REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 443/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. B., iz B. M., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica L. H., odvjetnica iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu-Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-682/2021-2 od 6. srpnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4141/2014-66 od 26. ožujka 2021., u sjednici održanoj 7. studenoga 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tuženice se odbija.
II Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju tuženice.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom tuženici je naloženo da tužitelju isplati iznos od 50.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 9. prosinca 2013. pa do isplate, po stopi preciznije navedenoj u toj presudi, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 13.562,50 kuna.
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice te je u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije, te je ovaj sud rješenjem broj Revd 4395/2021-2 od 7. rujna 2022., tuženici dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:
„Opravdava li sama činjenica što je tužitelj, kao osoba lišena slobode, smješten u zatvorsku ćeliju površine manje od zakonom propisanog standarda iz odredbe čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora dosuđenje pravične novčane naknade s osnove prava osobnosti zbog povrede čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, unatoč činjenici da su mu nesporno pružena i omogućena sva druga prava i pogodnosti predviđene Zakonom o izvršenju kazne, Pravilnikom i Ustavom Republike Hrvatske koja osiguravaju ukupnu kvalitetu života inherentnu (svojstvenu) lišenju slobode zbog zakonito izrečene kazne zatvora?“.
4. Tuženica je u zakonskom roku podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude, sukladno navedenom rješenju ovoga suda, a sve u smislu čl. 382. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.
5. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava osnovanost podnesene revizije, poziva se na recentnu revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 974/2021-2 od 15. rujna 2021., Rev 398/2020-2 od 7. lipnja 2022., odluke USRH, broj U-III-1192/2018 od 26. studenog 2020., U-III-4209/2017 od 1. travnja 2021., te na pravna shvaćanja ESLJP-a iznesenu u predmetima Muršić protiv Hrvatske, zahtjev broj 7334/13 od 20. listopada 2016., Longin protiv Hrvatske, zahtjev broj 49268/10 od 6. studenog 2012. godine (§§ 58.-62.), Ulemek protiv Hrvatske, zahtjev broj 21613/16 od 31. listopada 2019. godine (§§ 45., 56., 59. i 129.), Huber protiv Hrvatske, zahtjev broj 39571/16 od 7. srpnja 2022., Katanović i Mihovilović protiv Hrvatske, zahtjevi broj 18208/19 i 12922/20 od 29. rujna 2022., Hrnčić protiv Hrvatske, zahtjevi broj 53563/16 od 29. rujna 2022., Prpić protiv Hrvatske, zahtjev broj 27712/19 od 9. veljače 2023., te Jungić protiv Hrvatske, zahtjev broj 73024/16 od 2. ožujka 2023., ističući kako navedeni predmeti, zajedno s odlukom Muršić, predstavljaju ustaljenu i čvrstu sudsku praksu o postavljenom pitanju. Predlaže reviziju odbiti, te mu dosuditi troškove sastava odgovora na reviziju.
6. Revizija je neosnovana.
7. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti uzrokovane neprimjerenim smještajem za vrijeme izdržavanja kazne zatvora.
8. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).
9. Tuženica naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene materijalnog prava iz čl. 1046. i 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), čl. 74. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 190/03 - pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 - dalje: ZIKZ) te Pravilnika o standardima smještaja i prehrane zatvorenika („Narodne novine“, broj 92/02).
10.1. Nižestupanjski sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji utvrdili da je za vrijeme boravka tužitelja u zatoru (preko 6. godina) postojala prenapučenost, da da su unutar spavaonica postojali sanitarni čvorovi koji nisu bili u potpunosti odvojeni od spavaonica, da je u razdoblju od 22. ožujka 2007. do 13. rujna 2013. tj. sve do uvjetnog otpusta kontinuirano, izuzev kratkog razdoblja od 11. travnja 2012. do 2. svibnja 2012., kada je bio u Zatvorskoj bolnici u Z., te razdoblja od 29. ožujka 2011. do 10. travnja 2011. i od 10. srpnja 2012. do 14. srpnja 2012., kada je bio sam u sobi zbog izrečene stegovne mjere - samice, bio smješten u prostorijama u kojima je površina njegovog osobnog prostora bila ispod konvencijskog standarda od 3 m2 imajući u vidu s jedne strane ukupnu površinu prostorija u kojima je bio smješten, a u okviru koje površine je bio i sanitarni čvor, kreveti, ormarići za osobne potrebe, stol, klupe odnosno stolice, te s druge strane imajući u vidu broj osoba s kojima je boravio u takvim prostorijama, pri čemu nije imao niti osigurane adekvatne higijenske standarde jer je bio smješten u prostorijama s većim brojem zatvorenika u kojima se nalazio i WC koji nije bio u potpunosti zatvoren pa su se po prostoriji nakon obavljanja nužde, pri čemu nije bio niti u cijelosti zaklonjen pri obavljanju nužde, nesmetano širili neugodni mirisi, a da istovremeno u tim prostorijama nije bilo ventilacije, a k tome se je i hrana posluživala u tim sobama, što se nikako ne može smatrati prostorom dostojnim smještaja čovjeka neovisno o tome što se radi o zatvoreniku i što svako oduzimanje slobode ima za posljedicu određeno trpljenje i poniženje koje je povezano s legitimnim postupanjem prema osobama lišenim slobode.
10.2. Na temelju navedeni utvrđenja zaključili su da je tužitelju boravkom u sve tri ustanove (Zatvoru u Z., Kaznionici u L. i Zatvoru u P.) povrijeđeno pravo iz čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 76/10 i 5/19 - u daljnjem tekstu: Konvencija), te iz čl. 74. ZIKZ), čl. 3.-7. Pravilnika o standardima smještaja i prehrani zatvorenika. To iz razloga što, smanjenje potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 u konkretnom slučaju nije bilo kratkotrajno (preko 6. godina), povremeno i minimalno pa se navedena povreda konvencijskog prava nije mogla u potpunosti amortizirati drugim mjerama, neovisno o tome što je tužitelj kaznu zatvora većim dijelom izdržavao u Kaznionici u L., koja se općenito gledano može smatrati primjerenom ustanovom u kojoj je njegov smještaj bio popraćen raznim pogodnostima koje je tužitelj mogao koristiti.
10.3. Slijedom iznesenog utvrdili su odgovornost tuženice u ovom slučaju zbog utvrđene povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje te prava na dostojanstvo što se sve podrazumijeva u smislu odredbe čl. 19., čl. 1100. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu: ZOO), pod pravima osobnosti na zaštitu kojih ima pravo svaka fizička i pravna osoba te su mu temeljem odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a dosudili pravičnu novčanu naknadu u zatraženom iznosu od 50.000,00 kn za trpljenje i poniženja kojima je bio izložen zbog prenapučenosti prostorija u kojima je dugo vremena bio smješten kao i zbog neadekvatnih higijenskih uvjeta u kojima je dugo vremena boravio. Pri iznošenju navedenog shvaćanja o uvjetima u zatvoru sudovi su se pozvali i na načelna stajališta Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske (broj 7334/13 presuda od 20. listopada 2016. - dalje: Muršić protiv RH).
11. Tuženica u podnesenoj reviziji navedeni zaključak nižestupanjskih sudova u odnosu na duljinu boravka tužitelja u navedenim zatvorskim ustanovama smatra neutemeljenim navodeći da se u ovom predmetu ne radi o zahtjevu za neosnovano lišenje slobode, te se pozivana odluke ESLJP u predmetima Kudla protiv Poljske, Dolenec protiv Republike Hrvatske, zahtjev broj 25282/06 od 26. studenog 2009., Muršić protiv Republika Hrvatska, zahtjev broj 7334/14 od 12. ožujka 2015. U nastavku revizije navodi koja su prava tužitelju bila osigurana, pružena i omogućena, a koja su predviđena i propisana zakonskim odredbama, te tvrdi da su ona u cijelosti ispoštovana od strane tuženice i smatra da je time postignuta propisana i tražena ukupna kvaliteta života tužitelja u Zatvoru u Z. i Zatvoru u P., zbog koje nije povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja na dostojanstvo i intimu u mjeri koja bi opravdavala dosuđenu novčanu naknadu, a ista prava su regulirana u čl. 74. ZIKZ-a.
12. Prema odredbi čl. 14. st. 1. ZIKZ-a svaki zatvorenik ima pod uvjetima predviđenim tim Zakonom pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima.
13. Smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima te klimatskim prilikama; prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane, za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora, te kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele (čl. 74. ZIKZ).
14. Odgovarajući na postavljeno pitanje treba, prije svega, naglasiti kako je u većem broju odluka (primjerice Rev 692/14 i Rev 344/14, Rev 974/2021-2 od 15. rujna 2021., Rev 398/2020-2 od 7. lipnja 2022) Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo pravno shvaćanje o pravu na novčanu naknadu s osnove povrede prava osobnosti zbog povrede odredbe čl. 3. Konvencije. To načelno pravno shvaćanje je podudarno s pravnim shvaćanjem drugostupanjskog suda iznesenim u pobijanoj presudi, dok pravo na naknadu štete/pravo na novčanu naknadu ovisi o činjeničnim utvrđenjima u predmetu spora.
15.1. Osim toga i Ustavni sud Republike Hrvatske, kao i Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u svojim odlukama, na koje naprijed ukazano, polaze od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, već je dužnost suda da uzme u obzir sve relevantne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene. Pritom je ESLJP-a naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede članka 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara koji su zatvoreniku bili na raspolaganju, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju.
15.2. Tako u presudi Muršić protiv Hrvatske zahtjev broj 7334/13 od 20. listopada 2016. EU sud potvrđuje standard od 3 m2 podne površine po zatvoreniku u smještaju u kojem boravi više zatvorenika, te navodi da ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije, stoga u takvom slučaju teret dokaza leži na tuženoj Vladi koja bi, međutim, mogla oboriti tu pretpostavku dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora. Čvrsta pretpostavka povrede članka 3. Konvencije obično će se moći oboriti samo ako su sljedeći čimbenici kumulativno ispunjeni:
(1) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna,
(2) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe,
(3) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovom i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.
16. Pritom je Veliko vijeće ESLJP-a pojasnilo načela i standarde za procjenu minimalnog osobnog prostora za zatvorenike u zatvorskim prostorijama u kojima istovremeno boravi više zatvorenika, u kontekstu čl. 3. Konvencije. Tako u slučajevima kada osoba lišena slobode ima na raspolaganju manje od 3 m2 osobnog prostora, postoji snažna, ali ipak oboriva predmnijeva da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije. Tada je potrebno utvrditi postoje li olakšavajući čimbenici koji kompenziraju manjak osobnog prostora, a ti čimbenici su da je smanjenje potrebnog minimalnog prostora 3 m2 popraćeno dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe, te da ustanova u kojoj boravi zatvorenik se općenito gledano smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru.
17. Kada se pak radi o prostoru između 3 i 4 m2 prostorni čimbenik ipak ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti boravka u zatvoru od strane ESLJP. U takvim će se slučajevima povreda čl. 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se posebice odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenim s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima, odnosno samo ako je prostorni čimbenik bio povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru.
18.1. Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-4209/2017 od 1. travnja 2021., razdoblje od 2 godine, 1 mjesec i 29 dana smatrao razdobljem koje „per se“ dovodi do povrede ustavnog/konvencijskog prava zbog nedostatka osobnog prostora.
U toj je odluci navedeno:
„11.1. Ustavni sud utvrdio je da je Kaznionica u L. dostavila raspored boravka podnositelja u sobama za vrijeme izvršavanja kazne u toj ustanovi iz kojeg proizlazi da je podnositelj: - od 17. svibnja 2011. do 16. srpnja 2013. (dvije godine, jedan mjesec i dvadeset devet dana) boravio na odjelu 1D u više soba površine od 9,22 m2 do 9,33 m2 (sanitarni čvor površine 1,50 m2 ) u kojima su boravile tri do četiri osobe pa je podnositelj u tom razdoblju na raspolaganju imao od 1,93 m2 do 2,59 m2.
11.2. Ustavni sud utvrđuje da predmetno razdoblje nije bilo kratko i povremeno, te da stoga nije zadovoljen prvi od kumulativnih uvjeta utvrđenih u presudi Muršić, navedeno (vidi točku 10.1./3a/ odluke i rješenja). U toj je presudi ESLJP utvrdio povredu podnositeljevog prava na zabranu zlostavljanja pod člankom 3. Konvencije jer je podnositelj boravio u ćeliji u kojoj je imao na raspolaganju manje od 3 m2 u razdoblju od dvadeset i sedam dana što je ESLJP smatrao duljim razdobljem. Predmetno razdoblje, prema ocjeni Ustavnog suda, smatra se duljim boravkom te predstavlja per se povredu ustavnog/konvencijskog prava zbog nedostatka osobnog prostora (usporedi s Muršić, navedeno, §§ 151. - 153.)…“.
18.2. Ustavni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka, ( U-III-2388/15 od 26. veljače 2018., U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., U-IIIB-890/2012 od 4. svibnja 2016.-„Narodne novine“ broj 54/16.,), u kojima se radi o činjenično i pravno podudarnoj pravnoj stvari, imajući u vidu i stajališta ESLJP, ponovio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, koja je i revizijski sud prihvatio i ugradio u svoje presude, u kojima je naveo da:
„Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja).“.
19.1 Slijedom navedenog, s obzirom na to da je drugostupanjskom presudom u pobijanom dijelu ocjenjeno kako je tužitelju zbog neodgovarajućih smještajnih uvjeta u dužem vremenskom razdoblju povrijeđeno pravo osobnosti, u predmetnom slučaju uopće ne može doći do kompenzacije nedostatka osobnog prostora omogućavanjem preostalih uvjeta jer se ne radi o kratkom, povremenom i minornom razdoblju koje je tužitelj proveo u uvjetima s manje od 3 m2 osobnog prostora, već o razdoblju od gotovo 6 godina koje „per se“ uzrokuje povredu ustavnog/konvencijskog prava zbog nedostatka osobnog prostora, što opravdava dosudu naknade za neimovinsku štetu.
19.2. Osim toga, tužitelju je u naprijed navedenim uvjetima kroz navedeno razdoblje izdržavanja zatvorske kazne povrijeđeno pravo iz čl. 3. Konvencije ne samo iz razloga što je u zatvoru bio smješteni u zatvorsku ćeliju površine manje od zakonom propisanog standarda iz odredbe čl. 74. st. 3. ZIDZ-a kroz duže vrijeme nego i zbog činjenice da je sanitarni čvor u Zatvoru u Z. smješten unutar zatvorske ćelije, kao i da je konzumirao hranu u sobi u takvim uvjetima.
20. Iz navedenih razloga je odgovor na postavljeno pravno pitanje negativan jer činjenica smještaja tužitelja u uvjete s površinom osobnog prostora na raspolaganju koja je manja od zakonom propisane, u vremenskom razdoblju koje nije kratko, povremeno ni minorno, uz neadekvatnu izvedbu sanitarnog čvora, nepostojanje ventilacije i nehumane uvjete konzumiranja hrane, suprotno stavu tužene koja implicira da su svi uvjeti osim prostornih bili osigurani, predstavlja osnovu za dosuđenje pravične novčane naknade, a kompenzacijskim mjerama, na koje se poziva tuženica u reviziji, prema shvaćanju ovoga suda, u ovim konkretnim okolnostima nije postignuta propisana i tražena ukupna kvaliteta života tužitelja u Zatvoru u Z. i Zatvoru u P., pa su pravilno nižestupanjski sudovi utvrdili da je je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na dostojanstvo i intimu u mjeri koja opravdava dosuđenu novčanu naknadu, a koja prava su propisana u čl. 74. ZIKZ-a.
21. Zbog svega navedenog valjalo je reviziju tuženice odbiti i na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, odlučiti kao u izreci.
22. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na prijedlog jer je ta radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.
Zagreb, 7. studenoga 2023.
Predsjednica vijeća:
Jasenka Žabčić, v.r.
