REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3436/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. M. iz Z., OIB ..., kao slijednik pokojne V. M. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. P. iz M., OIB ..., koju zastupa punomoćnik F. B., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1717/2020-3 od 6. listopada 2022. kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, poslovni broj P-1939/2019-18 od 10. ožujka 2020., na sjednici 7. studenoga 2023.,
r i j e š i o j e
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude citirane u uvodu ove odluke.
2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
3. Prijedlog nije osnovan.
4. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19 i 80/22- dalje: ZPP) ovaj revizijski sud je utvrdio da je tužitelj kao predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije postavio pravna pitanja za koje smatra da su važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, i to dva materijalnopravna pitanje i jedno procesnopravno pitanje.
5. Pobijana presuda temelji se na zaključku da je ugovor o doživotnom uzdržavanju od 13. studenoga 2006., sklopljen između sada pokojne V. M. (ranija tužiteljica) i tuženice M. P., pravno valjan, sklopljen u odgovarajućem obliku, te da tužiteljica nije dokazala da bi postajala nedopuštena pobuda, prvenstveno isključivanje tužiteljice kao nasljednice iz nasljeđivanja, a što da bi bitno utjecalo na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i da je drugi ugovaratelj to znao ili morao znati, zatim da tužiteljica nije dokazala da tuženica nije ispunjavala svoje obveze iz ugovora kao i da nije dokazala svoje tvrdnje da bi ugovor djelomično bio naplatni, a djelomično darovni ugovor, pa da bi i radi postizanja nedopuštenog cilja bio nemoralan i protivan dobrim običajima.
6. Prijedlogom za dopuštenje revizije tužitelj, u bitnome, pita jesu li nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalnopravo u primjeni odredbe čl. 70. st. 2. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 - dalje: ZN) i poziva se na praksu ovoga suda iz odluke Revd-252/1994-2 od 29. svibnja 1997., te pita je li rješavanje imovinsko pravnih odnosa nedopuštena pobuda kod sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, pozivajući se na praksu ovoga suda Rev-x-121/2011-2 od 5. rujna 2012. Procesnopravnim pitanjem tužitelj pita je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka u smislu nedostataka presude, jer da se ne može ispitati zaključak ''da ugovor nema elemenata ugovora o ustupanju i raspodijeli imovine za života …'' pozivajući se na praksu ovoga suda Revr-917/2016-2 od 6. veljače 2018.
7. S obzirom na naznačena pitanja valja naglasiti da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je između sada pokojne tužiteljice i tuženice sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju, a ne ugovor iz odredbe čl. 70. st. 2. ZN i da se ne radi o raspolaganjima za slučaj smrti kao niti o ugovoru u ustupanju i raspodijeli imovine za života, jer da je upravo između stranaka ugovornica ugovorena obveza tuženice da uzdržava pokojnu tužiteljicu, a ona kao primateljica uzdržavanja da je izjavila da svu svoju imovinu daje tuženici kao davateljici uzdržavanja. Dakle, da se radi o ugovoru o doživotnom uzdržavanju iz odredbe čl. 579. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22). Nižestupanjski sudovi, dakle, razlikuju taj ugovor od ugovora o ustupanju i raspodijeli imovine za života, kao posebne vrste nasljedno pravnog ugovora kao oblika anticipiranog nasljeđivanja, koji pravni posao je besplatan, za razliku od ugovora o doživotnom uzdržavanju, a što je u konkretnom slučaju riječ.
8. Prema odredbi čl. 385.a ZPP st. 1. ovaj sud će dopustiti reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koji su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a što je ovdje slučaj, i koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. U ovom slučaju pitanja koje je postavio tužitelj nisu važna za odluku u sporu, jer nižestupanjske ne polaze od shvaćanja koje predlagatelj implicira u svom prijedlogu. Isto tako odluke na koje se poziva predlagatelj donesene su u različitim činjeničnim i pravnim situacijama no što je ova.
9. Stoga kako na opisan označena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP riješeno je kao u izreci.
Zagreb, 7. studenoga 2023.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Jadranko Jug, v.r.
