Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 4 Kž-258/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Tomislava Brđanovića i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog G. R., zbog kaznenog djela iz čl. 229. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 228. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Splitu (dalje: ODO Split) protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj K-1027/17 od 31. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba ODO Split kao neosnovana i potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. 1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.

– Odluka USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08) optuženi G. R. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv imovine, teškom krađom iz čl. 229. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 228. st. 1. KZ/11 (budući da je riječ o oslobađajućoj presudi sud prvog stupnja je trebao navesti i brojeve "Narodnih novina" 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22.)

1.1. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08, nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žalbu je podnijelo ODO Split zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Optuženik je odgovorio na žalbu ODO Split po branitelju M. M., odvjetniku.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje.

5. Žalitelj nije zatražio da ga se izvijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda u žalbi, niti je to zatražila obrana u odgovoru na žalbu, a vijeće smatra da prisutnost stranaka sjednici ne bi bila korisna za razjašnjenje stvari, s obzirom na sadržaj žalbi i predmeta.

6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

7. Nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 3. ZKP/08. Dio žalbe u kojem se naznačuje da dani razlozi u pobijanoj presudi nisu jasni u pogledu ocjene vjerodostojnim iskaza svjedoka B. Č. na raspravi u odnosu na iskaz svjedoka pred državnim odvjetnikom, svodi se na prigovor pravilnosti činjeničnih utvrđenja, kao i na prigovor nepravilne primjene odredbe čl. 431. st. 2. ZKP/08. Na ovaj način uopće se ne obrazlaže postojanje istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, pri čemu ovaj sud drugog stupnja ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe ODO, po službenoj dužnosti, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, nije utvrdio postojanje koje od povreda iz navedene odredbe, dok se, s obzirom na vrstu donijete odluke, niti ne postavlja pitanje iz čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08.

7.1. Nije ostvarena istaknuta relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. u vezi čl. 431. st. 2. ZKP/08. Državni odvjetnik je samo djelomično u pravu kada tvrdi da nigdje u ZKP/08 nema odredbe koja bi nalagala odstranjivanje iskaza koji je svjedok dao tijekom dokazne radnje ispitivanja svjedoka koja je poduzeta na nekonfrontirani način, jer postupanje suda u odnosu na takve svjedoke uređuju odredbe čl. 411. st. 4., čl. 426. i čl. 431. st. 2. ZKP/08. U konkretnom je postupku nedvojbeno da je svjedoka B. Č. državni odvjetnik ispitao bez nazočnosti ili pozivanja okrivljenika ili njegova branitelja, pa se tako radi o dokazu koji nije pribavljen sukladno odredbama čl. 234. i 235. ZKP/08.

U takvoj situaciji ispitivanje svjedoka provodi se na raspravi na način kako je to poduzeo prvostupanjski sud, omogućavanjem svjedoku da u slobodnom iskazivanju iznese sve što mu je o predmetu poznato, nakon čega je prvostupanjski sud u cijelosti postupio sukladno zahtjevima iz čl. 426. i čl. 411. st. 4. ZKP/08, predočivši svjedoku da je odstupio od ranijeg iskaza. Svjedok je na pitanje da objasni razlog odstupanja iskazao da je i tijekom ranijeg ispitivanja iskazao isto kao na raspravi i da ne može pojasniti razliku u sadržaju zapisnika. Svjedok je iskazao da njegov iskaz predstavlja onaj dan na raspravi.

Nakon toga sud je proveo, kod donošenja presude, odgovarajući test radi li se kod nekonfrontiranog dijela iskaza svjedoka Č. o isključivom ili odlučujućem dokazu za osudu optuženika. Istovrsnu provjeru sud je proveo i u odnosu na iskaz svjedoka žrtve B. Č., koja je nakon nekonfrontiranog ispitivanja kod državnog odvjetnika, umrla. Njezin iskaz sud je pročitao primjenom čl. 431. st. 1. toč. 2. ZKP/08, dodajući kako u odnosu na taj iskaz postoji ograničenje iz čl. 431. st. 2. ZKP/08.

Ispravan je i sukladan citiranim zakonskim odredbama postupak prvostupanjskog suda, tako da nije došlo do bitne povrede iz čl. 468. st. 3. u vezi čl. 431. st. 2. ZKP/08. Naime, kada svjedok odstupi na raspravi od nekonfrontiranog iskaza kojeg je ranije iznio tijekom dokazne radnje kod državnog odvjetnika te kada sud poduzme radnje propisane u čl. 411. st. 4. i čl. 426. ZKP/08, predočavajući svjedoku razlike i upozoravajući ga na različito iskazivanje, tražeći od njega pojašnjenje i kada svjedok odustane od ranijeg iskaza u cijelosti ili dijelu, tada postoji zakonsko, ali i Ustavno i konvencijsko ograničenje uporabe nekonfrontiranog iskaza za donošenje osuđujuće presude. Sud u takvoj situaciji može koristiti samo dio iskaza s rasprave do kojeg je došlo korištenjem načela kontradiktornosti i neposrednosti te konfrontacijskog prava okrivljenika koje je propisano u čl. 29. Ustava i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Okrivljenik ima pravo ispitati ili dati ispitati svjedoke optužbe, pa kako to pravo nije mogao koristiti tijekom dokazne radnje ispitivanja svjedoka, moguće je za donošenje osuđujuće presude, prema čl. 411. st. 4. i čl. 431. st. 2. ZKP/08, čitati nekonfrontirane dokaze, za potrebu predočavanja razlika svjedoku, ali se na pročitanom iskazu isključivo ili u odlučujućoj mjeri ne može temeljiti osuđujuća presuda.

Kada se usporedi sadržaj dokaza, vidljivo je da je nekonfrontirani iskaz žrtve B. Č. isključivi dokaz za osudu optuženika, kada se, ispravno, zanemari dio iskaza svjedoka Č. iz dokazne radnje, jer taj dokaz jedini govori u pravcu osude optuženika za kazneno djelo. Isto tako, u istom kontekstu, odstupanje od ranijeg iskaza svjedoka Čerine, prema usklađenom stavu teorije i sudske prakse[1] , dovodi do nemogućnosti korištenja dijela iskaza od kojega je svjedok odstupio na raspravi i kod kojeg odstupanja je ostao nakon predočavanja sadržaja ranijeg iskaza i upita kojim se traži pojašnjenje za takvo postupanje. Dakle, bez nekonfrontiranog dijela iskaza svjedoka Č., iskaz žrtve je isključivi dokaz za osudu optuženika, a uz nekonfrontirani iskaz žrtve, dio iskaza svjedoka Č. od kojega je odustao na raspravi je odlučujući, jer usmjerava postupak prema osuđujućoj presudi. Stoga se na ova dva iskaza, žrtve cjelovito, a svjedoka Č. u dijelu koji nije ponovio na raspravi, ne može zasnovati osuđujuća presuda. U tom pogledu nema ostvarene povrede iz čl. 468. st. 3. u vezi čl. 431. st. 2. ZKP/08, već je, naprotiv, ispravno primijenjena ova odredba.

8. Nije osnovana žalba državnog odvjetnika niti po žalbenoj osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

8.1. I ovdje se žalitelj poziva na sadržaj nekonfrontiranog iskaza svjedoka Č. navodeći kako isti potvrđuje iskaz žrtve (također nekonfrontirani) i da oba ova dokaza ukazuju da je optuženik počinitelj predmetnog kaznenog djela. Nasuprot navedenome, a vezano uz prethodnu analizu ispravne primjene odredbe čl. 431. st.

2. ZKP/08, samo valja ponoviti kako se iskazi žrtve i svjedoka Č. iz dokaznih radnji ne mogu koristiti za donošenje osuđujuće presude jer se radi o isključivim (odlučujućim) dokazima za osudu.

Ono što preostaje od sadržaja dokaza kada se ekstrahiraju ta dva dokaza, su obrana optuženika u kojoj isti negira počinjenje djela i iskaz svjedoka Č. na raspravi koji u bitnome potvrđuje obranu optuženika. Preocjena vjerodostojnosti obrane 1 dr. sc. M. Mrčela, I. Bilušić, Konfrontacijska mjerila, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, broj 2/2016, str. 390; rješenje VSRH I Kž 217/14 od 10. 3. 2015. i I Kž 414/16 od 10. 10. 2016. optuženika i svjedoka Č. izvedena u žalbi, pri čemu se tvrdi, suprotno od sadržaja dokaza, da je optuženik kod prvog ispitivanja iskazao da se žrtva bacala po podu (iskaz na raspravi nakon reproduciranja audio video snimke prvog ispitivanja), ne dovodi do drugačijeg zaključka od onoga izvedenog u pobijanoj presudi. Točno je da je proteklo određeno vrijeme između događaja i rasprave na kojoj je ispitan svjedok Č., ali navedeno, samo za sebe, kraj kategoričke tvrdnje svjedoka da se sjeća što se dogodilo i odricanja vjerodostojnosti dijela svojeg ranijeg iskaza, ne dovodi do drugačije ocjene vjerodostojnosti iskaza tog svjedoka. Ako se nekonfrontirani dokaz ne može koristiti za utvrđivanje činjenica za donošenje osuđujuće presude, tada citirane odredbe priječe i korištenje ranijeg nekonfrontiranog iskaza za potrebe ocjene vjerodostojnosti kasnijeg iskaza, tako da je i ta argumentacije neosnovana. Stoga i po toj osnovi pobijanja žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

9. Slijedom svega navedenoga, iz razloga jer žalba državnog odvjetnika nije osnovana, valjalo je istu odbiti i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu primjenom čl. 482. ZKP/08.

U Varaždinu 25. listopada 2023.

Predsjednik vijeća

Rajko Kipke, v.r.