- 1 -              Rev 521/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 521/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. K. iz Č., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Č., Građansko- upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1018/2020-7 od 23. kolovoza 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-13/20-20 od 5. listopada 2020., u sjednici održanoj 6. veljače 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija se prihvaća i preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1018/2020-7 od 23. kolovoza 2022. i presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-13/20-20 od 5. listopada 2020. i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju R. K., OIB: ..., iz Č., iznos od 10.500,00 Kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos

- 600,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate,

- 1.800,00 Kn od 1.studenog 2014. do isplate,

- 2.100,00 Kn od 1.siječnja 2015. do isplate,

- 1.500,00 Kn od 1. veljače 2015. do isplate,

- 1.650,00 Kn od 1.ožujka 2015. do isplate,

- 300,00 Kn od 1.travnja 2015. do isplate,

- 150,00 Kn od 1.svibnja 2015. do isplate.

 

II. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana isplati tužiteljima troškove ovoga postupka u iznosu od 6.875,00 Kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude tj. od 5.listopada 2020. do isplate.“.

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženoj naknadi trošak parničnog postupka u visini 929,06 eura u roku 8 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je presuđeno:

 

„I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju R. K., OIB: ..., iz Č., ..., iznos od 10.500,00 Kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku na iznos

- 600,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate,

- 1.800,00 Kn od 1.studenog 2014. do isplate,

- 2.100,00 Kn od 1.siječnja 2015. do isplate,

- 1.500,00 Kn od 1. veljače 2015. do isplate,

- 1.650,00 Kn od 1.ožujka 2015. do isplate,

- 300,00 Kn od 1.travnja 2015. do isplate,

- 150,00 Kn od 1.svibnja 2015. do isplate.

 

II. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana isplati tužiteljima troškove ovoga postupka u iznosu od 6.875,00 Kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude tj. od 5.listopada 2020. do isplate.“.

 

2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd 412/2023-2 od 1. veljače 2023. dopustio tuženici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog sljedećih pravnih pitanja:

 

„1. Smatra li se svakodnevno i redovno obavljanje poslova granične kontrole na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbama o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, a koje poslove obavljaju policijski službenici Republike Hrvatske vrše u „područjima rada“ koja su, iako geografski smještena na području strane države, područja na kojima policijski službenici Republike Hrvatske imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa, a što im je i u opisu posla, radom izvan stalnog mjesta rada za koji rad se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu članka 56. KU/13 odnosno članka 50 KU/17?

 

2. Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013., a kojim je dato tumačenje vezano za granični prijelaz D. u Republici Sloveniji (željeznički granični prijelaz koji nije ustrojen prema Uredbi o graničnim prijelazima), primjenjivati i prilikom donošenja odluke o ostvarivanju prava na terenski dodatak policijskih službenika koji rade na cestovnim graničnim prijelazima ustrojenim prema Uredbi o graničnim prijelazima?

 

3. Može li se obavljanje poslova na zajedničkim graničnim prijelazima koji su oformljeni na području Republike Slovenije temeljem sporazuma između Vlade RH i Vlade Slovenije radi pojednostavljenog obavljanja granične kontrole smatrati radom na državnom teritoriju druge države ili se rad na takvim zajedničkim lokacijama – graničnim prijelazima ima smatrati radom na području Republike Hrvatske?

 

4. Ima li način korištenja dnevnog odmora u zakonom propisanom trajanju obzirom na specifičnosti radnih zadataka i uvjete rada policijskih službenika za graničnu kontrolu utjecaj na ocjenu ostvarivanja prava na isplatu na ime terenskog dodatka?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena,.

 

5. Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio je istu odbiti kao neosnovanu i obvezati tuženicu da mu nadoknadi trošak sastava odgovora na reviziju.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi članka 391. stavka 3. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

 

8. Predmet spora je potraživanje tužitelja, policijskog službenika Policijske uprave međimurske, raspoređen na rad u Policijsku postaju Š., koja PP pokriva granične prijelaze B.-G., B.- R., P.-S. ob D., T.- S. ob D. I., za isplatom terenskog dodatka, u razdoblju od rujna 2014. do travnja 2015. prema čl. 56. KU/13.

 

9. Iz cjelokupnog stanja spisa proizlazi:

- da je tužitelj djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave međumurske, Policijske postaje Š., te da je u utuženom razdoblju prema rasporedu rada, obavljao poslove policijskog službenika za graničnu kontrolu na zajedničkim graničnim prijelazima koje pokriva PP Š., a to su GP B.- G., B.- R., P.-S. ob D., T.-S. ob D., na kojima se obavlja kontrola na području Republike Slovenije;

- da su predmetni granični prijelazi locirani na teritoriju Republike Slovenije,

- da prethodno važeći KU (Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike, „Narodne novine“, broj 104/13 - dalje: KU/13), (kao i sada važeći, no ovdje neprimjenjivi („Narodne novine“, broj 112/17 - dalje: KU/17)) u članku 56., odnosno sada članku 50., istovjetno reguliraju pravo na terenski dodatak i to na način da uvjetuju pravo na isplatu terenskog dodatka radom dužim od 8 sati izvan stalnog mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravka;

- da tužitelj kada radi na području Republike Slovenije, radi izvan mjesta svojeg stalnog boravka te stvarno obavlja poslove izvan stalnog mjesta rada, odnosno izvan područja nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređena, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela, u konkretnom slučaju Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja („Narodne novine“, broj 117/11, 50/14);

- da je Zajednička komisija za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike 22. svibnja 2014. dala tumačenje broj 7/55, u svezi članka 56. KU, prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju;

- da je Zajednička komisija 11. studenog 2016. dala tumačenje da pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada;

- da tužitelju u utuženom razdoblju dnevnica niti terenski dodatak nisu isplaćivani;

- da je kod tužitelja za vrijeme obavljanja poslova granične kontrole u utuženom razdoblju postojalo specifično ograničenje tijekom svakodnevnog rada, odnosno nemogućnost samostalnog kretanja na području druge države gdje je tužitelj upućen na rad;

- da za vrijeme pauze nije mogao prelaziti na teritorij RH jer joj nije bio organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij RH;

- da zbog nedovoljnog broja policijskih službenika na graničnom prijelazu te značajnog protoka vozila i osoba na istome, tužitelj nije koristio dnevni odmor - pauzu u trajanju od jednog sata kada je na to imala pravo;

- da je visina tužbenog zahtjeva među strankama nesporna.

 

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 104/13 - dalje: KU/13) kojima je određeno da službenik odnosno namještenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio, te pozivom na tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016.

 

11. Prihvaćajući tužbeni zahtjev (potvrđivanjem prvostupanjske odluke) sud je u pobijanoj odluci izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

 

„6. Pošavši od utvrđenja da je tužitelj, kao policijski službenik, u utuženom razdoblju bio raspoređen u Policijsku upravu M., Policijsku postaju Š., na radnom mjestu policijski službenik – prometni motociklist, da je u tom razdoblju obavljao poslove hrvatske granične kontrole, izvan stalnog mjesta rada a prema posebnom rasporedu danom mu od strane nadređene osobe iz Policijske postaje Š., na graničnim prijelazima T., B., P., B., na području državnog teritorija Republike Slovenije, koji predstavljaju zajednička kontrolna mjesta za Republiku Hrvatsku i Republiku Sloveniju, da mu je pri tome stalno mjesto boravka bilo u Republici Hrvatskoj sud prvog stupnja utvrdio je da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove izvan mjesta svog stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen te da su u odnosu na tužitelja ispunjeni uvjeti iz čl. 50. KU/17 i čl. 56. ranijeg KU/13 za priznanje prava na dodatak za rad na terenu te je posljedično navedenom tužbeni zahtjev u nespornoj visini predmetnog dodatka ocijenio osnovanim.

(…)

10. Tako je pravilno utvrdio da je tužitelj obavljao poslove izvan mjesta stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada i zaposlenja, dapače na teritoriju druge države te da su, a kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, postojala ograničenja tijekom rada te nemogućnost samostalnog kretanja na području druge države, te prelaženja za vrijeme pauze na teritorij Republike Hrvatske, jer nije bio organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij RH, pa i u korištenju pauze–dnevnog odmora. Stoga i ovaj sud prihvaća utvrđenja suda prvog stupnja kako predmetni rad tužitelja ima sva obilježja terenskog rada, jer granični prijelazi na kojima je poslove obavljao tužitelj nije u funkcionalnom smislu dio njegove policijske postaje, tako da primjerice tužitelj nije bio u mogućnosti poduzeti niti radnju uhićenja državljanina Republike Slovenije ili

poduzimati policijske izvide.

11. Pravilno sud prvog stupnja u pobijanoj odluci utvrđuje kako KU/13 propisuje, u čl.  56. st. 1. i 2., da službenik i namještenik, za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposleni izvan mjesta njegova stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, a koje na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, a pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva se mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.

S druge strane KU/17 ne primjenjuje se u ovoj pravnoj stvari s obzirom da se potraživanje tužitelja odnosi na razdoblje prije stupanja na snagu KU/17.

12. Kako se kolektivnim ugovorom stranke uređuju prava i obveze iz radnih odnosa ili u svezi sa radnim odnosima te se njegova pravna pravila primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se taj kolektivni ugovor primjenjuje, a imajući sve naprijed navedeno pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 56. KU/13 kada je tužitelju dosudio terenski dodatak u visini koja među stranaka tijekom postupka i nije bila sporna.

13. Pri donošenju svoje odluke pravilno se sud prvog stupnja poziva i na mišljenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014., kao i tumačenje Zajedničke komisije broj 22/56 od 11. studenog 2016. prema kojima pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada.

14. Nadalje valja reći da se tuženica neosnovano poziva na međusobno reguliranje odnosa dviju država u pogledu istog graničnog prijelaza i davanjem istome statusa zone zajedničke lokacije. To iz razloga jer se radi, po pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja, u skladu sa odredbama Zakona o potvrđivanju ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima (Narodne novine br. br. 2/04), tek o zajedničkom reguliranju međunarodnopravnog statusa pojedinih područja i reguliranju pitanja o vlasti službenih osoba ugovornih strana koji obavljaju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu na službenim mjestima na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. Ovi propisi uopće stoga ne reguliraju pravo na terenski dodatak policijskih službenika, već navedene odnose dviju država, pa se davanje statusa nekom području u tom smislu odnosi na navedeno pitanje pravnog statusa tog područja u međunarodnopravnim odnosima država, a ne u pogledu pitanja dužnosti koje te države imaju prema svojim službenicima vezano uz obavljanje njihova rada. Konačno, i pozivanje tužene na primjenu pravila koja reguliraju porezne obveze tuženice kao poslodavca nije od značaja u ovom sporu, jer na postojanje prava tužitelja ne utječe način na koji tuženica tretira svoju dužnost isplate materijalnih davanja koja tužitelju pripadaju, a konačno i u slučaju sukoba pravnih normi sud prema odredbi čl. 9. st. 3. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, 127/17) primjenjuje za radnika povoljnije pravo.

15. Tuženik se u žalbi promašeno poziva i na čl. 37. st. 1. Zakon o nadzoru državne granice (Narodne novine br. 83/2013., 27/2016.) jer službenici upućeni na rad na teritorij druge države, izvan stalnog mjesta rada u kojem su zaposleni i izvan mjesta  njihova stalnog boravka, s obzirom na vrijeme provedeno na terenu imaju pravo na isplatu dodatka za rad na terenu, sukladno navedenim odredbama KU-.a“.

 

12. Osnovano revidentica kroz dopuštena pravna pitanja osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

 

13. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su pošli od pojma stalnog mjesta rada, što jest pravilno jer se terenski dodatak i priznaje u ovisnosti o tome je li konkretni rad službenika izvršen u stalnom mjestu rada ili izvan tog mjesta. Međutim, sudovi su pogriješili u primjeni materijalnog prava kod tumačenja pojma stalnog mjesta rada zato što su taj pojam u slučaju tužitelja tumačili proizvoljno, bez obzira na propise kojima je uređeno mjesto rada tužitelja kao policijskog službenika za zaštitu granice konkretne policijske postaje (Š., koja pokriva granične prijelaze B.-G., B.-R., P.-S. ob D. I., T.-S. ob D.).

 

14. Pri tumačenju pojma mjesta rada policijskih službenika za zaštitu granice valja najprije imati na umu da je odredbom čl. 25. st. 3. ZNDG-a propisano da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnim instrumentima, obavljati i na području druge države, dok u skladu s odredbom članka 37. stavka 2. istog Zakona, policijski službenici Republike Hrvatske smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.

 

15. Između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u vezi s obavljanjem granične kontrole međunarodni ugovor predstavlja Sporazum o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu potpisan u K. 14. travnja 2003. i potvrđen Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 2/2004 - dalje: Sporazum).

 

16. Tim je Sporazumom u čl. 2. st. 1. ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostavniti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u stavku 2. istog članka propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. U stavku 3. članka 2. Sporazuma određeno je da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu.

 

17. U navedenom Sporazumu su i definirana značenja pojedinih pojmova, pa tako prema čl. 1. točki 2. izraz „domaća država“ označava ugovornu stranku na čijem državnom području nadležna tijela susjedne države obavljaju graničnu kontrolu, izraz „susjedna država“ označava ugovornu stranku čija nadležna tijela obavljaju graničnu kontrolu na državnom području domaće države (točka 3. čl. 1. Sporazuma), dok izraz „zona“ označava područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu (točka 6. čl. 1. Sporazuma). Izraz „službena osoba“ označava službenika tijela državne uprave nadležnih za obavljanje granične kontrole i službenika ovlaštenog za službeni nadzor (točka 7. čl. 1. Sporazuma).

 

18. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Sporazuma, zona u cestovnom prometu može obuhvaćati: a) službene prostorije određene za obavljanje granične kontrole susjedne države, b) cestovne dionice, c) druge objekte i d) cestu između državne granice i službenog mjesta za obavljanje granične kontrole. U skladu s odredbom čl. 4. stavka 1. Sporazuma, u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne državne vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari. Službene osobe susjedne države provode ove propise u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području, dok prema st. 2. istog članka službene radnje koje u zoni obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz.

 

19. Na temelju čl. 2. st. 4. naprijed spomenutog Sporazuma te čl. 17. Uredbe (EZ), broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kao i poštujući dobru praksu obavljanja granične kontrole na graničnim prijelazima za pogranični promet, vlade dviju država su 12. lipnja 2013. postigle i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole te su, među ostalim mjestima, utvrdile da je takvo mjesto i (stavak 1. točka 1. Dogovora):

- GP B.-G.,

- GP B.-R.,

- GP P.-S. ob D. I.,

- GP T.-S. ob D.,

sve za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.

 

20. Prema odredbi čl. 206. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja („Narodne novine“, broj 117/11, 50/14, 32/15) koja je bila na snazi u utuženom razdoblju, Policijska postaja Š. je mješovita policijska postaja III. kategorije sa sjedištem u Š., a obuhvaća općine Š. i G. M., dio Općine S. J. n. B., odnosno naselja P., L., D., D. B., V. i O. V. te dio Općine N., odnosno naselja Č. i M.. Nadležna je i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom u dužini od 38 km.

 

21. Pod pojmom „stalno mjesto rada“ prema odredbi čl. 50. st. 2. KU-a podrazumijeva se „mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavljaju poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela“.

 

22. Iz navedenoga proizlazi da policijska postaja nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice u osnovi predstavlja geografsko područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta. U konkretnom je slučaju to geografsko područje određeno spomenutim međudržavnim dogovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u predmetnoj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnih prijelaza za cestovni promet iz toč. 21. ovoga obrazloženja.

 

23. Tužitelj je tužbu utemeljio na tvrdnji da mu predmetni terenski dodatak pripada zbog činjenice što njegovo mjesto rada obuhvaća i područje Republike Slovenije koje se nalazi izvan mjesta sjedišta policijske postaje u Š., jer je u utuženom razdoblju prema rasporedu rada, obavljala poslove policijskog službenika za graničnu kontrolu na zajedničkim graničnim prijelazima koje pokriva PP Š., a to su granični prijelazi B.-G., B.-R., P.-S. ob D. I., T.-S. ob D., smatrajući da ta činjenica znači da je on upućen na rad izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen. Pritom se tužitelj pozvao na odredbe članka 56 KU/13 kojima je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio.

 

24. Ovaj sud, imajući na umu naprijed navedeni pravni okvir, pogrešnim smatra zaključak nižestupanjskih sudova da je tužitelj u obavljanju službe na radnom mjestu policijskog službenika za zaštitu granice u policijskoj postaji Š., koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice B.-G., B.-R., P.- S. ob D. I., T.-S. ob D., odnosno nadležna za nadzor kontrolu i prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza u Hrvatskoj i u Sloveniji radio izvan stalnog radnog mjesta u kojemu je zaposlen. To stoga što njegovo stalno radno mjesto uključuje i područje Republike Slovenije u kojem je on ovlašten obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu i što se njegove službene radnje obavljene u zoni Republike Slovenije kao susjedne države smatraju kao da su obavljene u Š., a u skladu s naprijed navedenim sadržajem međudržavnog Sporazuma. U tom je smislu ta zona kao područje Republike Slovenije u kojem tužitelj ima pravo obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni dio njegovog radnog mjesta zbog čega njegov rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njezinog stalnog mjesta rada.

 

25. Slijedom iznesenog pogrešan je zaključak nižestupanjskih sudova prema kojem je tužitelj u konkretnom slučaju bio upućen na rad u Republiku Sloveniju budući da radno mjesto tužitelja kao policijskog službenika za zaštitu granice obuhvaća i područje Republike Hrvatske i područje Republike Slovenije.

 

25.1. Upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo je sasvim drugi pravni institut. Naime, prema odredbi čl. 7. točke 9. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 - dalje: ZP), Ministarstvo unutarnjih poslova, radi stvaranja uvjeta rada policije organizira, među ostalim, i upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo. Tako se, u skladu s odredbom čl. 77. st. 2. ZP, policijski službenik upućuje na rad u inozemstvo na temelju utvrđenih pravila o međunarodnoj policijskoj suradnji te posebnih pravila.

 

26. Prema navedenom, kada pravila o međunarodnoj suradnji u vezi s obavljanjem granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, kao što su ZNDG i spomenuti međudržavni Sporazum, propisuju da je mjesto rada policijskog službenika za nadzor granice i područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu, a da se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz (a za koje susjedne općine u konkretnom slučaju nije sporno da se nalaze na područjima nadležnosti PP Š.), tada se ne radi o upućivanju radnika na rad u inozemstvo, već se radi o tome da redovno i stalno mjesto rada tih policijskih službenika obuhvaća i geografski prostor domaće države i geografski prostor susjedne strane države. Tako tužitelj zbog činjenice da stalno mjesto rada obuhvaća i područje druge države nije upućen na rad u inozemstvo u skladu s propisima koji reguliraju upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo, već je raspoređen na radno mjesto koje, u skladu s posebnim propisima, uključuje i rad na području druge, susjedne države.

 

27. Ovakvo je pravno shvaćanje sasvim blisko pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u presudi broj Revr 391/2009-2 od 3. lipnja 2009., iako ne u istim već srodnim činjeničnim okolnostima, ali primjenjivim i u konkretnom slučaju. Prema tom pravnom shvaćanju, terenski dodatak služi za povećane troškove službenika koji se sastoje u izdacima za hranu i smještaj za vrijeme boravka na terenu, pri čemu se rad policajca koji je premješten na rad u drugo mjesto rada unutar iste policijske uprave ne može smatrati radom na terenu. Primjenjivo na konkretni slučaj, rad policijskog službenika unutar jedne policijske postaje u kojoj su pojedine točke u kojima se taj rad obavlja međusobno udaljene, ali čine cjelinu sastava te policijske postaje, ne može se smatrati radom na terenu niti je obuhvaćeno odredbom članka 56. KU/13, zato što policijski službenik u takvim okolnostima radi unutar svog stalnog mjesta rada.

 

28. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i na temelju ocjene da se konkretnom slučaju može primijeniti Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju.

 

29. Osnovano tuženica ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja spomenutog Tumačenja kao osnove za ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva. Naime, ovo je Tumačenje dano u drugačijim činjeničnim okolnostima, i to u okolnostima upućivanja djelatnika PU Zagrebačke i posebnog rasporeda rada policijskog službenika na područje Graničnog prijelaza D. uz službeno ovlaštenje za rad na GP D. izdano na temelju članka 9. Sporazuma pri čemu u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na području Republike Slovenije i granični prijelaz D. ne ulazi u područje nadležnosti MUP RH sukladno Uredbi o unutarnjem ustrojstvu MUP.

 

30. U okolnostima konkretnog slučaja, tužitelj je redovno i stalno, a ne po posebnom rasporedu, raspoređen na rad na radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice u Policijskoj upravi međimurskoj, Postaja Š., a ta policijska postaja, u skladu s posebnim propisima, obuhvaća područje graničnih prijelaza B.-G., B.-R., P.-S. ob D. I., T.-S. ob D., u Republici Sloveniji za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području. Taj se rad obavlja u skladu s odredbom čl. 4. Sporazuma, a ne na temelju odredbe čl. 9. Sporazuma, kao u slučaju na koji se odnosi spomenuto Tumačenje. Osim toga, sadržaj pitanja koje je postavljeno Zajedničkoj komisiji upućuje da u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na teritoriju Republike Slovenije, što je u skladu s odredbama članaka 25. i 27. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja („Narodne novine“, broj 117/11, 50/14, 32/15). U takvim se okolnostima Tumačenje broj 7/55 ne može primijeniti u konkretnom slučaju (tako i Rev 1206/2022 od 17. siječnja 2023., Rev 1284/2022 od 31. siječnja 2023).

 

31. Stoga odgovor na prvo i treće pravno pitanje glasi:

 

Svakodnevno i redovno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Republike Slovenije kao susjedne države, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka. To stoga što nadležnost Policijske uprave m., Policijske postaje Š. obuhvaća područje graničnog prijelaza B.-G., B.-R., P.-S. ob D. I., T.-S. ob D. te predstavlja zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole u zoni tog graničnog prijelaza, i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.

 

32. Odgovor na drugo postavljeno pitanje glasi:

 

Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu članaka 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP D., uz službeno ovlaštenje za rad na GP D., a izdano na temelju članka 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za zaštitu granice koji su na raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne države.

 

33. Odgovor na četvrto postavljeno pitanje glasi:

 

Način korištenja dnevnog odmora u zakonom propisanom trajanju, uzimajući u obzir i specifičnost radnih zadataka i uvjeta rada policijskih službenika za graničnu kontrolu, nema utjecaj na ocjenu ostvarivanja prava na terenski dodatak.

 

34. Sve ovo predstavlja već ustaljenu prasku ovoga, revizijskog suda izraženu (i) u odlukama Rev 221/2023-2 od 19. travnja 2023., Rev 548/2023-2 od 5. rujna 2023. (etc.) koju praksu ovaj sud ovom odluku reafirmira.

 

35. Stoga je reviziju tuženice valjalo prihvatiti i preinačiti pobijanju presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva te temeljem odredbe članka 391. stavka 7. ZPP-a presuditi kao u izreci.

 

36. Tužena je, po preinačenju učinjenom ovom presudom, u cijelosti uspjela u sporu pa joj je tužitelj dužan, po čl. 154. st. 1. u svezi čl. 166. st. 2. ZPP-a, naknaditi troškove postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 37/22) i to troškove odgovora na tužbu, zastupanja na ročištima 16. lipnja 2020. i 24. kolovoza 2020. u iznosima od po 132,72 eura (Tbr. 10. t. 1. i Tbr. 9. st. 1., u svezi Tbr. 7. 1. Tarife), trošak pristupa ročištu za objavu i uručenje presude u visini 66,37 eura (Tbr. 9. t. 3., u svezi Tbr. 7. 1. Tarife), sastav žalbe u visini 165,90 eura (Tbr. 10. t. 1., u svezi Tbr. 7. 1. Tarife) i revizije u visini 298,63 eura (Tbr. 10. t. 6., u svezi Tbr. 7. 1. Tarife), što ukupno čini iznos od 929,06 eura.

 

37. Tuženoj nije priznat trošak sastava dopune odgovora na tužbu, jer je sve navode koje je u njemu navela mogla već navesti u odgovoru na tužbu i nije joj priznat trošak ostalih potraživanih podnesaka jer je navode iz tih podnesaka bila u mogućnosti podnijeti već u odgovoru na tužbu.

 

38. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju, jer nije uspio u sporu.

 

Zagreb, 6. veljače 2024.

 

                                                                      Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              dr. sc. Jadranko Jug, v.r.