuženica iskoristila nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavila navedene odredbe, a na koje tužiteljica nije mogla utjecati.
8. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.
9. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, niti se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja i što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto tako iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., proizlazi da je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost kamate stope u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.
10. U vezi s tim, odgovarajući na žalbene navode tuženice, valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navedena odredba ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
10.a Slijedom navedenog, s obzirom na pravo suda da se poziva na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava utvrđenja iz navedenih presuda. Ovo dodatno i jer tijekom ovog postupka nije dokazano niti da je vezano uz konkretni ugovor, odnosno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti tuženica s tužiteljicom uopće pregovarala. Stoga, kada tuženica nije dokazala da je s tužiteljicom pregovarala o konkretnim, spornim, dijelovima ugovornih odredbi koje su predmet ovoga spora, već je tužiteljica mogla samo prihvatiti unaprijed sastavljene i ponuđene uvjete ugovora, to je takvim postupanjem uzrokovana neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu.
11. Također, neosnovani su i žalbeni navodi da je pozivanje na utvrđenja iz navedenih presuda promašeno budući da se navedena presuda ne može odnositi na predmetni ugovor jer da je isti prestao isplatom kredita. Suprotno navodima tuženice, iako je ugovor u cijelosti ispunjen tužiteljica ima pravo isticati ništetnost ugovornih odredbi predmetnog Ugovora, jer ispunjenjem nisu prestale posljedice do kojih dovodi ništetni ili dijelom ništetni pravni posao (čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO), što znači da se zahtjev na utvrđenje ništetnosti pravnog posla može postaviti i kada je ugovor ispunjenjem prestao.
12. U odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo. 13. Nadalje, odredba o promjeni kamatne stope je, u konkretnom slučaju, ugovorna odredba ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženice, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena. Time takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dovode do toga da tuženica kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a da tužitelj kao dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora, niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženica je onemogućila utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate.
14. Slijedom iznijetoga, spornim formulacijama o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi tuženica nije udovoljila zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivosti odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženice kao pružateljice usluga, koje je moralo biti takovo da je tužiteljici kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za nju nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulacije ugovornih odredbi i postupanje zaposlenika tuženice prije i prilikom sklapanja ugovora.
15 Dakle, o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te su one bile unaprijed formulirane od strane tuženice, zbog čega se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 96/03 – dalje: ZZP/03).
16. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim odredbe predmetnog Ugovara o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, te je pravilno utvrdio da je, s obzirom da se radi o ništetnim odredbama Ugovora, što ima ex tunc učinak, dakle, od sklapanja ugovora, tuženica nesavjestan stjecatelj, zbog čega je u obvezi platiti preplaćene iznose po obje ništetne osnove s pripadajućim zateznim kamatama (čl. 1111., čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO).
17. Neosnovani su i navodi žalbe vezani uz zaključak suda o neosnovanosti prigovora zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018. te je tužba u ovom predmetu podnesena 30. svibnja 2019. to u trenutku podnošenja tužbe nije nastupila zastara (čl. 225. ZOO).
18. Također, neprihvaćanjem dokaznog prijedloga tuženika da se provede financijsko vještačenje na način kako je to tuženik predlagao nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. st. 2. i čl. 8. ZPP-a. Ovo jer su parametri za izračun kamate trebali biti unijeti u sam ugovor i trebali su biti ispregovarani između stranaka. Kako tuženik nije dokazao da je tome tako to nije bilo mjesta niti u ovom postupku provoditi vještačenje po parametrima koje tek u ovom postupku navodi tuženik, a koje očito nije smatrao dovoljnima da se iste unese u ugovor kako bi odredbe bile jasne.
19. Slijedom svega navedenog valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.
20. Odluka o troškovima parničnog postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i po visini (Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Nar. nov. br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) i kao takva je također potvrđena (čl. 380. točka 2. ZPP-a).
21. Trošak žalbe tuženici nije priznat jer niti je sa žalbom nije uspjela, a niti je zatražen u određeno iznosu (čl. 166. st. 1. ZPP).
U Zagrebu 7. studenog 2023.
Predsjednica vijeća:
Ines Smoljan, v.r.
