Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

P-3246/19

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz S., O.:

…, zastupan po pun. E. K.-B. odvj. u S., protiv tuženika

P. B. Z. d.d. Z., O.: …,

zastupan po pun. J. M. odvj. u S., radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 21. rujna 2023. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja M. P. odvj. u S., i zamj. pun. tuženika B. B. odvj. u S., dana

27. listopada 2023. godine,

p r e s u d i o j e :

I Nalaže se tuženiku P. B. Z. d.d., O.: …,

u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe , tužiteljici D. B., O.: … na ime više uplaćenog iznosa kamata i preplaćenog tečaja valute švicarskog franka te više uplaćenog iznosa glavnog duga, isplatiti iznos od 7.074,54 EUR/53.303,11 kn sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose kako slijedi:

0,95 EUR / 7,13 kn od 30.9.2006. do isplate

17,44 EUR / 131,37 kn od 31.8.2007. do isplate 3,71

EUR / 27,98 kn od 30.9.2007. do isplate 7,57 EUR /

57,07 kn od 31.10.2007. do isplate 13,64 EUR /

102,77 kn od 30.11.2007. do isplate

11,98 EUR / 90,29 kn od 31.12.2007. do isplate po stopi od 15% godišnje 27,29 EUR / 205,65 kn od 31.1.2008. do isplate 69,44 EUR / 523,23 kn od 29.2.2008. do isplate 82,02 EUR / 617,95 kn od 31.3.2008. do isplate 63,58 EUR / 479,08 kn od 30.4.2008. do isplate 55,93 EUR / 421,43 kn od 31.5.2008. do isplate 57,06 EUR / 429,89 kn od 30.6.2008. do isplate 51,67 EUR / 389,34 kn od

31.7.2008. do isplate 51,00 EUR / 384,23 kn od 31.8.2008. do isplate 57,33 EUR / 431,95 kn od 30.9.2008. do isplate 123,43 EUR / 929,98 kn od 31.10.2008. do isplate 79,84 EUR / 601,53 kn od 30.11.2008. do isplate 119,65 EUR / 901,50 kn od 31.12.2008. do isplate

140,68 EUR / 1.059,97 kn od 31.1.2009. do isplate

149,68 EUR / 1.127,80 kn od 28.2.2009. do isplate

128,91 EUR / 971,24 kn od 31.3.2009. do isplate 135,31

EUR / 1.019,51 kn od 30.4.2009. do isplate 115,64 EUR

/ 871,28 kn od 31.5.2009. do isplate 118,18 EUR /

890,43 kn od 30.6.2009. do isplate 113,80 EUR / 857,46

kn od 31.7.2009. do isplate 119,85 EUR / 903,00 kn od

31.8.2009. do isplate 110,44 EUR / 832,14 kn od

30.9.2009. do isplate 114,69 EUR / 864,13 kn od

31.10.2009. do isplate 121,68 EUR / 916,82 kn od

30.11.2009. do isplate 34,09 EUR / 256,88 kn od

7.12.2009. do isplate

4.778,03 EUR / 36.000,09 kn od 7.12.2009. do isplate po stopi od 14% godišnje, a od 1.8.2015., po stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije

refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 16.922,31 Kn / 2.245,98 Eur.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 11. lipnja 2019. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je kao korisnik kredita, sklopila sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu br. 9010919190 dana 22. 12. 2005. god., solemniziran od strane JB M. R. iz S. pod brojem O.-655/05-1 dana 23. 12.

2005. godine. Sklopljeni kredit je odobren za kupnju stambenog objekta u iznosu od 156.000,00 CHF isplaćen u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan korištenja kredita.

Tužiteljica ističe da je u toč. 11 Ugovora, ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud prema sjedištu podružnice banke.

U toč. 1 navedenog Ugovora je banka ugovorila valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, te je u toč. 7 Ugovora, otplatu kredita vezala uz navedenu valutu. U toč. 4 Ugovora je utvrđena visina kamatne stope u iznosu 4,65 % godišnje, pri čemu je ugovoreno da je ista promjenjiva, i to na način da ovisi isključivo o jednostranoj odluci same banke (promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana) bez navođenja egzaktnih jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, a što je protivno odredbi iz čl. 11 a Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Naime, kako o navedenim odredbama Ugovora stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale, to navedene ugovorne odredbe čini nepoštenima, što proizlazi iz čl. 49 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača. Kako su navedene odredbe nepovoljnije za tužiteljicu- potrošača od odredbi propisanih u Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o potrošačkom kreditiranju, to iste čini ništetnima, a što je propisano u čl. 41 st.2 Zakona o zaštiti potrošača. Ništetnost navedenih odredbi proizlazi i iz nepoštenosti istih jer sukladno čl. 55 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost.

Nadalje, radi se o unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru u kojem nije bilo mogućnosti bilo kakvih pregovora, pa ništetnost navedenih odredbi Ugovora proizlazi i iz čl. 296 Zakona o obveznim odnosima, a koji članak utvrđuje ništetnost odredbi općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana,a na štetu suugovaratelja sastavljača,a to je upravo tužiteljica. Ništetna odredba je također protivna brojnim temeljnim načelima obveznog prava, i to baš načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava.

Navedene odredbe su ništetne jer po istima ugovorne stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale, te tužiteljica kao potrošač nije bila informirana o bilo kakvim važnim rizicima i parametrima, a koji se odnose na predmetne odredbe Ugovora, te je upravo takav način ugovaranja objektivno nerazumljiv prosječnom potrošaču, a upravo se o takvom i radi na strani tužiteljice. Terminologija koja je korištena u navedenom ugovoru je visoko stručna, i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koje se bave bankarskim poslovanjem, a za prosječnog potrošača kao što je tužiteljica, ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. S druge strane tužena kao banka je novčarska institucija, njena djelatnost je kreditno poslovanje, te je njezino znanje i iskustvo u konkretnom kreditnom poslu superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača o tim poslovima. Stoga je dužnost banke svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju predmetnih odredbi, i to na način koji će u potpunosti i nedvojbeno biti jasan i razumljiv potrošaču. Banka nije postupila na navedeni način, kako u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli, budući je ista propustila informirati tužiteljicu – potrošača o svim rizicima vezanim uz ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (za švicarski franak), a posebno s obzirom na svo znanje i iskustvo koje ima.

Ovakvo postupanje banke, dakle ugovaranje nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

a bez bilo kakvog informiranja potrošača o svim rizicima, odnosno ugovaranje odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarala, niti utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tužena je suprotno odredbama gore navedenih Zakona i načela obveznog prava, te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u Zakon o zaštiti

potrošača, prouzročila očiglednu neravnopravnost i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice.

Odredbe o kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru, ništetne su, te su iznosi naplaćeni temeljem navedenih odredbi uslijed povećanja kamata i porasta vrijednosti CHF naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla.

Tužiteljica posebno ističe presude koje su utvrdile sve navedeno. Trgovački sud u Zagrebu u pravnoj stvari tužitelja Potrošač- HSU za zaštitu potrošača, protiv tužene i još 7 banaka, donio je presudu br. P-

1401/2012 od 04. srpnja 2013. god., kojom je utvrdio da su tužena, kao i ostale banke, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a ugovorivši ih upravo na način kako je prethodno opisano u ovoj tužbi.

Visoki trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. god., odlučujući po žalbi tužene i žalbi ostalih banaka presudom br. Pž-7129/13-4, u toč. II potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., te utvrdio da je tužena (kao drugo tužena u tom postupku) u razdoblju od 10. 09. 2003. – do 31. 12., 2008. god., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isto je utvrdio i VS RH presudom br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. god., a odlučujući po reviziji tužitelja, tužene i ostalih banaka

Nastavljajući sa daljnjim pravnim sredstvima, Ustavni sud RH je ukinuo, te predmet vratio VS RH na ponovni postupak, u dijelu kojim je tužitelj

odbijen za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima po kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. VS RH je presudom Revt-575/2016-5

od 03. listopada 2017. god., u tom dijelu predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Konačno, Visoki trgovački sud RH je presudom br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god., potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., kojom se utvrđuje da je tužena (kao drugo tužena u tom postupku), u razdoblju od 01. studenog 2004. god. do 31. prosinca 2008. god., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što e imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 96/13) i to člancima 81, 82 i 90, a od 07. kolovoza 2017. god., do 31. prosinca 2008. god., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96 i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Dakle, ugovarajući valutnu klauzulu i kamatu sa promjenjivom stopom, a sve na opisani način, koje odredbe su utvrđene ništetnima, tužena je oštetila tužiteljicu, odnosno neosnovano se obogatila, i to za visinu za koju je preplaćen tečaj valute švicarskog franka, te za razliku između visine ugovorene kamatne stope (koja je jedino bila poznata tužiteljici i na koju je pristala), i visine promjenjive kamatne stope.

Sukladno svemu navedenom, radi se o institutu stjecanja bez osnove koji je uređen u čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje obvezu vraćanja onoga što je stečeno bez osnove, na temelju osnove koja se nije ostvarila, ili na temelju osnove koja je kasnije otpala.

U konkretnom slučaju se radi o ništetnosti toč. 1 i toč.4 Ugovora. Što se tiče opsega vraćanja, sukladno odredbi iz čl. 1115 ZOO-a uz vraćanje stečenog bez osnove, vraćaju se i plodovi i zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.

Posebno se ističe kako tužiteljica ne raspolaže dokumentacijom i znanjem da bi izvršila izračun radi utvrđenja iznosa preplaćenih kamata i preplaćenih iznosa uslijed porasta vrijednosti CHF, neosnovano naplaćenih i stečenih od strane tužene,

a s osnova navedenih ništetnih odredbi Ugovora.

Tužiteljica prema svojim spoznajama, drži da je s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama i ništetne odredbe s osnova valutne klauzule u CHF, izvršila preplatu tuženoj u visini od 52.000,00 kn međutim, tek po dostavi cjelokupne dokumentacije, te izradi vještva, tužiteljica će precizirati točan iznos više uplaćenog.

Kako je predmetni kredit tužiteljica prijevremeno u cijelosti isplatila dana 01. prosinca 2009. god., to je konačnici kao posljedica promjena kamatnih stopa, a prema svojim spoznajama, tužiteljica preplatila iznos glavnog duga zbog smanjenja otplatne kvote u ukupnom iznosu od 2.000,00 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti na dan 01. prosinca 2009. god., u iznosu od 9.700,00 kn, a što je tužena također stekla bez osnove. Također, tek po dostavi cjelokupne dokumentacije te izradi vještva, tužiteljica će precizirati točan iznos više uplaćenog. Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila sudu da donese odluku kojom će tuženu na ime više uplaćenog iznosa kamata i preplaćenog tečaja valute švicarskog franka, obvezati na isplatu iznosa od 55.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa više uplaćene rate, počev od 31. siječnja 2007. god., pa do isplate.

Tužiteljica je predložila sudu da donese i odluku kojom će na ime više uplaćenog iznosa glavnog duga zbog povećanja kamatnih stopa, obvezat na isplatu iznosa od 9.700,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01. prosinca 2009. god., pa do isplate.

Tužiteljica navodi da će se točna visina tužbenog zahtjeva odrediti nakon što tužena dostavi sve potrebne podatke za određivanje visine novčane tražbine koja je predmet ovog postupka, i tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje.

U odgovoru na tužbu od 14. studenog 2022. god., tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka.

Suviše, tuženik ističe prigovor zastare i prigovor prekluzije iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

Istaknutim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva u toč. I. isplatu iznosa od ukupno 55.000,00 kn uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate na ime ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF iz Ugovora o kreditu broj 9010919190 zaključenog između tužitelja i tuženika 22.12.2005.g., u toč. II. isplatu iznosa od 9.700,00 kn na ime više uplaćenog iznosa glavnog duga te toč. III. naknadu parničnog troška.

Svoje traženje tužitelj dakle, temelji na tvrdnjama da je ništetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12, Visokog trgovačkog suda, Pž- 6632/17 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim

Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan iz razloga kako slijedi:

Tužitelj i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9010919190 dana 22.12.2005. godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 156.000,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke.

Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to: od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare.

Prije svega, predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita dana 17.02.2010.g., dakle više od devet godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Stoga se predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

Naime, odredbom članka 326.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je: Na ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je bila manjeg značaja.

Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c

Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije.

Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi.

Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi.

Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta.

Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope.

Međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi.

U navedenom se smislu citira presuda VS Revt 249/14: „Polazeći

od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“

Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u R. H. u svojim ponudama

građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.

Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija.

Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope.

Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena.

Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2005. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine,

koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika.

Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika.

Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke.

Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.

Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno.

Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava.

U tom smislu i Direktiva V. 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi: „ Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi … o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom.“

Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi V. 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti.

Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija.

Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule.

Tako odredba članak 22. ZOO-a propisuje: (1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti R. H. izračunava

na temelju cijene zlata ili tečaja valute R. H. u odnosu prema stranoj

valuti.

Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi.

Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi: „ Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“

I Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.06.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sudstava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“

Niti Vlada R. H., niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve.

Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi.

Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po JB, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim

riječima JB je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju JB akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla,

upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji.

U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa VS RH iskazana u

presudi Rev 895/2003 prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje hipoteke. „

Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima.

Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora.

Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju.

Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tako se u presudi

Županijskog suda u Puli, Gž-265/12 navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“

Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući da financijski izračun na koji se tužitelj poziva nije izrađen sukladno odredbi 251. ZPP-a, te nije razvidno kako i kojom metodologijom, kao i temeljem kojih podataka je tužitelj došao do utuženog iznosa.

U odnosu na potraživanje tužitelja nastupila je zastara obzirom da je kredit isplaćen i zatvoren još 2010. godine.

Pored navedenoga, a ako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu VS

RH, drži u cijelosti osnovanim.

Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da: Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2005. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a.

Naime, VS RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč:

a) nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava,

b) bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te c) bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07. – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava

Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a).

Zbog čega sud nije primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a koja nije derogirana posebnim zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, ostaje nejasno.

Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje.

Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev 1666/11.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012.

Prema čl. 117. st. 3. Ustava RH “sudovi sude na temelju ustava i zakona”. Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla”.

Smisao odredbe čl. 241. ZOO-a (odnosno čl. 388. ZOO/91) nije nejasan i VS RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je

Sud imao na umu smisao odredaba čl. 502. a – 502.h ZPP-a kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti čl. 241. ZOO-a.

Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba.

Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva.

Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača.

Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem spomenuo, a nije.

Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene.

Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH!

Sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je:

1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a.

Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

Na pripremnom ročištu dana 25. studenog 2022. god., tuženik navodi da ustraje u iznesenim prigovorima zastare i prekluzije iz čl. 326 st.2 ZOO-a obzirom da je predmetni ugovor o kreditu zatvoren još 17.02.2010. godine, više od 9 godina prije nego je tužitelj ustao tužbom u ovoj pravnoj stvari. Naprijed navedeno potvrđeno je i odlukom suda EU u predmetu C-567/2020, koja se dostavlja u za sud u protivnu stranku. Ujedno predlaže da se u daljnjem tijeku postupka izvede dokaz saslušanjem djelatnika banke koji je sudjelovao u zaključenju predmetnog ugovora o kreditu M. G., a sve u skladu s recentnim odlukama US RH na koje

okolnosti se tuženik pridržava prava pisano se očitovati u daljnjem toku postupka.

Tužiteljica u podnesku od 06. prosinca 2022. god., ističe kako tuženik polazi od pogrešne pretpostavke da se presude donesene u kolektivnom postupku ne bi primjenjivale na konkretan predmet. Naime, primjena predmetnih presuda nesporna je. U konkretnom slučaju radi se o ugovoru o kreditu u CHF koji je sklopljen dana 22.12.2005. , na nepošten način ugovarajući, uz valutnu klauzulu i odredbu o promjenljivoj kamatnoj stopi i to sa tuženikom , dakle ispunjeni su svi uvjeti za izravnu primjenu predmetnih presuda.

Kao bitno se ističe da pravo na obeštećenje u ugovorima o kreditu u CHF u kojima nije izvršena konverzija, a o kakvom ugovoru se radi u konkretnom slučaju, predstavlja pravomoćno utvrđeno pravo koje nije podložno bilo kakvim promjenama ni tumačenjima. Naime, tuženik svojim proizvoljnim tumačenjem želi izmijeniti pravomoćno presuđenu stvar.

Općepoznata, utvrđena i nesporna činjenica je da je pokretanjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare pojedinačnih potraživanja potrošača, a koji rok je ponovno počeo teći pravomoćnošću presude u kolektivnom postupku.

Naime, VS RH presudom broj Rev-2245/17-2 od 20.3.2018., dao je

odgovor na postavljeno revizijsko pitanje: “predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razlike između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika” . Navedena presuda donesena je povodom revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017., a kojom drugostupanjskom presudom je tuženik bio dužan isplatiti tužiteljici upravo pretplaćene iznose kamata temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu pozivom na predmet “Franak”.

Prema stajalištu VS RH , izraženom u navedenoj odluci,

pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Navedeno je VS RH utvrdio i u svojim odlukama Rev-3142/2018 i

Građanski odjel VS RH, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema iznesenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.“

Isti stav je izražen u odluci VS RH Rev - 2245/2017, a o tome

Županijski sud Split, u odluci Gž-925/2019 koja je također objavljena na stranicama VSRH-a kao sudska praksa, navodi: „…Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO).

Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. Zakona o zaštiti potrošača („NN“, broj 79/07,

dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud je zauzeo pravno shvaćanje da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“

Kao bitno se ističe da je revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a kojom je utvrđeno da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba o valutnoj kluauzuli u CHF na način kako je opisano u predmetnoj stvari, odbačena odlukom VS RH broj Rev-2221/2018 od 3.9.2019., čime

je isti potvrdio stajališta iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH.

Također, protiv gore citirane presude Vrhovnog suda RH podnesene su i ustavne tužbe od strane tuženih banaka a koje su sve odbačene.

Kao što je već detaljno opisano u tužbi, ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi također je svim pravnim sredstvima utvrđena kao ništetna i nepoštena ugovorena na način kako je opisano u predmetnoj stvari.

S obzirom da nije sporna primjena presuda u kolektivnom postupku na konkretan predmet kao i da u predmetnom ugovoru o kreditu nije izvršena konverzija u Euro kredit, te je o svim ključnim pitanjima istoga već pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu ili je pak o nekim spornim pitanjima VS R.

H. zauzeo jedinstveni stav (npr. po pitanju zastare – uvid u Rev-2245/17), to je očita osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva.

Ističe se kako je doneseno mnoštvo presuda istog činjeničnog i pravnog osnova kao i u konkretnom predmetu, a kojima je utvrđeno sve gore navedeno primjerice presuda Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-534/2021 od 3.5.2021., presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž- 941/2021 od 8.9.2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P- 3027/2019 od 12.4.2021. godine.

S obzirom na sve navedeno očito je da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan kao i da je tuženikov prigovor zastare i prekluzije u potpunosti neosnovan ali svakako tužiteljica navodi da se očituje i na ostale navode odgovora na tužbu, osporavajući iste u cijelosti.

Posebno se ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadom štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva 3 godine već se nesporno radi o zahtjevu za povratom više plaćenog na temelju stjecanja bez osnove. Naime, upravo je zahtjev za povratom plaćenog po osnovi ništetnog ugovora ili ugovorne odredbe tipičan slučaj stjecanja bez osnove s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

Kod instituta stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom osnovom, a o čemu se i radi u konkretnom slučaju.

U primjeni čl. 502.c Zakona o parničnom postupku riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj povodom kolektivne tužbe štiti. Nadalje, kada se u Zakonu govori o “naknadi štete” misli se na kompenzacijski zahtjev koji u konkretnom slučaju postavlja potrošač prema banci a koji kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije , ne samo štetu u uskom smislu riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz “kolektivne presude” u dijelu naknade štete a kada se traži vraćanje pretplaćenog da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin “naknade štete” iz navedenog članka treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe.

Uostalom, presuda iz “kolektivne parnice” , uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i vezuje druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

Također se ističe da je odlukom Ustavnog suda RH U-III-2922/2018 od 20.2.2020., odbijena ustavna tužba podnesena protiv odluke VS RH

Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. čime je US RH prihvatio sva pravna shvaćanja

VS RH o pitanju zastare u ovoj pravnoj stvari.

Upravo je navedeno shvaćanje iznio i potvrdio Općinski sud u Splitu presudom P-3027/19 od 12.4.2021. a koja prvostupanjska presuda je potvrđena presudom

Županijskog suda u Slavonskom Brodu, SS u P. broj Gž-941/2021 od

8.9.2021. godine.

Nadalje, potpuno je netočna tvrdnja tuženika da nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi koje su presudom Visokog trgovačkog suda utvrđene ništetnima, kao i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenut kolektivni spor. Izreka presude u dijelu koji se odnosi na PBZ – dioničko društvo nedvojbeno i jasno

proklamira ništavost spornih odredbi.

Nadalje se ističe kako je, suprotno navodima tuženika, nesporno da je predmetna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način na koji je ugovorena, nepoštena pa posljedično tome i ništetna. Tuženik isto osporava navodeći kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.

Ističe se kako je, upravo zbog činjenice da prije donošenja ZIDZPK 112/12 nije postojala precizna zakonska regulativa, tužena banka kao savjesni gospodarstvenik trebala prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane , potrošača (tužiteljice), te joj na valjan i njoj razumljiv način objasniti postupak formiranja kamatne stope i mijenjanja tečaja odnosno koji sve čimbenici utječu na formiranje i mijenjanje istih, kako isto ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci tužene. Nepostojanje propisa ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača.

Dakle, tužena nije postupila savjesno i pošteno budući nije pošteno koristiti ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati a kojom se dalo ovlaštenje tuženoj da mijenja obvezu tužiteljice prema odlukama tužene bez unaprijed dogovorenih preciznih kriterija. Takvo ugovaranje odredbe je nepravedno i nepošteno jer je tužena na taj način u svoj standardni unaprijed formulirani ugovor unijela promjenljivi bitan element koji je za tužiteljicu bio neizvjestan a kojeg određuje sama tužena.

U vezi s navedenim treba istaknuti kako su predmetne odredbe nepoštene i ništetne upravo u skladu sa Direktivom V. EZ 93/13 EEZ od

5.4.1993. Naime, tuženik pogrešno tumači Direktivu sebi u korist.

Također se ističe odredba čl. 3. st. 1. Direktive prema kojoj ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeru , na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka , proizašlih iz ugovora, a upravo se o takvoj ugovornoj odredbi radi u konkretnom slučaju.

Nadalje se ističe kako su Opći uvjeti poslovanja s građanima PBZ d.d. također jednostrani akt tužene na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati te je isti za tužiteljicu potpuno nerazumljiv i nejasan. Tužena nije razgovarala sa tužiteljicom niti je istu upoznala sa sadržajem Općih uvjeta niti se potrudila približiti joj za nju potpuno nepoznate financijsko-bankarske izraze i institute. Dakle, tužiteljica nije bila na valjan način upoznata sa značenjem i sadržajem Općih uvjeta.

Stoga, a u odnosu na tvrdnje tuženika kako su ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula dopuštene, ističe se kako promjenjivost kamatne stope sama za sebe nije uzrok ništavosti već način njezine promjene - jednostranom odlukom banke, te valutna klauzula sama za sebe nije nevaljana, već njezina ništavost proizlazi iz razloga što je ugovorena na nepošten način kako je to već pojašnjeno.

Štoviše, kolektivnim presudama naglašeno je da upravo kombinacija prethodna dva elementa dodatno pojačava ništavost/nepoštenost predmetnih odredbi ugovora o kreditu.

Tužiteljica ističe kako se protivi saslušanju javnog bilježnika budući je njihova uloga u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili stoga je njihovo saslušanje bespredmetno, a kako je utvrdio i VS presudom Revt-249/14 od 9.4.2015.

U odnosu na odluku suda EU u predmetu C-567/2020, a koju je tuženik predao na ročištu dana 25.11.2022., ističe se kako ista nije primjenjiva u konkretnom slučaju budući se predmetnom odlukom utvrđuje primjena Direktive 93/13 EEZ u predmetima u kojima je izvršena konverzija kredita iz CHF u Euro kredit, a svakako u istoj se ništa vezano za zastaru i prekluziju nije odlučivalo.

Iz svega navedenog jasno proizlazi osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva stoga se isto predlaže u cijelosti usvojiti.

U podnesku do 02. siječnja 2023. god., tuženik navodi da se protivi navodima iz podneska tužitelja kao neosnovanima, te ustraje u prigovoru prekluzije iz čl. 326.st.2. ZOO-a i zastare, a što je potvrđeno odlukom suda EU u predmetu C- 567/2020 koja se primjenjuje na predmetni ugovorni odnos obzirom da je riječ o Ugovoru o kreditu zaključenom prije 01.07.2013.godine.

Dakle, obzirom da je u predmetnom sporu riječ o Ugovoru o kreditu broj 9010919190 zaključenom između stranaka dana 22.12.2005.g. i zatvorenome dana

17.02.2010.g., a dana 05. svibnja 2022.g. objavljena je odluka pred sudom EU u predmetu broj C- 567/2020 po zahtjevu Općinskog građanskog suda u

Zagrebu, a vezano uz tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. godine, to se sudu ukazuje kako je sukladno navedenoj odluci utvrđeno sljedeće:

1) kako se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na (osnovne) Ugovore o kreditima primjenom ratione temporis jer je riječ o ugovorima o kreditu koji su sklopljeni prije datuma pristupanja R. H.

Uniji 01. srpnja 2013.godine.

2) polazeći od prethodnog utvrđenja, područje primjene Direktive 93/13 jesu (samo) Dodaci originalnim ugovorima o kreditu koji su zaključeni između stranaka postupaka nakon pristupanja RH EU 01. srpnja 2013.g. 3) članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

Iz odluke suda EU u predmetu C-567/2020, a koja se primjenjuje

na sporove potrošača proizašle iz kolektivne tužbe P-1401/12, nedvojbeno proizlazi kako ugovorne odredbe onih Ugovora o kreditu koji su zaključeni prije 01. srpnja 2013.g. ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredaba.

Ovo tim više što je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti isplaćen i zatvoren s danom 17.02.2010.godine.

Stoga tuženik u cijelosti ustraje u osporavanju tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja pozivom na iznesene prigovore zastare i prekluzije isticanja ništetnosti te predlaže sudu prije donošenja odluke o meritumu spora raspraviti iznesene prigovore zastare i prekluzije isticanja ništetnosti.

Na navedenu okolnost tuženik dostavlja i recentnu sudsku praksu u vidu ukidnih odluka Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-1209/22 i Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1378/22.

Predmetni Ugovor o kreditu od dana 22.12.2005.g. u cijelosti je ispunjen po ugovornim strankama još 2010. godine. Ova se nesporna činjenica ukazuje relevantnom s dva aspekta i to: obzirom na prekluziju isticanja ništetnosti u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i obzirom na vrijeme ispunjenja ugovora.

Naime, predmetni je Ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g. Zašto je to bitno, zato što je sam zakonodavac i to baš odredbom članka 19.a st. 3. ZID ZPK/15 izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili.

Imajući na umu ciljeve i svrhu ZID ZPK/15 - otklanjanje neravnoteže između potrošača, korisnika CHF kredita i banaka kao vjerovnika, te na zakonom uređeni način rasterećenja hrvatskog pravosuđa od sudskih sporova, razlozi za isključenje potrošača koji su svoje kredite otplatili i više su nego očiti. Zakonodavac je naime smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli štetu, te da između ugovornih stranaka - bivših potrošača i banaka, nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača.

Ukoliko pak između prava i obveza vjerovnika i potrošača nije postojala znatnija neravnoteža na štetu potrošača, tada nisu ispunjeni uvjeti nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačkog ugovora, u konkretnom slučaju odredbi koje se tiču o promjenjive kamatne stope i zbog toga iste nisu nepoštene.

Većina ugovora o CHF kreditu koji su otplaćeni do stupanja na snagu ZID ZPK/15, kao što je i predmetni, su bili kratkoročni, u pravilu nenamjenski i krediti za automobile, što upućuje na zaključak da do neprimjerenog rasta kamatne stope nije niti došlo prije nego što su oni realizirani. Sukladno tome, nije jasno kako bi se ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u tim ugovorima trebale smatrati ništetnima, ako nije postojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Ne samo da je Zakonom izrijekom određeno isključenje iz konverzije potrošača koji su svoje obveze iz ugovora o CHF kreditu ispunili, već isto rezultira i daljnjom posljedicom koja se svodi na isključenje primjene Direktive 93/13/EEZ.

S obzirom na to da Direktiva 93/13/EEZ u čl. 2. st. 1. propisuje da ugovorne odredbe koje su odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba ne podliježu odredbama Direktive, treba se zapitati bi li zaštitu prema odredbama Direktive 93/13/EEZ trebalo pružiti onima koje je ZID ZPK/15 izrijekom isključio, jer je očigledno smatrao da im posebna zaštita, a ni konverzijom ugovora o kreditu, nije potrebna.

Tako je u pojedinim slučajevima dovoljno utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu određenih zakonskih odredbi na određenu vrstu potrošačkog ugovora dok je u drugima potrebno provesti iscrpnu analizu, jer o tome ovisiti hoće li sud uopće provoditi test nepoštenosti ugovorne odredbe ili će odbiti tužbeni zahtjev jer osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole.

Polazeći od toga da je ZID ZPK/15 izrijekom isključio mogućnost provedbe konverzije za potrošače koje su ugovor o kreditu u CHF-u isplatili, očigledno je smatrao da toj grupi potrošača nije potrebno pružiti posebnu zaštitu radi otklanjanja neravnoteže u njihovim odnosima, jer ona nije ni nastala.

Slijedom navedenog, nacionalni bi sud primjenom čl. 2. st. 1. Direktive 93/13/EEZ trebao utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu određenih zakonskih odredbi na određenu vrstu potrošačkog ugovora te odbiti tužbeni zahtjev jer osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole.

Pravni odnos koji je između tužitelja i tuženika zasnovan zaključenjem Ugovora o kreditu br. 9010919190 od dana 22.12.2005.g., u cijelosti je ispunjen od strane obje ugovorne strane (kako Banke kao Kreditora tako i tužitelja kao korisnika kredita), što je u konačnici rezultiralo zatvaranjem istoga s danom 17.02.2010.godine.

Odredbom čl. 326. ZOO-a propisano je: (1) Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. (2) Ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati.

Jedno od temeljnih načela obveznog prava u našem pravnom sustavu jest „Pacta sunt servanda“ sukladno kojemu je ugovore potrebno održati na snazi kada je god to moguće.

Navedeno načelo odražava duh obveznopravnih odnosa u našem pravnom sustavu i na direktan ili indirektan način je implementiran u nizu instituta ZOO-a, kao kod primjerice prava vjerovnika na raskid ugovora kojim se zahtijeva da se dužniku prvotno ponudi mogućnost na naknadno ispunjenje ugovora u razumnom roku prije prava na raskid (čl. 362.st.2), predviđena je mogućnost konverzije ugovora (čl. 325.), djelomične ništetnosti koja za sobom ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti (čl. 324.), naknadne konvalidacije ako su stranke ispunile obveze koje iz njega proizlaze u cijelosti ili pretežitom dijelu (čl. 294.) i dr.

Drugim riječima, prekluzija iz čl. 326.st.2. ZOO-a usmjerena je na pitanje opravdanosti naknadnog isticanja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora ili pak ugovora u cijelosti nakon što je isti u cijelosti ispunjen od strane svih ugovornih strana, a da je pri tome uzrok ništetnosti zabrana manjeg značenja.

Naime, u odluci VS RH posl.br. Rev 3010/1994

od 08.10.1998. godine izneseno je pravno shvaćanje da zabranu manjeg značaja u smislu odredbe članka 107. ZOO-a (sada članak 326. ZOO-a) predstavlja zabrana čija svrha ide za zaštitom nekih pojedinačnih interesa ugovornih stranaka, a ne i zabrana čiji se cilj tiče zaštite javnih interesa.

Nesporno je kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/12 od 04.07.2013.g., pružena samo apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača.

Postoji znatna razlika između potrošača koji su zaključivali ugovore o kreditu u razdoblju obuhvaćenom presudom P-1401/12, modalitetima otplate, namjeni zaključenja ugovora, sredstvima osiguranja, vremenu otplate i dr.

Drugim riječima, na svakom je potrošaču da u okvirima zasebne parnice ostvari svoj interes, a koji interes je nesumnjivo pojedinačan i odnosi se samo na konkretan ugovorni odnos s tuženikom s osnova Ugovora o kreditu od dana 22.12.2005.godine.

Tuženik u ovom sporu jest potrošač koji je predmetni kredit u cijelosti vratio, a odredba čl. 326.st.2. ZOO-a i prekluzija sadržana u istome usmjerena je na pitanje svrsishodnosti naknadnog isticanja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora ili ugovora u cijelosti nakon što je ugovor u cijelosti ispunjen, a zabrana je bila manjeg značenja (usmjerena na ostvarenje pojedinačnog interesa ugovornih strana).

Tuženik stoga postavlja pitanje opravdanosti „rušenja“ načela prema kojemu se ugovori trebaju održati na snazi kada je god to moguće („Pacta sunt servanda“) i prekluzije iz čl. 326.st.2. ZOO-a uvažavajući da tužitelj ovim postupkom nastoji ostvariti pojedinačni interes koji predstavlja zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326.st.2. ZOO-a (prema VSRH), a koja ga prekludira u isticanju ništetnosti ugovora koji je u cijelosti ispunjen i zatvoren čak sedam godina prije podnošenja tužbe tužitelja.

Stoga, tuženik predlaže, kao uvodno, da sud prvotno raspravi iznesene prigovore zastare i prekluzije iz čl. 326.st.2. ZOO-a, prije odluke o meritumu spora, obzirom da se postavlja pitanje opravdanosti „rušenja“ načela prema kojemu se ugovori trebaju održati na snazi kada je god to moguće i prekluzije iz čl. 326.st.2. ZOO-a, jer tužitelj ovim postupkom nastoji ostvariti pojedinačni interes koji predstavlja zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326.st.2. ZOO-a (prema dostavljenoj praksi VSRH), a koja ga prekludira u isticanju ništetnosti ugovora koji je u cijelosti ispunjen prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Tužiteljica u podnesku od 23. siječnja 2023. god., navodi da su istaknuti prigovori tuženika u cijelosti su neosnovani.

Prvenstveno je potrebno za istaknuti kako odluka suda EU u predmetu C- 567/2020, a na koju odluku se tuženik poziva, nije od značaja u konkretnom postupku. Naime, predmet navedene odluke je primjena Direktive 93/13 EEZ u predmetima u kojima je izvršena konverzija kredita iz CHF u Euro kredit , a nesporno je da u konkretnom predmetu odnosno kreditu nije izvršena konverzija. Ujedno u navedenoj odluci suda EU ni jedna točka raspravljanja ni odlučivanja ne odnosi se na institut zastare ili prekluzije, a svaki suprotan zaključak tuženika predstavlja njegovo proizvoljno i pogrešno tumačenje.

Iako je odluka suda EU irelevantna za konkretan slučaj, svakako se ističe kako tuženik istu pogrešno tumači. Tuženik proizvoljno zaključuje da bi iz navedene odluke proizlazilo da ugovorne odredbe onih Ugovora o kreditu koji su zaključeni prije 1.srpnja 2013. ne bi mogle biti predmetom kontrole niti da bi sud bio ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredaba. Naime, je li neka odredba nepoštena pa time i ništetna ne ovisi o Direktivi 93/13 EEZ i njezinoj primjeni budući je nepoštenost i ništetnost regulirana i hrvatskim zakonodavstvom.

Dakle, odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu, nepoštene su i ništetne bez obzira na Direktivu 93/13 EEZ.

Sud EU je u predmetnoj odluci utvrdio da je na nacionalnom sudu da u predmetima u kojima je izvršena konverzija odluči o pravu potrošača na potpuno obeštećenje temeljem od strane banaka stečenih iznosa bez osnove.

Dakle, sud EU u predmetnoj odluci nije odlučivao o zastari ni o prekluziji, a ni o ugovorima o kreditu u kojima nije izvršena konverzija. Štoviše, kao što je već obrazloženo u podnesku tužiteljice od 5.12.2022., pravo na obeštećenje u ugovorima o kreditu u CHF u kojima nije izvršena konverzija, a o kakvom ugovoru se radi u konkretnom slučaju, predstavlja pravomoćno utvrđeno pravo kao i pitanje zastare i prekluzije.

Nadalje, tuženik također pogrešno tumači odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ZID ZPK 15 ), odnosno točnije odredbe članka 19 a istoga. Naime, navedena odredba unijeta je u navedeni Zakon upravo radi izvršenja konverzije iz kredita u CHF u kredit u Euro stoga je logično da se predmetna izmjena ne odnosi na one kredite koji su do stupanja na snagu predmetne izmjene isplaćeni. Navedeno bi predstavljalo nemoguću činidbu jer kako provesti konverziju u kreditu koji je isplaćen.

Predmetna izmjena na bilo koji način nije ni regulirala, a pogotovo nije isključila ostvarenje prava na zaštitu potrošača koji su svoje kredite isplatiti. Takvo uređenje bi bilo nezakonito i protuustavno.

Stoga primjena predmetne izmjene nije od bilokakvog značaja za konkretan slučaj.

Tuženik prigovor prekluzije temelji na čl. 326 ZOO u kojem se navodi da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Međutim, tuženik pogrešno navodi da bi se u konkretnom slučaju radilo o zabrani manjeg značaja. Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbama o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a koje odredbe predstavljaju bitne sastojke predmetnog ugovora o kreditu. Stoga ako su uzrok ništetnosti nepošteno ugovorene predmetne odredbe to zabrana ugovaranja nepoštenih odredbi zasigurno ne može predstavljati zabranu manjeg značenja. Bez odredbi o kamatnoj stopi i iznosu novčanih sredstava koji se stavlja na raspolaganje ugovor o kreditu ne može ni biti sklopljen, a ukoliko bi isti bio sklopljen, ne može proizvoditi učinke.

Sukladno navedenom, ne može se primijeniti načelo da je ugovore potrebno održati na snazi kada je to moguće, a na koje načelo se poziva tuženik, budući se ne radi o manjem nedostatku ili zabrani manjeg značenja ili o odredbi bez koje ugovor može opstati.

Gore opisano utvrđeno je odlukom Ustavnog suda RH broj U-III/1085/2021 od 18.5.2022., kojom je odbačena ustavna tužba podnositeljice R. A.

d.d., Z., u identičnom činjeničnom i pravnom sporu kao što je i konkretni. U navedenoj odluci Ustavni sud odbacio je prigovor podnositeljice da se radi o zabrani manjeg značenja koja bi isključila pravo potrošača da se poziva na ništetnost ako je ugovor ispunjen. Ustavni sud iznosi svoje shvaćanje da okolnost što je ugovor ispunjen ne sprječava potrošača da traži povrat onoga što je stečeno na temelju nepoštenih odnosno ništetnih odredbi.

“U tom kontekstu, a u odnosu na prigovor o navodno proizvoljnoj (arbitrarnoj) primjeni prava na podnositeljičin prigovor o tome da je u konkretnom slučaju posrijedi zabrana manjeg značenja koja bi isključila pravo potrošača da se poziva na ništetnost ako je ugovor ispunjen, Ustavni sud napominje da navedena okolnost ne sprječava potrošača zahtijevati povrat onoga što je stečeno na temelju nepoštenih ( ništetnih ) odredaba potrošačkog ugovra jer je smisao njegove zaštite omogućiti mu vraćanje u situaciju u kojoj bi bio da takve odredbne nisu bile ugovorene.“

Ujedno, navedenom odlukom odbačen je i prigovor zastare, kao i Odlukom Ustavnog suda RH broj U-III/4223/2021 od 1.12.2021.

Nadalje, Rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1209/2022 od 21.11.2022. kao i Rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-1378/2022 od 20.10.2022., a koje tuženik dostavlja, predmeti su vraćeni prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje zbog propusta odlučiti o iznesenim prigovorima tuženika, dakle zbog procesnih razloga. Štoviše u Rješenju Županijskog suda u Splitu broj Gž- 1378/2022 od 20.10.2022., Sud utvrđuje kako nije došlo do zastare potraživanja tužitelja, te se citira dio presude u kojem se isto utvrđuje :

“Što se pak tiče prigovora zastare prema shvaćanju GO VS RH broj SU-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.: “Ako je ništetnost

ustanovljena , kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne tužbe potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnih istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u koje se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

Slijedom svega navedenog, očito je da su prigovori zastare i prekluzije koje ističe tuženik neosnovani, te da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, te ga se kao takvoga predlaže i usvojiti.

Stalni sudski vještak za financije i računovodstvo M. G. dipl. oec. i ovlašteni revizor u vještvu od 28. veljače 2023. god., navodi da mu je u parničnom predmetu broj P-3246/2019, Općinskog suda u Splitu, tužiteljice D. B. iz

S., koju zastupa ZOU E. K.-B. & M. B.

P., S., protiv tuženice PBZ d.d., Z., koju zastupa OD M., B. & V. d.o.o., S., naloženo izvesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

Za potrebe provođenja traženog vještačenja dostavljen mu je spis predmeta s odgovarajućom dokumentacijom.

Rješenjem Suda od 01.02.2023. godine, odlučeno je izvesti dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem u svrhu utvrđenja visine predmetnog potraživanja, sve po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo.

Iz tužbe tužiteljice (točka V. i VI.) razvidno je da tužiteljica ističe, odnosno predlaže da se provede vještačenje na okolnosti preplate tužiteljice tuženici po osnovi anuiteta, odnosno ugovornih kamata, tečaja i glavnice predmetnog kredita.

U prvom otplatnom planu (točka 3. popisa dokumentacije) iskazano je dospijeće prvog anuiteta 31.07.2006. godine.

Iz pregleda uplata po kreditu od 18.10.2022. godine (točka 4. popisa dokumentacije) razvidno je da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti 07.12.2009. godine.

Prema tome, utuženo razdoblje je od 31.07.2006. do 07.12.2009. godine.

Nadalje, ovo vještačenje proveo je na temelju dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i to kako slijedi:

1. Tužba tužiteljice od 11.06.2019. godine (list 1.-6. spisa).

2. Ugovor o kreditu broj: 9010919190 od 22.12.2005. godine (list 8.-12. spisa).

3. Prvi otplatni plan koji je sastavni dio Ugovora o kreditu (list 76.-79. spisa).

4. Pregled uplata po kreditu na dan 18.10.2022. godine (list 64.-65. spisa).

5. Knjigovodstvena kartica od 18.10.2022. godine (list 80.-89. spisa).

Vještak je potom sačinio tablični pregled razlike anuiteta iskazanih u kunama i eurima za razdoblje od 31.07.2006. do 07.12.2009. godine, odnosno do dana otplate navedenog kredita u cijelosti.

Potom navodi da je u naslovu, zaglavlju, stupcima i redovima gornje tablice pojasnio na što se navedeni podaci odnose, od čega se sastoje i temeljem koje dokumentacije su iskazani:

- U stupcima 3. i 6. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su plaćeni tuženici.

- U stupcima 7. i 9. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su trebali biti plaćeni tuženici u predmetnom razdoblju, sve na temelju spomenutog Ugovora o kreditu.

- Nadalje, u stupcu 10. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u CHF, koje razlike zapravo predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta kamatnih stopa, korigiranih za razlike smanjene glavnice u svakom anuitetu za to isto razdoblje (red 1. do 42.), te dio razlike glavnice (red 43.).

- U stupcu 11. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata, glavnice i tečajnih razlika, sve kako je to zorno iskazano u gornjoj tablici.

- U stupcu 11.a navedene tablice iskazao je razlike u eurima na način da sam razlike anuiteta iz stupca 11. iskazanih u kunama preračunao u eure po navedenom fiksnom tečaju za konverziju, sve kako je to iskazano u zaglavlju spomenute tablice.

Slijedom navedenog, vještak je mišljenja da je na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja mi je bila na raspolaganju i podataka navedenih u gornjoj tablici, iskazao razlike anuiteta, u kojima su sadržane razlike ugovornih kamata, tečaja i glavnice prijevremenog otplaćenog kredita, za razdoblje od 31.07.2006. do 07.12.2009. godine, tj. do dana otplate navedenog kredita u cijelosti, u ukupnom iznosu od 53.303,11 kuna (stupac 11., red ukupno), a što u protuvrijednosti eura iznosi, preračunano po spomenutom fiksnom tečaju za konverziju, 7.074,54 eura (stupac 11.a, red ukupno).

Tužiteljica u podnesku do 16. ožujka 2023. god. navodi da sukladno izrađenom vještvu od strane stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo M. G. od 28.2.2023., u predmetnoj pravnoj stvari, te sukladno izmjeni čl. 29

Zakona o obveznim odnosima ( NN 114/2022 ) uređuje tužbeni zahtjev. Tužiteljica je stoga, smanjila tužbeni zahtjev, te predložila sudu da donese odluku pobliže opisnu u izreci presude.

U podnesku od 28. ožujka 2023. god., tuženik navodi da prigovara nalazu i mišljenju sudskog vještaka gosp. M. G. od 28.02.2023.g. i to u dijelu u kojem vještak koristi pogrešan početni tečaj. Iz knjigovodstvene dokumentacije je jasno vidljivo da je kredit korišten 29. prosinca 2005. godine, a ne 30. lipnja kako to navodi vještak. Zbog značajne razlike u tečajevima vještak u svom nalazu u Tablici br. 1 utvrđuje gotovo 2.350,00 EUR veću razliku anuiteta od stvarne, prema internom obračunu tuženika.

Stoga se prvenstveno predlaže sudu pozvati imenovanog vještaka na izradu dopune nalaza i mišljenja radi očitovanja na iskazane prigovore od strane tuženika.

Svakako, u preostalom dijelu tuženik ustraje dosadašnjim navodima, predlaže da sud raspravi iznesene prigovore zastare i prekluzije iz čl. 326.st.2. ZOO-a, prije odluke o meritumu spora, obzirom da se postavlja pitanje opravdanosti „rušenja“ načela prema kojemu se ugovori trebaju održati na snazi kada je god to moguće i prekluzije iz čl. 326.st.2. ZOO-a, jer tužitelj ovim postupkom nastoji ostvariti pojedinačni interes koji predstavlja zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326.st.2. ZOO-a (prema dostavljenoj praksi VSRH), a koja ga prekludira u isticanju ništetnosti ugovora koji je u cijelosti ispunjen prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.

U odnosu na podnesak tužiteljice od dana 13.03.2023.g., kojim je ista uredila tužbeni zahtjev na način da sada potražuje isplatu iznosa od 7.074,54 EUR/ 53.303,11 kn uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačne mjesečne iznose počev od 30.09.2006. g. pa do isplate, tuženik ističe kako je navedenim podneskom tužiteljica djelomično povukla tužbu i to dijelom u toč.

I. petita tužbe i u cijelosti toč. II. petita tužbe, kojem djelomičnom povlačenju se ista ne protivi međutim potražuje razmjeran iznos troškova postupka sukladno uspjehu stranaka u sporu prema čl. 154.st.2. ZPP-a.

Stalni sudski vještak za financije i računovodstvo M. G. dipl. oec. i ovlašteni revizor u dopunskom vještvu od 07. travnja 2023. god., navodi da mu je u parničnom predmetu broj P-3246/2019, Općinskog suda u Splitu, tužiteljice D.

B. iz S., koju zastupa ZOU E. K.-B. & M.

B. P., S., protiv tuženice PBZ d.d., Z.,

koju zastupa OD M., B. & V. d.o.o.,

S., naloženo izvesti dopunsko financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

Za potrebe provođenja dopunskog vještačenja dostavljen mi je spis predmeta s odgovarajućom dokumentacijom.

Rješenjem Suda od 30.03.2023. godine, odlučeno je izvesti dokaz dopunom vještva od 28.02.2023. godine od strane stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo na okolnosti prigovora na vještvo iz podneska tuženice od 28.03.2023. godine.

Iz navedenog podneska tuženice razvidno je da ista (točka I.) prigovora u dijelu u kojem je vještak koristio pogrešan početni tečaj.

Nadalje, tuženica navodi da je iz knjigovodstvene dokumentacije jasno vidljivo da je kredit korišten 29.12.2005. godine, a ne 30. lipnja 2006. godine, kako to navodi vještak…

U odnosu na navedene prigovore tuženice, daje mišljenje da je prilikom izrade predmetnog vještva kao početni srednji tečaj CHF-a uzeo na dan 30.06.2006. godine iz razloga što u knjigovodstvenoj kartici tuženice od 18.10.2022. godine, stranica 1., konto: 514006000 (list 80. spisa), stoji da je dana 30.06.2006. godine isplaćen iznos od ukupno 156.000,00 CHF kredita (stupac isplata/duguje), tj. iznos koji odgovara iznosu kredita iskazanog u točki 1. Ugovora o kreditu od 22.12.2005. godine.

Nadalje, tuženica u svom podnesku od 28.03.2023. godine (točka I.) navodi da je iz dokumentacije jasno vidljivo da je kredit korišten 29.12.2005. godine, a ne 30.06.2006. godine kako je to vještak iskazao, pa temeljem toga tuženica predlaže da se kao početni tečaj CHF uzme tečaj na dan 29.12.2005. godine.

U navedenoj knjigovodstvenoj kartici, stranica 8.,konto: 514003000 (list 87. spisa), stupac isplata/duguje, stoji da je dana 29.12.2005. isplaćen iznos od 62.310,00 CHF, 03.03.2006. isplaćen je iznos od 51.610,35 CHF i 21.6.2006. godine isplaćen je iznos od 42.079,65 CHF, odnosno sveukupno od 156.000,00 CHF, te da je navedeni ukupni iznos prenesen dana 30.06.2006. godine na potraživanja (stupac uplata/potražuje).

Dakle, iz navedenih podataka razvidno je da cjelokupni iznos kredita nije isplaćen (korišten) 29.12.2005. godine, kako to neutemeljeno ističe tuženica.

Prema tome, iz navedenih podataka razvidno je da je tuženica iskazala datum 30.06.2006. godine kao jedinstveni dan početka korištenja predmetnog kredita.

Nadalje, kako mu je Sud svojim rješenjem od 30.03.2023. godine naložio da izvede dokaz dopunom vještva od 28.02.2023. godine na okolnosti prigovora na vještvo iz podneska tuženice od 28.03.2023. godine, to ovom prilikom ističe da je u donjem dijelu ovog dopunskog vještva iskazao obračun razlike anuiteta tužitelja u kunama i eurima, sve polazeći od srednjeg tečaja tuženice CHF/kuna na dan 29.12.2005. godine, a kako je to tuženica tražila u navedenom svom podnesku.

Vještak nadalje navodi da je u prvom otplatnom planu (točka 3. popisa dokumentacije) iskazano dospijeće prvog anuiteta 31.07.2006. godine.