Poslovni broj: 6 Us I-137/2022-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, u upravnom sporu tužitelja M. R. iz P., T., zastupanog po opunomoćeniku M. K, odvjetniku iz

O.d. P. & p. d.o.o., R., protiv tuženika

Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi utvrđivanja nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga, bez održavanja glavne rasprave, dana 2. studenoga 2023.,

p r e s u d i o  j e

Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-410-23/21-01/264, Urbroj: 513-04-21- 2 od 3. prosinca 2021. i predmet se vraća na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-410-23/21-01/264, Urbroj: 513- 04-21-2 od 3. prosinca 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Split, Klasa: UP/I-416- 02/16-01/161, Urbroj: 513-07-17/21-105 od 4. listopada 2021., kojim je u ponovnom postupku utvrđivanja nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga i drugih javnih davanja djelomično uvažen zahtjev tužitelja i utvrđeno kako je nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga na dan 1. siječnja 2016. u ukupnom iznosu od 1.064.833,18 kuna, po osnovama navedenim u točki II izreke rješenja, te je utvrđeno kako nije nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga tužitelja, koji na dan 1. siječnja 2016. iznosi ukupno 19.809.718,77 kuna, i to po osnovama navedenim u točki III izreke rješenja.

2. Tužitelj u tužbi, kojom u cijelosti osporava zakonitost rješenja tuženika, u bitnom navodi kako je tuženik u roku od deset dana od dana primitka žalbe donio drugostupanjsko rješenje kojim je nekritički prepisao sva utvrđenja iz prvostupanjskog rješenja uopće ne ulazeći u sadržaj niti problematiku predmeta, a sve u svrhu konačne realizacije i pokretanja stečajnog postupka, kako bi se u prethodnom stečajnom postupku prije otvaranja samog stečajnog postupka, razriješili međusobni odnosi i obveze poreznog obveznika. Prigovara kako je tuženik pogrešno primijenio odredbu članka 94. stavka 7. Općeg poreznog zakona, koju odredbu je tuženik doveo u vezu sa činjenicom da je dana 14. srpnja 2015. Županijsko državno odvjetništvo u Zadru podnijelo prijedlog za pokretanje stečajnog postupka nad tužiteljem smatrajući da je stečajni postupak u tijeku od dana podnošenja prijedloga te da u tom vremenu zastara ne teče, koji stav tuženika je nezakonit i nepravilan. Navodi kako se spomenuti članak odnosi i primjenjuje na sudske postupke koji onemogućuju radnje Porezne uprave usmjerene na utvrđenje i naplatu poreznih obveza, dok radnja podnošenja prijedloga za pokretanje stečajnog postupka ne zaustavlja niti sprječava istu u provođenju navedenih radnji u njenoj nadležnosti. Smatra kako je porezno tijelo u predmetnom slučaju propustilo primijeniti ključnu odredbu članka 95. stavka 1. Općeg poreznog zakona. Ističe kako podnošenje prijedloga trgovačkom sudu za otvaranje stečaja ne predstavlja radnju kojom bi se prekidao tijek zastare jer ista nije dostavljena na znanje poreznom obvezniku, stoga nema mjesta utvrđivanju prekida zastare temeljem navedenog prijedloga. Navodi kako je članak 94. stavak 7. Općeg poreznog zakona neprimjenjiv iz razloga što se u konkretnom slučaju ne vodi stečajni postupak već je u tijeku prethodni postupak koji je porezno tijelo pokrenulo na temelju vjerodostojnih, a ne ovršnih isprava, koji se tek moraju ispitati. Smatra kako podnošenje prijedloga trgovačkom sudu za otvaranje stečaja ne može se tretirati kao postupak naplate koji se vodi pred trgovačkim sudom i to iz razloga jer predmetna radnja nije dostavljena na znanje poreznom obvezniku te se stečajni postupak smatra pokrenutim tek donošenjem rješenja suda o pokretanju stečajnog postupka pa i pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka nastupa u trenutku kad se rješenje o otvaranju stečajnog postupka o objavi na mrežnoj stranici e-oglasna ploča suda (članak 158. Stečajnog zakona). Poziva se na stav Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski postupak u rješenju od 3. siječnja 2018. u kojem je pozivajući se na odredbu članka 128. Stečajnog zakona utvrđeno kako se podnošenjem prijedloga trgovačkom sudu za ostvarenje stečaja otvaranje stečaja ne može tretirati kao postupak naplate pred sudom u smislu članka 94. stavka 7. Tvrdi da unatoč jasnom stavu tuženika, porezno tijelo je ponovno postupilo na jednak način kao u već dva puta provedenim postupcima čime je izravno postupilo protivno zakonu kao i uputi danoj u drugostupanjskom rješenju donesenom u prethodno provedenom postupku, kao i u presudi Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 6 UsIpor-56/16 od 16. ožujka 2018. Nadalje, u odnosu na obveze utvrđene 2007. i 2008. osigurane upisom založnog prava na nekretnini tužitelja, ističe da upis založnog prava nema utjecaj na početak, tijek niti nastup zastare već isti predstavlja samo osiguranje i mogućnost naplate obveze za koju zastara teče. Tvrdi kako tuženik pogrešno tumači odredbu članka 94. stavka 7. Općeg poreznog zakona, te kako je ključno izvršiti distinkciju zastare kao instituta utvrđenog pravnim propisima, kao i njen tijek, prekide, zastoje i nastup iste, s jedne strane, te eventualnu naplatu obveze iz zaloga u slučaju provođenja naplate zastarjele obveze. Smatra kako su prvostupanjsko tijelo i tuženik navedeno zanemarili te umjesto da utvrde nastup zastare kako glavnice tako kamata, isti su krenuli u utvrđivanje načina naplate zastarjelih poreznih obveza, navodeći postojanje zaloga i otpisujući kamate. Poziva se na presudu Upravnog suda u Splitu poslovni broj: UsIsav-157/15od 19. studenoga 2015. Nadalje, u odnosu na zastarni rok za obveze doprinosa navodi kako je tuženik zanemario izmjenu Zakona o doprinosima NN 143/14 koju je valjalo primijeniti, a kojom je članak 229. i članak 230. izmijenjen na način da se na postupke utvrđivanja zastare prava na utvrđivanje doprinosa i prava na naplatu doprinosa koji nisu uređeni odredbama ovog zakona primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona koji propisuje zastarne rokove u trajanju tri odnosno šest godina, a ne pet odnosno deset godina, kako je to tuženik naveo u drugostupanjskom rješenju. Nadalje, prigovara kako je u obrazloženju osporenog rješenja izostalo obrazloženje o pravno relevantnim činjenicama iznijetim u žalbi čime je povrijeđena odredba članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku. Smatra kako se tuženik o radnjama koje je prvostupanjsko tijelo u svome rješenju navelo kao radnje kojima je navodno prekidan tijek zastare na naplatu, a koje navode tužitelj osporio u žalbi i isto potkrijepio dokazima, kao ključnoj činjenici nije očitovao. Navodi kako prvostupanjsko tijelo u svom rješenju navodi radnje kojima je prekidan tijek zastare na naplatu i kad je nastupio zastoj zastare, ne uzima u obzir ključnu činjenicu da dostava rješenja od 2. veljače 2012. i 12. veljače 2013. ne predstavlja radnje kojima se prekida zastara u smislu zakonskih odredbi. Upravni sud u Splitu je dao jasni stav u presudi poslovni broj: UsIpor-56/16 od 16. ožujka 2018. vezano za porezno rješenje od 2. veljače 2012., a rješenje od 12. veljače 2013. je poništeno rješenjem tuženika od 21. rujna 2015., i time su poništene sve pravne posljedice koje je rješenje proizvelo, stoga se dostava rješenja iz 2013. ne može smatrati izvršenom budući je poništena i ne proizvodi nikakve pravne učinke. Nadalje, prigovara kako su porezna tijela u konkretnom slučaju, donoseći prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje, obuhvatila samo dio poreznih obveza za koje se tereti tužitelja, a koje su nabrojane i uređene podneskom tužitelja 13. lipnja 2018., u skladu sa uputom Upravnog suda u Splitu iz presude poslovni broj: 8 UsIpor - 60/17 od 14. svibnja 2018., koja je potvrđena presudom Visokog upravnog suda RH poslovni broj: Usž- 137/18 od 12. rujna 2019. Tužitelju nije jasno po kojem kriteriju porezno tijelo zadužuje tužitelja za dio poreznih obveza, dok drugi dio po uređenom zahtjevu poreznog obveznika ignorira i po njima ne postupa. Nadalje, tužitelj u tužbi iznosi pregled tijeka i nastupa zastare po poreznim obvezama obuhvaćenim predmetnim nepotpunim pobijanim rješenjem i to za: predujam poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada (po računu 1406) za obvezu utvrđenu u 2007.; porez na dobit (po računu 1651) za obvezu utvrđenu u 2008., 2009., 2011., 2012.; predujam poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada (po računu 1406) za obvezu utvrđenu u 2007., 2009., 2010. i 2011.; poseban porez na plaće, mirovine i druge primitke (po računu 1902) za obvezu utvrđenu u 2009. i 2010.; porez na cestovna motorna vozila (po računu 1317) za obvezu utvrđenu u 2009., 2010., 2011. i 2012.; porez na tvrtku, odnosno naziv (po računu 1732) za obvezu utvrđenu u 2009., 2010., 2011., 2012., 2013. i 2014.; doprinos u paušalnom iznosu – H.O.K. (po računu 5236) za obvezu utvrđenu u 2009., 2010., 2011., 2012., 2013., 2014. i 2015.; porez na dodanu vrijednost (po računu 1201) za obvezu utvrđenu u 2010., 2011. i 2012.; prisilna naplata državnih sudskih pristojbi (po računu 4227) za obvezu utvrđenu u 2007. i troškovi postupka prisilne naplate koju provodi PU (po računu 4251) za obvezu utvrđenu u 2012., 2013., 2014. i 2015., Naposljetku, ističe kako je na temelju navedenog jasno kako je za sve predmetne porezne obveze iz prvostupanjskog i pobijanog rješenja nastupila zastara, a iz razloga što dostava rješenja od 2. veljače 2012. i rješenja od 12. veljače 2013. ne predstavljaju prekid tijeka zastare iz razloga što se rješenje iz 2012. temelji na vjerodostojnim, a ne ovršnim ispravama, te je sud u presudi poslovni broj UsIpor-56/16 zauzeo pravni stav da je ista dostava ne predstavlja službenu radnju u smislu prekida zastare, dok je rješenje iz 2013. poništeno, kao i svi njegovi pravni učinci. Uz navedeno, obzirom na činjenicu da stečajni postupak nije pokrenut do danas, nije došlo do zastoja zastare sukladno članku 94. stavku 7. Općeg poreznog zakona. Dakle, rok zastare nije prekidan od dostave rješenja iz 2009., kako je već navedeno. Tužbenim zahtjevom traži poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja i da Sud utvrdi nastup zastare prava na naplatu predmetnih poreznih obveza.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je pregledao sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

5. Budući je među strankama sporna samo primjena materijalnog prava, Sud je temeljem članka 36. stavka 3. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) spor riješio bez rasprave.

6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je dana 2. siječnja 2016. tužitelj podnio zahtjev kojim traži utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga, te dana 5. veljače 2016. podnio dopunu predmetnog zahtjeva, koju je porezno tijelo uzelo u obzir prilikom rješavanja zahtjeva, međutim, za koju je utvrđeno da ne utječe na utvrđivanje nastupa zastare.

8. Porezno tijelo je rješenjem Klasa: UP/I-416-02/16-01/161, Urbroj: 513-07-29- 01/16-06 od 10. veljače 2016. zahtjev tužitelja djelomično uvažilo.

9. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu, koja je rješenjem tuženika Klasa: UP/II-410-23/16-01/435, Urbroj: 513-04/16-02 uvažena i prvostupanjsko rješenje od 10. veljače 2016. poništeno i predmet je vraćen na ponovni postupak. 10. U ponovljenom postupku porezno tijelo je rješenjem Klasa: UP/I-416-02/16- 01/161, Urbroj: 513-07-29-01/16-37 od 8. kolovoza 2016. zahtjev tužitelja djelomično uvažen sa izmjenama u dijelu obrazloženja na način da su detaljnije obrazloženi razlozi zbog kojih nije uvažen zahtjev tužitelja za utvrđivanjem zastare prava na naplatu kamata obračunatih na glavnicu predujma poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada koja je utvrđena 2007., kamata obračunatih na glavnicu poreza na dobit koja je utvrđena u 2007., a za koje je glavnica, temeljem rješenja Općinskog suda u Trogiru broj Z-89/109 od 29. svibnja 2009. osigurana naplata upisom založnog prava na nekretnini poreznog obveznika.

11. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je rješenjem tuženika od 10. srpnja 2017. poništeno spomenuto rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak uz uputu da se utvrdi je li za obveze s osnove poreza na dodanu vrijednost koje su utvrđivane u 2010., 2011. i 2012., da se utvrdi je li nastupila zastara prava na naplatu ili ne te da se utvrdi je li u smislu odredbe članka 94. stavka 10. Općeg poreznog zakona za naplatu kamata na osigurane glavnice obveza s osnove predujma poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada (obveza utvrđena u 2007.) i poreza na dobit (obveza utvrđena u 2007.) nastupila zastara prava na naplatu ili ne.

12. U ponovljenom postupku prvostupanjskim rješenjem Klasa: UP/I-416-02/16- 01/161, Ur.broj: 513-07-17/17-61 od 15. rujna 2017. odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanjem zastare poreznog duga i drugih javnih davanja.

13. Rješenjem tuženika Klasa: UP/II-410-23/17-01/847, Urbroj: 513-04/18-2 od 3. siječnja 2018. uvažena je žalba tužitelja i poništeno spomenuto prvostupanjsko rješenje 15. rujna 2017. Iz obrazloženja rješenja, vezano za spornu činjenicu zastoja zastare, u bitnom proizlazi kako je tuženo tijelo utvrdilo kako iz spisa predmeta proizlazi da je tijek zastare prava na naplatu obveze s osnove poreza na dodanu vrijednost koje su utvrđivane u 2010., 2011. i 2012., predujma poreza i prireza na dohodak od nesamostalnog rada koje su utvrđivane u 2010. i 2011., poreza na dobit koje su utvrđivane u 2011. i 2012., posebnog poreza na plaće, mirovine i druge primitke koji je utvrđen u 2010., poreza na cestovna motorna vozila utvrđenog u 2010., 2011. i 2012., poreza na tvrtku odnosno naziv koji je utvrđivan u 2010., 2011. i 2012., poreza na promet nekretnina koji je utvrđen u 2010. i troškova prisilne naplate koji su utvrđeni u 2012., u smislu odredbi članka 95. stavka 1. Općeg poreznog zakona, zadnji put prekinut dostavom rješenja o ovrsi Klasa: UP/I-415-02/13-01/318, Urbroj: 513-07-15-03/13-01 od 12. veljače 2013., a koje je rješenje uručeno tužitelju dana 27. veljače 2013., pa je zastara prava na naplatu spomenutih obveza, u skladu s odredbama članka 95. stavka 3. Općeg poreznog zakona počela ponovno teći dana 28. veljače 2013., kako i prvostupanjsko tijelo spisima predmeta ne prilaže dokaz iz kojega bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da je u razdoblju od 28. veljače 2013., pa do dana donošenja pobijanog rješenja službenim radnjama dostavljenim na znanje tužitelju prekidalo tijek zastarnog roka prava na naplatu naprijed spomenutih obveza. Također, utvrđuje kako je stajališta da podnošenje prijedloga Trgovačkom sudu za otvaranje stečaja ne bi moglo tretirati kao postupak naplate koji se vodi pred trgovačkim sudom i to iz razloga jer se stečajni postupak smatra pokrenutim tek donošenjem rješenja suda (članak 128. Stečajnog zakona), a njegove pravne posljedice nastupaju u trenutku kada se rješenje o otvaranju stečajnog postupka objavi na mrežnoj stranici e-oglasne ploče suda (članak 158. Stečajnog zakona), a prvostupanjsko tijelo ničim ne dokazuje da je stečaj odnosno naplata predmetnih obveza pred nadležnim sudom stvarno i pokrenuta, to se sa danom 28. veljače 2016., za naplatu navedenih obveza, u skladu sa odredbama članka 94. stavka 1. Općeg poreznog zakona ukazuje nastup relativne zastare prava na naplatu, i u tome dijelu je prigovor tužitelja trebalo uvažiti. Također, tuženo tijelo utvrđuje kako porezno tijelo prvi put iznosi činjenicu kako je ŽDO u Šibeniku dana 13. srpnja 2015. pred Trgovačkim sudom u Zadru podnijelo prijedlog za pokretanje stečajnog postupka nad tužiteljem tvrdeći da je takvim postupkom nastupio zastoj zastare prava na naplatu tužiteljevih obveza za koje se u konkretnom postupku utvrđuje zastara prava na naplatu, pa je takvim postupanjem (ta činjenica nije iznošena u poništenim prvostupanjskim rješenjima 10. veljače 2016. i 8. kolovoza 2016.), u ponovljenom postupku donijelo rješenje na štetu tužitelja, iako to u ponovljenom postupku, po mišljenju tuženika, nije imalo pravo, odlučeno je uvažiti žalbu tužitelja i poništiti prvostupanjsko rješenje od 15. rujna 2017.

14. Protiv navedenog rješenja Županijsko državno odvjetništvo u Splitu je pokrenulo spor. Presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 8 UsIpor-18/18-32 od 4. ožujka 2019. poništeno rješenje tuženika, Klasa: UP/II-410-23/17-01/847, Urbroj: 513-04/18-2 od 3. siječnja 2018. Sud potvrđuje stajalište prvostupanjskog tijela kako je podnošenjem prijedloga za otvaranje stečajnog postupka pokrenut sudski postupak koji se vodi radi naplate poreznog duga, odnosno kako je nastupio zastoj zastare zbog čega zastarni rok ne teče od 13. srpnja 2015.

15. Presudom Visokog upravnog suda RH poslovni broj: Usž-2764/19-2 od 21. srpnja 2021. poništena je spomenuta presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 8 UsIpor-18/18-32 od 4. ožujka 2019. uz obrazloženje kako se aktivna legitimacija tužitelja ne može izvesti iz odredbi OPZ-a, kao posebnog zakona koji se primjenjuje u konkretnoj upravnoj stvari, dakle, utvrdio je kako tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u predmetnom sporu.

16. U izvršenju rješenja tuženika Klasa: UP/II-410-23/17-01/847, Urbroj: 513- 04/18-2 od 3. siječnja 2018., porezno tijelo predmetnim osporenim prvostupanjskim rješenjem utvrđuje kako je nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga na dan 1. siječnja 2016. u ukupnom iznosu od 1.064.833,18 kuna, po osnovama navedenim u točki II izreke rješenja, te kako nije nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga tužitelja, koji na dan 1. siječnja 2016. iznosi ukupno 19.809.718,77 kuna, po osnovama navedenim u točki III izreke rješenja. U obrazloženju porezno tijelo utvrđuje kako se u postupku pokazao spornim status prethodnog stečajnog postupka koji se vodi pred trgovačkim sudom, odnosno radi li se o postupku koji sukladno odredbama OPZ-a dovodi do zastoja zastare. Porezno tijelo zauzima stajalište kako prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnijet putem Državnog odvjetništva u Šibeniku u ime vjerovnika Ministarstva financija, Porezne uprave, predstavlja radnju kojom se pokreće sudski postupak radi naplate tražbine, koja radnja u smislu odredbe članka 94. stavka 7. OPZ-a utječe na tijek zastarnog roka, te obrazlaže kako porezna uprava nema utjecaj na trajanje prethodnog postupka niti može znati kada i hoće li otvoriti stečajni postupak, zbog čega ne bi trebala kao vjerovnik trpjeti štetu zbog nastupa zastare prava na naplatu, jer je poduzela sve što je mogla da bi naplatila tražbinu, i utvrđuje kako s danom 13. srpnja 2015. prestaje teći zastara prava na naplatu za sve obveze s osnova poreznog duga i drugih javnih davanja.

17. Tuženo tijelo u osporenoj odluci potvrđuje pravilnim i zakonitim prvostupanjsko rješenje, kao i navedeno stajalište poreznog tijela vezano za zastoj zastare zbog pokretanja prethodnog stečajnog postupka koji se vodi pred trgovačkim sudom.

18. U predmetnom sporu trebalo je prvenstveno ocijeniti pravilnost stajališta poreznog tijela predstavlja li pokretanje prethodnog postupka/stečajnog postupka radnja koja u smislu odredbe članka 94. stavka 7. OPZ-a utječe na tijek zastarnog roka.

19. Odredbom članka 94. stavka 9. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 18/11.-44/16., dalje u tekstu OPZ-a), koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 108. stavka 6. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 115/16.) propisano je da ako se radi naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče.

20. Prema ocjeni ovog Suda, osporenim odlukama povrijeđen je zakon na štetu tužitelja, obzirom kako je tuženo tijelo u rješenju, Klasa: UP/II-410-23/17-01/847, Urbroj: 513-04/18-2 od 3. siječnja 2018. dalo jasan stav i uputu prvostupanjskom tijelu kako se podnošenje prijedloga trgovačkom sudu za otvaranje stečaja ne bi moglo tretirati kao postupak naplate koji se vodi pred trgovačkim sudom i to iz razloga jer se stečajni postupak smatra pokrenutim tek donošenjem rješenja suda (članak 128. Stečajnog zakona), a njegove pravne posljedice nastupaju u trenutku kada se rješenje o otvaranju stečajnog postupka objavi na mrežnoj stranici e-oglasne ploče suda (članak 158. Stečajnog zakona), te utvrđuje kako prvostupanjsko tijelo ničim ne dokazuje da je stečaj odnosno naplata predmetnih obveza pred nadležnim sudom stvarno i pokrenuta, to se sa danom 28. veljače 2016., za naplatu navedenih obveza, u skladu sa odredbama članka 94. stavka 1. Općeg poreznog zakona ukazuje nastup relativne zastare prava na naplatu, dok prvostupanjsko porezno tijelo u ponovljenom postupku (izvršenju spomenutog rješenja), u osporenom prvostupanjskom rješenju zauzima potpuno suprotan stav, ne navodeći zbog čega odstupa od stajališta drugostupanjskog tijela, a sve na štetu tužitelja, čemu tužitelj osnovano prigovara u predmetnoj tužbi. Dakle, prvostupanjsko porezno tijelo u ponovljenom postupku postupa protivno uputi drugostupanjskog tijela na štetu tužitelja.

21. Također, tuženo tijelo u rješenju, Klasa: UP/II-410-23/17-01/847, Urbroj: 513- 04/18-2 od 3. siječnja 2018. utvrđuje kako porezno tijelo prvi put iznosi činjenicu kako je ŽDO u Šibeniku dana 13. srpnja 2015. pred Trgovačkim sudom u Zadru podnijelo prijedlog za pokretanje stečajnog postupka nad tužiteljem tvrdeći da je takvim postupkom nastupio zastoj zastare prava na naplatu tužiteljevih obveza za koje se u konkretnom postupku utvrđuje zastara prava na naplatu, koja činjenica nije iznošena u poništenim prvostupanjskim rješenjima 10. veljače 2016. i 8. kolovoza 2016. i takvim postupanjem je povrijeđen zakon na štetu tužitelja, međutim, porezno tijelo u ponovljenom postupku ukazanu nezakonitost zanemaruje, niti se tuženo tijelo u osporenoj odluci očituje o navedenom, čemu osnovano tužitelj u tužbi prigovara pozivajući se na odredbu članka 118. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09, 110/21, dalje u tekstu ZUP-a), kojom odredbom je propisano da drugostupanjsko tijelo ne može izmijeniti prvostupanjsko rješenje na štetu stranke koja je izjavila žalbu, dok je stavkom 2. istog članka propisano da iznimno drugostupanjsko tijelo može izmijeniti prvostupanjsko rješenje na štetu stranke koja je izjavila žalbu samo iz razloga zbog kojih bi se rješenje moglo oglasiti ništavim ili poništiti, ako nije drukčije propisano.

22. U skladu sa navedenim, Sud ocjenjuje kako je osporenim prvostupanjskim i drugostupanjskim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja, zbog čega je trebalo poništiti osporenu odluku i predmet vratiti na ponovni postupak, sukladno odredbi članka 58. stavka 1. ZUS-a. Ocijenjeno je kako nije svrhovito ni ekonomično sudskom odlukom poništiti i prvostupanjsko rješenje te predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu, jer je tuženik ovlašten u okviru ocjenjivanja žalbe tužitelja protiv prvostupanjskog rješenja upotpuniti postupak (sam ili putem prvostupanjskog tijela prema članku 115. stavku 3. ZUP-a) te je u slučaju da utvrdi osnovanost žalbe (pri čemu nije vezan žalbenim razlozima - članka 115. stavak 1. ZUP-a), ovlašten sam riješiti stvar (članak 117. stavak 1. ZUP-a).

23. U ponovljenom postupku tuženo tijelo će donijeti novo rješenje kojim će odlučiti o žalbi tužitelja, pridržavajući se po članku 81. stavka 2. ZUS-a pravnog shvaćanja i primjedaba ovog suda.

U Splitu, 2. studenoga 2023.

S U T K I N J A

Nela Mešin, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja M. K., odvjetniku iz O. d.

P. & p. d.o.o., R.,

2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1

3. U spis

4. Kalendar 30 dana

RJ:

1. Vrijednost predmeta spora je 10.000,00 kuna (čl. 25. ZSP-a)

2. Nema naplate sudske pristojbe (čl. 22. ZSP-a)

3. Kalendar 30 dana.