Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 33 Gž-223/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenog od sudaca Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, Gordane Bošković Majerović, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. b. d.d., Z., OIB: …, protiv 1. tuženika G. B., iz Z., OIB …, kao pravnog slijednika K. B. iz Z., OIB: …, i 2. tuženika Z. B. iz Z., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-783/2017-197 od 29. listopada 2020. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 7. studenoga 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-783/2017-197 od 29. listopada 2020. u točki II izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje navedena presuda u pobijanoj točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se žalba tužitelja protiv točke I. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-783/2017-197 od 29. listopada 2020. kao nedopuštena.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje odluka o troškovima parnice iz točke III. navedene presude.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Nalaže se 1. tuženici K. B. iz Z., OIB: … i 2. tuženiku Z. B. iz Z., OIB: …, da tužitelju P. b. d.d., Z., OIB: …, solidarno isplate zatezne kamate koje na iznos od 96.727,54 DEM u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Z. b. na dan isplate teku od 30. travnja 1992. do 28. veljače 2002. po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, na iznos od 49.456,01 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Z. b. na dan isplate koje teku od 1. ožujka 2002. pa do 31. prosinca 2005. po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja preko dosuđujućeg dijela iz točke I. izreke do zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Nalaže se 1. i 2. tuženom da solidarno isplate tužitelju zateznu kamatu koja po stopi od 2,5% mjesečno teče na iznos od 130.260,33 DEM u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Z. b. na dan isplate od 30. travnja 1992. do 31. prosinca 1992.: iznos od 100.260,33 DEM u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Z. b. na dan isplate od 1. siječnja 1993. do 11. svibnja 1995.; iznos od 96.727,54 DEM u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Z. b. na dan isplate od 12. svibnja 1995. do 1. siječnja 1999.; iznos od 49.456,01 EUR (tečaj 1,95583) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Z. b. na dan isplate teče od 2. siječnja 1999. do 3. studenoga 2004.; po stopi od 15% godišnje teče na iznos od 49.456,01 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Z. b. na dan isplate od 4. studenoga 2004. pa do 31. prosinca 2007. po stopi koju propisuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, teče na iznos od 49.456,01 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Z. b. na dan isplate od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koju propisuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, teče na iznos od 49.456,01 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Z. b. na dan isplate teče od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe".

III. Nalaže se 1. tuženici K. B. iz Z., OIB: … i 2. tuženiku Z. B. iz Z., OIB: …, naknaditi tužitelju P. b. d.d., Z., OIB: …, parnični trošak u iznosu od 93.563,00 kn u roku od 15 dana.“

2. Protiv dijela navedene presude, kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen i tuženici obvezani na isplatu (točka I i III) tuženici su podnijeli žalbu, po sadržaju zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, podredno preinači i tužbeni zahtjev odbije.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv točke I i II presude, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika, dok tuženici u odgovoru na žalbu tužitelja predlažu ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz smanjenje troška tuženicima.

5. Žalba tužitelja djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena, dok žalba tuženika nije osnovana.

6. U predmetnom postupku tužitelj potražuje isplatu na temelju Ugovora o kreditu od 30. listopada 1991. i to od K. B., Z. R.1 , J. R. i Z. B., na temelju kojeg je isplatio 1. tuženici iznos od 120.000,00 DEM u protuvrijednosti u tadašnjim dinarima s tim da je ugovorena kamatna stopa 2,5% svakih 30 dana, a ugovorena je i zatezna kamata od 15% za svakih 30 dana. Ističe da 1. tuženica nije vraćala kredit u skladu s ugovorom te je stoga tužitelj otkazao kredit u cijelosti. Navodi da je na dan otkaza ukupni dug iznosio 130.260,33 DEM da je taj iznos umanjio prijebojem depozita 1. tuženice od 30.000,00 DEM tako da je na dan 1. siječnja 1993. glavni dug iznosio 100.260,33 DEM. Tužitelj ukazuje da je 1. tuženica dana 11. svibnja 1995. uplatila iznos od 12.700,02 kn, a što predstavlja protuvrijednost od 3.532,79 DEM, tako da je s danom 11. svibnja 1995. ukupno dugovanje po ugovoru o kreditu iznosilo 96.727,54 DEM. Stoga tužitelj od tuženika kao solidarnih dužnika zahtjeva isplatu iznosa od 96.727,54 DEM, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 130.260,33 DEM od 30. travnja 1994. do 31. 12. 1992., na iznos od 100.260,33 DEM od 1. siječnja 1993. do 11. svibnja 1995. te na iznos od 96.727,54 DEM od 12. svibnja 1995. pa sve do isplate po kamatnoj stopi od 15% za svakih 30 dana. Tužitelj zahtjeva i naknadu parničnog troška. Prvotuženica tvrdi da je uplatom iznosa od 12.700,02 kn na dan 11. svibnja 1995., u cijelosti ispunila svoju obvezu prema tužitelju. Ugovorene i zatezne kamate navedene u ugovoru prvotužena smatra lihvarskim i nedopuštenim.

7. Prvostupanjskom presudom posl. br. P-2841/92-83 od 29. lipnja 1999. naloženo je tuženicima K. B., Z. R.1 , J. R. i Z. B. solidarno isplatiti tužitelju iznos od 96.727,54 DEM zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 130.260,33 DEM od 30. travnja 1992. do 31. prosinca 1992., na iznos od 100.260,33 DEM od 1. siječnja 1993. do 11. svibnja 1995. te na iznos od 96.727,54 DEM od 12. svibnja 1995. pa do isplate po kamatnoj stopi od 2,5% za svakih 30 dana i to sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Z. b. na dan isplate, sve u roku od 15 dana, s time da su tuženici Z. R.1 , J. R. i Z. B. svoju obvezu prema tužitelju dužni ispuniti samo iz plaće koju ostvaruju i koju će ubuduće ostvarivati (točka I. izreke).

8. Nadalje je odbijen zahtjev tužitelja u preostalom dijelu zahtjeva preko dosuđujućeg dijela iz točke I. izreke pa do tužiteljevog zahtjeva za isplatu ugovorene zatezne kamate po stopi od 15% za svakih 30 dana na iznose naznačene u točki I. izreke presude (točka II. izreke), a naloženo je tuženicima naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 72.554,50 kn (točka III. izreke).

9. Presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2540/05-2 od 28. ožujka 2006. odbijene su žalbe stranaka te je potvrđena navedena prvostupanjska presuda. Povodom revizije 1. tuženice K. B. i 2. tuženika Z. B., Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Rev-x 1150/14-4 od 25. siječnja 2017. odbio je reviziju kao neosnovanu u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja u odluci o glavnoj novčanoj tražbini u odnosu na podnositelje revizije, dok je prihvaćena revizija u dijelu kojim je odlučeno o kamatama na dosuđeni iznos glavne novčane tražbine u odnosu na ove tuženike, uključujući i odluku o troškovima postupka u odnosu na te tuženike te su u tom dijelu ukinute presude drugostupanjskog i prvostupanjskog suda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U navedenoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske ukazuje da u svakom pojedinom slučaju valja ocijeniti ima li stopa ugovornih kamata elemente zelenaškog ugovora, odnosno je li ugovaranje nesrazmjerno visokih kamata u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razlog za utvrđenje ništetnim dijela ugovorne kamatne stope iznad utvrđene prosječne visine ugovorne kamatne stope na konkretnom tržištu.

10. U ponovljenom postupku tužitelj je konačno postavio svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 15. svibnja 2017. te istim predlaže naložiti tuženicima da tužitelju solidarno isplate zateznu kamatu koja po stopi od 2,5% mjesečno teče na iznos od 130.260,33 DEM od 30. travnja 1992. do 31. prosinca 1992., na iznos od 100.260,33 DEM od 1. siječnja 1993. do 11. svibnja 1995., na iznos od 96.727,54 DEM od 12. svibnja 1995. do 1. siječnja 1999. te na iznos od 49.456,01 EUR od 2. siječnja 1999. do 3. studenog 2004., po stopi od 15% godišnje na iznos od 49.456,01 EUR od 4. studenog 2004. do 31. prosinca 2007., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena na iznos od 49.456,01 EUR, a koja teče od 4. studenog 2004. pa do 31. prosinca 2007., po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena na iznos od 49.456,01 EUR i koja teče od 1. kolovoza 2015. do isplate. Uvidom u Ugovor o dugoročnom kreditu zaključen između tužitelja kao kreditora i 1. tuženice kao korisnice kredita od 30. listopada 1991., sud je utvrdio da je ugovoren kredit u dinarskoj protuvrijednosti od 120.000,00 DEM koji kreditor isplaćuje korisniku kredita po srednjem tečaju Z. b. na dan isplate, da je rok otplate iznosio 60 mjeseci, da je ugovorena kamatna stopa od 2,5 % za svakih 30 dana, da je ugovorena zatezna kamata od 15% za svakih 30 dana, da je obveza korisnika kredita isplaćivati mjesečne rate od 2.000,00 DEM i to u dinarskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Z. b. te da je ugovoreno pravo kreditora otkazivanja kredita uslijed nepridržavanja ugovornih odredbi od strane korisnika kredita.

11. Uvidom u dopis tužitelja od 29. travnja 1992. sud je utvrdio da je Ugovor o dugoročnom kreditu zaključen između tužitelja i 1. tuženice u cijelosti otkazan zbog nepodmirivanja dospjelih obveza i to 29. travnja 1992.

12. Odredbom čl. 14. Ugovora o dugoročnom kreditu bilo je ugovoreno da tužitelj ima pravo otkazati kredit uslijed nepridržavanja klauzula ugovora, a danom otkaza kredita smatra se da je kredit zajedno s pripadajućom kamatom i ostalim troškovima dospio na naplatu.

Dakle, sud je utvrdio da je predmetni kredit otkazan uslijed čega je čitav iznos kredita dospio na naplatu, a koji iznos glavnog duga je tuženicima i naloženo platiti ranije navedenom prvostupanjskom presudom od 29. lipnja 1999.

13. Ugovorom o dugoročnom kreditu bila je ugovorena kamatna stopa od 2,5% posto za svakih 30 dana, a iako to nije naznačeno u Ugovoru, po svojoj naravi radi se o ugovornoj kamatnoj stopi. Odredbom čl. 6. ugovorena je i zatezna kamata od 15% za svakih 30 dana.

14. Tužitelj u ponovljenom postupku potražuje kamatu u visini ugovorne kamate dakle po stopi od 2,5% mjesečno do 3. studenog 2004., dok nadalje potražuje kamatu u visini propisane stope zatezne kamate koja se plaćala na obveze bez valutne klauzule. Pri tom se tužitelj poziva na odredbu čl. 277. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 53/91, 73/91, 111/93, 9/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), u vezi s čl. 399. st. 2. ZOO-a te smatra da se ugovorna kamata primjenjuje i nakon dospijeća.

15. Izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Z. R.2 , a u svom nalazu i mišljenju vještak navodi da kamatna stopa od 2,5% za svakih 30 dana nije bila ugovorena u skladu s tržišnim uvjetima u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o dugoročnom kreditu broj … u listopadu 1991., odnosno ugovorena je kamatna stopa bila nerazmjerno viša od kamatne stope koju su u isto vrijeme ugovarale poslovne banke kod plasmana dugoročnih stambenih kredita s valutnom klauzulom fizičkim osobama. Nadalje navodi da bi se s obzirom na navedeno na dospjele nepodmirene obveze po predmetnom kreditu kao kamatna stopa zateznih kamata trebala promijeniti stopa kamata koje su na štednju po viđenju u odgovarajućoj valuti plaćale banke u mjestu ispunjenja do zaključno 31. prosinca 2005., a od 1. siječnja 2006. propisana zakonska stopa, jer se od tog dana izjednačuje visina stope zateznih kamata bez obzira na valutu obveze.

16. Prema odredbi čl. 277. st. 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom, a prema odredbi stavka 2. navedenog članka ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog članka, ona teče i poslije dužnikovog zakašnjenja.

17. Prema odredbi čl. 399. st. 2. ZOO-a u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona.

18. Međutim, kako je u ovom konkretnom slučaju Ugovor o dugoročnom kreditu otkazan 29. travnja 1992. nakon čega je cjelokupno potraživanje 1. tuženice po tom Ugovoru dospjelo na naplatu, to se prema shvaćanju prvostupanjskog suda nakon otkaza Ugovora više ne mogu primjenjivati njegove odredbe o redovnim ugovornim kamatnim stopama (tako i VSRH u odluci Rev 911/09-2 od 28. lipnja 2016). Naime, prestankom Ugovora prestale su važiti i ugovorne odredbe o tim stopama pa na tražbinu koja je otkazom ugovora dospjela mogu teći samo zatezne kamate.

19. Ugovorom o dugoročnom kreditu stranke su ugovorile stopu zatezne kamate od 15% za svakih 30 dana. No, ugovaranje takve stope zatezne kamate nije dopušteno jer je ista utvrđena zakonom (čl. 277. st. 1. ZOO-a). Stoga je odredba Ugovora o dugoročnom kreditu kojom je ugovorena visina stopa zatezne kamate ništetna (čl. 277. st. 1., u vezi s čl. 103. ZOO-a). Budući da se odredbe Zakona o kamatama (''Narodne novine'' br. 94/04) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' br. 153/04), a kojima su propisane najviše stope zateznih kamata, ne odnose na zatezne kamate koje vrijede za glavnice u stranoj valuti, kao što je ovdje slučaj, to prvostupanjski sud ocjenjuje da stopu zatezne kamate na glavnicu u stranoj valuti valja odrediti kao stopu koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju.

20. Zatezna kamata po navedenoj stopi ima se primijeniti na razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2005. Od 1. siječnja 2006. (stupanjem na snagu Zakona o obveznim odnosima ''Narodne novine'' 35/05 – dalje: ZOO/05) na novčane obveze u stranoj valuti teku kamate po istim stopama i po istim pravilima kao i za novčane obveze u domaćoj valuti (tako i VSRH u odluci Revt 69/07 od 28. veljače 2008.), odnosno u skladu s odredom čl. 29. st. 2. ZOO/05.

21. Stoga, a kako je pobijanom presudom preostalo odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatu zateznih kamata na glavnicu u iznosu od 96.727,54 DEM (za razdoblje do 28. veljače 2002.), odnosno u iznosu od 49.456,01 EUR (prema tečaju od 1.95583, a za razdoblje od 1. ožujka 2003.), to je valjalo naložiti tuženicima isplatiti tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 96.727,54 DEM u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Z. b. na dan isplate teku od 30. travnja 1992. pa do 28. veljače 2002. po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, na iznos od 49.456,01 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Z. b. na dan isplate od 1. ožujka 2002. pa do 31. prosinca 2005. po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, od 1. siječnja 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Pri tom je tuženicima naložena solidarna isplata budući se radi o sporednom potraživanju, a solidarna isplata je naložena u odnosu na glavno potraživanje pravomoćnom presudom od 29. lipnja 1999.

22. Sud nije posebno razmatrao navode tuženika koje su isticali u ponovljenom postupku, niti je usvojio njihove dokazne prijedloge pa tako ni prijedlog da se vještak Z. R.2 očituje u vezi s drugim nalazima i mišljenjima koji se nalaze u sudskom spisu. Naime, navodi tuženika usmjereni su na utvrđivanje postojanja i visine glavnog duga, a o tome je pravomoćno odlučeno prvostupanjskom presudom od 29. lipnja 1999. te je u ovom ponovljenom postupku valjalo odlučiti samo o zahtjevu za isplatu zateznih kamata na već dosuđeni iznos glavnice.

23. Iz istih razloga sud je protutužbu koju su tuženici predali na ročištu održanom 25. rujna 2020. izdvojio iz ovog predmeta te je povodom iste oformljen novi spis, budući je protutužba usmjerena na povrat svega što je banka stekla korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, iako je, kao što je već navedeno o glavnici duga već pravomoćno presuđeno pa stoga protutužbu sud smatra usmjerenom isključivo na odugovlačenje ovog postupka.

24. Okolnost što je ukinuta potvrda ovršnosti presude Općinskog suda u Zagrebu posl. br. P-2841/92 od 29. lipnja 1999., a na što su ukazivali tuženici u ponovljenom postupku, nije od odlučnog značaja jer je navedena prvostupanjska presuda postala pravomoćna 28. ožujka 2006.

25. Također, prvostupanjski sud nije osobito cijenio nalaz i mišljenje vještaka Z. R.2 iz razloga što se radi o pravnom pitanju pa je sud o visini stope zatezne kamate odlučio primjenom relevantnih zakonskih odredbi, a o čemu vještak nije ovlašten davati svoje mišljenje. Iz istog razloga sud nije usvojio prijedlog tužitelja radi izrade dopunskog nalaza.

26. Neosnovano tužitelj prigovara da bi sud počinio apsolutno bitnu povredu ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 9., jer da bi izmijenio visinu glavnice na koju teče kamata, a o kojoj je već pravomoćno odlučeno.

27. Tužitelj je podneskom od 15.5.2017. ostavio tužbeni zahtjev kojim traži kamate na iznose od 130.260,33 DEM, 100.260,33 DEM, 96.727,54 DEM i 49.456,01 EUR, te je sud bio dužan donijeti odluku o tako postavljenom tužbenom zahtjevu.

28. Upravo na taj način, prvostupanjski sud je postupio, pri čemu je dakle, odlučujući u granicama zahtjeva, odlučio samo o kamatama, a ne i o glavnici, o kojoj je već pravomoćno odlučeno. Činjenica, da sud nije prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti, jer isti smatra djelomično neosnovanim, ne znači da bi sud izmijenio visinu glavnice na koju teče kamata, kako to tužitelj prigovara, jer je sud odlučio upravo o kamatama na glavnicu u iznosu koji je Vrhovni sud RH utvrdio osnovanom u odluci povodom revizije tuženika.

29. Pri tom dijelovi obrazloženja presude posl. br. P-2841/92 od 29.6.1999., nisu pravomoćno presuđena stvar u smislu čl. 333. ZPP jer obrazloženje ne stječe svojstvo pravomoćnosti, pa se tužitelj ne može osnovano pozivati na iste i tvrditi da bi bilo pravomoćno utvrđeno da je u nekim razdobljima glavnica iznosila 130.260,22, odnosno 100.260,33 DEM, kako to navodi u žalbi.

30. Nadalje, pogrešno tužitelj smatra da se, i kada je kredit otkazan, pa je dakle ugovorni odnos stranaka prestao, na dužni iznos glavnice i dalje može obračunavati ugovorna kamata, imajući u vidu čl. 399. st. 2. ZOO.

31. Naime, shvaćanje je i revizijskog suda da se nakon raskida Ugovora o kreditu više ne mogu primjenjivati njegove odredbe o redovnim ugovornim kamatnim stopama: prestankom ugovora prestale su važiti i ugovorne odredbe o tim stopama, odnosno, a obzirom da je raskidom ugovora o kreditu tražbina banke iz ugovora dospjela, na dospjelu tražbinu mogu teći samo zatezne kamate - a ne redovne ugovorne, one koje vrijede za period do dospijeća.

32. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio, na temelju čl. 399. ZOO, odredbe stavka 1., prema kojoj: "Stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju.", te odredbe stavka 2., prema kojoj: "U pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona.".

33. Obzirom da je tu najvišu stopu ugovornih kamata između drugih osoba trebalo (prema toj odredbi stavka 2.) propisati posebnim zakonom - koji nije donesen (jer je tu stopu propisao tek Zakon o kamatama iz "Narodnih novina", broj 94/04 - dalje: ZK), pravnu prazninu "popunjavala je" sudska praksa - pa je kod preispitivanja visine ugovorne stope u spornim slučajevima (u ocjenjivanju ima li zelenaški značaj), ugovorna kamata između drugih osoba uspoređivana s prosječnom visinom ugovorne kamatne stope na konkretnom tržištu.

34. Takvo je shvaćanje prihvaćeno i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III 380/2001 od 5. svibnja 2004., u kojoj je istaknuto: "...prema pravnom stajalištu Ustavnog suda, kad nije donesen poseban zakon koji bi određivao najvišu stopu ugovornih kamata (stopu između drugih osoba iz članka 399. stavka 2. ZOO-a), u svakom pojedinom slučaju valja ocijeniti ima li stopa ugovornih kamata elemente zelenaškog ugovora, odnosno je li ugovaranje nerazmjerno visokih kamata (lihvarske kamate) u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razlog za utvrđenje ništavim dijela ugovorne kamatne stope iznad utvrđene prosječne visine ugovorne kamatne stope na konkretnom tržištu, što je u isključivoj nadležnosti sudova.".

35. Radi toga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio, da je ugovorena stopa zatezne kamate od 15% svakih 30 dana, u vrijeme kada je ista bila utvrđena u visini stope koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, nedopuštena.

36. Budući da se odredbe ZK iz 2004. i Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 153/04), a kojima su propisane najviše stope zateznih kamata, ne odnose na zatezne kamate koje vrijede za glavnice u stranoj valuti (kao ovdje) - ali ni na razdoblje koje je prethodilo njihovom stupanju na snagu, i tu je prazninu trebalo tumačiti - a sudska praksa prihvaćala je (potrebnim tumačenjem te praznine) kao stopu zateznih kamata na devizne glavnice onu stopu koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u valuti glavnog duga.

37. Radi toga je žalba tužitelja u dijelu, u kojem pobija točku II. presude kojom je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva preko dosuđujućeg dijela iz točke I, neosnovana.

38. U odnosu na žalbu protiv točke I., kojom je tuženicima naloženo tužitelju platiti zatezne kamate u onom dijelu u kojem je sud zahtjev ocijenio osnovanim, žalba nije dopuštena jer tužitelj u tom dijelu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe, na temelju čl. 358. st. 3. ZPP te je ista nedopuštena.

39. Naime, time što je zahtjev djelomično prihvatio, sud je sudio u korist tužitelja, pa isti ne može pobijati odluku u tom dijelu (već samo u točki II. kojom je zahtjev djelomično odbijen).

40. U odnosu na žalbu tuženika treba prije svega naglasiti, da je o visini glavnog potraživanja tužitelja pravomoćno odlučeno, te je pravomoćna i odluka u dijelu u kojem je odlučeno o solidarnosti dugovanja tuženika, pa tuženici ne mogu prigovarati da bi njihov dug iznosio manje, odnosno da, s obzirom na visinu tražbine od 5.160.000 dinara, radi koje je uknjiženo pravo zaloga na nekretnini u korist tužiteljice, tužitelj nije bio ovlašten izvršiti konverziju jer je ugovor o zalogu sklopljen bez valutne klauzule, odnosno da bi konverziju trebalo izvršiti po tečaju na dan zaključenja pojedinog ugovora.

41. Tuženici se pri tom pozivaju na nalaze vještaka iz drugih predmeta, koje sud osnovano nije prihvatio jer isti ne predstavljaju valjan dokaz u ovom postupku, u kojem je provedeno financijsko vještačenje te su utvrđene relevantne činjenice.

42. Sud se osnovano poziva na, kako tuženici prigovaraju, „formalnu pravomoćnost“ jer je učinak iste da se o istom zahtjevu između istih stranaka, ne može više donijeti drugačija odluka niti je dopušteno raspravljanje o istom.

43. Sud je bio, nakon djelomične ukidne odluke Vrhovnog suda RH u ovom postupku, ovlašten odlučivati samo o onom dijelu zahtjeva u odnosu na koji je taj sud ukinuo odluke nižestupanjskih sudova, pa su navodi žalbe kojim se pobija pravilnost utvrđenja visine glavne novčane obveze, bespredmetni.

44. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da su tuženici u odnosu na navedeno podnijeli protutužbu, o kojoj je raspravljanje izdvojeno u posebni predmet. 45. Zato je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjeno citirano materijalno pravo, kada je odlučeno kao u izreci prvostupanjske odluke, a o istom je prvostupanjski sud dao i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. 46. Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom čl. 1544. i 155. ZPP, a sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova onih radnji, koje nisu bile potrebne radi vođenja parnice, te je o istom dao i valjano obrazloženje.

47. Radi navedenoga je, a budući da nisu ostvarene bitne povrede ZPP iz čl. 365. st. 2. na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 367. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 7. studenoga 2023.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić, v.r.