REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4769/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. (OIB: ...), iz Z., koju zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik iz Odvjetničkog društva M. & B. iz Z., protiv tuženice Osnovne škole P. M. (OIB: ...), Z., kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik iz Z., radi diskriminacije, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-110/2019-2 od 4. srpnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5208/18-68 od 18. travnja 2019., u sjednici održanoj 7. studenoga 2023.,

p r e s u d i o  j e :

I. Odbija se revizija tuženice.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu 165.90 eur/1.250,00 kn.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je tužiteljica na radnom mjestu kod tuženika diskriminirana i uznemiravana, kao i da se tuženici naloži zaštititi dostojanstvo tužiteljice, osigurati joj uvjete rada u kojima neće biti izložena uznemiravanju i spolnom uznemiravanju te joj na ime naknade neimovinske štete isplatiti iznos od 25.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i naknaditi joj trošak parničnog postupka (točka I. izreke). Ujedno je tužiteljici naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 14.375,00 kn (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena je žalba tužiteljice kao osnovana i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je tužiteljica uznemiravana na radnom mjestu, dio tužbenog zahtjeva za nalaganje zaštite dostojanstva tužiteljice za vrijeme obavljanja posla na način da joj osiguraju uvjeti rada u kojima neće biti izložena uznemiravanju, kao i dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 20.000,00 kn te u odluci o parničnom trošku i suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužiteljica uznemiravana na radnom mjestu kod tužitelja.

II. Nalaže se tuženiku zaštititi dostojanstvo tužiteljice za vrijeme obavljanja posla tako da tužiteljici osigura uvjete rada u kojima neće biti izložena uznemiravanju, kao i da poduzme preventivne mjere radi osiguranja navedenih uvjeta, u roku od 8 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 20.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2017. do isplate, koja se za svako polugodište određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 10.750,00 kn u roku od 8 dana."

2.1. U preostalom dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je tužiteljica bila diskriminirana, dio tužbenog zahtjeva za nalaganje tuženici da tužiteljici osigura uvjete rada u kojima neće biti izložena spolnom uznemiravanju, kao i dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa preko 20.000,00 kn do zatraženih 25.000,00 kn, odbijena je žalba kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude u preinačavajućem dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku koju je dopunila pravovremenim podneskom od 30. rujna 2019., predloživši prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno ukinuti pobijanu presudu te vratiti predmet drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila istu odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu 1.250, 00 kn /danas 165.90 eur.

5. Ovaj sud je prije odluke o osnovanosti revizije ispitao dopuštenost revizije i imajući na umu da je drugostupanjska presuda donesena 4. srpnja 2019., dakle za vrijeme važenja Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) te da se radi o presudi donesenoj prema odredbi čl. 373.a ZPP.

6. Odredbom čl. 382. st. 1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti (redovnu) reviziju protiv drugostupanjske presude: ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna (toč. 1.); ako je presuda donesena u sporu o koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.); ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP (toč. 3.).

7. Kako je u konkretnom slučaju ispunjen kriterij iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, dopuštena je redovna revizija, pa je kao takva i razmatrana. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj 26. travnja 2021. zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje: "U postupcima radi zaštite od diskriminacije iz odredbe čl. 17. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08 i 112/12), u kojim se ne primjenjuje novela ZID ZPP/19 dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.".

8. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

9. Neosnovani su i navodi u reviziji o počinjenju relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 8. ZPP iz razloga što su nižestupanjski sudovi propustili ocijeniti provedene dokaze u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.

9.1. Prema odredbi čl. 8. ZPP, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

9.2. Po ocjeni ovog suda, ocjena dokaza i način na koji su utvrđene odlučne činjenice rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 8. ZPP, stoga revizijskim navodima ocjena dokaza nije dovedena u sumnju i nema proturječnosti između obrazloženja presude i izvedenih dokaza.

9.3. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze, drugostupanjski sud nije tumačio u skladu sa stavom tuženice, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje.

10. Nadalje, tuženica u reviziji smatra da je sud u donošenju pobijane presude pogrešno primijenio odredbu čl. 12. st. 3. ZPP jer nije cijenio činjenicu da je kaznena prijava protiv S. B. pravomoćnim rješenjem odbačena. Ona takvim navodima sadržajno ukazuje na počinjenje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 12. st. 3. ZPP.

10.1. Tuženici je za odgovoriti da nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju sadržajno ukazuje jer iz odredbe čl. 12. st. 3. ZPP ne proizlazi da je parnični sud vezan rješenjem o odbačaju kaznene prijave, već da njega veže samo osuđujuća pravomoćna kaznena presuda.

11. Nadalje tuženica navodi da je u pobijanoj presudi sud počinio brojne relativno bitne i apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali ne navodi koje to još odredbe ZPP nisu primijenjene, odnosno koje su nepravilno primijenjene, a što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, a niti se to iz postavljenih pitanja u reviziji može zaključiti. Stoga, sukladno odredbi čl. 386. ZPP, ovaj sud takve općenite razloge nije mogao uzeti u obzir i posebno cijeniti.

12. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem diskriminacije i uznemiravanja na radnom mjestu, nalaganje tuženici zašite dostojanstva tužiteljice i osiguravanje uvjeta rada u kojima neće biti izložena uznemiravanju i spolnom uznemiravanju i poduzimanje preventivnih mjera radi osiguranja navedenih uvjeta te u vezi s tim naknada neimovinske štete.

13. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da je tužiteljica kod tuženice bila zaposlena kao pomoćna kuharica u kuhinji u kojoj se priprema i poslužuje hrana za školsku djecu,

- da je do 2012. na ovim poslovima pored tužiteljice radila kuharica M. M.2 , kada je na radno mjesto kuhara primljen i S. B.,

- da su se 5. prosinca 2012. tužiteljica i M. M.2 obratile poslodavcu zbog uznemiravanja i spolnog uznemiravanja od strane djelatnika tuženice S. B.,

- da je ravnateljica tuženice nakon provedenog postupka S. B. dostavila upozorenje zbog neprofesionalnog i nekorektnog odnosa prema navedenim radnim kolegicama, u kojem se navodi mogućnost otkaza ugovora o radu za slučaj daljnjeg kršenja obveza iz radnog odnosa,

- da su se nakon toga, u razdoblju od 2014. do kraja 2016. godine, tužiteljica i M. M.2 u više navrata obraćale ravnateljici i školskom odboru, ali i nadležnim institucijama (pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Grad Z.) radi daljnjeg uznemiravanja i spolnog uznemiravanja od strane S. B.,

- da je školski odbor u više navrata razmatrao ove predstavke,

- da su 2014. godine u kuhinju instalirane videokamere radi nadzora povodom predstavki.

14. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan zaključivši da tužiteljica nije dokazala osnovnu pretpostavku za diskriminaciju – stavljanje u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike. Nadalje zaključuje da se nije radilo o sustavnom i trajnom uznemiravanju tužiteljice s ciljem ugrožavanja njezine časti, ugleda i dostojanstva te da ovakav propust radnika nije dovoljan za odgovornost tuženice za naknadu štete. Svoju ocjenu temelji na zaključku da je tuženica kao poslodavac poduzela odgovarajuće mjere time što je tuženika upozorila na mogućnost otkaza za slučaj daljnjeg uznemiravanja, ali i daljnje aktivnosti tj. postavljanje videokamera, traženjem očitovanja radnika i razmatranje pritužbi na sjednicama školskog odbora te da u pritužbama tužiteljice od 2014. godine pa nadalje te da nema dovoljno konkretnih navoda o tome na koji način je djelatnik tuženice uznemiravao i spolno uznemiravao tužiteljicu. Nadalje, svoju ocjenu temelji i na činjenici što su pritužbe postale učestalije tek nakon ravnateljičinog upozorenja tužiteljici na obveze iz radnog odnosa te okolnost da se tužiteljica nije obraćala osobi ovlaštenoj za rješavanje pritužbi za zaštitu dostojanstva.

15. Drugostupanjski sud rješavajući po žalbi tužiteljice ocjenjuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je u obrazloženju presude propustio određeno navesti što je na okolnost tužiteljičinih tvrdnji o uznemiravanju i spolnom uznemiravanju utvrdio na temelju provedenih dokaza te nije iznio nikakve razloge na okolnost ocjene dokaza, dok je u odnosu na utvrđeno činjenično stanje samo naveo da se nije radilo o trajnom i sustavnom uznemiravanju. Stoga drugostupanjski sud sam ocjenjujući dokaze u spisu, zaključuje da je tužiteljica u skladu s odredbom čl. 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD) učinila vjerojatnim da ju je djelatnik tuženice tijekom 2012. godine uznemiravao i spolno uznemiravao, a da je za razdoblje nakon upozorenja tuženice upućenom svom djelatniku zbog neprofesionalnog i nekorektnog odnosa prema tužiteljici od 27. prosinca 2012., tužiteljica učinila vjerojatnim i daljnje uznemiravanje i to po diskriminatornim osnovama porijekla i spola, ali ne i spolno uznemiravanje. Nadalje zaključuje da tuženica, na kojoj je bio teret dokaza, nije dokazala da je poduzela sve ono što je objektivno bilo potrebno i moguće da bi se spriječilo daljnje uznemiravanje jer njezino postupanje povodom pritužbi, u vidu razmatranja na sjednicama školskog odbora, postavljanja videokamera, angažiranja osobe zadužene za zaštitu dostojanstva, ne mora značiti da je poduzela sve što je bilo potrebno i moguće da bi se spriječilo daljnje uznemiravanje. Naprotiv sud zaključuje da tuženica nije pravilno ocijenila ozbiljnost tvrdnji tužiteljice o daljnjem uznemiravanju. Slijedom navedenog potvrđuje prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje diskriminacije i nalaganje osiguranja uvjeta rada u kojim tužiteljica neće biti izložena spolnom uznemiravanju te primjenom odredbe čl. 373.a ZPP preinačuje u preostalom dijelu za utvrđenje da je tužiteljica uznemiravana te nalaganja sprečavanja daljnjeg uznemiravanja (a koji se pobija ovom revizijom). Polazeći od zaključka da tuženica nije zaštitila dostojanstvo tužiteljice kako je to propisano odredbom čl. 7. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14), budući da je uznemiravanje nastavljeno vrijeđanjem tužiteljice, prije svega s obzirom na njezino bosansko porijeklo, drugostupanjski sud primjerenom novčanom naknadom s obzirom na povredu prava osobnosti dostojanstva cijeni iznos od 20.000,00 kn te za taj iznos prihvaća tužbeni zahtjev radi isplate pravične novčane naknade pozivom na odredbe čl. 11. i čl. 3. st. 3. ZSD.

16. Osporavajući pravilnost pobijane presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava, tuženica ukazuje da je u pobijanoj presudi pogrešno ocjenjeno da je tužiteljica učinila vjerojatnim uznemiravanje, pa je stoga i pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 20. ZSD o teretu dokazivanja te posljedično navedenom i pogrešno ocijenjeno da je tužiteljica uznemiravana u smislu odredbi ZSD. Nadalje iz sadržaja revizije proizlazi i da je sporna pravilna primjena odredaba čl. 11. ZSD u vezi s odredbom čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 - Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO).

17. Razmatrajući pravilnost ocjene drugostupanjskog suda o postojanju uznemiravanosti na koju se tužiteljica poziva, ovaj sud je krenuo od odredbi ZSD.

18. Odredbom čl. 1. st. 1. ZSD propisano je da se tim zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Nadalje je stavkom 2. propisano da se diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama te stavkom 3. da se diskriminacijom smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz stavka 1. ovoga članka.

18.1. Također valja imati na umu da se tužba radi zaštite od diskriminacije može podnijeti zbog diskriminacije po onim osnovama koje su naveden u čl. 1. ZSD, dakle po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Pritome se pod pojmom diskriminacije po osnovi zdravlja podrazumijeva i diskriminacija zbog korištenja bolovanja zbog bolesti člana obitelji.

18.2. U Glavi 2. ZDS određeno više oblika diskriminacije koji su zabranjeni tim zakonom, a to su izravna diskriminacija (čl. 2. st. 1.), neizravna diskriminacija (čl. 2. st. 2.), uznemiravanje i spolno uznemiravanje (čl. 3.), poticanje na diskriminaciju i propuštanje razumne prilagodbe (čl. 4.) i segregacija (čl. 5.), te teži oblici diskriminacije (čl. 6.).

18.3. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZSD izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. tog Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

18.4. Prema odredbi st. 2. čl. 1. ZSD neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz čl. 1. st. 1. tog Zakona u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.

18.5. Prema odredbi čl. 9. st. 1. ZSD diskriminacije je u svim pravnim oblicima zabranjena.

18.6. Prema odredbi čl. 9. st. 2. toč. 8. iznimno od stavka 1. tog članka ne smatra se diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj na osnovi dobi, ako je takvo postupanje objektivno i razumno opravdano legitimnim ciljem, uključujući legitimne ciljeve socijalne politike, socijalne i zdravstvene zaštite, politike zapošljavanja, promicanja ciljeva tržišta rada i stručnog osposobljavanja, te ako su sredstva za njegovo postizanje primjerena i nužna. Primjerice diskriminacijom se ne smatra: određivanje najniže ili najviše dobi i/ili profesionalnog iskustva i/ili stupnja obrazovanja kao uvjeta za zasnivanje radnog odnosa ili kao uvjeta za stjecanje drugih pogodnosti vezanih za radni odnos, određivanje prikladne i primjerene najviše dobi kao razloga za prestanak radnog odnosa, a koje je sukladno uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu, propisivanjem dobi ili razumnog razdoblja zaposlenja kao uvjeta za stjecanje ili ostvarivanje prava na mirovinu, ili drugog prava iz sustava socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te osiguranja za slučaj nesposobnosti i određivanje dobi kao uvjeta za pristup obrazovanju ili određenim dobrima ili uslugama, pod uvjetom da su zadovoljeni uvjeti iz prve rečenice ove točke.

18.7. Prema odredbi čl. 11. ZSD žrtva diskriminacije po odredbama ZSD ima pravo na naknadu štete prema propisima koji uređuju obvezne odnose. To u bitnome znači da žrtva diskriminacije ima pravo na naknadu materijalne štete (stvarne štete i izmakle koristi) i pravo na pravičnu novčanu naknadu po osnovi diskriminacije kao samostalne osnove za naknadu štete.

18.8. Prema odredbi čl. 20. st. 1. ZSD ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama tog zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju, teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

19. Polazeći od utvrđenih činjenica u ovom postupku, a sagledavajući ih kroz odredbe čl. 9. st. 1. i st. 2. toč. 8. ZSD, te pravilnom primjenom odredbe čl. 20. ZSD nameće se kao pravilna ocjena iz pobijane presude jer je tužiteljica učinila vjerojatnim da ju je djelatnik tuženice, kuhar S. B., tijekom 2012. godine uznemiravao i spolno uznemiravao, a da nakon poduzimanja odgovarajućih mjera od strane tuženice za zaštitu tužiteljice, S. B. više nije spolno uznemiravao tužiteljicu, ali ju je nastavio uznemiravati po diskriminacijskim osnovama spola i porijekla, a tuženica nije dokazala da bi povodom ovog nastavnog uznemiravanja poduzela odgovarajuće mjere radi njegovog sprječavanja.

19.1. Stoga su neosnovani revizijski navodi o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 20. ZSD, a koja bi imala za posljedicu pogrešnu ocjenu da je tužiteljica uznemiravana.

20. Nadalje, u ovom parničnom postupku tužiteljica je podnijela zahtjev za pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete, pa je u smislu odredbe čl. 11. ZSD za odluku o zahtjevu prvenstveno mjerodavna odredba čl. 1100. ZOO prema kojoj u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (st. 1.). Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (st. 2.).

20.1. Kad je osoba žrtva diskriminacije, ta osoba ima pravo na naknadu štete po odredbi čl. 11. ZSD, pa ovaj sud nalazi pogrešnim pravno shvaćanje tuženika u reviziji da nema pravo na naknadu štete ukoliko joj liječenje nije završeno, jer navedena okolnost nije od utjecaja na dosudu predmetne naknade pored ocjene da uznemiravanje tužiteljice po diskriminacijskim osnovama postoji.

20.2. Posebno i uzimajući u obzir da je kod donošenja odluke o naknadi štete zbog diskriminacije sud dužan voditi računa o cilju kojemu služi ta naknada, odnosno o učinkovitosti sudske zaštite u uklanjanju diskriminacije iz društvenih odnosa (prevenciji diskriminacije).

20.3. Stoga je po ocjeni ovoga suda, nakon što je sud utvrdio da je djelatnik tuženice uznemiravao tužiteljicu po diskriminacijskim osnovama spola i porijekla, a tuženica nije ništa poduzela da to uznemiravanje spriječi i zaštiti njezino dostojanstvo, pravilnom primjenom odredbe čl. 11. ZSD i čl. 1100. ZOO tužiteljici dosuđena primjerena novčana naknada.

21. Nadalje tuženica u reviziji navodi da su u pobijanoj presudi i pogrešno odmjereni troškovi postupka, ali ne navodi u kojem dijelu i koje su odredbe kojeg propisa pogrešno primijenjene, a što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite odluke. Stoga, sukladno odredbi čl. 386. ZPP, ovaj sud ni taj razlog nije mogao uzeti u obzir.

22. Ostalim opsežnim revizijskim navodima tuženica u biti osporava pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, a što nije dopušteni revizijski razlog jer se, s obzirom na odredbe čl. 385. ZPP, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija ne može podnijeti.

23. Stoga je reviziju trebalo odbiti kao neosnovanu sve na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP (točka I. izreke).

24. Tuženici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer je navedena radnja ocijenjena nepotrebnom u smislu čl. 155. st. 1. ZPP (točka II. izreke).

25. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene u odbijajućem dijelu zahtjeva tužiteljice za trošak odgovora na reviziju, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 € = 7,53450 kuna).

Zagreb, 7. studenoga 2023.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.