Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 17 Gž R-2284/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice- protutuženice S. K. iz S., OIB: …, zastupane po punomoćniku H. B., odvjetniku u S., protiv tuženika-protutužitelja D. z. S. – d. ž., S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u S., radi poništenja odluke i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice- protutuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1355/2019-28 od 20. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 7. studenog 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1355/2019- 28 od 20. travnja 2022.

a) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke,

b) u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tužiteljici-protutuženici naloženo da tuženiku-protutužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 35.128,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 2022. do isplate, te u dijelu u kojem zahtjev tužiteljice-protutuženice za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen,

te se u tom dijelu sudi :

1. Odbija se protututužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi: "Nalaže se tužiteljici-protutuženoj S. K. iz S., OIB: …, tuženiku- protutužitelju naknaditi iznos od 161.297,78 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2020. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena".

2. Nalaže se tuženiku-protutužitelju da tužiteljici-protutuženici u roku od 15 dana nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 810,27 eura / 6.105,00

.

kuna[1]

3. Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 4.662,29 eura / 35.128,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 2022. do isplate.

II. Nalaže se tuženiku-protutužitelju da tužiteljici-protutuženici u roku od 15 dana nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 518,45 eura / 3.906,25 kuna.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1355/2019-28 od 20. travnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, te se tužba tužiteljice- protutuženice odbacuje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbačena je tužba tužiteljice-protutuženice od 30. prosinca 2019. (točka I. izreke), te je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika- protutužitelja tako da je tužiteljici-protutuženici naloženo da tuženiku-protutužitelju nadoknadi iznos od 161.297,78 kn sa zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 2022. do isplate (točka II. izreke). Tužiteljici-protutuženici naloženo je i da tuženiku- protutužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 35.128,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 20. travnja 2022. do isplate, dok je za iznos od 12.372,00 kn zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbijen (točka III. izreke).

2. Protiv presude žalbu je podnijela tužiteljica-protutužiteljica (dalje u tekstu presude tužiteljica) iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem nedopuštenosti Odluke tuženika od 15 studenog 2019., te protutužbeni zahtjev tuženika za nadoknadom troškova specijalizacije zbog raskida ugovora o radu tijekom specijalističkog usavršavanja.

5. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio :

- da su tužiteljica kao radnik i tuženik kao poslodavac dana 5. veljače 2018. sklopili Ugovor o radu kojim se tužiteljica obvezala obavljati poslove magistra medicinske biokemije,

- da su tužiteljica i tuženik dana 11. prosinca 2018. sklopili Ugovor o međusobnim pravima i obvezama u svezi provođenja specijalizacije iz medicinske biokemije i laboratorijske medicine (dalje u tekstu presude i rješenja: Ugovor o specijalizaciji),

- da je ministarstvo Republike Hrvatske dana 24. siječnja 2019. donijelo rješenje kojim je tužiteljici odobrilo specijalizaciju kod tuženika pod mentorstvom dr. sc. D. Š.- D.,

- da su tužiteljica i tuženik nakon dobivanja odobrenja ministarstva dana 19. veljače 2019. sklopili Dodatak Ugovor o međusobnim pravima i obvezama u svezi provođenja specijalizacije iz medicinske biokemije i laboratorijske medicine kojim su odredili da će tužiteljica započeti sa obavljanjem specijalističkog staža sa danom 25. veljače 2019.,

- da je tužiteljica jednostrano raskinula (otkazala) ugovor o radu s tuženikom dana 27. rujna 2019.,

- da je tužiteljici istekom otkaznog roka od mjesec dana prestao radni odnos kod tuženika te da je ista odjavljena s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja s danom 27. listopada 2019.,

- da je tužiteljica dana 27. rujna 2019. kao radnik sklopila Ugovor o radu sa centrom S., kao poslodavcem, pod uvjetom dobivanja rješenja ministarstva o odobrenju specijalizacije,

- da je tužiteljica istog dana 27. rujna 2019. sa centrom S. sklopila Ugovor o specijalističkom usavršavanju također pod uvjetom dobivanja rješenja ministarstva o odobrenju specijalizacije,

- da je ministarstvo Republike Hrvatske dana 10. listopada 2019. donijelo rješenje kojim je tužiteljici odobrilo nastavak specijalizacije započete temeljem rješenja od 24. siječnja 2019. za potrebe D. z. S.-d. ž. u centru S. pod mentorstvom dr. sc. D. Š.-D.,

- da je tuženik dana 15. studenoga 2019. donio Odluku kojom je utvrdio da je tužiteljica dužna nadoknaditi tuženiku iznos od 161.297,78 kn zbog raskidanja ugovora o radu u tijeku specijalističkog usavršavanja,

- da je tužiteljica protiv Odluke tuženika od 15. studenoga 2019. podnijela prigovor Upravnom vijeću tuženika koji je njezin prigovor Odlukom od 2. ožujka 2020. odbio kao neosnovan.

6. Gore navedene činjenice između stranaka i nisu sporne. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je postoji li pravna osnova temeljem koje je tužiteljica dužna tuženiku nadoknaditi troškove specijalizacije zbog raskida ugovora tijekom specijalističkog usavršavanja.

7. Tuženik naime, smatra da su ispunjene pretpostavke iz čl. 6. st. 2. Ugovora o specijalizaciji na osnovi kojih je tužiteljica dužna tuženiku isplatiti naknadu zbog raskida ugovora, dok tužiteljica smatra da su ispunjeni uvjeti iz čl. 6 st. 3. Ugovora o specijalizaciji prema kojima nije dužna tuženiku platiti naknadu zbog raskida ugovora.

8. Sporne odredbe čl. 6. st. 2. i st. 3. Ugovora o specijalizaciji koji su sklopili tužiteljica i tuženik glase :

"U slučaju da specijalizantica tijekom specijalističkog usavršavanja, a prije njegovog okončanja ili u periodu između okončanja specijalističkog usavršavanja i polaganja specijalističkog ispita raskine radni odnos s Domom zdravlja dužna je Domu zdravlja, u roku od godine dana od dana otkaza ugovora o radu, isplatiti naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u RH po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije i troškove specijalističkog usavršavanja opisane u članku 5. ovog ugovora.

Ukoliko specijalizantica tijekom specijalističkog usavršavanja, a prije njegovog okončanja ili u periodu između okončanja specijalističkog usavršavanja i polaganja specijalističkog ispita raskine radni odnos s Domom zdravlja i uz pribavljenu suglasnost ministra zdravstva zasnuje radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, županija ili grad tada nije dužna platiti Domu zdravlja naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u RH po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije i troškove specijalističkog usavršavanja opisane u članku 5 ovog ugovora, već je tu naknadu i troškove Domu zdravlja dužna platiti zdravstvena ustanova s kojom specijalizantica zasnuje radni odnos, u roku od godine dana od dana sklapanja ugovora o radu sa specijalizanticom".

9. Dakle, sukladno čl. 6. st. 3. Ugovora o specijalizaciji, tužiteljica u slučaju raskida radnog odnosa tijekom specijalističkog usavršavanja nije dužna platiti naknadu ako su ispunjene dvije pretpostavke i to 1. ako je pribavila suglasnost ministra zdravstva i 2. ako je zasnovala radni odnos u ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, županija ili grad.

10. Sud prvog stupnja otklanja primjenu čl. 6. st. 3. Ugovora o specijalizaciji na koji se u postupku poziva tužiteljica navodeći u pobijanoj presudi (točka 24. obrazloženja) da je ugovor o specijalizaciji jasnog sadržaja i da ga ne treba tumačiti, te da je tuženik istim dokazao istinitost tvrdnji o osnovi i visini duga tužiteljice.

11. U pravu je sud prvog stupnja kada navodi da je odredba čl. 6. st. 3. Ugovora o specijalizaciji jasnog sadržaja i da ju ne treba tumačiti. Iz sadržaja navedene odredbe jasno proizlazi da tužiteljica treba pribaviti suglasnost, a ne prethodnu suglasnost ministarstva, pa se ne može prihvatiti ocjena suda prvog stupnja da se treba raditi o prethodnoj suglasnosti. U čl. 6. st. 3. Ugovora o specijalizaciji navedeno je da tužiteljica mora pribaviti suglasnost ministra zdravstva, u istoj nigdje nije navedeno da se suglasnost treba tražiti prije davanja otkaza ugovora o radu, pa je stoga pogrešna ocjena suda prvog stupnja da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe čl. 6. st. 3. Ugovora o specijalizaciji.

12. U konkretnom slučaju, nije sporno da je tužiteljici specijalizacija u centru S. odobrena rješenjem ministarstva od 10. listopada 2019. U izreci predmetnog rješenja ministarstva od 10. listopada 2019. navedeno je da se tužiteljici odobrava nastavak specijalizacije započete temeljem ranijeg rješenja ministarstva od 24. siječnja 2019. i takvo rješenje, prema stavu ovog suda, predstavlja suglasnost o kojoj govori čl. 6. st. 3. Ugovora o specijalizaciji. Pritom je potrebno i navesti da je predmetno rješenje odnosno odobrenje donijeto kada je tužiteljica formalnopravno još bila u radnom odnosu kod tuženika koji joj prestao istekom otkaznog roka 27. listopada 2019. kada je tužiteljica i odjavljena s zdravstvenog i mirovinskog osiguranja.

13. Tužiteljica je dakle pribavila suglasnost ministarstva, te je time ispunjena prva pretpostavka za primjenu odredbe čl. 6. st. 3. Ugovora o specijalizaciji. Osnivač svih kliničkih bolničkih centara, pa tako i centra S. je, sukladno čl. 70. st. 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" br. 100/18, 125/19 – dalje: ZOZZ), Republika Hrvatska, pa je tako ispunjena i druga pretpostavka za primjenu ugovorne odredbe čl. 6. st. 3. Ugovora o specijalizaciji.

14. Dakle, tužiteljica je tijekom specijalističkog usavršavanja raskinula radni odnos s tuženikom, ali kako je uz pribavljenu suglasnost ministarstva zasnovala radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska (centru S.) u kojoj je i nastavila specijalizaciju, to ona sukladno čl. 6. st. 3. Ugovora o specijalizaciji nije dužna tuženiku platiti naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republike Hrvatske po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije i troškove specijalističkog usavršavanja opisanog u čl. 5. ugovora, koje tuženik potražuje u postupku.

15. U odnosu na tuženikovo pozivanje na odredbe čl. 188. st. 1. i 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 100/18 – dalje ZOZZ/18) na koje tuženik ukazuje u protutužbi podnijetoj 23. siječnja 2020. potrebno je navesti da su odredbe navedenog zakona stupile na snagu 1. siječnja 2019. dakle, nakon što je ugovor o specijalizaciji sklopljen. Stoga za rješenje spora između stranaka odredba čl. 188. st. 1. i 2. ZOZZ/18 nije mjerodavna. Osim toga, stranke su plaćanje naknade u slučaju raskida ugovora tijekom specijalističkog usavršavanja regulirale Ugovorom o specijalizaciji, pa su za rješenje spora mjerodavne odredbe ugovora.

16. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, preinačiti pobijanu presudu u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojom je tuženikovo protutužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen, te protutužbeni zahtjev u cijelosti odbiti.

17. Sud prvog stupnja je točkom I. pobijane presude odbacio tužbu tužiteljice kojom je tužiteljica zahtijevala da se utvrdi da je nedopuštena Odluka tuženika od 15. studenog 2019. kojom je utvrđeno da je tužiteljica dužna nadoknaditi tuženiku iznos od 161.297,78 kn.

18. Tužiteljica osporava taj dio presude ističući da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer se tužba odbacuje rješenjem, a ne presudom.

19. Takvi žalbeni navodi tužiteljice su osnovani.

20. Osnovano naime, tužiteljica ističe da je sud prvog stupnja tužbu trebao odbaciti rješenjem, a ne presudom kako je to nepravilno učinio prvostupanjski sud. U konkretnom slučaju, tužiteljica zahtijeva da se utvrdi nedopuštenost odluke tuženika prema kojoj je tužiteljica dužna tuženiku nadoknaditi iznos od 161.297,78 kn. Takva odluka ne proizvodi negativni učinak na prava radnika iz radnog odnosa i istom se ne mijenja sadržaj radnog odnosa na štetu radnika ili mu se uskraćuje pravo koje mu pripada. Naime, da bi se određena odluka poslodavca mogla pobijati u smislu odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17, 98/19

– dalje: ZR) potrebno je da se radi o odluci koja neposredno djeluje na prava radnika. Odluka tuženika koju u postupku pobija tužiteljica, a koja se odnosi na isplatu novčanog iznosa, ne predstavlja odluku iz čl. 133. st. 1. i 2. ZR u odnosu na koju bi tužiteljica imala pravo tražiti sudsku zaštitu, pa je pravilan stav suda prvog stupnja da tužbu tužiteljice treba odbaciti, ali ne presudom, već rješenjem (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr- 343/09-2 od 21. srpnja 2009. i Revr-1088/13-2 od 3. prosinca 2014.).

21. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 369. st. 2. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, te tužbu tužiteljice rješenjem odbaciti.

22. U konkretnom slučaju, tužiteljica nije uspjela s tužbenim zahtjevom, dok je u cijelosti uspjela osporiti protutužbeni zahtjev tuženika kojim je tuženik potraživao iznos od 161.297,78 kuna. Odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužiteljice nije prouzročilo neke posebne troškove parničnog postupka, pa kada se ima u vidu vrijednost tužbenog zahtjeva tužiteljice i protutužbenog zahtjeva tuženika, kao i utjecaj istih na prava stranaka, ocjena je ovog suda da uspjeh tužiteljice u postupku iznosi 2/3, dok je tuženik u postupku uspio u omjeru od 1/3. Kada se od uspjeha tužiteljice (2/3) kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u sporu, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP, oduzme postotak uspjeha tuženika (1/3), kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu, proizlazi da je tuženik dužan nadoknaditi 1/3 (33 %) priznatih troškova tužiteljice.

23. Tužiteljici je, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 - dalje: OT), valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7.1. OT), trošak sastava podneska od 31. siječnja 2020. u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 8.1. OT), trošak zastupanja na ročištima održanim dana 3. ožujka 2021., 19. travnja 2021., 10. lipnja 2021., 23. rujna 2021., 8. prosinca 2021. i 2. ožujka 2022.. u iznosu od po 2.500,00 kn (Tbr. 9.1. OT) za svako ročište, što ukupno iznosi 18.500,00 kn. 24. Tužiteljici nisu priznati troškovi sastava podnesaka od 3. ožujka 2021., 19. travnja 2021., 10. lipnja 2021., 22. rujna 2021., 18. prosinca 2021., 29. prosinca 2021. i 26. veljače 2022. jer isti u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP nisu bili nužni za vođenje postupka.

25. Priznati troškovi tužiteljice iznose dakle, 18.500,00 kn, pa kako je tuženik dužan nadoknaditi 1/3 priznatih troškova tužiteljice, to je tužiteljici na ime troškova parničnog postupka valjalo dosuditi iznos od ukupno 810,27 eura / 6.105,00 kuna.

26. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u točki III. izreke pobijane presude preinačiti, te zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka prihvatiti za iznos od 810,27 eura / 6.105,00 kuna, a zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 4.662,29 eura / 35.128,00 kuna odbiti.

27. S obzirom da je tužiteljica uspjela sa žalbom, tužiteljici su dosuđeni troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 3.125,00 kn (Tbr. 10.1. OT) uz 25 % poreza na dodanu vrijednost koji iznosi 781,25 kn, što ukupno iznosi 518,45 eura / 3.906,25 kuna.

28. Izreka ove presude u dijelu kojem se ista odnosi na dvojno iskazivanje vrijednosti novčanih obveza temelji se na odredbi čl. 48. st. 1. i 2. u svezi s čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 57/22, 88/22) i fiksnom tečaju konverzije prema kojem 1 euro iznosi 7,53450 kuna.

29. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 7. studenog 2023.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.