REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREB

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br.16-Pr-11481/2021-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužiteljice P.J. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku A.S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika S.l. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku N.K., odvjetniku iz O.D. M.P.R.R. iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, nakon glavne i javne rasprave zaključene 26. rujna 2023., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice A.P., odvjetničke vježbenice, zakonske zastupnice tuženika N.K.M. osobno i punomoćnice tužene E.M., odvjetnice, 7. studenoga 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je nezakonit otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od dana 02.11.2018. godine koji je tuženik S.l. društvo s ograničenom odgovornošću za usluge, Z., OIB: …, dao tužiteljici P.J. iz Z., OIB: … i da radni odnos nije prestao. II. Nalaže se tuženiku S.l. društvo s ograničenom odgovornošću za usluge, Z., OIB: …, da tužiteljicu P.J. iz Z., OIB: … vrati na rad na poslove radnog mjesta „Nail designera, manikera i pedikera R.n.“, a ako tog radnog mjesta više nema, na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku S.l. društvo s ograničenom odgovornošću za usluge, Z., OIB: …, da tužiteljici P.J. iz Z., OIB: … naknadi nastali parnični trošak u iznosu od 497,71 eura/ 3.750,00 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja kamata se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena određene čl. 29. st. 2. ZOO-a, koje teku od 7. studenoga 2023. pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je bila u radnom odnosu kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 2. studenog 2018. Tužiteljica je 9. veljače 2021. normalno i uobičajeno radila, da bi joj tuženik kazao da više ne treba dolaziti na posao i da će odluku dobiti doma. Pošto tužiteljica na kućnu adresu nije primila nikakvu odluku o otkazu ugovora o radu, 12. veljače 2021. otišla je provjeriti na Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje da li je još uvijek prijavljena na obvezno mirovinsko osiguranje. Uvidjela je da nije prijavljena na obvezno mirovinsko osiguranje i da ju je poslodavac odjavio s obveznog mirovinskog osiguranja na dan kada je radila, a to znači 9. veljače 2021. Tuženik je tužiteljici na kućnu adresu poslao dopis koji glasi:

Raskid ugovora o radu. U tom dopisu tuženik piše da je tužiteljicu odjavio s obveznog mirovinskog osiguranja i to temeljem otkaza ugovora o radu kojega je tužiteljica dala tuženiku dana 20. studenog 2020. Točno je da je tužiteljica tuženiku 20. studenog 2020. otkazala ugovor o radu zbog kršenja zakonskih prava tužiteljice. Naime, tuženik je tužiteljici određivao rad dulji od punog radnog vremena, a u vrijeme godišnjih odmora, bolovanja ili povećanog obima poslova, tužiteljica je morala raditi devet sati dnevno odnosno i do 52 sata tjedno. Prekovremeni rad tuženik nije evidentirao, a niti plaćao. Kada se tužiteljica pritužila nadređenoj da nema smisla da radi prekovremeno bez evidentiranja prekovremenog rada i bez plaćanja prekovremenog rada, nadređena bi ju nazvala "razmaženim derištem". U svakodnevnom razgovoru nadređena je tužiteljicu nazivala "mala", "derište", "luda" i slično. Tuženik je tužiteljici bez ikakvog razloga umanjivao varijabilni dio plaće. Ako je tužiteljica tražila korištenje godišnjeg odmora u vrijeme koje joj najviše odgovara, nadređena bi joj kazala da će joj odobriti, ali da ću odbiti samo polovicu naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. Nakon što je tužiteljica poslodavcu predala pisani otkaz ugovora o radu, nadređena je odmah s tužiteljicom razgovarala i dala je obećanje da se te stvari više neće događati i tužiteljica je odustala od otkaza te je nastavila normalno i uobičajeno raditi do 9. veljače 2021. Tužiteljica je 22. veljače 2021. tuženiku poslala zahtjev za zaštitu prava radnika. Tuženik je odbio zahtjev za zaštitu prava radnika svojim odgovorom od 10. ožujka 2021., a koji je tužiteljica primila 11. ožujka 2021., a u svojem odgovoru tuženik navodi da je tužiteljicu odjavio s obveznog mirovinskog osiguranja temeljem otkaza tužiteljice od 20. studenog 2020. Obzirom na sve navedeno, konačno uređenim tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 10. travnja 2023. predlaže donijeti odluku kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava činjeničnu i pravnu osnovanost tužbe u cijelosti. Ističe da je tužba nepodobna za daljnje postupanje,

obzirom da iz samog zahtjeva tužiteljice nije jasno što se konkretno tuženiku stavlja na teret. Naime, tužiteljica prije svega pogrešno interpretira dopis tuženika od 15. veljače 2021., a kojim dopisom se tužiteljicu obavještava da joj se prema njezinom otkazu od 20. studenog 2020. dostavlja odjava s HZMO-a. Uz navedenu obavijest tuženika da je tužiteljica odjavljena s HZMO-a, također se tužiteljicu obavještava da joj se dostavlja isplatna lista za siječanj 2021. prema kojoj je iskorišten godišnji odmor za 2020. te da će razmjerni godišnji odmor u trajanju od tri dana za 2021. biti obračunat i isplaćen prilikom isplate plaće za veljaču 2021. Iz sadržaja Dopisa razvidno je kako se Dopisom tužiteljici dostavlja naprijed navedena dokumentacija, a sve prema pisanom otkazu tužiteljice odnosno da tuženik u konkretnom slučaju nije donio nikakvu odluku kojom bi odlučio o bilo kojem pravu ili obvezi tužiteljice kao radnika. U konkretnom slučaju, nesporno je kako je upravo tužiteljica 20. studenog 2020. pisano otkazala Ugovor o radu te predmetni otkaz Ugovora o radu dostavila tuženiku, kao što to i sama tužiteljica navodi u svojoj tužbi. Predmetna odluka o Otkazu Ugovora o radu u međuvremenu nije povučena od strane tužiteljice kao radnice, niti je naknadno sklopljen bilo kakav pravni posao u pisanom obliku kako je to predviđeno odredbama Zakona o radu, temeljem kojeg bi se utvrdilo da tužiteljica ostaje u radnom odnosu kod tuženika kao poslodavca, usprkos izjavljenoj odluci o Otkazu Ugovora o radu. Uvažavajući prethodno navedeno, a sukladno odredbama Ugovora o radu, u periodu nakon odluke o Otkazu Ugovora o radu do datuma odjave iz nadležnih evidencija (9. veljače 2021.) tužiteljica je ispunjavala svoja prava i obveze temeljem radnog odnosa u otkaznom roku, budući da nije bila oslobođena rada za vrijeme otkaznog roka. Po isteku navedenog razdoblja tuženik je postupio sukladno odredbama Zakona o radu te odjavio tužiteljicu s obveznog mirovinskog osiguranja, o čemu je istu odgovarajuće obavijestio te joj dostavio pripadajuću dokumentaciju u skladu sa odredbom članka 130. stavka 2. Zakona o radu. Slijedom svega naprijed navedenog, nesporno je kako je (i) radni odnos u konkretnom slučaju prestao odlukom o Otkazu Ugovora o radu od strane tužiteljice kao radnice (koji je dostavljen tuženiku kao poslodavcu 20. studenog 2020.), da (ii) nakon predmetne odluke o Otkazu Ugovora o radu nije sklopljen nikakav pravni posao između tužiteljice kao radnice i tuženika kao poslodavca, kojim bi se uredila međusobna prava i obveze iz radnog odnosa stavljanjem van snage odluke o

Otkazu Ugovora o radu ili na neki drugi način, kao i da je (iii) tuženik kao poslodavac, po isteku otkaznog roka te korištenju neiskorištenog dijela godišnjeg odmora, odjavio tužiteljicu kao radnicu iz odgovarajućih evidencija, o čemu je u skladu sa odredbom članka 130. stavka 2. Zakona o radu obavijestio tužiteljicu dopisom čiju zakonitost tužiteljica u konkretnom slučaju osporava (usprkos tome što tim dopisom nije odlučeno o nikakvom pravu tužiteljice iz radnog odnosa). Dakle, predmet ovog spora, kako to tužiteljica zahtijeva tužbom temeljem koje se vodi ovaj postupak, ne može biti odluka tuženika kao poslodavca o otkazu ugovora o radu, obzirom da tuženik takvu odluku nije donio. Uvažavajući sve naprijed navedeno, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te da se tužiteljicu obveže da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u ugovor o radu od 2. studenoga 2018., potvrdu HZMO od 12. valjče 2021., prijavu o prestanku osiguranja s HZMO, dopis tuženika - raskid ugovora o radu od 15. veljače 2021., zahtjev za zaštitu prava radnika od 22. veljače 2021., presliku povratnice, dopis tuženika - raskid ugovora o radu od 10. ožujka 2021., saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku te je saslušana zakonska zastupnica tuženika.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 8022, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem nezakonitim otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici i da joj radni odnos nije prestao te zahtjev za povratkom na rad kod tuženika.

6. U ovom stadiju postupka među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem Ugovora o radu od 2. studenog 2018. na radnom mjestu „Nail designera, manikera i pedikera R.n.“,

- da je tužiteljici radni odnos prestao 9. veljače 2021.

- da je tuženik dostavio tužiteljici dopis naziva „Raskid ugovora o radu“ od 15. veljače 2021. kojim ju obavještava da joj prema njenom otkazu od 20. studenog 2020. u prilogu dostavlja odjavu sa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje te isplatnu listu za mjesec siječanj 2021.,

- da je tužiteljica 22. veljače 2021. uložila zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik zaprimio 23. ožujka 2023.

- da je tuženik dopisom od 10. ožujka 2023. odbio zahtjev tužiteljice za zaštitom prava kao neosnovan.

7. Između stranaka je sporno je li je tužiteljica otkazala Ugovor o radu svojom odlukom o otkazu od 20. studenog 2020., kao i je li tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika nakon 20. studenog 2020. obzirom da tužiteljica tvrdi da je zbog nezadovoljstva uvjetima rada 20. studenog 2020. usmeno tuženiku otkazala ugovora o radu, a od kojeg je odustala nakon razgovora sa zz tuženika i otkaz povukla istoga dana te nastavila sa radom na svom radnom mjestu sve od 9. veljače 2021. kada joj je poslodavac rekao da više ne treba dolaziti na posao, dok tuženik tvrdi da je 20. studenog 2020. prihvatio tužiteljičin otkaz ugovora o radu koji je tužiteljica dala u pisanom obliku te da je tužiteljica do trenutka odjave sa tijela osiguranja odrađivala otkazni rok budući nije bila oslobođena rada. Između stranaka je sporno da li dopis tuženika od 15. veljače 2021. naziva „Raskid ugovora o radu“ predstavlja otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici.

8. Iz Ugovora o radu sklopljenog 2. studenog 2018. između tužiteljice i tuženika, a kojim je tužiteljica raspoređna kod tuženika na poslovima radnog mjesta „Nail designera, manikera i pedikera R.n.“, razvidno je da je člankom 11. st. 2. ugovoreno da ako ugovor o radu otkazuje radnik, otkazni rok iznosi 60 dana.

9. Iz Potvrde HZMO od 12. veljače 2021. proizlazi da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika u razdoblju od 2. studenog 2018. do 9. veljače 2021.

10. Iz Prijave o prestanku osiguranja HZMO proizlazi da je tužiteljici kao osiguraniku prestalo svojstvo osiguranika kod tuženika kao obveznika doprinosa sa danom 9. veljače 2021., a kao razlog prestanka svojstva osiguranika je naveden Otkaz radnika.

11. Uvidom u dopis tuženika od 15. veljače 2021. naziva „Raskid ugovora o radu“ razvidno je da je istim tuženik obavještava tužiteljicu da joj temeljem njenog otkaza od 20. studenog 2020. dostavlja odjavu s HZMO i dodatno isplatnu listu za mjesec siječanj 2021. po kojem je iskorišten godišnji odmor za 2020., a za 2021. razmjerni godišnji odmor od tri dana će biti obračunat i isplaćen pri isplati plaće za veljaču 2021.

12. Iz zahtjeva za zaštitu prava od 22. veljače 2021. proizlazi da istim tužiteljica povodom dopisa od 15. veljače 2021. pojašnjava tuženiku da je točno da je 20. studenog 2020. otkazala ugovor o radu zbog nezadovoljstva uvjetima rada ali da je nakon što je poslodavac obećao da se takve stvari više neće događati odustala od danog otkaza i nastavila raditi sve od 9. veljače 2021. Tužiteljica potvrđuje da poslodavac nije donio nikakvu odluku o otkazu ugovora o radu te da ne zna temeljem čega joj je otkazan ugovor o radu.

13. Uvidom u dopis tuženika od 10. ožujka 2021. razvidno je da istim tuženik odbija tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava kao neosnovan navodeći da poslodavac nije donio nikakvu odluku o otkazu ugovora o radu već da je radni odnos prestao temeljem otkaza ugovora o radu od 20. studenog 2020. a nakon kojeg nije reguliran nastavak radnog odnosa između radnika i poslodavca pisanim putem.

14. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da u cijelosti ostaje pri svim navodima tužbe te ističe da je 9. veljače 2021. uredno radila kod tuženika. Navodi da je točno da je tuženiku 20. studenoga 2020. dala otkaz ugovora o radu. Naime toga dana je obavila razgovor sa svojim poslodavcem, a u kojem je usmeno izložila da želi raskid radnoga odnosa jer nije zadovoljna s uvjetima rada. Istovremeno je u rukama imala i sačinjeni otkaz u pisanom obliku. Poslodavac nije htio prihvatiti otkaz te zz tuženika nije ni uzela pisanu odluku o otkazu, a tijekom razgovora je dogovoreno da nastavlja s radom jer će joj poslodavac poboljšati uvjete rada. Nastavila je raditi i dalje sve do 9. veljače 2021. Dakle otkaz koji je dala tuženiku u usmenom obliku nije bio prihvaćen od strane tuženika te je radni odnos nastavljen nadalje. Na poseban upit punomoćnika tuženika ponavlja da je poslodavcu 20. studenog 2020. dala otkaz u usmenom obliku i da poslodavac nije htio primiti njen pisani otkaz. Obzirom da poslodavac nije htio primiti otkaz u pisanom obliku već su u razgovoru dogovorili daljnje uvjete rada, ona nije ni mogla povući pisani otkaz kad ga poslodavac nije ni primio. Nikada poslije toga nije bilo komunikacije između nje i tuženika vezano uz prekid odnosno nastavak radnog odnosa, a ona je smatrala da su nesporazumi riješeni te je nastavila s radom.

15. Iz iskaza zz tuženika N.K.M. proizlazi da je tužiteljica radila kod tuženika do veljače 2021. na radnom mjestu stručnjak za nokte, a radni odnos tužiteljice kod tuženika je prestao temeljem pisanog otkaza kojeg je tužiteljica samoinicijativno dala njoj kao direktoru. Pisani otkaz kojeg je tužiteljica dala njoj kao direktoru posjeduje u dokumentaciji koju vodi. Tužiteljica joj je otkaz dala negdje pred kraj 2020., točan datum ne zna. Tužiteljici je omogućen otkazni rok kao i korištenje godišnjeg odmora. Tužiteljica je odjavljena s tijela osiguranja, a isto je u ime tuženika napravio knjigovodstveni servis. Tužiteljica je njoj osobno predala u ruke pisani otkaz, a tom prilikom tužiteljicu nije upitala razloge zbog kojih daje otkaz, već je tužiteljica samo rekla da želi raskinuti radni odnos. Također navodi da tužiteljica nakon što je pisanim putem dala otkaz isti nije povukla pisanim putem, a niti postoji pisani trag o tome da se nakon što je tužiteljica dala pisani otkaz nastavlja radni odnos tužiteljice kod tuženika. Nakon što je tužiteljica dala otkaz s istom nije sklopljen novi ugovor o radu u pisanom obliku. Ona osobno ne vodi knjigovodstvo za tuženika već to radi knjigovodstveni servis. Tužiteljica je otkaz dala na način da je isti stavila u kuvertu, a misli da se radilo o redovnom otkazu. Ne zna na koji način je utvrđen otkazni rok za tužiteljicu ali zna da je sve bilo u skladu s zakonom. Tužiteljica je u ugovoru o radu imala naznačeno vrijeme trajanja otkaznog roka te je na taj način i upoznata koliko je trajao otkazni rok. Tužiteljica je odjavljena s tijela osiguranja temeljem njenog pisanog otkaza kojega je dala. Tužiteljicu su pisanim putem obavijestili o tome da je odjavljena s tijela osiguranja.

16. Odredbom čl. 135. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/2014, 127/2017, 98/2019, dalje: ZR), propisano je da je u slučaju spora iz radnog odnosa,

teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor.

17. Tužiteljica tijekom postupka tvrdi da je 20. studenog 2020. poslodavcu usmeno otkazala Ugovor o radu, pri čemu je u rukama imala sačinjeni i pisani otkaz ugovora o radu koji je namjeravala predati poslodavcu, ali je nakon razgovora sa zakonskom zastupnicom tuženika, u kojem razgovoru joj je direktorica obećala da će poboljšati uvjete rada, odustala od namjeravanog otkaza, isti usmeno povukla, a pisani otpravak otkaza nije ni predala direktorici, kao i da je nakon toga razgovora nastavila sa radom na svom radnom mjestu sve do 9. veljače 2021. kada joj je poslodavac rekao da više ne mora dolaziti na posao te je 15. veljače 2021. na kućnu adresu zaprimila dopis tuženika naziva „Raskid ugovora o radu“ sa priležećom dokumentacijom. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti prihvatio kao uvjerljiv, životan i logičan. Naime, iz dokumentacije koja prileži spisu kao nesporno proizlazi da je tužiteljica radila kod tuženika sve do 9. veljače 2021. kada je i odjavljena s tijela osiguranja, kao i da je tuženik sačinio dopis naziva „Raskid ugovora o radu“ od 15. veljače 2021. te da upravo taj dopis predstavlja otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je tužiteljica 20. studenog 2020. pisanim putem otkazala ugovor o radu te da je sve do dana odjave sa tijela osiguranja odrađivala otkazni rok, budući da nije bila oslobođena rada. Zakonska zastupnica tuženika je u svom iskazu navela da joj je tužiteljica upravo 20. studenog 2020. predala u ruke sačinjeni pisani otkaz ugovora o radu koji je prihvatila i da nije pitala tužiteljicu za razlog otkaza. Sud nije prihvatio iskaz zz tuženika budući da je isti suprotan iskazu tužiteljice koji je sud u cijelosti prihvatio. Naime, tuženik tijekom postupka nije predložio nikakve odgovarajuće dokaze koje bi opovrgnule navode tužbe i iskaz tužiteljice, budući da tuženik nije priložio kao dokaz za svoje tvrdnje pisani otkaz od 20. studenog 2020. sačinjen po tužiteljici a za koji tvrdi da ga je tužiteljica 20. studenog 2020. predala u ruke zakonskoj zastupnici tuženika, a koji bi da zaista postoji tuženik zasigurno i priložio u spis. Stoga sud smatra da tuženik svoje navode nije ničim dokazao te je, primjenom pravila o teretu dokazivanja, prihvatio navode tužbe da je tužiteljica 20. studenog 2020. nakon razgovora sa poslodavcem odustala od svoje namjere da poslodavcu otkaže ugovor o radu, kao i iskaz tužiteljice da iako je toga dana imala sačinjeni pisani otkaz ugovora o radu isti nije predala poslodavcu jer joj je poslodavac obećao bolje uvjete rada te je odustala od otkazivanja i nastavila sa radom na svom radnom mjestu

18. Također, sud je navod tuženika da je tužiteljici temeljem njenog otkaza od 20. studenog 2020. otkazni rok tekao sve do 9. veljače 2021. s kojim danom je tuženik odjavio tužiteljicu sa tijela osiguranja ocijenio neuvjerljivim i neosnovanim, budući da je sukladno sklopljenom ugovoru o radu od 2. studenog 2018. otkazni rok u slučaju da ugovor otkazuje radnik trebao teći do 20. siječnja 2021. (otkazni rok temeljem sklopljenog ugovora o radu iznosio je 60 dana ako ugovor otkazuje radnik), a koji dan bi bio zadnji radni dan tužiteljice kod tuženika u slučaju da je tužiteljica 20. studenog 2020. otkazala tuženiku ugovor o radu, a sve stoga što otkazni rok teče za vrijeme godišnjeg odmora i plaćenog dopusta sukladno odredbi čl. 121. st. 7. ZR-a. Pri tome se napominje da tako ugovoreni otkazni rok u svakom slučaju nije u skladu sa odredbom čl. 122. st. 7. ZR kojom je propisano da ako radnik otkazuje ugovor o radu, otkazni rok ne može biti duži od mjesec dana, ako on za to ima osobito važan razlog. 19. Stoga je sud u cijelosti prihvatio navode tužbe da je tužiteljica 20. studenog 2020., nakon razgovora sa zz tuženikom, odnosno svojom direktoricom, a u kojem razgovoru je direktorici iznijela svoje nezadovoljstvo uvjetima rad i namjeru da će otkazati radni odnos, nakon obećanja direktorice da će joj poboljšati uvjete rada, odustala od namjere otkazivanja ugovora o radu te da stoga svom poslodavcu nije ni predala sačinjeni pisani otkaz ugovora o radu, kao i da je dalje nastavila sa radom na svom radnom mjestu jer su ona i direktorica u razgovoru razriješile sve nesuglasice. Stoga sud nije prihvatio navode tuženika da je tužiteljica pisanim putem otkazala ugovor o radu pisanom odlukom 20. studenog 2020. jer tuženik, kao što je već navedeno, isto nije ničim dokazao. Stoga na temelju sveg navedenog sud je utvrdio da je upravo tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu dopisom od 15. veljače 2021. naziva „Raskid ugovora o radu“, a koji ni u kojem slučaju ne predstavlja zakoniti način prestanka ugovora o radu, koji je propisan odredbom čl. 112. ZR-a, niti ima oblik i sadržaj propisan odredbom čl. 120. ZR-a.

20. Slijedom navedenog, ovaj sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je nezakonit otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužiteljici te da radni odnos nije prestao. Budući da je utvrđeno da otkaz nije dopušten, sukladno odredbi čl. 124. st. 1. ZR-a, naloženo je tuženiku tužiteljicu vratiti na rad i to na radno mjesto Nail designera, manikera i pedikera R.n., a ako tog radnog mjesta više nema, na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima.

21. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tuženik izgubio parnicu, dužan je, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka. Tužiteljici je, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, dalje OT), priznat trošak jednokratne nagrade za zastupanje u iznosu od 200 bodova (Tbr. 7/2 OT), što uz vrijednost boda od 1,99 eura/ 15,00 kn, uvećano za PDV od 25% (Tbr. 42 OT) trošak tužiteljice sveukupno iznosi 497,71 eura/ 3.750,00 kn.

21.1. Tužiteljici su temeljem članka 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 80/22), dosuđene zatezne kamate na parnični trošak po stopi zatezne kamate određene čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje: ZOO), tekućima od presuđenja do isplate.

22. Tuženik je izgubio u sporu, pa je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u cijelosti odbijen njegov zahtjev za naknadom parničnih troškova.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 7. studenoga 2023.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tuženika