REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 2572/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ivana Vučemila člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja M. B. iz M. Z., OIB: … te II-tužitelja A. B. iz M. Z., OIB: …, koje zastupa punomoćnik Š. M., odvjetnik u Š., protiv I-tuženika E. d.o.o. z. i., g. i. p., OIB: …, Z., kojeg zastupa V. Č., odvjetnik u S., II-tuženice D. P. iz Š., III-tuženice M. G. iz Š., IV-tuženice A. B. iz Š., B., V-tuženika S. P. iz Š., VI- tuženika M. P. iz Š., VII-tuženika Ž. Ž. iz M., VIII-tuženice H. p. b. d.d., Z., OIB: …, IX- tuženika S. Š. iz R., OIB: … te X-tuženika G. Š. iz Š., OIB: …, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-900/2021-2 od 14. veljače 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku, broj P-505/2020 od 11. lipnja 2021., na sjednici održanoj 25. listopada 2023.,

r i j e š i o  j e :

I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske.

Obrazloženje

1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-900/2021-2 od 14. veljače 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku, broj P-505/2020 od 11. lipnja 2021. postavljajući pitanja koja drže važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

„1. Može li se osoba koja je upisana u zemljišne knjige suda kao suvlasnik određene nekretnine smatrati suvlasnikom ukoliko je njezina osnova stjecanja pravni posao (ugovor) u kojem je navedeno da ista kupuje točno određeni fizički dio te nekretnine (realni dio)?

2. Može li ista osoba u isto vrijeme biti i vlasnik realnog dijela nekretnine i suvlasnik iste nekretnine?

3. Može li se osoba, koja je upisala u zemljišne knjige suda suvlasnički dio koji je u tabularnoj izjavi izražen u omjeru između kupljene površine (realnog dijela) i ukupne površine nekretnine, smatrati suvlasnikom nekretnine u tom udjelu, ako je tabularna izjava posljedica kupoprodajnog ugovora u kojem je predmet kupoprodaje određen kao točno određeni realni dio te nekretnine?

4. Može li tabularna izjava biti osnova stjecanja prava suvlasništva nekretnine?

5. Jesu li tužitelji u parničnom postupku u kojem tužbenim zahtjevom traže utvrđenje stjecanja pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva određene nekretnine dužni dokazivati da je provedeno razvrgnuće suvlasničke zajednice između svih upisanih suvlasnika ukoliko prethodno dokažu da tako upisano suvlasništvo niti ne postoji u naravi?

6. Čini li sud drugog stupnja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 375. st. 1. ZPP-a kada je samo formalno ponovio zaključke suda prvog stupnja i paušalno citirao zakonske odredbe, bez da je za svoju odluku dao konkretne razloge koji su od odlučnog značaja?”

2. Kao razloge zbog kojih pitanje smatra važnim za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelji se u odnosu na drugo pravno pitanje pozivaju na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2310/00-2 od 9. studenoga 2000. i Rev 91/2007-2 od 17. listopada 2007., a u odnosu na šesto pravno pitanje pozivaju se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr- 1317/2013-2 od 30. rujna 2014. i Revr-631/2018-2 od 12. studenoga 2019., smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u navedenim odlukama; dok u odnosu na prvo, treće, četvrto i peto pravno pitanje nisu naveli razloge iz kojih bi proizlazilo da su postavljena pitanja važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili razloge za razvoj prava kroz sudsku praksu.

3. Tužitelji su naveli da im je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno čl. 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav), sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17, dalje: EKLJP) i to pravo vlasništva.

4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

5. U prijedlogu za dopuštenje revizije, prema ocjeni ovog suda, nije riječ o važnim pravim pitanjima u smislu odredbe čl. 385. a st. 1. ZPP ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP).

6.1. Naime, u odnosu na prvo, treće, četvrto i peto pravno pitanje, uz to što su ta pitanja usko vezana za činjenične okolnosti konkretnog slučaja, tužitelji u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu naveli određene razloge u smislu citirane odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP zbog kojih smatraju da su postavljena pitanja važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Naime, nisu navedene, a niti su tužitelji dostavili sudske odluke, iz kojih bi proizlazilo da bi o tim pitanjima viši sudovi imali različitu praksu, već se tužitelji sadržajno pozivaju na pogrešnu primjenu materijalnog i postupovnog prava, a što nije predmet odlučivanja u povodu prijedloga za dopuštenje revizije.

6.2. Stoga, prvo, treće, četvrto i peto pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer s obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu odluku nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu.

7.1. Nadalje, postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP revizijski je sud ocijenio da drugo pravno pitanje koje su tužitelji postavili u prijedlogu za dopuštenje revizije, a kojim ističu da bez obzira na upisano suvlasništvo u konkretnom slučaju svaki od suvlasnika posjeduje točno određeni realni dio nekretnine, ne dovodi u pitanje pravilnost stava drugostupanjskog suda da je za prodaju takvih realnih dijelova, sve dok se ne provede postupak diobe (razvrgnuća suvlasničke zajednice) predmetne nekretnine, potrebna suglasnost svih suvlasnika.

7.2. Uz navedeno, a u vezi iznesenih razloga važnosti postavljenog pitanja, valja reći da u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2310/00-2 od 9. studenoga 2000. i Rev 91/2007-2 od 17. listopada 2007., na koje se revidenti pozivaju, nije izraženo pravno shvaćanje koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u pobijanoj odluci. Tako iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2310/00-2 od 9. studenoga 2000. proizlazi da je na temelju sporazuma o diobi nekretnina izvršena dioba suvlasničke zajednice, dok iz odluke Rev 91/2007-2 od 17. listopada 2007. proizlazi da je predmet spora uspostava vlasništva posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo), a što nisu podudarne činjenične i pravne situacije kao u ovom predmetu.

8. U odnosu na šesto postavljeno pravno pitanje, iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se tužitelji pozivaju proizlazi da se žalbeni sud potvrđujući prvostupanjsku odluku samo pozvao na obrazloženje prvostupanjske odluke bez da je ocijenio sva sporna pitanja žalbe, dok je u ovom predmetu žalbeni sud u preinačujućoj odluci dao jasne razloge na okolnost imaju li tužitelji valjanu pravnu osnovu za sjecanje realnog dijela nekretnine kao odlučnog pravnog pitanja u ovom predmetu, pri čemu je osporena odluka donesena u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište drugostupanjski sud obrazložio je na valjan i prihvatljiv način, te se tužiteljima ukazuje da drugostupanjski sud u smislu čl. 375. ZPP treba ocijeniti one žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenog dužnosti.

9. S tim u vezi, tužitelji ističu da im je postupanjem drugostupanjskog suda povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno čl. 48. Ustava, sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i to pravo vlasništva. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava vlasništva zajamčenog čl. 48. Ustava RH odnosno prava na mirno uživanje imovine zajamčenog čl. 1. Protokola 1. uz EKLJP, ovaj sud primjećuje da se postupak pred nižim sudovima odnosi na tipični građanskopravni spor između privatnih osoba te da drugostupanjska odluka nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna. Dakle, tužitelji nisu učinili vjerojatnim da im je u postupku pred nižim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo vlasništva.

10. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnih pitanja koje tužitelji smatraju važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 25. listopada 2023.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.