Broj:10.P-671/2021-25
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. F. iz O., OIB, zastupanog po punomoćniku T. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika P. B. Z. d.d. iz Z., OIB, zastupanog po punomoćnici Ž. L., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 21. rujna 2023., a u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika T. B., odvjetnika iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika M. Š., odvjetnika u O. društvu O. i R. iz O., nakon donošenja i objave dana 26. listopada 2023.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9010552628 zaključenog između tužitelja J. F. kao korisnika kredita i tuženika P. b. Z. d.d. Z., kao kreditora dana 19. svibnja 2005., koji je potvrđen kod javnog bilježnika D. D. dana 20. svibnja 2005., pod brojem OU-572/2005, a koja u članku 1. glasi: „...koji odgovara protuvrijednosti od...CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“; u članku 4. glasi: „...po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita...“; u članku 6. glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“; u članku 7. stavak 2. glasi: „..plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“; u članku 12. stavak 8. glasi: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d., s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune...“; a u članku 12. stavak 9. glasi: „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“.
II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 2.980,13 eura/22.453,79
kuna[1]
(slovima:
dvijetisućedesvetstoosamdeseteuraitrinaestcenti/dvadesetdvijetisuće
četiristopedesettrikuneisedamdesetdevetlipa), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008., po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008., do 31. srpnja 2015., po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023., po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na:
- iznos od 25,20 EUR/189,88 kn od 01.01.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 120,05 EUR/904,68 kn od 01.01.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 401,91 EUR/3.028,39 kn od 01.01.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 629,06 EUR/4.739,47 kn od 01.01.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 599,00 EUR/4.513,11 kn od 01.01.2014. god. pa sve do isplate;
- iznos od 586,41 EUR/4.418,29 kn od 01.01.2015. god. pa sve do isplate;
- iznos od 618,50 EUR/4.660,20 kn od 01.01.2016. god. pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.
III/ U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 31,75 eura/239,00 kuna, od 1. siječnja 2006., pa sve do isplate i iznosa od 59,95 eura/451,61 kuna, od 1. siječnja 2007., pa sve do isplate, zajedno s pripadajućim kamatama, se odbija.
IV/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.552,83 eura/11.699,80 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
V/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška tužitelj se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je dana 19. svibnja 2005., s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9010552628, koji je potvrđen kod javnog bilježnika D. D. iz O., dana 20. svibnja 2005., pod brojem OU- 572/2005, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.000,00 CHF, prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, s rokom otplate od 120 mjeseci, s tim da su početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili 247,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti od oko 1.150,00 kuna, no tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kune povećavali te su tijekom otplate kredita u dijelu razdoblja iznosili čak i preko 1.600,00 kuna. Pored iznosa glavnice od 23.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno članku 4. navedenog ugovora, bio dužan tuženiku platiti redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci tuženika, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 5,35% godišnje. Također jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Predmetni kredit je otplaćen u cijelosti. Tužitelj od tuženika nije zaprimio zatraženi prijepis knjigovodstvene kartice iz koje bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta u kunama se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, već mu je tuženik dostavio odvojena izlistanja iz kojih se ne vide svi podaci pa iz tog razloga tužitelj nije u mogućnosti postaviti točno određen tužbeni zahtjev, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno na temelju znanih mu podataka. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda, broj Pž-7129/13- 4, od 13. lipnja 2014., u t. II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih ovdje tuženik P. b. Z. d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. I/ potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da između ostalih ovdje tuženik Privredna banka Zagreb d.d., u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, a sve to u svezi i s člankom 1111., člankom 1115. i člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima. Također člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za tužbe iz članka 502. a., stavak 1. ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i članak 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), u kojoj se navodi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (sada članak 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15)). Kako je tužitelj laik i ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu to će tužitelj specificirati tužbeni zahtjev sukladno odredbi članka 186. b. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, a nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju. Posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, gdje je de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoren anuitet u kunskoj protuvrijednosti po onom tečaju kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnog plana, odnosno da je početno ugovoren anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem svih plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike, te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno s pripadajućim kamatama.
2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, navodeći da iz svih zakona koji uređuju poslovanje banke kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, direktive EU 2008/48, koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, direktive 93/13, te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda RH jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u predmetnom Ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Niti jedna od promjenjivih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, a u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula te je očito kako je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima kao i načelima Hrvatskog pravnog poretka te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije prilikom mijenjanja kamatne stope. Predmetni ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta i isti je odraz stvarne volje ugovornih strana, a tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke kao i javnog bilježnika iz čega se može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo, te da su mu ugovorne odredbe te prava i obveze bile jasne. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama ili mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Pored svega navedenog tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na sve potraživane iznose. Tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/2013, s obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što iz iste ni na koji način ne proizlazi, budući sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi već da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi no istom presudom nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretni individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu Izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim Ugovorima o kreditu, na način da definira parametre promjenjivosti ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Predlaže saslušanje osobnog bankara L. D.. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.
3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj u cijelosti osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu. Tuženik negira činjenična i pravna utvrđenja VTS-a iz pravomoćne presude broj Pž-7129/2013-4, te Pž-6632/2017-10, a sve to ignorirajući Direktivu vijeća EZ 93/2013 EEZ, iako su pomenute presude neprijeporno jasne, sukladno Direktivi je i utvrđena ništetnost odredbe ugovora kojim je jednostrano mijenjana kamatna stopa kao i ništetnost valutne klauzule u CHF. Direktiva vijeća EZ 93/2013 EEZ, od 5. travnja 1993., je obvezujuća za RH kao člana EU, a koja je među ostalim implementirana i u Zakon o zaštiti potrošača u članku 49. i članku 50., a na koji se poziva i Vrhovni sud RH u svojoj revizijskoj odluci Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015. Tužitelj smatra kako je jedina logična posljedica spomenutog pravnog utvrđenja VTS-a kako sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju građana te valutna klauzula u CHF nije niti bila ugovorena, a na što jasno upućuje i članak 323. Zakona o obveznim odnosima, kao i odredba članka 87. Zakona o zaštiti potrošača/03, tj. članka 102. ZZP-a. Tužitelj niti na koji način ne zahtjeva utvrđenje da je kamata u članku 4. ugovora fiksna, a to što bi usvajanjem t. I/tužbenog zahtjeva imalo za posljedicu kamatnu stopu od 5,35% tijekom cijelog trajanja ugovora o kreditu, to je samo posljedica neodredivosti i neodređenosti cijene ovog ugovora što je suprotno članku 269. i članku 272. ZOO-a, a što je krivnja tuženika, uzevši u obzir i članak 320. Zakona o obveznim odnosima, o tumačenju ugovora, kao i pravomoćnost odluke VTS-a o kolektivnoj tužbi i stav VSRH u reviziji u istom predmetu. U odnosu na prigovor zastare, tužitelj isti smatra neosnovanim, navodeći kako zastarni rok od pet godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava teče od 14. lipnja 2014. (presuda VTS broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014.), a pri tome su isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Isto se primjenjuje na ništetnost valutne klauzule odnosno zastarni rok od 5 godina ponovo počinje teći tek od dana donošenja presude broj Pž- 6632/2017-10, tj. od 14. lipnja 2018.
4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u preslik Ugovora o kreditu broj 9010552628, od 19. svibnja 2005; otplatna tablica od 19. svibnja 2005.; pregled uplata, plan otplate od 4. svibnja 2021. i knjigovodstvena kartica; sudsku praksu; Opće uvjete poslovanja tuženika s građanima; Direktivu vijeća EZ 93/2013 EEZ, od 5. travnja 1993., odredbe iz članka 3. stavak 3.; Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015.; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku D. C. d.o.o. iz O., izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 10. siječnja 2023..
5. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke utvrđeno je da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 19. svibnja 2005., sklopili Ugovor o kreditu broj 9010552628, koji je potvrđen po javnom bilježniku dana 20. svibnja 2005., na iznos od 23.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita je 120 mjeseci, a visina kamatne stope prilikom zaključenja ugovora iznosi 5,35% godišnje, koja je ugovorena kao promjenjiva kamatna stopa, a visina anuiteta 247,90 CHF mjesečno, uz napomenu da je zadnji anuitet iznosio 248,55 CHF. Na listovima 6.-8. spisa se nalazi prvi otplatni plan, tj. Otplatna tablica, u kojem je tuženik naveo da je isplata kredita bila 19. svibnja 2005., iako je iz dokumentacije vidljivo da je ugovor ovjeren 20. svibnja 2005. Tečaj CHF u odnosu na kunu na dan 19. svibnja 2005., je iznosio 4,739367 kuna za 1 CHF, pa je posljedično visina anuiteta 1.174,89 kuna mjesečno, odnosno zadnji anuitet iznosi 1.177,97 kuna. Kamatna stopa se mijenjala na način da je od 08/2007 iznosila 5,75% godišnje, od 02/2008 iznosila 6,50% godišnje, od 11/2010 iznosila 6,15% godišnje, od 05/2011 iznosila 5,90% godišnje, od 08/2011 iznosila 5,65% godišnje, a od 01/14 iznosila 3,23% godišnje. Na listovima 23.-47. spisa se nalazi analitička kartica za predmetni kredit. Iz navedene dokumentacije je izvršen izračun tečajne razlike i to kao razlike između pozitivne i negativne tečajne razlike kada je tečaj bio manji od početnog slijedom čega tečajna razlika iznosi 22.480,17 kuna ili 2.983,63 eura. Tečajna razlika u 2005. iznosi više plaćeno 31,75 eura/239,00 kuna, u 2006. iznosi više plaćeno 59,95 eura/451,61 kuna, u 2007. iznosi manje plaćeno 27,03 eura/203,57 kuna, u 2008. iznosi manje plaćeno 61,17 eura/460,89 kuna, u 2009. je više plaćeno 25,20 eura/189,88 kuna, u 2010. je više plaćeno 120,05 eura/904,68 kuna, u 2011. je više plaćeno 401,91 eura/3.028,39 kuna, u 2012. je više plaćeno 629,06 eura/4.739,47 kuna, u 2013. je više plaćeno 599,00 eura/4.513,11 kuna, u 2014. je više plaćeno 586,41 eura/4.418,29 kuna, u 2015. je više plaćeno 618,50 eura/4.660,20 kuna, odnosno sveukupno je više plaćeno 2.983,63 eura/22.480,17 kuna, u navedenom periodu, s tim da su navedeni iznosi kao više ili manje plaćeni taksativno navedeni u tablicama po mjesecima i godinama.
6. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka, pod II/tužbenog zahtjeva na način da od tuženika potražuje samo pozitivne razlike tečaja iz tablice na strani broj 3., u iznosu od 3.071,83 eura/23.144,70 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
7. Tuženik po punomoćniku u cijelosti osporava nalaz i mišljenje vještaka, obzirom da je isti utemeljen na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, jer to nije bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik predlaže da se izvrši dopuna vještačenja te da vještak utvrdi kolika bi bila kamatna stopa s obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita.
8. Sud je odbio prijedlog punomoćnika tuženika za provođenjem dopunskog vještačenja na predložene okolnosti, a tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka osobnog bankara L. D..
9. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen, a primjedbe punomoćnika tuženika su pravne prirode, te isti nije imao primjedbi na matematički izračun.
10. Prigovor zastare sud smatra djelomično osnovanim u odnosu na potraživanje tužitelja za isplatom iznosa od 31,75 eura/239,00 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od 1. siječnja 2006., do isplate, i za iznos od 59,95 eura/451,61 kunu, s pripadajućim kamatama od dospijeća 1. siječnja 2007., pa do isplate, budući je za navedene iznose nastupila zastara, stoga odluka kao pod III/izreke presude. Dok je u preostalom dijelu prigovor zastare neosnovan, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 7129/13-4, od 13. lipnja 2014., u t. II/izreke presude, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da između ostalih tuženik P. b. Z. d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.
11. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.
12. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
14. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
15. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.
16. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
17. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Rev-249/14-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
18. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
19. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita broj 9010552628, sklopljenog dana 19. svibnja 2005., s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu na iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, na rok vraćanja od 120 mjeseci, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 5,35% godišnje, koja se mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 247,90 CHF, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno od početnih 1.174,89 kuna mjesečno tijekom otplate su iznosili i preko 1.600,00 kuna mjesečno. Srednji tečaj kreditora za CHF na dan plasmana kredita iznosio je 4,739367 kuna za 1 CHF, a kredit je u cijelosti otplaćen u srpnju 2015. godine.
20. Iako tuženik navodi da su mediji i HNB upozoravali javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je HNB napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz CHF, uslijed čega je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, međutim tuženik nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF.
21. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF te je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.
22. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi iz članka 1., 4., 6., 7. stavak 2., članka 12. stavak 8. i 9. Ugovora o kreditu broj 9010552628, sklopljenog dana 19. svibnja 2005., između tužitelja i tuženika, pobliže opisan pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.
23. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 1111., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 2.980,13 eura/22.453,79 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod II/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita u srpnju 2015., a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a odnosi se na pozitivne tečajne razlike, stoga odluka kao pod II/izreke presude.
24. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15).
25. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.
26. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 199,08 eura/1.500,00 kuna, sastav obrazloženih podnesaka od 12. listopada 2021., 27. veljače 2023., u iznosu od 199,08 eura/1.500,00 kuna za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 19. rujna 2021., i 21. rujna 2023., u iznosu od 199,08 eura/1.500,00 kuna za svako ročište, na koje iznose je obračunat PDV od 25% u ukupnom iznosu od 248,85 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 43,13 eura/325,00 kuna, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.552,83 eura/11.699,80 kuna, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.
27. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 10. lipnja 2021., 11. srpnja 2022., 26. rujna 2022., 2. studenog 2022., i 26. svibnja 2023., u iznosu od 49,77 eura za svaki podnesak, uz pripadajući PDV od 25%, budući je isti nepotreban trošak, kao ni trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 77,11 eura, budući tužitelj navedeni trošak nije platio, a isti je oslobođen plaćanja sudske pristojbe, a Zakonom o izmjenama zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23) člankom 11. stavak 1. točka 20. propisano je da su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, stoga odluka kao pod V/izreke presude.
Osijek, 26. listopada 2023.
S U D A C:
LIDIJA ŠMIT
POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
DOSTAVITI:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
