REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 2144/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari po tužbi tužiteljice S. B., OIB: ..., s prebivalištem u Republici Hrvatskoj u B., te s boravištem u M., SR Njemačka, koju zastupa punomoćnik H. G., odvjetnik u O., protiv tuženika Z. B., OIB: ..., s prebivalištem u Republici Hrvatskoj, s boravištem u SR Njemačka, M., kojeg zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik u Ž., radi utvrđenja bračne stečevine, te u pravnoj stvari po protutužbi tuženika Z. B., OIB: ..., s prebivalištem u Republici Hrvatskoj, s boravištem u SR Njemačka, M., kojeg zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik u Ž., protiv tužiteljice S. B., OIB: ..., s prebivalištem u Republici Hrvatskoj u B., te s boravištem u M., SR Njemačka, koju zastupa punomoćnik H. G., odvjetniku u O., radi diobe, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž Ob-12/2023-2 od 9. veljače 2023., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji broj P Ob- 195/2021-12 od 13. rujna 2022., u sjednici održanoj 25. listopada 2023.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž Ob-12/2023-2 od 9. veljače 2023., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji broj P Ob-195/2021- 12 od 13. rujna 2022.
2. Prijedlog za dopuštenje revizije je podnesen zbog pitanja koje tužiteljica smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase: „a) Kada je država članica EU gdje bračni drugovi imaju uobičajeno boravište različita od države članice EU u kojoj su bračni drugovi razveli brak, da li je za odlučivanje o stvarima bračnoimovinskog režima nadležan sud države članice EU gdje je brak razveden ili sud države članice EU gdje bračni drugovi imaju uobičajeno boravište u trenutku pokretanja postupak za odlučivanje o bračnoimovinskom režimu?
b) Da li sud pred kojim je pokrenut postupak za odlučivanje u stvarima bračnoimovinskog režima ocjenjuje apsolutnu nadležnost suda u Republici Hrvatskoj prema okolnostima koje postoje u vrijeme ocjene te nadležnosti, ili prema okolnostima koje su postojale u vrijeme pokretanja istog postupka?
c) Da li je isključena primjena čl.5.st.1. Uredbe Vijeća(EU) 2016/1103 u situaciji kada bračni drugovi pokrenu postupak za odlučivanje u stvarima bračnoimovinskog režima prije podnošenja prijedloga za sporazumni razvod braka iz čl.456. Obiteljskog zakona, a nakon što su postigli plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi iz čl.106. Obiteljskog zakona?
d) Da li se sud pred kojim je pokrenut postupak za odlučivanje u stvarima bračnoimovinskog režima između bračnih drugova koji imaju državljanstvo i uobičajeno boravište iste države članice EU, može proglasiti apsolutno nenadležnim ukoliko protustranka prizna zahtjev stranke koja je pokrenula postupak?
e) Da li dolazi u obzirom primjena čl.8.st.1. Uredbe Vijeća(EU) 2016/1103 u situaciji kada protustranka prizna zahtjev stranke koja je pokrenula postupak za odlučivanje u stvarima bračnoimovinskog režima, i pritom ne ospori nadležnost suda u Republici Hrvatskoj u pogledu iste stvari?
f) Da li se uobičajeno boravište iz čl.6. Uredbe Vijeća(EU) 2016/1103 utvrđuje isključivo na temelju formalne prijave boravišta na području države članice EU ili je potrebno uzeti u obzir druge okolnosti pojedinog slučaja koje se odnose na razloge boravka stranke na adresi boravišta?“
2.1. U prijedlogu je tužiteljica i navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
4. Prijedlog nije dopušten.
5. U odnosu na prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije temeljen na odredbi članka 385.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da tužiteljica za naznačena pitanja nije navela jasne i dostatne razloge važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu, sve u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP. To stoga što tužiteljica ne ukazuje na različitu praksu drugostupanjskih sudova koju bi trebalo ujednačiti, niti se poziva na nepodudarnost drugostupanjskog rješenja s praksom revizijskog suda.
6. Pri tome, valja reći, u stvarima bračnoimovinskih režima s prekograničnim elementom osiguran je pristup sudu na području Europske unije, a pravila o nadležnosti Uredbe (EU) 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračnoimovinskih režima (SL L 183, 8.7.2016. - dalje: Uredba (EU) 2016/1103) određuje pred sudovima koje države članice će postupak biti vođen.
6.1. Nižestupanjski sudovi su zaključili da postoji nadležnost suda druge države članice (SR Njemačke) na temelju članka 6. točka a) Uredbe (EU) 2016/1103 (jer stranke imaju uobičajeno boravište na području SR Njemačke), dok tužiteljica smatra da postoji osnova za nadležnost suda Republike Hrvatske na temelju članka 5. stavak 1., članka 6. i članka 8. Uredbe (EU) 2016/1103.
6.2. Međutim, odredba članka 10. Uredbe (EU) 2016/1103 propisuje pretpostavke za primjenu pravila o supsidijarnoj nadležnosti. Naime, sudovi neke države članice imaju supsidijarnu nadležnost ako se nekretnina (jednog ili oba bračna druga) nalazi na području te države članice, s time da su nadležni za odlučivanje samo u pogledu te nekretnine, jedino ako se nadležnost niti jednog suda države članice ne može uspostaviti temeljem prethodno primjenjivih kriterija nadležnosti iz članaka 4., 5., 6., 7. ili 8., odnosno u slučaju nenadležnosti prema članku 9. (kada su se svi sudovi na temelju članka 9. proglasili nenadležnim i nijedan sud nije nadležan prema članku 9. stavak 2.). Dakle, ako se nadležnost suda neke države članice može utemeljiti na nekom od prethodno primjenjivih pravila o nadležnosti (u konkretnom slučaju nadležnost određena prema članku 6. točka a) Uredbe (EU) 2016/1103), isključena je mogućnost primjene pravila o supsidijarnoj nadležnosti iz članka 10. Uredbe (EU) 2016/1103.
6.3. Isto tako, ne može se primijeniti ni odredba članka 8. stavak 1. i 2. Uredbe (EU) 2016/1103 koja predviđa uspostavu nadležnosti suda države članice putem upuštanja tuženika u postupak pred tim sudom (prešutna prorogacija nadležnosti), između ostalog, da se tuženik bez osporavanja upustio u postupak, nakon što je sud prethodno osigurao da je obaviješten o pravu na osporavanje nadležnosti i o posljedicama upuštanja ili ne upuštanja u postupak, što nije slučaj u ovoj pravnoj stvari.
7. Nadalje, prema odredbi članka 385.a stavak 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.
8. Tužiteljica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
9. Postupajući po odredbi članka 387. stavak 1. ZPP revizijski sud je ocijenio da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja) te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je, da tužiteljica u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskim rješenjem kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje.
10. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom članka 385.a stavak 1. i 2. ZPP i dopuštenje revizije protiv drugostupanjskog rješenja, valjalo je, na temelju odredbe članka 389.a stavak 3. i 4. ZPP, riješiti kao u izreci.
Zagreb, 25. listopada 2023.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
