- 1 -              Rev 627/2023-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 627/2023-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. L. iz Z., OIB ..., zastupane po punomoćniku Z. M., odvjetniku u S., protiv tuženika H. m. d.o.o., Z., OIB ..., zastupanog po punomoćnici A. J., odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. & P. d.o.o., Pisarnica S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-528/2021-2 od 30. kolovoza 2022., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-915/2015 od 18. travnja 2017., u sjednici održanoj 6. veljače 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-528/2021-2 od 30. kolovoza 2022. u dijelovima pod točkama I., III. i IV. izreke, a predmet se u ukinutim dijelovima vraća sudu drugoga stupnja na ponovno odlučivanje.

 

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

 

„I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana na ime neimovinske štete zbog povreda prava osobnosti u vidu povrede ugleda, časti i dostojanstva, tužiteljici isplatiti iznos od 50.000,00 kuna zajedno s zateznim kamatama koje na taj iznos teku od podnošenja tužbe 26. siječnja 2105. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5% poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskoj trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

 

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 11.075,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 18. travnja 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskoj trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.“.

 

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

 

„I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-915/2015 od 18. travnja 2017.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 35.000,00 kn/4.645,30 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. siječnja 2015. do isplate,

b) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.091,69 kn/1.073,95 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. travnja 2017. do isplate.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-915/2015 od 18. travnja 2017.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 15.000,00 kn/1.990,84 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. siječnja 2015. do isplate,

 

b) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka preko iznosa od 8.091,69 kn/  1.073,95 EUR do iznosa od 11.075,00 kn/1.469,90 EUR (za iznos od 2.983,31 kn/395,95 EUR) sa zateznim kamatama tekućim od 18. travnja 2017. do isplate,

 

te se u tom dijelu sudi :

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je tužiteljica zahtijeva da joj tuženik isplati iznos od 15.000,00 kn/1.990,84 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. siječnja 2015. do isplate.

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.983,31 kn/395,95 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. travnja 2017. do isplate.

 

III. Nalaže se tužiteljici da tuženiku u roku od 15 dana nadoknadi troškove  žalbenog postupka u iznosu od 489,37 kn/64,95 EUR.

 

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kn/165,90 EUR.“.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 121/2023-2 od 24. siječnja 2023. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude (u dijelu pod toč. I. izreke) zbog slijedećeg pravnog pitanja:

 

„Je li sud u sporovima koji se vode radi naknade štete nastale objavom informacije dužan, prilikom donošenja svoje odluke, ispitati je li ograničenje slobode mišljenja i izražavanja misli prijeko potrebno u demokratskom društvu u smislu čl. 38. Ustava Republike Hrvatske i čl. 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i je li dosuđivanje pravične novčane naknade razmjerno legitimnom cilju koji se time želi postići?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja zbog kojih je dopuštena.

 

5. U odgovoru na reviziju tužiteljica se usprotivila revizijskim navodima i predložila reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete - pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti tužiteljice - zbog objave članka u dnevnoj tiskovini S. D., 23. listopada 2014. te su bitna činjenična utvrđenja suda u pobijanoj odluci:

- da je tuženik nakladnik dnevnog lista S. D.;

- da je u dnevnom listu S. D. 23. listopada 2014. objavljen članak s naslovom "Pomozite mi srušiti "partijsku grupu" na zadarskom sudu" uz nadnaslove "U ime naroda predsjednik suda Ž. R. poziva građane", "Pomozite mi srušiti "partijsku grupu" na zadarskom sudu" i "Neću odustati, a obraćam se novinarima i javnosti jer ne mogu ništa napraviti unutar sustava" te podnaslovom "U ime naroda" i sa tri izdvojena teksta slijedećeg sadržaja: "Očevi i djeca, Sud je skoro "privatiziran". Neki su ljudi zapošljavali djecu i vodili računa o sebi, a ne o društvu, koje će biti onoliko pravednije koliko su pravedni suci", pa dalje: "Struka, Samo mi nemojte reći da "idem protiv struke"?! Ako je nepotizam struka onda znamo gdje smo!", također: "Ako ponovno bude odlučivala "grupa" L., K., P.…, puno više od mene izgubiti će građani, kojima će se vratiti  "Partijski model sudovanja". Važno mi je da građani znaju što se događa, oni to moraju znati – veli predsjednik Općinskog suda";

- da je, između ostalog, u dijelu spornog članka na pitanje novinara P. O.: "Javno ste govorili o nepotizmu na zadarskom sudu i spomenuli ime sutkinje I. K. Za što je smatrate odgovornom", predsjednik Općinskog suda u Zadru Ž. R. odgovorio: "Osjećam kao da su svi iznenađeni kada kažem da je danas srijeda! Kao "vau R. je rekao da je danas srijeda?! Sutkinja K. došla je u ovu zgradu dok je u njoj bio i njezin otac A. K., bivši predsjednik Županijskog suda. Ona je zamjenica B. B., kao predsjednika Sudačkog vijeća i autor Odluke (Sudačkog vijeća Županijskog suda u Zadru od 11. rujna 2014. godine kojom je utvrđeno da je Ž. R. predsjednik Općinskog suda u Zadru prekršio Kodeks sudačke etike). Ne znam zašto to radi, ali imam osjećaj da se puno više bavi mnome nego svojim poslom s kojeg je više bila odsutna nego prisutna. Ona je "organizator igre" u toj maloj ali povezanoj jezgri, a ostali ih se plaše i igraju bez rizika "na sredini terena".“.

 

7.1. Ocjenjujući da se u konkretnom slučaju radi o autoriziranom intervjuu drugostupanjski je sud predmet razmotrio, prvenstveno u svjetlu odredbe čl. 21. st. 4. al. 2. Zakona o medijima („Narodne novine“, broj 59/04, 84/11 i 81/13 - dalje: ZM), po kojoj nakladnik ne odgovara za štetu ako informacija kojom je šteta učinjena objavljena unutar autoriziranog intervjua, no, sukladno čl. 21. st. 7. ZM, ako je informacija autorizirana, a pojedini dijelovi sadrže očevidne uvrede ili klevete, autorizacija ne isključuje solidarnu odgovornost nakladnika i glavnog urednika, ako nisu postupali u dobroj vjeri.

 

7.2. Sud je u pobijanoj odluci ocijenio da se spornim informacijama imputira tužiteljici da predstavlja dio grupe koja je centar moći na Općinskom sudu u Zadru koja je sudjelovala u pokušaju privatizacije suda, da je ta grupa zapravo sljednik ranije postojeće "partijske grupe" koji je provodila partijski model sudovanja i koji model rada bi mogla vratiti, čime se imputira mogućnost njezinog suđenja koje se ne temelji na Ustavu, zakonu i drugim propisima, što da predstavlja očigledne uvrede za tužiteljicu - a da, pritom, te činjenice nisu potkrijepljene od strane intervjuirane osobe bilo kakvom razumnom argumentacijom, a niti je autor spornog članka kontaktirao tužiteljicu bilo prije, bilo nakon objavljenog članka.

 

7.3. Tako je sud u pobijanoj odluci izveo ocijenio da se ne radi o informacijama koje su bile objavljene u dobroj vjeri, pa je, pozivom na odredbu čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO), u svezi čl. 21. st. 1., 2. i 7. ZM, tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim do iznosa 4.645,30 eura (što iznosi 35.000,00 kuna) i za taj dio (uz pripadajuće zatezne kamate) potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

8. Dajući odgovor na revizijom postavljeno pravno pitanje, ovaj sud ocjenjuje da je došlo do nepotpunog postupovnog pristupa pred nižestupanjskim sudovima prilikom ocjenjene osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

9. Naime, postavljenim se pravnim pitanjem u biti smjera na potrebu provođenja testa razmjernosti/nužnosti u sporovima radi nakade neimovinske štete zbog objave informacije, odnosno je li nesporno pravo tužiteljice na zaštitu osobnog života potrebno stavili u razmjer i sa pravom na slobodu izražavanja zajamčenim člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017 - dalje: Konvencija), pri čemu se u tom pitanju posebno ističe jedan od kriterija za primjenu toga testa razmjernosti - ispitivanje je li ograničenje slobode izražavanja i mišljenja bilo prijeko potrebno.

 

10. U tom smislu revizijski sud upućuje na činjenicu da je Europski sud za ljudska prava (a što je i u mnogim odlukama prepoznao i Ustavni sud Republike Hrvatske, pa tako i, npr., u odluci poslovnog broja U-III-5129/2019 od 29. ožujka 2022.) uočio potrebu dovođenja u svezu i ocjene razmjernosti prava na, s jedne strane, poštovanje privatnog i obiteljskog života, u smislu čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017 - dalje: Konvencija) i, s druge strane, prava na slobodu izražavanja, u smislu čl. 10. Konvencije.

 

10.1. Tako je u toj ustavnosudskoj odluci navedeno (između ostalog i) da sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja ne odnosi se samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema "demokratskog društva". Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena (usporedi s predmetima Europskog suda za ljudska prava /u daljnjem tekstu: ESLJP/ Guja protiv Moldavije [Vv], br. 14277/04, § 69., presuda od 12. veljače 2008.; i Bédat protiv Švicarske [Vv], br. 56925/08, § 48., presuda od 29. ožujka 2016.).

 

10.2. Navedeno je i da su ta načela od posebne važnosti što se tiče tiska, s obzirom na njegovu ulogu u demokratskom društvu. Iako tisak ne smije prelaziti određene granice, osobito u pogledu zaštite ugleda i prava drugih, njegova je dužnost ipak - na način u skladu sa svojim obvezama i odgovornostima - prenositi informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da tisak ima zadatak prenijeti takve informacije i ideje, već ih javnost također ima pravo primiti (vidi predmete ESLJP-a Axel Springer AG protiv Njemačke, [Vv] br. 39954/08, presuda od 7. veljače 2012., § 79., Von Hannover protiv Njemačke, (br. 2) [Vv] br. 40660/08 i 60641/08, presuda od 7. veljače 2012.; § 102.).

 

10.3. Potvrđeno je i da pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije, kao ni članak 38. Ustava, ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

 

10.4. Ocijenjeno je da test nužnosti u demokratskom društvu zahtjeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge (usporedi s Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske [Vv], br. 931/13, presuda od 27. lipnja 2017.). Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane (usporedi s Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, § 54., presuda od 22. listopada 2009.).

 

10.5. Ocijenjeno je da pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" (general tone) izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (usporedi s Morice protiv Francuske [Vv], br. 29369/10, § 126., presuda od 23. travnja 2015.).

 

10.6. Izraženo je shvaćanje da su, kada je sporna izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva samo najnužnija ograničenja slobode govora jer je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva. Stoga su granice prihvatljive kritike šire u slučaju političara nego kod privatnih osoba. Za razliku od ovih posljednjih, političar je neizbježno i svjesno otvoreniji za pomno ispitivanje svake njegove ili njezine riječi i djela i u skladu s tim mora iskazivati veći stupanj tolerancije (usporedi s Sürek protiv Turske (br. 1) [Vv], br. 26682/95, § 61., presuda od 8. srpnja 1999.; Mladina d.d. Ljubljana protiv Slovenije, br. 20981/10, § 40., presuda od 17. travnja 2014.; Lingens protiv Austrije, br. 9815/82, § 42., presuda od 8. srpnja 1986.; i Lopes Gomes da Silva protiv Portugala, br. 37698/97, § 30., presuda od 28. rujna 2000.).

 

10.7. U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj je "sukob" potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane, pravo na slobodu izražavanja, i s druge strane, pravo na poštovanje osobnog života drugih (usporedi s Von Hannover protiv Njemačke (br. 2) [Vv], br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104. - 107., presuda od 7. veljače 2012.; Axel Springer AG protiv Njemačke [Vv], br. 39954/08, §§ 85. - 88., presuda od 7. veljače 2012.; Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske [Vv], br. 40454/07, §§ 90. - 93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine [Vv], br. 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.).

 

10.8. Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da joj je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli (usporedi s Narodni list d.d. protiv Hrvatske, br. 2782/12, § 70., presuda od 8. studenoga 2018.).

 

10.9. Ustavni sud Republike Hrvatske je zaključio da, kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže u konkretnom slučaju i kojemu od njih je potrebno pružiti zaštitu, pri ocjeni je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između dva sukobljena prava potrebno je voditi računa o sljedećim kriterijima: doprinosu raspravi u javnom interesu; u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije; ozbiljnost dosuđene sankcije i obeshrabrujući učinak (usporedi s predmetima ESLJP-a Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), navedeno, §§ 109. - 113., ECHR 2012.; Axel Springer AG, navedeno, §§ 90. - 95.; i odlukama Ustavnog suda broj: U-III-2157/2019 od 3. studenog 2020., broj: U-III-4738/2018 od 10. lipnja 2021., broj: U-III-4383/2020 od 14. srpnja 2021., objavljeno na www.usud.hr).

 

11. Revizijski sud primjećuje da se u tom ustavnosudskom predmetu u poziciji oštećenika našao političar (v. toč. 10.6. ovoga obrazloženja). No taj test će se razmjernosti provesti i u odnosu na druge osobe koje obnašaju neku javnu dužnost ili se nalaze na sličnoj, javno izloženoj poziciji, naravno, što će sve ovisiti o specifičnosti svake konkretne funkcije koje obavljaju, o prirodi i stupnju izloženosti. Ocjena o tome će, dakle, ovisiti o okolnostima svakog konkretnog slučaja zasebno.

 

12. I ovaj, revizijski sud ocjenjuje navedene kriterije kao relevantne u ovom konkretnom slučaju, u smislu provođenja gore navedenog testa nužnosti.

 

13. Iako analiza drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci (u točkama 20. i 21. njezinog obrazloženja) sadržava neke elemente koje bi se mogle karakterizirati kao usporedba suprotstavljenih Konvencijskih prava - nesveobuhvatan i ograničen pristup analizi te problematike ne daje za pravo ocijeniti da je taj sud, u konkretnom slučaju, proveo valjan, cjelovit test nužnosti u smislu gore navedenog, prema kriterijima koji su se već i ustalili kroz sudsku praksu, a navedeni su u gore citiranoj ustavnosudskoj odluci.

 

14. S obzirom da sudovi u pobijanoj odluci nije dostatno ocijenio razmjernost (eventualne) povrede prava zajamčenih, s jedne strane člankom 8., a s druge člankom 10. Konvencije, valjalo je, zbog pogrešnog postupovnopravnog pristupa toga suda, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno odlučivanje sudu drugoga stupnja (toč. I. izreke), koji će u ponovljenom odlučivanju provesti navedeni test razmjernosti primjenom gore navedenih, već ustaljenih kriterija tog testa (toč. 10. do 10.9.) na konkretan slučaj i tako otkloniti uočene nedostatke te donijeti novu, zakonitu odluku.

 

15. Pritom, ovaj sud izričito naglašava da ovom odlukom ne nameće pa niti implicira zaključak o osnovanosti (ili neosnovanosti) tužbenog zahtjeva u smislu navedenih odredbi, kako ZM-a, tako i ZOO-a, niti želi nametnuti ikakav zaključak o postojanju ili izostanku protupravnog ponašanja tuženika u tom smislu, a niti ulazi u (za slučaj ponovno ocijenjene djelomične osnovanosti tužbenog zahtjeva) odmjeravanje visine naknade štete. Naime, ovaj sud odluku temelji isključivo na postupovnom propustu nižestupanjskih sudova da cjelovito primjeni gore spominjani test nužnosti, pri čemu ostaje na nižestupanjskom sudu, po provođenju tog testa, dati razloge o utjecaju tog testa na odluku o eventualnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

16. Odluka o trošku postupka povodom revizije (toč. II. izreke) utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 6. veljače 2024.

 

                                          Predsjednik vijeća:

                                          dr. sc. Jadranko Jug, v.r.