1

                            Poslovni broj: 22 Gž-536/2023-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

              Poslovni broj: 22 Gž-536/2023-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

             

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljanom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Darije Horvat i Josipa Grubišić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. B. V. iz Z.¹, zastupane po punomoćnicima iz OD V. B. i p., odvjetnicima u Z.¹, protiv tuženika Z. b. d. d., Z.², OIB…, zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva M., K. & p. d.o.o. iz Z.², radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-880/22-23 od 19. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 6. veljače 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-880/22-23 od 19. prosinca 2022.

 

 

r i j e š i o j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-880/22-23 od 19. prosinca 2022.

 

              II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška žalbe, kao neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 136.254,16 kuna/ 18.084,03 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose i razdoblja kako je navedeno u izreci (toč. I), utvrđeno je da je Ugovor o namjenskom kreditu broj: 303/2005, kreditna  partija: 7102606474 od 15. ožujka 2005., ništetan u dijelu u kojemu uglavljeno da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor (toč. II), te je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4.900,00 kuna / 650,34 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama  koje na taj iznos teku počevši od dana koji slijedi danu: 30. ožujka 2005. do isplate (toč. III).

 

2. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti tog suda (toč. I), te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 36.195,32 kuna/4.803,94 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama koja teče od 19. prosinca 2022., kao dana donošenja presude, pa do isplate (toč. II).

 

3. Protiv navedene presude i rješenja žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1-3 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11., 148/11, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 142/22.- dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, ili istu ukine.

 

4. Žalba je neosnovana.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

 

6. Suprotno žalbenim razlozima tuženika da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku, za navesti je da je sud prvog stupnja sastavio presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi. Protivno žalbenim navodima, obrazloženje pobijane presude sadrži sve što je propisano odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

 

7. Protivno žalbenim navodima, ocjena svih dokaza provedenih u postupku dana je sukladno odredbi čl. 8 ZPP.

 

8. Tuženik smatra da je povrijeđeno načelo kontradiktornosti, jer sud prvog stupnja nije uzeo u obzir navode tuženika potkrijepljene dokazima, kojima je osporio da bi valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila nerazumljiva tužitelju, te da bi prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo kontradiktornosti i načelo jednakosti svih pred zakonom, odnosno tuženiku nije onemogućeno raspravljanje u ovom predmetu. Sud prvog stupnja proveo je sve dokaze predložene po strankama.

 

8.1. Tuženik je na okolnost pregovaranja o sadržaju kredita, te je li tužiteljica bila obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja CHF predložio saslušanje osobnog bankara  od kojeg dokaznog prijedloga je odustao (l.s.128).

 

9. Na daljnje žalbene navode je za navesti da prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u dalje: ZZP/2007. i Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno čl. 138. a u vezi s čl. 131. st. 1. ZZP/2007).

 

10. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe čl. 502.c ZPP, koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

 

11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 136.254,16 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate, na ime više plaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF (valutna klauzula), te da se utvrdi da je ništetan predmetni ugovor u dijelu u kojem je uglavljeno da je korisnica kredita obvezna platiti sve naknade i troškove sukladno odluci tuženika, pa da se naloži tuženiku da s ove osnove tužiteljici isplati iznos od 4.900,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate.

 

12. Između stranaka nije sporna činjenica da su stranke 10. ožujka 2005. zaključile predmetni namjenski ugovor o kreditu, zbog kupovine stana, kako je navedeno u čl. 6. ugovora. Nije sporno da je tuženik tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 101.979,00CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50 % godišnje. Rok otplate kredita je ugovoren na 366 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u mjesečnim ratama, s tim što je prvi iznos anuiteta ugovoren od 585,96 CHF, te je ugovorena valutna klauzula na način da će se povrat obveza iz ovog ugovora obračunati po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

 

13. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) sud prvog stupnja je utvrdio, sa kojim utvrđenjima je suglasan i ovaj sud, da je:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, - Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske  o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva, 

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015,  U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015  od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je  odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava  potrošača u odnosu na ugovorenu valutu, 

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3.  listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu, 

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., - Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

 

14. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe:

- koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, bez da ista istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, te

- kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) kao i ništetnost odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s internim aktima tuženika, utvrđena i u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno odredbi čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji se u ovome postupku primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u daljnjem tekstu: ZOO/05), a koja sadržajno odgovara odredbi čl. 324. st. 1. ZOO/05, predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP-a smatrajući da je u ovoj parnici, protivno navodu tuženika, vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.

 

15. Valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

 

16. Stoga, kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, ugovorna valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu ništetne, protivno žalbenim navodima tuženika.

 

17. Što se tiče svojstva potrošača tužiteljice valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno i to od strane tuženika, da se namjenski kredit odobrava za kupnju nekretnine, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice, tuženik tijekom postupka suprotno nije dokazao, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužiteljice, pravilno ocijenjen neosnovanim.

 

18. Što se tiče tuženikovog prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, koji obrazlaže time da su mjesečne rate kredita, osim tužiteljice osobno, isplaćivale i druge osobe, pravilno sud prvog stupnja nalazi ovakav prigovor tuženika neosnovanim, a ovo  iz razloga jer je nesporno upravo tužiteljica korisnik kredita, po ugovoru sklopljenom s  tuženikom, te je kao takva obveznik vraćanja kredita, a iz dokumentacije u spisu vidljivo  je da su sve uplate izvršene u svrhu podmirenja obveze tužiteljice kao korisnika kredita,  pa je tužiteljica nedvojbeno aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari.

 

19. Tuženik je Ugovorom o kreditu, kojeg je zaključio s tužiteljem povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnom i nepoštenom ugovornom odredbom, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača/03.

 

20. Naime, kako pravilno navodi sud prvog stupnja, tužitelj kao građanin s prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja, nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja Ugovora, porasti više od ugovorenog i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar je trebao upozoriti tužitelja i na okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.

 

21. Kako je utvrđeno da je tuženik temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužiteljici, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima). Tuženik je nepošten stjecatelj, jer je već prilikom zaključenja Ugovora o kreditu s tužiteljem bio svjestan, odnosno znao da će takvim ništetnim odredbama Ugovora jedino on profitirati, odnosno da će biti zaštićen, tj. da će iste ugovorne odredbe svakako ići na štetu tužiteljice. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate i to ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima). Stoga tuženik treba vratiti tužiteljici iznose koje je utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta kredita, pa do konačne isplate.

 

22. S obzirom da prvostupanjska presuda nije donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka koja strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama i da u bitnome sadrži razborite i objektivne razloge, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika u dijelu pozivanje na povredu zajamčenog prava na pravično suđenje (članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda /Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010./, članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske /Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014., u daljnjem tekstu: Ustav/), povredu načela razmjernosti (članak 16. stavak 2. Ustava) i jednakosti pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava), a niti da se radi o arbitrarnoj presudi.

 

23. Nadalje, nije sporno da odredba čl. 2. st. 3. predmetnog ugovora o namjenskom  kreditu glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno  Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor", dok je u čl. 5.  Ugovora navedeno da se kredit koristi na način da 97.900,00 CHF na račun  prodavatelja, 3.100,00 CHF na račun korisnika kredita temeljem isplaćene kapare i  979,00 CHF na račun korisnika kredita za plaćanje naknade za obradu kreditnog  zahtjeva.

 

24. Tuženik tijekom postupka tvrdi da se radi o troškovima koju su mu prouzrokovani uslijed obrade kredita i za koju uslugu je tužiteljici obračunao ulaznu naknadu kojom su se pokrivali troškovi "poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana i povezanih regulatornih troškova", međutim tijekom  postupka nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio odobravanjem kredita tužiteljici, niti je dokazao na što se to točno odnosi visina troškova tzv. Ulazne naknade.

 

25. Sud prvog stupnja je utvrdio da je predmetni ugovor formularni (tipski) ugovor jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj strani, bilo da su sadržani u formalnom tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

 

26. U konkretnom ugovoru, u čl. 2. st. 3. navedeno je da se naknade i troškovi određuju sukladno odluci tuženika, pa budući se dakle radi o odredbama akata tuženika kao kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, to se po prirodi stvari o istom i ne može pojedinačno pregovarati, što dalje znači, a tuženik suprotno ne dokazuje, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Dakle, kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik, te se o odredbama ugovora koji se odnose na plaćanje naknada i troškova sukladno odluci tuženika, pa tako i odredbama općih akata banke, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, to pravilno sud prvog stupnja zaključuje da odredba čl. 2. st. 3. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu  u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

 

27. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 979,00 CHF, što predstavlja 1 % od iznosa kredita (čl. 5. ugovora) očito uzrokuje značaju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i odredba prema kojoj je tužiteljica u obvezi platiti "sve naknade i troškove" sukladno odluci  tuženika o naknadama. S obzirom da se o navedenim odredbama nije pojedinačno  pregovaralo, jer to ne proizlazi iz provedenog dokaznog postupka, već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaja na njihov  sadržaj, a radi se o odredbama koje su nepoštene u smislu čl. 82. pod točka 11. ZZP, to je pravilno odlučeno kao u toč. II. i III. Izreke pobijane presude.

 

28. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare kao neosnovan. Tuženiku se ukazuje da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje koje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., time da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 9. svibnja 2022., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare, jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina, time da u slučaju povećanja tužbenog zahtjeva iz istih osnova, za ocjenu prigovora zastare odlučan je također dan kada je podnesena tužba.

 

28.1. Što se tiče zahtjeva za isplatom iznosa s osnova tzv. ulazne naknade, tek je pobijanom  presudom od 19. prosinca 2022. utvrđena ništetnost ove ugovorne odredbe, kako je to navedeno u  toč. II. izreke presude, otkada teče opći zastarni rok od pet godina za isplatu s ove osnove, pa je i u  odnosu na ovaj dio potraživanja tužiteljice, tuženikov prigovor zastare neosnovan.

 

29. Provedenim vještačenjem, koji nalaz i mišljenje je pravilno sud prihvatio kao temelj svoje odluke, jer je dan u skladu s pravilima struke, utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi ugovora preplatila tuženiku iznos od ukupno 136.254,16 kuna (zbog razlike u promjeni tečaja CHF), a prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude, od dana njihovog plaćanja, pa do isplate (sukladno čl. 1115. ZOO-a i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a).

 

30. Glede potrebe provođenja testa poštenosti, na što ukazuje žalitelj, za  navesti je da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća EU 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba, pa tako ova odredba u čl. 2. Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, odredba čl. 2.  predmetnog Ugovora suprotna je odredbi čl. 12. ZOO-a, kojom je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti, s druge strane.

 

31. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je obveza tuženika kao profesionalca bila da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa- načelo jednake vrijednosti činidaba. Stoga, valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Dakle visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je bila pružiti potrebne informacije potrošaču a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je dakle trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

 

32. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017-10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo  značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora kao dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, dakle su banke, u konkretnom slučaju tuženik, bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužitelju, i pomoći mu da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužitelja.

 

33. Pri tome se ističe da nema dvojbe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer je tako propisano odredbom čl. 22. st. 1. ZOO-a a radi se o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje. Međutim odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, i po ocjeni ovoga suda, nije u pravnom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga ista nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine dopuštenosti. U presudi Europskog suda za ljudska prava broj EU C-81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA) izraženo je pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 12. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“, ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje tako i u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

 

34. Dakle, kako pravilno zaključuje sud prvog stupnja, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO,nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza ugovornih stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. 13. prosinca 2016. izjasnio kako je spomenuta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da on sadrži odredbe kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, to je nedvojbeno da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1. ZOO.

 

35. Pravilno sud prvog stupnja sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze pa iz tog razloga navedene odredbe ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran. Drugim riječima neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem će se smjeru tijekom budućeg otplatnog razdoblja, kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa. Temeljem navedenog izvjesno je utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 10. srpnja 2007., a kojim se ugovara valutna klauzula obveze i to na način da se ista veže za valutu švicarski franak nepoštene, a posljedica čega je ništetnost istih.

 

36. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

 

37. Stoga, žalbeni navodi tuženice kojima osporava zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na visinu potraživanja tužitelja koja je utvrđena sukladno nalazu i mišljenju vještaka, neosnovani su i kao takvi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

38. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, s tvrdnjom da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, također nisu osnovani iz razloga, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, što je tuženik nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključio ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženiku da zatezne kamate plati od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

 

39. U odnosu na preostale žalbene navode kojima tuženik ponavlja prigovore koje je isticao u tijeku prvostupanjskog postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

 

40. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je u odluci o glavnoj stvari pravilno odlučio o  prigovoru tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda. U smislu odredbe čl. 70. Zakona o parničnom postupku propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno  nadležan. Stavkom 3. istoga članka propisano je da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pisanom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa, time da je st. 5. propisano da isprava o sporazumu mora biti priložena uz tužbu. Iz stanja spisa nesporno je da su stranke zaključile Ugovor o kreditu a kojim ugovorom je odredbom čl. 16. Ugovora, ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u Rijeci.

 

40.1. Međutim, vezano uz navedeno ističe se da je čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.travnja 1993. koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav, kojom je o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora; pri čemu se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed da potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Ovakva ugovorna odredba kojoj je svrha uspostaviti mjesnu nadležnost suda za sve sporove koje proizlaze iz ugovora prema mjestu poslovanja trgovaca obvezuje potrošača da prihvati isključivu nadležnost toga suda koji je udaljen od njegova mjesta prebivališta, i stvara mu dodatne troškove ali i otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom, za razliku od trgovca kome takva ugovorna odredba omogućava da se sporovi vezanim uz njegovu poslovnu djelatnost rješavaju u mjestu poslovanja što njemu bitno olakšava pojavljivanje pred sudom.

 

40.2. Iz navedenog je za zaključiti da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je uključena u ugovor između potrošača i trgovca te koja određuje sud glavnog mjesta poslovanja trgovca isključivo mjesno nadležnim, treba smatrati nepoštenom u smislu odredbe čl. 3. Direktive, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav, tako je odredbom čl. 81. st. 1. i. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 ) propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je posljedica takvih nepoštenih ugovornih odredaba njihova ništavost. Nastavno na navedeno upire se pri tome i na praksu Suda Europske unije i spojene predmete C-240/98 do C-244/98 a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredaba bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog sjedišta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu odredbe čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

 

40.3. Pravilan je dakle zaključak suda prvog stupnja, da, budući je predmetni ugovor  zaključen na unaprijed formuliranom obrascu kojeg je sačinio tuženik kao trgovac, to  se u smislu čl. 81. st. 2. ZZP, presumira da se o njegovim odredbama nije pojedinačno  pregovaralo, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj tog  ugovora, pa prema tome ni na odredbu čl. 21. kojom je u slučaju spora ugovorena  mjesna nadležnost suda u Rijeci, a koju odredbu je tuženik kao jača ugovorna strana  očigledno sastavio u namjeri da si u slučaju spora osigura mjesnu nadležnost suda po  njegovom izboru. Imajući u vidu i da je prebivalište tužiteljice u Zadru, gradu koji je  udaljen od suda ugovorene mjesne nadležnosti, zbog čega bi za tužiteljicu nastali  znatni troškovi dolaska na sud, za zaključiti je da je spomenuta ugovorna odredba  nepoštena, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu  u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se ne radi  o valjanom sporazumu o mjesnoj nadležnosti u smislu čl. 70. st. 1. ZPP

 

41. Stoga je pravilno postupio sud prvog stupnja kada je prigovor nenadležnosti ocijenio neosnovanim, pri čemu je nedonošenjem posebnog rješenja počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 u vezi s čl. 344 i 355 ZPP, na koju ukazuje žalitelj, koja nije od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

42. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu, te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude, dok je temeljem odredbe čl. 380 toč.2 ZPP trebalo potvrditi pobijano rješenje i odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

43. Odluci o troškovima postupka u toč. II rješenja, tuženik određeno ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužiteljici priznat trošak, pa ista nije bila predmetom razmatranja ovog suda.

 

44. Tuženiku nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njegova žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ovog rješenja.

 

 

U Zagrebu, 6. veljače 2024.

 

 

     Predsjednica vijeća:

                                                                                      Lidija Bošnjaković, v.r.