REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 237/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Đ. iz Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik T. G., odvjetnik u Z., protiv I-tužene S. P. iz Z., OIB:..., koju zastupa punomoćnica S. G., odvjetnica u Z., II-tužene E. M. iz Z., OIB:..., III-tuženika T. M. iz Z., OIB:..., i IV-tuženika Z. b. d.d., Z., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o. u Z., radi utvrđenja, odlučujući o revizijama tužitelja, I-tuženice i IV-tuženika i dopunama revizije IV-tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4397/17-2 od 31. listopada 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-5202/16-31 od 3. ožujka 2017., u sjednici održanoj 30. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Djelomično se odbija kao neosnovana revizija I-tuženice izjavljena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4397/17-2 od 31. listopada 2017. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P- 5202/16-31 od 3. ožujka 2017. u dijelovima izreke u kojima je utvrđeno kako je tužitelj stekao pravnu osnovu za upis prava suvlasništva u 975,25/1131 dijela na predmetnoj nekretnini.

III. Djelomično se odbija kao neosnovana revizija IV-tuženika izjavljena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4397/17-2 od 31. listopada 2017.u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-5202/16- 31 od 3. ožujka 2017. u dijelovima izreke u kojima je utvrđeno kako je tužitelj stekao pravnu osnovu za upis prava suvlasništva u 975,25/1131 dijela na predmetnoj nekretnini.

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se kao djelomično osnovana revizija IV-tuženika i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4397/17-2 od 31. listopada 2017. u dijelu pod točkom II.1. kojom je odlučeno da je IV-tuženik dužan trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik u 975,25/1131 dijela na nekretnini opisanoj u izreci presude suda prvog stupnja.

II. Prihvaćaju se kao djelomično osnovane revizije I-tuženice i IV-tuženika izjavljene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4397/17-2 od 31. listopada 2017. u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka te se preinačuje rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u točki I. izreke presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4397/17-2 od 31. listopada 2017. u odnosu na I- tuženicu i IV-tuženika i točki III. izreke i sudi:

1. Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

2. Nalaže se tužitelju platiti I i IV-tuženiku daljnji trošak žalbenog postupka u

*

iznosu od 26.516,56 kuna/3.519,35 eura svakom.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi I-tuženici trošak sastavljanja revizije u iznosu od 37.500,00 kuna/4.977,10 eura, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi IV-tuženiku trošak sastavljanja revizije u iznosu od 48.750,00 kuna/6.470,24 eura, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je tužitelj stekao pravnu osnovu za upis prava vlasništva na nekretnini upisanoj kod suda prvog stupnja, Zemljišno- knjižni odjel, k.o. 335258 Š. z.k. uložak br. 6133 k.č.br. 2350/1 u naravi kuća br. 1, u površini 286 čm ili 79 čhv, dvorište i voćnjak u ulici M., ukupne površine 314 čhv ili 1131 m2 sa imena nasljednika Z. P.1 i Z. P. , I, II i III-tuženika i IV-tuženika, te su mu isti dužni izdati tabularnu izjavu kojom dopuštaju uknjižbu vlasništva na nekretnini upisanoj kod suda prvog stupnja, Zemljišno-knjižni odjel, k.o. 335258 Š. z.k. uložak br. 6133 k.č.br. 2350/1 u naravi kuća br. 1, u površini 286 čm ili 79 čhv, dvorište i voćnjak u ulici M., ukupne površine 314 čhv ili 1131 m2 sa svojeg imena na ime tužitelja, jer će u suprotnom zamijeniti presuda suda prvog stupnja. Ujedno je naloženo tuženima platiti tužitelju na ime parničnog troška 705.312,50 kuna sa zateznom kamatom, kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja.

2. Presudom suda drugog stupnja odbijene su kao neosnovane žalbe I, II, III i IV- tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelovima izreke u kojima je utvrđeno da je tužitelj stekao pravnu osnovu za upis prava suvlasništva u 975,25/1131 dijela na predmetnoj nekretnini te naloženo tuženicima platiti tužitelju na ime troška postupka 608.190,97 kuna (toč. I.). Preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelovima izreke u kojima je utvrđeno da je tužitelj stekao pravnu osnovu za upis prava suvlasništva u 155,75/1131 suvlasničkog dijela, zatim gdje je naloženo I-IV-tuženicima izdavanje tabularne isprave, kao i da su tuženici dužni tužitelju naknaditi troškove postupka 97.121,53 kuna na način da je IV-tuženik dužan trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik u 975,25/1131 dijela na nekretnini opisanoj u izreci presude suda prvog stupnja, dok je odbijen tuženi zahtjev u dijelu kojim se utvrđuje da je tužitelj stekao pravnu osnovu za upis prava suvlasništva u 155,75/1131 dijela na nekretnini upisanoj kod suda prvog stupnja, Zemljišno-knjižni odjel, k.o. 335258 Š., zk. ul.br. 6133 k.č.br. 2350/1 u naravi kuća br. 1, u površini 286 čm ili 79 čhv, dvorište i voćnjak u ulici M., ukupne površine 314 čhv ili 1131 m2 sa imena nasljednika Z. P.1 i Z. P. , I, II i III-tuženika i IV-tuženika te da su mu isti dužni izdati tabularnu izjavu kojom dopuštaju uknjižbu vlasništva na nekretnini upisanoj kod suda prvog stupnja, Zemljišno-knjižni odjel, k.o. 335258 Š. z.k. uložak br. 6133 k.č.br. 2350/1 u naravi kuća br. 1, u površini 286 čm ili 79 čhv, dvorište i voćnjak u ulici M., ukupne površine 314 čhv ili 1131 m2 sa svojeg imena na ime tužitelja jer će u suprotnom zamijeniti presuda suda prvog stupnja te u dijelu kojim im je naloženo platiti tužitelju na ime parničnog troška 97.121,53 kuna sa zateznom kamatom. Ujedno je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja protiv I-III-tuženika za izdavanje tabularne isprave kojom dopuštaju uknjižbu suvlasništva na predmetnoj nekretnini opisanoj u izreci presude suda prvog stupnja za 975,25/1131 suvlasničkog dijela (toč. II.), te je naloženo tužitelju platiti I-IV-tuženicima po 4.733,44 kuna na ime naknade dijela troškova žalbenog postupka (toč. III.).

3. Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu u kojem nije uspio s tužbenim zahtjevom tužitelj je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu odluku u pobijanom dijelu, podredno ukinuti pobijanu odluku u pobijanom dijelu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. I-tuženica je protiv presude suda drugog stupnja podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

5. IV-tuženik je protiv presude suda drugog stupnja podnio reviziju i dopune revizije od 28. studenoga 2017. i 14. prosinca 2017. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

6. Tužitelj u odgovoru na reviziju IV-tuženika predlaže istu odbiti, time da traži trošak sastava odgovora na reviziju.

7. Revizije I-tuženice i IV-tuženika su djelomično osnovane, a djelomično neosnovane, dok je revizija tužitelja neosnovana.

8. Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"

53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje da ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini i zahtjev za izdavanje tabularne isprave za upis tog prava u zemljišnim knjigama.

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su Z. P.1 , Z. P. , T. M., osobno i kao zakonski zastupnik svoje maloljetne kćeri E. M., kao prodavatelji, te V. Đ., kao kupac, sačinili 20. rujna 2000. ispravu naslovljenu „Pred kupoprodajni ugovor“ kojim prodavatelji prodaju kupcu predmetnu nekretninu za iznos od 1.200.000,00 DEM, u protuvrijednosti u kunama,

- da je navedeni „Pred kupoprodajni ugovor“ sastavio odvjetnik B. J.,

- da je objekt pravnog posla nekretnina k.č.br. 2350/1, kuća br. 1 u površini 285 m2, dvorište i voćnjak u Ulici M., ukupne površine 1131 m2, upisano u zk.ul.br. 6133 k.o. Š.,

- da su prvobitni suvlasnici ove nekretnine bili I. M. u 623/1131 dijela i Z. i Z. P. zajedno u 508/1131 dijela, a upis je izvršen 18. srpnja 1997.,

- da je u prosincu 1997. upisano potonje vlasništvo D. b. d.d. iz Z. na temelju sporazuma o osiguranju,

- da je D. b. d.d. izdala ranijim vlasnicima brisovno očitovanje 12. listopada 2000., te se ponovno uknjiženi kao suvlasnici I. M., te Z. i Z. P. 25. listopada 2000.,

- da su D. b. d.d. i Z. i Z. P. zaključili novi sporazum o osiguranju 12. listopada 2000. pa se D. b. d.d. po drugi put upisala kao fiducijarni, odnosno potonji vlasnik, ali sada samo na njihovom suvlasničkom dijelu od 508/1131 dijela,

- da je i drugi upis potonjeg vlasništva D. b. d.d. izbrisan 24. listopada 2001. na temelju brisovnog očitovanja od 12. rujna 2001.,

- da se 24. travnja 2002. na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza pokojne I. M. poslovni broj O-4502/98 od 22. travnja 2002. umjesto I. M. upisuje suvlasništvo njenih nasljednika, supruga T. M. u 467,25/1131 dijela i kćerke, tada maloljetne E. M. u 155,75/1131 dijela,

- da se nakon toga T. M., osobno i kao punomoćnik Z. i Z. P. te zakonski zastupnik maloljetne E. M., uz odobrenje Centra za socijalnu skrb, zaključuje sa Z. b. d.d. ugovor o kreditu uz fiducijarno osiguranje, te pozajmljuje 225.000,00 eura, a ugovorne stranke ujedno zaključuju sporazum o prijenosu vlasništvu radi osiguranja potraživanja, pa se na temelju tog sporazuma Z. b. d.d. upisuje kao potonji vlasnik predmetne nekretnine 4. srpnja 2002.,

- da je od 4. srpnja 2002. predmetna nekretnina uknjižena kao potonje vlasništvo IV- tuženika uz zabilježbu kako je prijenos vlasništva izvršen radi osiguranja novčane tražbine s ranijih suvlasnika Z. P.1 , Z. P. , T. M. i maloljetne E. M.,

- da T. M. nije vratio kredit te je Z. b. d.d. na temelju potvrde javnog bilježnika zatražila 30. svibnja 2006. i ishodila upis brisanja zabilježbe kako je prijenos vlasništva izvršen radi osiguranja novčane tražbine i postaje bezuvjetni vlasnik,

- da pismeni „Pred kupoprodajni ugovor“ od 20. rujna 2000. nije potpisala niti jedna ugovorna stranka,

- da je 14. rujna 2000. tužitelj isplatio na ime predujma III-tuženiku 15.000,00 DEM, a Z. P.2 5.000,00 DEM,

- da je 15. rujna 2000. tužitelj isplatio na ime predujma III-tuženiku 50.000,00 DEM, a Z. P.2 50.000,00 DEM,

- da je 7. studenoga 2000. tužitelj isplatio na ime kupoprodaje III-tuženiku 20.000,00 DEM,

- da je neutvrđenog dana tužitelj isplatio na ime kupoprodaje Z. P.2 600.000,00 DEM, a Z. P.2 potvrdio kako mu je u cijelosti isplaćena kupovnina za njegov suvlasnički dio nekretnine,

- da je 6. prosinca 2001. tužitelj isplatio na ime kupovnine III-tuženiku 450.000,00 DEM, a za njegov dio kuće, kao i za dio naslijeđen od pokojne supruge,

- da su pobliže nepoznatog dana, ali najkasnije 6. prosinca 2001. prodavatelji predali tužitelju posjed predmetne nekretnine,

- da je tužitelj zatražio zabilježbu spomenutog predugovora u nadležnom zemljišnoknjižnom odjelu 20. svibnja 2002., a prijedlog je zaprimljen pod poslovnim brojem Z-11442/02,

- da je III-tuženik 4. srpnja 2002. upotrijebio lažnu ispravu koju je nabavio radi uporabe, a riječ je o izjavi kojom tužitelj navodno povlači svoj prijedlog upisa zabilježbe,

- da je u odnosu na navedenu zabilježbu vođen spor između stranaka pred sudom prvog stupnja poslovni broj P-10444/02,

- da je IV-tuženik pokrenuo 2008. ovrhu protiv II i III-tuženika te Z. i Z. P. radi predaje u posjed predmetne nekretnine koji se predmet vodi pred sudom prvog stupnja pod poslovnim brojem Ovr-2020/08,

- da je u predmetu poslovni broj P-3179/10 tužitelj istakao zahtjev za utvrđenje gornje ovrhe nedopuštenom,

- da je Z. P.1 preminula 21. veljače 2001., a na temelju rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Z. J. poslovni broj O-2443/11 od 3. kolovoza 2001. pravomoćnog istog dana, naslijedio ju je suprug Z. P.2 ,

- da je Z. P.2 preminuo 15. ožujka 2012., a na temelju rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika D. S. poslovni broj O-3910/12 od 29. svibnja 2012., pravomoćnog 28. lipnja 2012. naslijedili su ga I-tuženica, kćerka i II-tuženica, unuka.

11. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da se predmetni predugovor o kupoprodaji može smatrati glavnim kupoprodajnim ugovorom, koji je valjan, obzirom je tužitelj stupio u posjed predmetne nekretnine, a tuženici su primili cjelokupnu kupoprodajnu cijenu, sukladno čl. 73. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), te da je tužitelj dokazao da na predmetnoj nekretnini ima stvarno pravo vlasništva, kao i pravnu osnovu za upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

12. Odlučujući povodom žalbi tuženika drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu zaključujući da je između tužitelja, kao kupca, i III-tuženika, osobno i kao zakonskog zastupnika tada mldb. II-tuženice, te Z. i Z. P., kao prodavatelja, bio sklopljen usmeni ugovor o kupoprodaji najkasnije 14. rujna 2000., a čije odredbe reproducira predmetni „pred kupoprodajni ugovor“ od 20. rujna 2000., te da isti na temelju odredbe čl. 455. ZOO/91 nije suprotan prinudnom propisu, a slijedom toga niti ništav.

Nadalje drugostupanjski sud zaključuje da tijekom postupka nije utvrđeno da bi u trenutku zaključenja usmenog kupoprodajnog ugovora III-tuženik imao odobrenje nadležnog Centra za socijalnu skrb za predmetno otuđenje imovine svoje maloljetne kćeri, ovdje II-tuženice, te da je takvo raspolaganje bilo suprotno odredbama čl. 97. st.1. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 162/98 i 116/03 - dalje: ObZ) i čl. 265. st. 1. ObZ, radi čega je takvo raspolaganje suprotno prisilnim propisima pa je ugovor u tom dijelu ništav sukladno čl. 103. st. 1. ZOO/91.

Naime, drugostupanjski sud ocjenjuje da tužitelj ima valjani pravni osnov za stjecanje vlasništva predmetne nekretnine u odnosu na suvlasnički dio III-tuženika, te u odnosu na suvlasničke dijelove nasljednika pokojnih Z. i Z. P., dakle I-tuženice i II- tuženice, ali nije osnovan samo u odnosu na suvlasnički dio II-tuženice koji je ista naslijedila kao maloljetnica iza majke I. M., a što čini 155,75/1131 suvlasničkog dijela.

Nadalje, drugostupanjski sud ocjenjuje da IV-tuženik nije postupao u dobroj vjeri kada je 4. srpnja 2002. zatražio upis u zemljišnu knjigu obzirom je tužitelj, već publicirao svoj zahtjev za predmetnu nekretninu, jer je 20. svibnja 2002. zatražio zabilježbu spomenutog predugovora u nadležnom zemljišnoknjižnom odjelu, pri čemu je prijedlog tužitelja zaprimljen pod brojem Z-11441/02 te kao takav bio u zbirci isprava bez obzira što je III-tuženik, na kratko vrijeme 4. srpnja 2002., koristeći krivotvorenu ispravu uspio izbrisati zabilježbu. Također obzirom se tužitelj nalazio u isključivom posjedu predmetne nekretnine od 6. prosinca 2001., pa tako i 2002., IV- tuženik prilikom stjecanja, propuštanjem postupanja s redovitom i prosječnom pažnjom, nije ustanovio neistinitost zemljišnoknjižnog upisa, a do čega ne bi došlo da je provjerio stanje nekretnine i njenog posjeda, što predstavlja uobičajen postupak prilikom procjene nekretnine i utvrđenja njenog stanja.

Drugostupanjski sud ocjenjuje da je tužitelj propustio rok od tri godine iz čl. 125. st.3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14

-dalje: ZVDSP) računajući od upisa čije se brisanje zahtjeva, te da ne može uspjeti sa zahtjevom za brisanje upisa vlasništva IV-tuženika po čl.125. st. 3. ZVDSP, kao i da je zahtjev tužitelja u odnosu na I, II i III-tuženike u odnosu na zahtjev za izdavanje tabularne isprave zastario.

Nadalje, drugostupanjski sud ocjenjuje da je tužitelj ispunio uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću 975,25/1131 suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, te da je zahtjev za trpljenje upisa suvlasništva tužitelja protiv IV-tuženika, koji zahtjev drugostupanjski sud zaključuje da proizlazi iz zahtjeva za izdavanje tabularne isprave, osnovan.

13. Revizija tužitelja u pretežnom dijelu izjavljena je u biti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Revizijskim navodima se zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja drugostupanjskog suda u odnosu na (ne)postojanje odobrenja nadležnog Centra za socijalnu skrb III-tuženiku za otuđenje predmetnog udjela suvlasništva II-tuženice, koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja (budući je po shvaćanju tužitelja drugostupanjski sud materijalne dokaze pogrešno interpretirao).

14. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP), te navode ne može razmatrati niti ovaj sud.

15. Obzirom tužitelj i pogrešnu primjenu materijalnog prava, prema navodima u reviziji, vidi samo kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (o čemu je već naprijed rečeno), nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

16. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija tužitelja izjavljena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu, na temelju čl. 393. ZPP.

17. I-tuženica revizijom ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka navodeći da je drugostupanjski sud odlučio izvan okvira postavljenog tužbenog zahtjeva iz razloga što je tužbeni zahtjev postavljen određeno s pozivom na osnovu stjecanja - pravni posao, dok je drugostupanjski sud ispitivao stjecanje vlasništva po osnovi dosjelosti.

18. Prema odredbi čl. 186. st. 3. ZPP sud nije vezan pravnom osnovom koju je naveo tužitelj. Sud je međutim vezan činjeničnom osnovom na koju se poziva tužitelj i prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Stoga kada je tužitelj tijekom trajanja ovog postupka ustrajao u zahtjevu za stjecanje pravne osnove za upis prava vlasništva (pravni posao), sud nije ovlašten upuštati se u ocjenjivanje da li bi u kontekstu drugačijeg činjeničnog supstrata zahtjev tužitelja bio osnovan, jer bi se u takvom slučaju radilo o prekoračenju zahtjeva, za što sud nije ovlašten.

19. Tužbeni zahtjev kojim je utvrđeno da je tužitelj stekao pravnu osnovu za upis prava suvlasništva u odnosu na I-tuženicu drugostupanjski sud je ocijenio osnovanim, obzirom je utvrđeno da je tužitelj imao valjanu pravnu osnovu za stjecanje vlasništva predmetne nekretnine, u konkretnom slučaju usmeni kupoprodajni ugovor, koji su sklopili prednici I-tuženice.

20. Iako drugostupanjski sud ocjenjuje predmetni zahtjev i kroz institut stjecanja na temelju zakona, odnosno stjecanja dosjelošću, što obzirom na činjenični supstrat zahtjeva tužitelja nije bio ovlašten, u odnosu na I-tuženicu tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži stjecanje pravne osnove za upis prava suvlasništva je ocijenjen osnovanim u kontekstu činjeničnog supstrata tužbe, te je neovisan od prekoračenja zahtjeva koji je drugostupanjski sud učinio u odnosu na IV-tuženika, a što će kasnije biti obrazloženo.

21. U odnosu na revizijski prigovor promašene pasivne legitimacije, koji I-tuženica navodi smatrajući da je isti osnovan obzirom je zahtjev za izdavanje tabularne isprave podnesen u odnosu na tuženike koji nisu zemljišno-knjižni vlasnici predmetne nekretnine, valja napomenuti da kad je ugovorom o kupoprodaji uspostavljena obveza prodavatelja za izdavanje isprave podobne za prijenos prava vlasništva nekretnina upravo je prodavatelj pasivno legitimirana osoba protiv koje se može u tužbi istaknuti kondemnatorni zahtjev za izdavanje takve isprave. Naime, tuženik može ispuniti obvezu izdavanja tabularne isprave neovisno o tome što nije zemljišnoknjižni vlasnik nekretnina. Ako se tuženik obvezao tužitelju izdati mu tabularnu ispravu, tada tužitelj upravo od njega ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze onako kako ona glasi. Drugo je pitanje hoće li tužitelj u slučaju usvajanja takvog zahtjeva uspjeti na temelju takve tabularne isprave ishoditi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime.

22. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija I-tuženice u odnosu na glavni tužbeni zahtjev izjavljena, to je reviziju I-tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP.

23. Međutim, kako je prethodno navedeno osnovana je revizijska tvrdnja IV-tuženika da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, te je drugostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev kada je utvrdio da je IV-tuženik dužan trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik u 975,25/1131 dijela na nekretnini opisanoj u izreci presude suda prvog stupnja.

24. Naime, tužitelj je uz postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenje da je stekao valjanu pravnu osnovu za upis prava suvlasništva, istaknuo i zahtjev za izdavanje tabularne isprave za upis prava suvlasništva.

25. Tužbeni zahtjev kojim se traži izdavanje tabularne isprave je obveznopravni zahtjev kojega tužitelj temelji na ugovoru o kupoprodaji. U takvoj situaciji pasivnu legitimaciju treba cijeniti prema utvrđenju tko su ugovorne strane pravnog posla usmjerenog na prijenos prava vlasništva i što je sadržaj njihovih obveza koji proizlazi iz toga pravnoga posla.

26. Drugostupanjski sud i sam u obrazloženju svoje odluke zaključuje da tužitelj s IV- tuženikom nije zaključio pravni posao, te da zahtjev za izdavanje tabularne isprave nije u odnosu na IV-tuženika osnovan, jer ne postoji obveza IV-tuženika.

27. Stoga je u situaciji kada je drugostupanjski sud odlučio da je IV-tuženik dužan trpjeti da se tužitelj upiše kao suvlasnik u 975,25/1131 dijela na predmetnoj nekretnini zaključujući da zahtjev za izdavanje tabularne isprave ukazuje na zahtjev za trpljenje upisa vlasništva u zemljišne knjige, a što ne proizlazi niti iz tužbe niti je isto tužitelj tražio postavljenim tužbenim zahtjevima, te je i u suprotnosti s utvrđenjima samog drugostupanjskog suda, valjalo je u tom dijelu odlučiti na temelju čl. 396. st. 1. ZPP i ukinuti drugostupanjsku presudu i to bez vraćanja na ponovno suđenje.

28. Vezano uz prethodno navedeno prekoračenje tužbenog zahtjev valja napomenuti da je po ocjeni revizijskog suda u konkretnom slučaju preinačujuća odluka drugostupanjskog suda ujedno i tzv. „presuda iznenađenja“ („Preinačujuća presuda i presuda iznenađenja“, doc. dr. sc. M. B., Izvorni znanstveni rad, prosinac 2021.). Naime, drugostupanjski sud je odlučujući o osnovanosti prekoračenog tužbenog zahtjeva donio odluku na temelju pravne ocjene spora bitno različite od one o kojoj se u postupku raspravljalo, te istu zasnovao na činjenicama o kojima strankama nije bila pružena razumna mogućnost da se o njima izjasne.

29. Navedeni aspekt pobijane presude odnosi se na izraženo shvaćanje da IV- tuženik nije postupao u dobroj vjeri kada je 4. srpnja 2002. zatražio upis u zemljišnu knjigu, kao i prethodno navedeno shvaćanje po kojem zahtjev tužitelja za izdavanje tabularne isprave od osobe s kojom nije u obveznopravnom odnosu znači ujedno i zahtjev za trpljenje njegovog vlasništva u zemljišnoj knjizi.

30. Naime, ako žalbeni sud ustanovi da njegovu pravnu ocjenu (konkretno ocjenu da IV-tuženik nije postupao u dobroj vjeri kad je 4. srpnja zatražio upis u zemljišne knjige) s obzirom na dotadašnji tijek postupka nije mogla predvidjeti ni savjesna i brižljiva stranka, mora strankama omogućiti da se o toj pravnoj ocjeni izjasni sukladno čl. 362. st. 2. ZPP ili čl. 373.b ZPP, a što drugostupanjski sud u konkretnom slučaju nije učinio. (o tome sada čl. 367.a – čl. 55. ZID ZPP/22).

31. Navodeći da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, IV-tuženik iste veže uz prethodno navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, navodeći da tuženicima nije dana mogućnost da se očituju glede sadržaja prekoračenog tužbenog zahtjeva, no kako je vezano za prekoračenje tužbenog zahtjeva prethodno odlučeno, navedene prigovore revizijski sud nije posebno cijenio.

32. Također revizijski sud nije posebno cijenio izneseni prigovor vezano za tumačenje drugostupanjskog suda da je IV-tuženik nepošteni stjecatelj, kao i navode vezane za kvalitetu posjeda tužitelja, obzirom je navedena ocjena također vezana za prekoračeni tužbeni zahtjev.

33. IV-tuženik ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

34. Neosnovano IV-tuženik prigovara ništetnosti usmenog kupoprodajnog ugovora iz 2000. zbog nedostatka pisanog oblika, a obzirom da se radi o stjecanju vlasništva nekretnine. Naime, sukladno odredbi čl. 73. ZOO/91 ugovor za čije se sklapanje zahtjeva pismena forma smatra se pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u cijelosti ili u pretežnom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojeg je forma propisana očito ne proizlazi što drugo. 35. Kako su u ovom slučaju ugovaratelji predmetnog usmenog kupoprodajnog ugovora izvršili predmet istog na način da je tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu, te je tužitelj stupio u posjed predmetne nekretnine, a iz cilja zbog kojeg je forma propisan ne proizlazi bilo što drugo, radi se o valjanom ugovoru o kupoprodaji nekretnine.

36. Neosnovano IV-tuženik navodi i prigovor presuđene stvari. To zbog toga što je tužitelj u predmetu suda prvog stupnja broj P-10444/02 odbijen s tužbenim zahtjevom koji se odnosio na uspostavu stanja u zemljišnoj knjizi kakvo je bilo prije podnošenja izjave od 4. lipnja 2002., te zahtjev za brisanje upisa prava vlasništva koji je proveden na ime i vlasništvo IV-tuženika. Dakle ne radi se o identičnim tužbenim zahtjevima radi čega nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. ZPP u vezi s čl. 333. st. 2. ZPP.

37. Slijedom navedenog, a budući da je drugostupanjska presuda u odnosu na preostali pobijani dio donesena prema prethodno u ovoj presudi izloženom pravilnom pravnom shvaćanju, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju IV- tuženika u preostalom dijelu odbiti kao neosnovanu (točka III. izreke).

38. U odnosu na revizije I-tuženice i IV-tuženika protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da iako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje, da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija, imajući na umu odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3400/18 i broj U-III-3401/18 od 8. lipnja 2021., revizijski sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju potrebno odstupiti od navedenog shvaćanja obzirom bi pobijana odluka imajući na umu konkretnu vrijednost predmeta spora (4.000.000,00 kuna) te dosuđeni trošak, za koji je ocjenom revizijskog suda utvrđena pogrešna primjena odredaba ZPP, dovela do znatne imovinske štete na strani I i IV-tuženika te ujedno značajne neosnovane imovinske koristi tužitelja čime bi bilo narušeno načelo pravičnosti, ali i načelo zloupotrebe procesnih prava, a čega je ovaj sud svjestan. 39. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske dužan je odstupiti od pravnog shvaćanja i meritorno odlučiti o reviziji I-tuženice i IV-tuženika protiv dijela odluke o troškovima postupka kraj očite činjenice da je u konkretnoj situaciji tužitelj u odnosu na dva postavljena tužbena zahtjeva djelomično uspio sa jednim dok je u odnosu na drugi tužbeni zahtjev odbijen iz čega proizlazi da je uspjeh stranaka u postupku kvalitativno i kvantitativno podjednak.

40. Obzirom je tužitelj u odnosu na I i IV-tuženike podjednako uspio u sporu, valjalo je sukladno odredbi čl. 154. st.2. ZPP odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove.

41. Na osnovu izloženog valjalo je preinačiti i odluku o troškovima žalbenog postupka koja se temelji se na odredbama iz čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP.

42. I-tuženici i IV-tuženiku dosuđen je svakom trošak sastava žalbe u iznosu od 50.000,00 kuna na temelju Tbr. 10/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142712, 103/14, 118/14, 107/15 dalje: Tarife) koji uvećan za 25% PDV ukupno iznosi 62.500,00 kuna. Kako su I-tuženica i IV-tuženik djelomično uspjeli sa žalbom u omjeru od 50% valjalo im je dosuditi trošak u iznosu od 31.250,00 kuna svakom. Obzirom je I-tuženici i IV-tuženiku drugostupanjskom odlukom dosuđen trošak žalbenog postupka u iznosu od po 4.733,44 kuna svakom valjalo je svakome dosuditi daljnji trošak žalbenog postupka u iznosu od 26.516,56 kuna/3.519,35 eura.

43. I-tuženici je dosuđen i trošak sastava revizije koji po Tbr.10/6 Tarife iznosi 60.000,00 kuna te uvećan za 25% PDV ukupno iznosi 75.000,00 kuna. Kako je I- tuženica djelomično uspjela s revizijom u omjeru od 50%, valjalo joj je dosuditi trošak sastava revizije u iznosu 37.500,00 kuna/4.977,10 eura.

44. IV-tuženiku je također dosuđen i trošak sastava revizije koji po Tbr.10/6 Tarife iznosi 60.000,00 kuna te uvećan za 25% PDV ukupno iznosi 75.000,00 kuna. Kako je IV-tuženik djelomično uspio s revizijom u omjeru od 65%, valjalo mu je dosuditi trošak sastava revizije u iznosu 48.750,00 kuna/6.470,24 eura.

45. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

Zagreb, 30. listopada 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.