REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI

SUD U PAZINU Stalna služba u

Poreču-Parenzo Turistička ulica 2,

52440 Poreč

Posl.br. 31 P-746/2022-25

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. G.-K., iz P., V. 3, OIB:, zastupane po

punomoćnici N. M., odvjetnici u P.-P., protiv tuženika O. banka

H. d.d., D. rata 61, S., OIB:, zastupan po

punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G. V. i dr., odvjetnicima iz P.,

radi utvrđenja i isplate,, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 28. rujna 2023. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenice punomoćnika, te punomoćnika tuženika, dana 06., studenog 2023. godine

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 3.1. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj ugovora 051130118266SN kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 30.11.2005. god., a koja glasi:

"… kamatna stopa je promjenjiva…"

te u odredbi čl. 3.3 koja glasi:

"… promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke … …"

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj ugovora 051130118266SN kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 30.11.2005. god., a koja glasi:

"… po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate…"

u odredbi čl. 1.2 koja glasi:

"…obračunat u stranoj valuti"

u odredbi čl. 1.3 koja glasi:

"…u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule…"

te u odredbi čl. 1.4 koja glasi:

"…obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta…"

te u odredbi čl. 8.15 koja glasi:

"…u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB za CHF na dan dospijeća tražbine…"

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos

od v.p.s. kuna zajedno

sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

205,52 kn od 20.01.2008. 470,71 kn od 20.02.2008.

481,78 kn od 20.03.2008. 467,70 kn od 20.04.2008. 459,04

kn od 20.05.2008. 511,60 kn od 20.06.2008. 836,14 kn od

20.07.2008. 833,00 kn od 20.08.2008. 829,33 kn od

20.09.2008. 870,38 kn od 20.10.2008. 1061,22 kn od

20.11.2008. 1444,96 kn od 20.12.2008. 1656,85 kn od

20.01.2009. 1687,44 kn od 20.02. 2009. 1526,14 kn od

20.03.2009. 1530,06 kn od 20.04.2009. 1430,16 kn od

20.05.2009. 1655,47 kn od 20.06.2009. 1879,20 kn od

20.07.2009. 1854,70 kn od 20.08.2009. 1852,57 kn od

20.09.2009. 1814,71 kn od 20.10.2009. 1860,90 kn od

20.11.2009. 1883,31 kn od 20.12.2009.

1956,38 kn od 20.01.2010.

1988,46 kn od 20.02.2010.

2072,43 kn od 20.03.2010.

2059,61 kn od 20.04.2010.

2175,19 kn od 20.05.2010.

2235,35 kn od 20.06.2010.

2276,83 kn od 20.07.2010.

2414,74 kn od 20.08.2010.

2505,08 kn od 20.09.2010.

2442,18 kn od 20.10.2010.

2389,95 kn od 20.11.2010.

2703,68 kn od 20.12.2010.

2595,13 kn od 20.01.2011.

2358,87 kn od 20.02.2011.

2052,66 kn od 20.03.2011.

1981,83 kn od 20.04.2011.

2114,55 kn od 20.05.2011.

2314,37 kn od 20.06.2011.

2508,41 kn od 20.07.2011.

2663,00 kn od 20.08.2011.

2337,12 kn od 20.09.2011.

2146,14 kn od 20.10.2011.

2174,67 kn od 20.11.2011.

2244,87 kn od 20.12.2011.

2309,12 kn od 20.01.2012.

2308,87 kn od 20.02.2012.

2264,31 kn od 20.03.2012.

2244,02 kn od 20.04.2012.

2270,72 kn od 20.05.2012.

2251,22 kn od 20.06.2012.

2195,22 kn od 20.07.2012.

2161,32 kn od 20.08.2012.

2082,93 kn od 20.09.2012.

2156,51 kn od 20.10.2012.

2153,95 kn od 20.11.2012.

2125,67 kn od 20.12.2012.

1981,91 kn od 20.01.2013.

2030,72 kn od 20.02.2013.

2053,17 kn od 20.03.2013.

2074,34 kn od 20.04.2013.

1942,46 kn od 20.05.2013.

1910,63 kn od 20.06.2013.

1897,38 kn od 20.07.2013.

1898,83 kn od 20.08.2013.

1933,67 kn od 20.09.2013.

1919,19 kn od 20.10.2013.

1914,93 kn od 20.11.2013.

1929,79 kn od 20.12.2013.

679,33 kn od 20.01.2014.

686,78 kn od 20.02.2014. 686,49

kn od 20.03.2014. 661,97 kn od

20.04.2014. 637,72 kn od

20.05.2014. 633,30 kn od

20.06.2014. 650,02 kn od

20.07.2014. 650,05 kn od

20.08.2014. 655,11 kn od

20.09.2014. 659,95 kn od

20.10.2014. 669,02 kn od

20.11.2014. 654,01 kn od

20.12.2014. 1172,45 kn od

20.01.2015. 956,54 kn od

20.02.2015. 963,14 kn od

20.03.2015. 1005,09 kn od

20.04.2015. 947,34 kn od

20.05.2015. 944,65 kn od

20.06.2015. 939,62 kn od

20.07.2015. 832,54 kn od

20.08.2015. 792,16 kn od

20.09.2015. 817,02 kn od

20.10.2015. 785,79 kn od

20.11.2015. 814,69 kn od

20.12.2015. 741,99 kn od

20.01.2016. 152,76 kn od

26.01.2016.

pa sve do isplate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 01. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana."

II Dužna je tužiteljica naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.109,37 eura[1] / 23.427,55 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) od donošenja Presude do isplate, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 11. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika radi donošenja presude u sadržaju kako je to odbijajuće opisano u izreci Rješenja i u točki I izreke Presude. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, dana 30. studenog 2005. godine zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj Ugovora 051130118266SN kojim Ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 231.800,00 CHF. Ugovor da sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke. U vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, a Ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje, kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te na odluku Vrhovnog suda RH posl.br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine, a kojima da je pravomoćno presuđeno da je odredba o kamatnoj stopi ništetna. Tužitelj se, u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 i presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine kojom da je utvrđeno da su banke (i tuženik) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa da su takve odredbe ugovora ništetne. Tužitelj dalje tvrdi da je između stranaka sklopljena Radnja kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Dodatak broj 2 Ugovoru o kreditu tzv. konverzija kojim je konvertiran kredit s valutom u CHF u kredit s valutom u eur i to na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015, dalje: ZID ZPK). Tužitelj se poziva na Rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine kojim da je utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili Dodatak ugovoru o kreditu, kojim su obveze iz osnovnog Ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, te da ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne već da korisnici kredita imaju pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi radi ostvarenja prava na povrat novčanog iznosa. Tužitelj tvrdi da je tuženik postupao protivno čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te tužitelj potražuje povrat svih stvari koje je tuženik neosnovano stekao.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti, kako po osnovu, tako i po visini te ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže da sud odbaci tužbu kao preuranjenu, jer da je odredbom čl. 17. t. 2. Ugovora ugovoreno da će stranke spor riješiti pregovorima, a ukoliko u tome ne uspiju da se određuje mjesna nadležnost suda prema sjedištu poslovnog centra tuženika. Tuženik osporava da se o navedenim odredbama nije pregovaralo, te da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Dalje tvrdi da je iz odredbi Ugovora razvidno da se promjenjiva kamatna stopa mijenjala sukladno točnim, unaprijed utvrđenim kriterijima, te da banka ne može odluku o promjeni kamatne stope donositi proizvoljno po svom nahođenju. Tuženik se poziva na sudsku praksu više sudova. Tuženik tvrdi da je tužitelj u potpunosti bio upoznat, te da se suglasio s odredbama koje propisuju promjenjivu kamatnu stopu, kao i način izračuna promjenjive kamatne stope. Tvrdi da su sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jasne, uočljive, razumljive, zakonite. U odnosu na valutnu klauzulu ističe da su zaključenjem Ugovora i tužitelj i tuženik svjesno i dobrovoljno prihvatili rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita. Zato da ugovorne strane imaju jednaka prava i položaj u ugovornom odnosu, pa da su ravnopravne i u konkretnom ugovornom odnosu. Valutna klauzula da je opće poznat pojam te uobičajena i česta klauzula u potrošačkim ugovorima u kreditnom poslovanju, što da je potvrdio i VSRH u odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i zato da tužitelju nisu mogle biti nepoznate odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu. S druge strane, tuženik da nije imao, niti može imati bilo kakvog utjecaja na kretanje valute CHF, pa se na teret tuženika ne može prebacivati okolnost da se tužitelj nije dovoljno informirao o posljedicama zaključenja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu. Dalje navodi, da su stranke dana 26. siječnja 2016. godine sklopile "Radnju kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/15) Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu, a kojim je provedena konverzija sukladno odredbama čl. 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015 i 52/2016). Tom konverzijom Ugovor o kreditu da je sukladno volji stranaka, te sukladno odredbama ZPK konvertiran iz Ugovora o kreditu u valuti CHF u Ugovor o kreditu u valuti EUR, čime je početni Ugovor o kreditu u valuti CHF prestao postojati, a sporne odredbe o valuti i kamatnoj stopi da su izmijenjene i usuglašene s odredbama ZPK. A konverzijom kredita da su obuhvaćeni i svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku obzirom da je tuženik, putem konverzije kredita, uračunao sve uplate tužitelja. Zaključenjem Radnje, osnovni Ugovor o kreditu, kao i sporne odredbe kredita da su izmijenjene suglasnošću stranaka, pa zato da početne odredbe Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti traži tužitelj, više ne egzistiraju, te su prestale važiti. Konačno, konverzijom kredita da su obuhvaćeni i svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku budući je tuženik, putem konverzije kredita, uračunao sve uplate tužitelja. I u odnosu na to tuženik se poziva na sudsku praksu više sudova. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja jer istog smatra suvišnim obzirom na sve naprijed navedeno. Tuženik osporava da bi sporne odredbe bile suprotne odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača. Dalje ističe da tužitelju nije moglo biti nepoznato da je Ugovor zaključen uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, obzirom da su navedene odredbe jasno naznačene u Ugovoru o kreditu. Sam smisao i značenje valutne klauzule i promjenjivost ugovorene kamatne stope da je opće poznat i jasan pojam i zato da se tužitelj ne može pozivati da za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nije znao i nije razumio.

3. Podneskom od 08. listopada 2020. godine tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika osporavajući navode tuženika odnosno njegov pravni stav, kako u odnosu na spornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tako i u odnosu na istaknuti prigovor zastare. Tužitelj tvrdi da je tuženik bio u obvezi izvršiti povrat svih raspoloživih instrumenata osiguranja (prvenstveno se misli na instrumente platnog prometa, zadužnica) koji su denominirani u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, te uzeti nove instrumente osiguranja od svih sudionika ugovornog odnosa, a što tuženik nije učinio, a sve s obzirom da tuženik tvrdi da je sklapanjem Sporazuma o konverziji zasnovan novi pravni posao sa iznosom u kunama vezanim uz valutu eur. Dalje navodi da je neosnovana tvrdnja tuženika da tužitelj potražuje dvostruku naplatu. Sve uplate koje je tužitelj vršio razlikovale su se tijekom otplatnog razdoblja od početno utvrđenog anuiteta, odnosno početno ugovorene kamatne stope i početne vrijednosti tečaja CHF. Nedospjela glavnica kredita da je konvertirana u valutu eur sa danom 30. rujna 2015. godine po tečaju koji je na taj dan vrijedio za CHF, odnosno za eur, pa je nedospjeli iznos glavnice utvrđen ne početnom tečaju CHF, već po tečaju CHF koji je vrijedio na dan 30. rujna 2019. godine. Tužitelj se poziva na pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, kojima da je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Tužitelj se poziva i na odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine, a koja se odnosi na to ako se nisu vodili pojedinačni pregovori da se odredba smatra nepoštenom ako su u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača da se prouzroči znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora. Tužitelj se ponovno poziva i na presudu u predmetu Pž-6632/17, a koja se odnosi na odredbe vezane za valutnu klauzulu. Konačno, ističe da Dodatak ugovora sklopljen između stranaka nije od značaja za ovdje postavljen tužbeni zahtjev, jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

4. Podneskom od 09. listopada 2020. godine tuženik se poziva na Rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, te ističe da prema zauzetom pravnom stajalištu VSRH sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK su valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Zaključenjem Dodatka, osnovni ugovor o kreditu, kao i sporne odredbe kredita da su izmijenjene suglasnošću stranaka, pa stoga početne odredbe ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti traži tužitelj, više ne egzistiraju i prestale su važiti. Također, konverzijom kredita da su obuhvaćeni i svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku obzirom da je tuženik putem konverzije kredita uračunao sve uplate tužitelja.

5. U predmetu je Rješenjem posl.br. P-2065/2019-13 od 19. studenog 2020. godine bio određen prekid postupka, dok se pravomoćno ne završi postupak pred sudom Europske unije o zahtjevu za prethodnu odluku koju je dana 27. svibnja 2020. podnio Vrhovni sud RH u predmetu Rev 1042/2017.

5.1. Na Rješenje je tuženik podnio žalbu. Rješenjem Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-9/2021-2 od 15. ožujka 2021. godine odbijena je žalba tuženika, te je potvrđeno Rješenje posl.br. P-2065/2019-13 od 19. studenog 2020. godine.

5.2. Rješenjem posl.br. P-2065/2019-18 od 20. lipnja 2022. godine nastavljen je postupak koji je bio prekinut Rješenjem P-2065/2019-13 od 19. studenog 2020. godine.

6. Tužba tužitelja u odnosu na tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti (one opisane u izreci Rješenja) predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP-a.

6.1. Prema čl. 187. st. 2. ZPP-a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

6.2. Podizanje tužbe, s tužbenim zahtjevima kakvi su oni opisani u izreci Rješenja, nije predviđeno posebnim propisima.

6.3. Što se tiče pravnog interesa za podizanje tužbe za utvrđenje, isti ne postoji, ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom. Tužitelj pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, a što tužitelj i pokušava tužbenim zahtjevima opisanim u točki I izreke ove Presude. Zato tužitelj nema pravnog interesa za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevima opisanim u izreci Rješenja.

6.4. U smislu čl. 288. st. 1. ZPP-a, ako se utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, tada sud odbacuje tužbu.

6.5. A također ukazuje se da tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu, a s obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na pravomoćne presude donijete u postupku povodom tzv. kolektivne tužbe, temeljem odredbe čl. 502.a do 502.h ZPP-a radi se o presuđenoj stvari.

6.6. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci Rješenja.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu (11-18), Radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), (Dodatak broj 2 Ugovora o kreditu (19-23)), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (24-27), pregled uplata po kreditu (137-140), dopis tuženika upućen tužitelju s prilogom nacrta Dodatka ugovoru s otplatnim planom (141-150), izmijenjeni pregled Dodatka ugovora o kreditu s prilogom nacrta Dodatka (151-153), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (154-157), obavijest o naplati interkalarne kamate (158), amortizacijski plan (159-160), Radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), (Dodatak broj 2 Ugovora o kreditu (161-163)), te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.

8. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. U postupku je saslušana tužiteljica koja je iskazala da je kod tuženika, zajedno sa mužem i sinom, podigla kredit za kupnju kuće, da je od 2009. godine pa do 2015. godine dok nije došlo do konverzije bilo mučno otplaćivati rate kredita, da je kredit otplaćen pred otprilike prije 2 godine, da već par godina ne žive u kući koju su kupili predmetnim kreditom, da im osobni bankar prilikom sklapanja Ugovora nije ništa objasnio kako će se kretati kamatna stopa. Iskazala je da je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali joj nije objašnjeno kako će se ona mijenjati. Čini joj se da je dobivala obavijesti nakon što je promijenjena kamatna stopa, ali nije sigurna. Dalje je iskazala da joj banka nije objasnila odredbe vezane za valutnu klauzulu, niti da su joj pokazali kretanje valute CHF za razdoblje prije sklapanja Ugovora o kreditu. O svemu tome da u banci nije bilo riječi. Prije nego što se obratila za kredit kod tuženika obratila se i Istarskog kreditnoj banci, ali oni da su joj rekli da nemaju kredite koje bi joj mogli ponuditi. Tvrdi da joj kod tuženika nisu niti ponudili kredit u euru, već samo kredit u CHF, kao dobar proizvod.

9.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit podigla za kupnju kuće, da je imala status potrošača, da je sa tuženikom sklopila Aneks ugovora kojim je izvršena konverzija iz valute CHF u valutu EUR, da joj prilikom pregovaranja i potpisivanja Ugovora o kreditu osobni bankar nije ništa objasnio vezano za kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 051130118266SN od 30. studenog 2005. godine utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita, V. K. kao prvi sudužnik i B. K. kao drugisudužnik i Z. Š. kao

zalogodavac, te tuženik kao kreditor. Tuženik je tužitelju odobrio stambeni kredit za mlade za kupnju obiteljske kuće u iznosu od 231.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim ovim Ugovorom. Čl. 1. ugovorena je valutna klauzula: Ugovorne strane su suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita iz ovog Ugovora. Ugovorne strane su suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata obveza kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule. Svaki će se povrat, izvršen u kunama, obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta. Uplata se smatra izvršenom danom odobrenja žiro računa banke. Prema članku 2. kredit je odobren na rok otplate od 15 godina, u 180 jednakih mjesečnih anuiteta. U članku 3. ugovoreno je da kamatna stopa iznosi 4,39% godišnje s tim da je kamatna stopa promjenjiva, da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

11. Uvidom u Radnju kojom se provodi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju Dodatak broj 2. Ugovoru o kreditu od 26. siječnja 2016. godine utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj kao korisnik kredita, M. G.

kao zalogodavac I. i S. G. Đ. kao zalogodavac II i tuženik kao kreditor. Tim aneksom su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope.

12. Tužitelj tvrdi da sklapanjem Dodatka broj 2. Ugovoru o kreditu nije prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku.

12.1. Tuženik tvrdi upravo suprotno tj. da je sklapanjem Dodatka broj 2. Ugovoru o kreditu prestao postojati prijašnji Ugovor o kreditu te da tužitelj više nema osnova potraživati možebitno stečeno bez pravne osnove.

12.2. Dakle između stranaka, u ovoj pravnoj stvari, sporno je da li je sklapanjem Dodatka broj 2 Ugovoru o kreditu broj 151109069541 (novi broj) i broj 051130118266 (stari broj) dana 26. siječnja 2016. godine, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZKP/15), prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa kojeg tužitelj potražuje.

13. Stajalište je suda da je sklapanje Radnje kojom se provodi ZID ZPK tj. predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu kojem su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, kako u pogledu valute tako i u pogledu kamate – od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem predmetnog Dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku.

13.1. Radnja kojom se provodi ZID ZPK - Dodatak Ugovoru o kreditu koji podrazumijeva konverziju predmetnog kredita iz CHF u EUR, sklopljen je na temelju ZIDZPK/15. Vezano za valjanost sporazuma stranaka o konverziji, a koja konverzija je izvršena na temelju ZIDZPK/15 izjasnio se VSRH u Rješenju od 04. ožujka 2020. godine u oglednom sporu pod brojem Gos-1/2019. U navedenom postupku VSRH je trebao odgovoriti na pitanje da li je sporazum o konverziji sklopljen temeljem ZIDZPK nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe odnosnog Ugovora o krediti o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli, te je VSRH odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZIDZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

13.2. Svrha koju je zakonodavac donošenjem ZIDZPK/15 namjeravao ostvariti i djelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR.

13.3. Predmetna konverzija provedena je s retroaktivnim djelovanjem, tj s djelovanjem od trenutka zaključenja Ugovora i na taj je način potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR. Predmetnim Dodatkom ugovora ugovorne strane potvrdile su da je izračun konverzije kredita izvršen sukladno ZIDZPK/15 te je tužitelj prihvatio izračun konverzije.

13.4. VSRH je u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocijenio da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. VSRH posebno u svom pravnom shvaćanju apostrofira da su potrošači, u primjeni ZIDZPK/15 imali mogućnost izabrati da li će zaključiti Ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između Presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. godine, jer je ta Presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZIDZPK/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

13.5. Stajalište VSRH je da bi tužitelj kao korisnik kredita imao pravni interes i bio ovlašten tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a riječ je o kondemnatornim tužbenim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK/15. To pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljene zahtjeve tužitelja u ovoj pravnoj stvari.

13.6. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu 26. siječnja 2016. godine ugovorne strane su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s člankom 22. Zakona o obveznim odnosima. (NN 35/05, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO), koju obvezu tužitelj ispunjava (ispunjavao ju je do konačne isplate) u EUR u protuvrijednosti kuna, te je potpisivanjem Dodatka Ugovoru o kreditu izrazio suglasnost tj. volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetim Ugovorom o kreditu.

13.7. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi između stranaka koji proističu iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika, a po osnovu kojih tužitelj potražuje utužene iznose, a to sve temeljem članka 19c. i 19e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12, 143/13, 147/13, 95/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. godine predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u EUR i kunama sa valutnom klauzulom u EUR u slučaju prihvata konverzije.

13.8. Nesporno je da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. ( članak 19a do 19i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni Zakon unesene ZIDZPK/15.

13.9. Člankom 19c. stavak 1. ZPK propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u EUR i kunama sa valutnom klauzulom u EUR pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominirane u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno anuiteti u EUR i kunama sa valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli i EUR iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

14. S obzirom na činjenicu da je tužitelju dostavljen izračun konverzije s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, da je tužitelj prihvatio izračun, da na to nije bio obvezan niti prinuđen, te da je u konačnici i sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, kako je to vidljivo iz odredbe čl. 19.e st.6. ZPK, prema kojem se ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a s obzirom da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izmijenile svoj ugovorni odnos i to ne samo u pogledu valute već su i predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, to proizlazi da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

15. Stoga imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi, te nesporno utvrđenje da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu sukladno ZIDZPK/15 temeljem odredbi čl. 19.c ZPK i da stranke nisu ni dovodile u dvojbu da je Dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe, tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

16. U ovom postupku odbijen je prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, i drugi prijedlozi, jer su iz provedenih dokaza dostatno utvrđene odlučne činjenice za donošenje meritorne odluke.

17. Obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu neosnovan, nema potrebe obrazlagati o prigovorima tuženika iznijetim tijekom postupka.

18. I tužitelj i tuženik su potraživali parnični trošak.

19. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a ona strana koja izgubi parnicu dužna je protivnoj strani naknaditi parnični trošak. Tužitelj je izgubio ovu parnicu pa je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak. Tuženiku je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za sastav odgovora na tužbu, za sastav podneska od 09. listopada 2020., za zastupanje po punomoćniku na ročištima 12. listopada 2020.,

05. travnja 2023. i 28. rujna 2023., za svaku radnju po 497,50 eur / 3.748,41 kn, plus PDV u iznosu od 621,87 eura/4.685,48 kn, a što sveukupno iznosi 3.109,37 eura/23.427,55 kn. Tuženiku je priznat trošak sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. ZOO-a, od donošenja Presude do isplate. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 8/1., 9/1., 42., 48. i 50. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, dalje: Tarifa). Vrijednost boda iznosi 1,99 eura / 15,00 kn.

19.1. Tužitelju nije priznat parnični trošak, jer isti nije uspio u ovom postupku.

20. Slijedom svega naprijed navedenog, riješeno i presuđeno je kao u izreci Rješenja i Presude.

U Poreču - Parenzo, dana 06. studenog 2023. godine.

S u t k i n j a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog Rješenja i Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude i Rješenja.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.