REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 10 Us I-370/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja N. L. d. d., sa sjedištem u R. Z. …, zastupan po opunomoćenicama iz O. ureda dr. sc. A. H. u R., K. …, protiv tuženika Grada Opatije, Gradonačelnika, Opatija, Maršala Tita 3, radi rješavanja prigovora, 6. studenog 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Grada Opatije, Gradonačelnika, KLASA: 612-10/23-01/4, URBROJ: 2170-12-03/01-23-17 od 24. veljače 2023. i Odluke Grada Opatije, Gradonačelnika o rezultatima Javnog poziva za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2023. KLASA: 612-10/23-01/4, URBROJ: 2170-12-03/01-23-3 od 13. veljače 2023.

Obrazloženje

1. Odlukom Grada Opatije, Gradonačelnika o rezultatima Javnog poziva za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2023. KLASA: 612-10/23- 01/4, URBROJ: 2170-12-03/01-23-3 od 13. veljače 2023., dodijeljena su financijska sredstava za programe i projekte prijavljene na Javni poziv za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2023., KLASA: 612-10/23-01/4, URBROJ: 2170-12-03-01-23-2 od 11. siječnja 2023., na način kako je to opisano u izreci same Odluke.

2. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: 612-10/23-01/4, URBROJ: 2170- 12-03/01-23-17 od 24. veljače 2023. KLASA: UP/II-034-01/23-01/1, URBROJ: 2170- 8-02-23-1 od 17. siječnja 2023., nije prihvaćen prigovor protiv navedene Odluke.

3. Tužitelj osporava zakonitost navedenog rješenja tuženika uslijed pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba upravnog postupka, te u bitnome navodi kako je Odluka neobrazložena, odnosno kako je posve nejasno primjenom kojih kriterija je takva Odluka uopće donesena, a povodom kojeg prigovora da je tuženik 17. siječnja 2023. donio rješenje, te se poziva na odredbe članka 96. i 98. ZOUP-a. Ističe da je tuženik sukladno odredbama članka 96. ZOUP-a trebao donijeti rješenje (a ne Odluku) kojim se, za slučaj da je tako ispravno utvrdio, ponuda tužitelja imala odbiti. Navodi kako je točno da odredbom članka 39. ZEM-a nije propisano kome se sredstva mogu dodijeliti, kako to i sam tuženik navodi u pobijanoj Odluci, međutim da je jednako tako točno da citiranom odredbom nije propisano da bi se osigurana sredstva mogla dodijeliti isključivo medijima koji ne proizlaze iz tiskanog medija, jer je takvo tumačenje upravo suprotno svrsi citiranog članka 39. ZEM-a kojim da je određeno da se sredstva dodjeljuju elektroničkim publikacijama (čija je definicija također zakonom utvrđena), ali nije određeno da se sredstva dodjeljuju elektroničkim publikacijama čiji sadržaj nije proizašao iz tiskanog medija, slijedom čega da je već samim time jasna neosnovanost pobijane Odluke, odnosno kontradiktornost obrazloženja iste. Ističe da ispravno tuženik tumači odredbu članka 39. ZEM-a kada navodi da je između ostalog dužan javno objaviti kriterije, međutim činjenica da je tuženik na temelju odredbe članka 39. ZEM-a neovisan propisivati kriterije za dodjelu osiguranih sredstava da ne znači da takvi kriteriji mogu biti diskriminatorne naravi, odnosno da takvo neovisno propisivanje kriterija može imati učinak diskriminacije, kao niti da takvi uvjeti mogu biti protivni odredbama ZEM-a na koji se tuženik kontradiktorno poziva. Tuženik da u svom Javnom pozivu objavljuje da se na isti mogu prijaviti nakladnici regionalnih i lokalnih elektroničkih medija koji imaju sjedište, odnosno prebivalište na području Republike Hrvatske, koji obavljaju djelatnost elektroničkih medija: televizijski nakladnici upisani u Knjigu pružatelja medijskih usluga televizije Agencije za elektroničke medije (AEM); radijski nakladnici upisani u Knjigu pružatelja medijskih usluga radija Agencije za elektroničke medije (AEM); elektroničke publikacije upisane u Knjigu pružatelja elektroničkih publikacija koje svojim sadržajem nisu proizašle iz tiskanih medija. Osim što prethodno navedena podjela na elektroničke publikacije koje su svojim sadržajem proizašle i one koje nisu proizašle iz tiskanih medija predstavlja diskriminirajuće postupanje, da ista predstavlja direktnu povredu odredbe članka 3. stavka 1. točka 6. ZEM-a kojima je određeno da su „elektroničke publikacije urednički oblikovani, proizvedeni ili prikupljeni medijski sadržaji koje putem interneta objavljuju pružatelji usluga elektroničkih publikacija u svrhu javnog informiranja, zabave ili obrazovanja.“ Iz prethodno navedene zakonske odredbe da jasno proizlazi da svojstvo elektroničke publikacije ne ovisi o tome je li njezin sadržaj proizašao iz tiskanog medija ili nije, već da svojstvo elektroničke publikacije daje činjenica da je riječ o urednički oblikovanom, proizvedenom ili prikupljenom medijskom sadržaju koje putem interneta objavljuju pružatelji usluga elektroničkih publikacija u svrhu javnog informiranja, zabave ili obrazovanja, a što tuženik nedvojbeno jest. Stoga samoinicijativno dodavanje obilježja elektroničkoj publikaciji koja je svojim sadržajem proizašla, odnosno nije proizašla iz tiskanog medija i na taj način stvaranje nove definicije elektroničke publikacije, to iako je ista već utvrđena zakonom, da jest u cijelosti protivno odredbi članka 3. stavka 1. točka 6. ZEM-a, pa je i sama Odluka o rezultatima Javnog poziva za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2023. godini nedvojbeno ništava jer je donesena suprotno prisilnim propisima, u konkretnom slučaju suprotno Zakonu o elektroničkim medijima. Jednako tako ističe kako takvo razlikovanje elektroničke publikacije koja je svojim sadržajem proizašla, odnosno nije proizašla iz tiskanog medija predstavlja diskriminirajuće postupanje spram tužitelja od strane tuženika, te se poziva na članak 8. Zakona o suzbijanju diskriminacije i članak 2. stavak 2. i navodi da je takvim naizgled neutralnim kriterijem tužitelj stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na publikacije koje svojim sadržajem nisu proizašle iz tiskanih medija, te kakvim postupanjem da je tužitelju onemogućeno da sudjeluje u javnom pozivu namijenjenom za financiranje elektroničkih medija. Iz samog naziva javnog poziva - Javni poziv za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2023. godini da proizlazi kako je riječ o pozivu namijenjenom elektroničkim medijima čija je definicija određena člankom 1. stavkom 7. ZEM-a „elektronički mediji su audiovizualni programi, radijski programi i elektroničke publikacije“, dok su elektroničke publikacije kao što je to ranije obrazloženo, zakonom definirane kao urednički oblikovani, proizvedeni ili prikupljeni medijski sadržaji koje putem interneta objavljuju pružatelji usluga elektroničkih publikacija u svrhu javnog informiranja, zabave ili obrazovanja, stoga nije jasno na temelju čega je tuženik odlučio kao kriterij propisati činjenicu je li riječ o publikaciji proizašloj iz tiskanog medija ili ne kada se radi o diskriminatornom, a prije svega nezakonitom kriteriju. Opisanim postupanjem da je tuženik diskriminirao i ograničio tržišno natjecanje za sve potencijalne prijavitelje koji nisu mogli sudjelovati jer nisu ispunjavali propisan uvjet da „ne proizlazi iz tiskanog medija“, a što predstavlja diskriminirajući uvjet i tužitelja stavlja u neravnopravan položaj, te koje postupanje je protivno odredbi članka 39. ZEM-a. Pri tome ističe kako se tužitelj po prvi puta susreo mu se zbog navodne činjenice da je tužitelj elektronička publikacija koja je proizašla iz tiskanog medija prijava odbacuje, da nikada nije bio tretiran kao elektronička publikacija koja je proizašla iz tiskanog medija, stoga upravo navodi tuženika da takav uvjet ima većina javnih poziva, da dodatno ukazuje na neosnovanost pobijane Odluke budući ne samo da tužitelju prijava nije odbačena, već je programski sadržaj tužitelja na tim istim javnim pozivima odobren te dodijeljen iznos, a na koju okolnost tužitelj dostavlja Javne pozive za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2023. godine O. M. D., G. P.-P., G. C., O. L. i predlaže da se poništi odluka tuženika i Odluka o rezultatima Javnog poziva na financiranje programskih sadržaja elektroničkim medija u 2023.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ustraje pri navodima iznijetim u obrazloženju osporavanog rješenja, te u bitnome navodi da u odnosu na Javni poziv temeljem kojeg je donesena Pobijana odluka, ističe kako postupak proveden temeljem Javnog poziva, kao niti odluke donesene u vezi navedenog postupka nemaju karakter akta čija bi se zakonitost mogla ocjenjivati u upravnom sporu, da se tužitelj neosnovano poziva na članak 76. stavak 1 . Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, a kojim je propisano kako upravna tijela jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave u izvršavanju općih akata predstavničkog tijela donose pojedinačne akte kojima rješavaju o pravima, obvezama i pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba te kako se na donošenje takvih akata primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku. Budući da pobijanu odluku nije donijelo upravno tijelo tuženika već Gradonačelnik koji predstavlja izvršno tijelo jedinice lokalne samouprave, te se u predmetnom slučaju ne radi o izvršavanju općeg akata predstavničkog tijela, to da je jasno da u konkretnom predmetu nema mjesta primjeni prethodno navedenog članka. Navodi da je neosnovano i tužiteljevo pozivanje na odredbu članka 2. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku, prema kojoj se upravnom stvari smatra svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka, neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se ureduje odgovarajuće upravno područje. Javni poziv te pobijana odluka prema svojem sadržaju da nemaju obilježja upravne stvari. „Da bi neka stvar bila upravna stvar, pored obveze odlučivanja od strane javnopravnog tijela potrebno je da su kumulativno ispunjene još dvije pretpostavke: da se rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima neke osobe te da se rješava primjenom materijalnih propisa kojima je uređeno neko upravno područje” (D. Đ. — Opći upravni postupak u Republici Hrvatskoj, ISBN 978-953-262-046-7). U postupku provedenom temeljem Javnog poziva da tuženik nije bio dužan postupati primjenom propisa kojima je uređeno upravno područje, niti je odlučivao o pravima, obvezama ili pravnim interesima neke osobe, da je javni poziv objavljen temeljem odredbe članka 39. Zakona o elektroničkim medijima (dalje: ZEM-a), te da sukladno navedenoj odredbi, zakonodavac nije imao intenciju navedeni postupak provoditi sukladno pravilima upravnog prava, nego je jedina intencija bila postupak dodjele sredstava učiniti transparentnim „putem javnog poziva, a na temelju javno objavljenih kriterija", da istim zakonom nije predviđena obveza jedinica samouprave osigurati sredstva za financiranje proizvodnje i objavljivanje programa elektroničkih publikacija, već mogućnost, tako da se u konkretnom predmetu vezanom za Javni poziv ne može govoriti o rješavanju o pravima ili obvezama osoba. U konkretnom da se slučaju ne radi o pravu koje je pripadalo tužitelju i o kojem je tuženik trebao donijeti odluku, primjenom odredbi ZUP-a, već o mogućnosti tuženika da, ukoliko je osigurao sredstva za proizvodnju i objavljivanje programa regionalnih nakladnika televizije i/ili radija te elektroničkih publikacija, ista dodijeli na transparentan i zakonit način odnosno putem javnog poziva, a na temelju javno objavljenih kriterija, što da je tuženik i učinio. Dalje se poziva na odredbe članka 3. stavka l., članka 30. stavak 1. Navodi kako je razvidno kako predmet ovog postupka nije upravna stvar pa predlaže Sudu tužbu odbaciti i obvezati tužitelja na naknadu troškova ovog upravnog spora, a podredno istu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova Tuženiku. U odnosu na navode tužitelja kako je odredbom članka 96. ZUP-a propisano da se o upravnoj stvari odlučuje rješenjem od strane javnopravnog tijela, ili aktom drugoga naziva koje mora sadržavati, između ostaloga i uputu o pravnom lijeku, a s obzirom kako predmetna Odluka ne sadrži navedenu uputu pa da je posljedično donesena protivno odredbi članka 18. Ustava Republike Hrvatske, tuženik opetovano ističe kako se u postupku temeljem Javnog poziva nije rješavalo o upravnoj stvari, stoga da nije postojala obveza donošenja rješenja, a nedostatak upute o pravnom lijeku ne bi činio akt javne vlasti u cijelosti protuzakonitom i protuustavnim. Netočni su navodi tužitelja da je pobijana odluka, nezakonita i neosnovana, s obzirom na činjenicu da ista sadrži sve potrebne elemente iz kojih bi bilo razvidno koje su prijave i na temelju kojih kriterija bodovane u postupku ocjenjivanja prispjelih prijava, kao i na koji je način i u kojim iznosima izvršena raspodjela sredstava prijaviteljima, da je takvim postupanjem tuženik u cijelosti ispoštovao načelo transparentnosti postupka, što i jest smisao zakonske odredbe kojima je mogućnost dodjela sredstava dana jedinicama lokalne i područne samouprave, da je neosnovan navod da se u rezultatima javnog poziva navodi paušalno da je prijava tužitelja odbačena, jer da se vrlo jasno navodi da je ta prijava odbačena iz razloga jer nije ispunjavala uvjete Javnog poziva. Tuženik apsolutno odbacuje konstataciju tužitelja kako ograničenje prijave na natječaj elektroničke publikacije upisane u Knjigu pružatelja elektroničkih publikacija Agencije za elektroničke medije koje svojim sadržajem proizlaze iz tiskanih medija predstavlja diskriminaciju, izravnu ili kako to tužitelj imputira Tuženiku, neizravnu diskriminaciju, te ističe kako pojam diskriminacije ne obuhvaća svako različito postupanje prema osobama u istom ili sličnom položaju. Prema praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, diskriminacija zabranjena člankom 14. stavkom l. Ustava da je nepovoljno postupanje prema određenoj osobi uvjetovano pripadnošću te osobe nekoj društvenoj skupini ili nekoj njenoj osobini. Zabrana diskriminacije odnosi se na zabranu nepovoljnog postupanja zbog neke osnove odnosno pripadnosti (ili nepripadnosti) nekoj skupini. Prema stajalištu Ustavnog suda, „opća zabrana diskriminacije, svima zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom i zahtjev za ograničenje prava razmjerno naravi potrebe za ograničenjem nalažu jednako postupanje u istovjetnim ili bitno usporedivim situacijama (članak 14. Ustava), uz ustavnopravno dopustive razlike u pogledu prava i obveza pojedinih istovrsnih ili sličnih društvenih skupina, samo kada za o postoje opravdani, jasni i na Ustavu utemeljeni razlozi” (odluka i rješenje, broj: LI-1-144/1 i dr. od 29. siječnja 2020.). Upravo da je ograničavanjem sudjelovanja na Javnom pozivu publikacijama proizašlim iz tiskanih medija da je tuženik dao priliku za raspoređivanje sredstava elektroničkim medijima koji nisu proizašli iz tiskanih medija. Naime, u praksi to znači da publikacije proizašle iz tiskanih medija svojim poslovanjem i stvaranjem sadržaja već privređuju od prodaje tiskanih izdanja, prodaje oglasnog prostora u tiskanim izdanjima i distribuiranja sadržaja iz tiskanog izdanja putem drugih kanala komunikacije, te da ovim putem ponovno privređuju objavom sadržaja i oglašavanjem na drugim kanalima komunikacije uz postojeće materijalne i infrastrukturne uvjete i resurse koje koriste za izdavanje tiskanog izdanja. Stoga predlaže tužbu odbaciti odnosno odbiti.

5. Tužitelj se podneskom od 5. rujna 2023. očitovao na navode tuženika i ističe da je na službenoj internetskoj stranici i oglasnoj ploči objavljen Javni poziv za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2023., a koju da je odluku o rezultatima predmetnog Javnog poziva za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2023. donio gradonačelnik F. K., mag. oec, slijedom čega da je nesporno u konkretnom slučaju riječ o pojedinačnom aktu gradonačelnika kojim isti rješava o pravima, obvezama i pravnim interesima pravne osoba, ovdje tužitelja, i to konkretno pravnom interesu tužitelja da ostvari pravo na financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2023. Slijedom navedenog, da su neosnovani navodi tuženika da u konkretnom slučaju ne bi bila riječ o pravu koje bi pripadalo tužitelju i o kojem bi tuženik trebao donijeti odluku primjenom odredbi Zakona o općem upravnom postupku, slijedom čega predlaže Naslovljenom sudu odbiti takve navode kao neosnovane. Tuženik navodi da je jedinici lokalne samouprave ostavljena diskrecijska mogućnost dodjeljivati sredstva na temelju javno objavljenih kriterija, kao i da ne bi bili osnovani navodi tužitelja da bi ograničenje prijave na natječaj elektroničke publikacije upisane u knjigu pružatelja elektroničkih publikacija Agencije za elektroničke medije koje svojim sadržajem proizlaze iz tiskanih medija predstavljalo diskriminaciju. Prethodni navodi tuženika da su u cijelosti neosnovani sve budući upravo tuženik određuje kriterije na diskriminirajući način, izostavljajući određenu skupinu pravnih osoba, u konkretnom slučaju elektroničkih medija koji proizlaze iz tiskanih medija, a koje je postupanje osim što je diskriminirajuće, jest u cijelosti protivno odredbama Zakona o elektroničkim medijima. Tuženik da svoje diskriminirajuće postupanje pokušava opravdati navodima da bi navedeni uvjet kojim se ograničavaju nakladnici na način da se na natječaj ne mogu prijaviti elektroničke publikacije upisane u Knjigu pružatelja elektroničkih publikacija Agencije za elektroničke medije koje svojim sadržajem proizlaze iz tiskanih medija bio uobičajen, međutim koja uobičajenost zasigurno ne anulira činjenicu da je nesporno riječ o diskriminirajućem kriteriju, osobito u okolnostima kada tužitelj do sada niti jednom nije bio diskriminiran na takav način da mu se zbog toga što je svojim sadržajem proizašao iz tiskanih medija odbacila prijava na javni poziv. Čak štoviše, da postoje mnogobrojni primjeri u kojima je tuženik, kao i svi ostali prijavljeni, sudjelovao u takvom javnom natječaju, nigdje ne uzimajući obzir je li proizašao iz tiskanog medija ili nije. Tuženik da se prilikom donošenja ovom tužbom pobijane Odluke pozvao na odredbu članka 39. Zakona o elektroničkim medijima (NN 111/21, 114/22, dalje u tekstu: ZEM-a). Obzirom da je u smislu prethodno citirane odredbe određeno kako se osigurana sredstva dodjeljuju elektroničkim publikacijama, to da se jasno u konkretnom slučaju jednako treba primijeniti i definicija elektroničkih publikacija propisana člankom 3. stavak 1. točka 6. ZEM-a „elektroničke publikacije urednički oblikovani, proizvedeni ili prikupljeni medijski sadržaji koje putem interneta objavljuju pružatelji usluga elektroničkih publikacija u svrhu javnog informiranja, zabave ili obrazovanja“, a iz koje zakonom propisane definicije da nedvojbeno proizlazi kako svojstvo elektroničke publikacije ne ovisi o tome je li njezin sadržaj proizašao iz tiskanog medija ili nije, već svojstvo elektroničke publikacije daje činjenica da je riječ o urednički oblikovanom, proizvedenom ili prikupljenom medijskom sadržaju koje putem interneta objavljuju pružatelji usluga elektroničkih publikacija u svrhu javnog informiranja, zabave ili obrazovanja, a što tužitelj nedvojbeno jest. Stoga samoinicijativno dodavanje obilježja elektroničkoj publikaciji koja je svojim sadržajem proizašla, odnosno nije proizašla iz tiskanog medija i na taj način stvaranje nove definicije elektroničke publikacije, to iako je ista već utvrđena zakonom, jest u cijelosti protivno odredbi članka 3. stavka 1. točka 6. ZEM-a, pa je i sama Odluka o rezultatima Javnog poziva za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2023. godini nedvojbeno ništava jer je donesena suprotno prisilnim propisima, u konkretnom slučaju suprotno Zakonu o elektroničkim medijima. Osim toga iz samog naziva javnog poziva - Javni poziv za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2023. da proizlazi kako je riječ o pozivu namijenjenom elektroničkim medijima čija je definicija određena člankom 1. stavkom 7. ZEM-a „elektronički mediji su audiovizualni programi, radijski programi i elektroničke publikacije“, dok su elektroničke publikacije kao što je to ranije obrazloženo, zakonom definirane kao urednički oblikovani, proizvedeni ili prikupljeni medijski sadržaji koje putem interneta objavljuju pružatelji usluga elektroničkih publikacija u svrhu javnog informiranja, zabave ili obrazovanja, stoga nije jasno na temelju čega je tuženik odlučio kao kriterij propisati činjenicu je li riječ o publikaciji proizašloj iz tiskanog medija ili ne kada se radi o diskriminatornom, a prije svega nezakonitom kriteriju. Opisanim postupanjem da je tuženik diskriminirao i ograničio tržišno natjecanje za sve potencijalne prijavitelje koji nisu mogli sudjelovati jer nisu ispunjavali propisan uvjet da „ne proizlazi iz tiskanog medija“, a što da predstavlja diskriminirajući uvjet i tužitelja stavlja u neravnopravan položaj, te koje postupanje da je protivno odredbi članka 39. ZEM-a kojim je određeno da Ako su sredstva za proizvodnju i objavljivanje programa regionalnih i lokalnih nakladnika televizije i/ili radija te elektroničkih publikacija osigurana u proračunima tijela državne uprave i javnim ustanovama kojima je osnivač Republika Hrvatska, kao i pravnih osoba u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske, proračunima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, ta se sredstva dodjeljuju putem javnog poziva, a na temelju javno objavljenih kriterija, odnosno odredbi članka 3. stavka 1. točka 6. ZEM-a kojom je utvrđena definicija elektroničke publikacije iz citiranog članka 39. ZEM-a te je određeno da su „elektroničke publikacije urednički oblikovani, proizvedeni ili prikupljeni medijski sadržaji koje putem interneta objavljuju pružatelji usluga elektroničkih publikacija u svrhu javnog informiranja, zabave ili obrazovanja.“.

6. . Kako činjenice odlučne za rješavanje ovog spora nisu sporne, a sud nije našao potrebnim u sporu provoditi raspravu i izvoditi nove dokaze, to je sud na temelju odredbe članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21 dalje: ZUS) i odredbe članka 8. ZUS prema kojoj je sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješio bez održavanja rasprave.

7. Na temelju razmatranja navedenih nespornih činjenica i spornog pravnog pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz spisa predmeta proizlazi da je gradonačelnik Grada Opatije 11. siječnja 2023. raspisao Javni poziv za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2023. godini, KLASA: 612-10/23-01/04, URBROJ: 217-12-04-01-23-1, što je objavljeno na oglasnoj ploči i na službenim internetskim stranicama Grada Opatije. Na internetskim stranicama Javni poziv je objavljen 11. siječnja 2023., a predmet Javnog poziva je prikupljanje prijava za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2023. sukladno odredbama Zakona o elektroničkim medijima („Narodne novine" broj: 111/21 i 114/22, dalje: Zakon), Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj: 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 36/09, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 123/17, 98/19, 144/20 i Statuta grada Opatije.

9. Odredbom članka 39. Zakona, propisano je da ako su sredstva za proizvodnju i objavljivanje programa regionalnih i lokalnih nakladnika televizije i/ili radija te elektroničkih publikacija osigurana u proračunima tijela državne uprave i javnim ustanovama kojima je osnivač Republika Hrvatska, kao i pravnih osoba u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske, proračunima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, ta se sredstva dodjeljuju putem javnog poziva, a na temelju javno objavljenih kriterija.

10. Na Javni poziv mogli su se prijaviti nakladnici regionalnih i lokalnih elektroničkih medija koji imaju sjedište, odnosno prebivalište u Republici Hrvatskoj, registrirani su i objavljuju u djelatnosti elektroničkih medija: - televizijski nakladnici upisanu i Knjigu pružatelja medijskih usluga televizije Agencije za elektroničke medije, - radijski nakladnici upisani u Knjigu pružatelja medijskih usluga televizije Agencije za elektroničke medije, - elektroničke publikacije upisane u Knjigu pružatelja elektroničkih publikacija koje svojim sadržajem nisu proizašle iz tiskanih medija.

11. Tuženik smatra da tužbu treba odbaciti jer da predmetni postupak nije upravni postupak, što nije osnovano obzirom da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-904/22-4 od 22. ožujka 2022., zaključeno da su u konkretnom slučaju mjerodavne odredbe ZUP-a koje uređuju zaštitu od postupanja javnopravnih tijela iz područja upravnog prava o kojemu se ne donosi rješenje. Stoga je u predmetnom postupku mjerodavan članak 156. ZUP- a kojim je propisano da osoba koja smatra da joj je drugim postupanjem javnopravnog tijela iz područja upravnog prava, o kojem se ne donosi rješenje, povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes, može izjaviti prigovor sve dok takvo postupanje traje ili traju njegove posljedice.

12. Tužitelj smatra da Odluka o financiranju programskih sadržaja elektroničkih medija u 2023. (dalje: Odluka), nije donesena u skladu s odredbama Zakona o općem upravnom postupku, koje se odnose na samu formu i obrazloženje Odluke, te da iz nje nije vidljivo na koji način, te iz kojih razloga tuženik donio predmetnu Odluku. Kao što je to i sam tuženik naveo, postupak je proveden transparentno, poštujući sve propise i nakon izvršenog bodovanja, izvršen je odabir manjih medija, koji su prema tuženiku prilagodljiviji, lakše i jednostavnije prate događanja, vijesti i informacije iz lokalne sredine. Radi navedenih razloga je najveći broj bodova dodijeljen odabranim nakladnicima.

13. Dakle, ovaj Sud smatra da je Odluka donijeta u skladu sa zakonskim propisima i da su prilikom odabira najpovoljnijeg ponuditelja, uzeti u obzir svi kriteriji za financiranje programskih sadržaja da je Grad Opatija, Gradonačelnik, temeljem svojeg diskrecijskog prava bio ovlašten izabrati nakladnike za koje smatra da su najpovoljniji, a pravilnost pojedinačne odluke koja je donesena temeljem slobodne ocjene, isključena je od osporavanja sukladno članku 4. stavak 2. ZUS-a.

14. Vezano za istaknutu povredu odredaba upravnog postupka koja se odnosi na manjkavost obrazloženja same Odluke, valja reći da se ovdje ne radi o rješenju koje mora biti sastavljeno u skladu s odredbom članka 98. ZUP-a. S druge strane, tuženik se u opširnom obrazloženju osporenog rješenja i odgovora na tužbu, detaljno i jasno očitovao o prigovorima tužitelja i za svoju odluku naveo valjane razloge na temelju kojih je odlučio o žalbi tužitelja. Stoga su ocijenjeni neosnovanima navodi tužitelja o povredi odredaba upravnog postupka.

15. Tužitelj smatra kako ograničenje prijave na natječaj elektroničke publikacije upisane u Knjigu pružatelja medijskih usluga televizije Agencije za elektroničke medije, predstavlja neizravnu diskriminaciju. Tuženik navodi da je upravo ograničavanjem sudjelovanja na Javnom pozivu publikacijama proizašlim iz tiskanih medija, dana prilika za raspoređivanje sredstava elektroničkim medijima koji nisu proizašli iz tiskanih medija jer smatra da publikacije proizašle iz tiskanih medija svojim poslovanjem već ostvaruju dobit od prodaje tiskanih izdanja i ovim putem da ponovno privređuju objavom sadržaja i oglašavanjem na drugih kanalima komunikacije. Time se malim nakladnicima elektroničkih medija osiguravaju sredstva za stvaranje sadržaja koji su značajni za lokalnu zajednicu. Ovo objašnjenje u potpunosti prihvaća i ovaj Sud.

16. Slijedom navedenog, budući da iz svega iznesenog proizlazi da se osporeno rješenje temelji pravilnoj primjeni materijalnog prava, sve u okviru zakonito provedenog postupka, to je tužbeni zahtjev na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a valjalo odbiti kao neosnovan te riješiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci 6. studenog 2023.

Sutkinja

Danica Vučinić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje osporavane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicama tužitelja iz O. ureda dr. sc. A. H. u R., K. …

- tuženiku Gradu Opatiji, Gradonačelniku, Opatija, Maršala Tita 3