Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Ex vojarna Sv.Križ, Dračevac

P-2172/2021-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji toga suda Maji Anušić, u pravnoj stvari tužitelja I. V. iz S., OIB: …, zastupan po

punomoćniku G. P.-T., odvjetnica u S., protiv tuženika

R. A. d.d. sa sjedištem u Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku M. K., odvjetnik u O. društvu K. & Partneri u Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne i glavne rasprave dana 11. rujna 2023. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 25. listopada 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, broj … od dana 29.04.2005.godine, koji je potvrđen kod javnog bilježnika A.

G. iz V. pod posl.br. OU-159/05 dana 29. travnja 2005.godine, ništetan u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.458,67 EUR / 10.990,36 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja za razdoblje od 31. listopada 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31 prosinca 2022. godine, prema prosječnoj kamatnoj stopi HNB na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećanoj za tri postotna poena, tekućom na iznos od:

– 2,90 eura / 21,86 kuna od dana 31.10.2008 pa do isplate,

– 6,04 eura / 45,52 kn od dana 31.12.2008 pa do isplate,

– 8,30 EUR / 62,56 kn od dana 31.01.2009 pa do isplate,

– 9,33 EUR / 70,26 kn od dana 28.02.2009 pa do isplate,

– 6,61 EUR/ 49,83 kn od dana 01.03.2009 pa do isplate,

– 7,16 EUR / 53,94 kn od dana 30.04.2009 pa do isplate,

– 2,78 EUR / 20,96 kn od dana 31.05.2009 pa do isplate,

– 0,42 EUR / 3,14 kn od dana 31.07.2009 pa do isplate,

– 2,12 EUR / 15,94 kn od dana 31.08.2009 pa do isplate,

– 1,97 EUR / 14,82 kn od dana 30.09.2009 pa do isplate,

– 0,25 EUR / 1,89 kn od dana 31.10.2009 pa do isplate,

– 3,47 EUR / 26,17 kn od dana 30.11.2009 pa do isplate

– 6,06 EUR / 45,63 kn od dana 31.12.2009 pa do isplate

– 9,73 EUR / 73,82 kn od dana 31.01.2010 pa do isplate

– 8,89 EUR / 66,97 kn od dana 28.02.2010 pa do isplate

– 13,88 EUR / 104,55 kn od dana 31.03.2010 pa do isplate

– 12,93 EUR / 97,42 kn od dana 30.04.2010 pa do isplate

– 14,77 EUR / 111,32 kn od dana 31.05.2010 pa do isplate

– 30,74 EUR / 231,59 kn od dana 30.06.2010 pa do isplate

– 27,45 EUR / 206,83 kn od dana 31.07.2010 pa do isplate

– 37,49 EUR / 283,47 kn od dana 31.08.2010 pa do isplate,

– 34,02 EUR / 256,33 kn od dana 30.09.2010 pa do isplate,

– 28,44 EUR / 214,29 kn od dana 31.10.2010 pa do isplate,

– 40,21 EUR / 302,99 kn od dana 30.11.2010 pa do isplate,

– 55,19 EUR / 415,81 kn od dana 31.12.2010 pa do isplate,

– 44,58 EUR / 335,92 kn od dana 31.01.2011 pa do isplate,

– 48,30 EUR / 363,94 kn od dana 28.02.2011 pa do isplate,

– 43,57 EUR / 328,31 kn od dana 31.03.2011 pa do isplate

– 44,42 EUR / 334,71 kn od dana 30.04.2011 pa do isplate,

– 64,50 EUR / 485,96 kn kod dana 31.05.2011 pa do isplate,

– 66,45 EUR / 500,69 kn od dana 30.06.2011 pa do isplate,

– 83,23 EUR / 627,06 kn od dana 31.07.2011 pa do isplate,

– 74,61 EUR / 562,15 kn od dana 31.08.2011 pa do isplate,

– 65,18 EUR / 491,09 kn od dana 30.09.2011 pa do isplate,

– 64,04 EUR / 485,54 kn od dana 31.10.2011 pa do isplate,

– 63,32 EUR / 477,08 kn od dana 30.11.2011 pa do isplate,

– 67,81 EUR / 510,91 kn od dana 31.12.2011 pa do isplate,

– 71,72 EUR / 540,40 kn od dana 31.01.2012 pa do isplate,

– 72,25 EUR / 544,36 kn od dana 29.02.2012 pa do isplate

– 69,54 EUR / 523,95 kn od dana 31.03.2012 pa do isplate,

– 71,37 EUR / 537,73 kn od dana 30.04.2012 pa do isplate,

– 72,62 EUR / 547,15 kn od dana 31.05.2012 pa do isplate,

sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.949,37 eura / 14.687,50 kuna sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 1. lipnja 2021. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate.

2. U tužbi se navodi da je tužitelj dana 29. travnja 2005. kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj … temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao iznos od 24.090,00 CHF.

3. Nadalje, da je ugovorena valuta švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koja odredba je ništetna. Nadalje, da su navedenim ugovornim odredbama povrijeđena prava i interesi tužitelja kao potrošača korisnika kredita te su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i to presudama Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj 43 Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014. te Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. Nadalje, da je tužitelj tijekom otplate kredita vršio otplatu kredita u valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak pa je tuženik od tužitelja bez valjane pravne osnove neosnovano naplatio utvrđeni iznos.

4. Slijedom navedenog, u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuju ništetnom i bez pravnog učinka nepoštenom ugovorna odredba o valutnoj klauzuli te isplata.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istu u cijelosti navodeći da je tužitelj dobrovoljno i svjesno odabrao valutu ugovora te da je među strankama postignuta potpuna suglasnost, a da je predmetnim presudama postignuta apstraktna zaštita te da se predmetne presude ne mogu primijeniti na konkretan slučaj te ističe prigovor zastare, mjesne nenadležnosti, promašene aktivne i pasivne legitimacije.

6. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu od 29. travnja 2005. knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku J. d.o.o., pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj … od 29. travnja 2005. u razdoblju

od 2008. do zatvaranja kredita u svibnju 2012. te zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne obveze.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 29. travnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.090,00 CHF uz rok otplate od 84 rate. Međutim, među strankama je sporno je li ništetna odredba o valutnoj klauzuli po kojoj je tužitelj plaćao dužnu tražbinu.

9. Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

10. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo; je li odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, a istaknut je i prigovor zastare.

11. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13. lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1.- listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački suda Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

12. Za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine odbio revizije tužitelja i 1.-7. tuženika kao neosnovane, a koje su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

13. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena predmetna odredba.

14. Razmatrajući presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojom je spor pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve osporene činjenice u ovom postupku, a kako je dolje obrazloženo.

15. U odnosu na spornu činjenicu da li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo za navesti je da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na konkretni posao primjenjuju Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristupio sklapanju ugovora.

16. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.

17. Nadalje, Visoki trgovački sud (VTSRH od 14.06.2018. Pž-6632/17) odbio je žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008.g. Iz navedene odluke je vidljivo kako su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franaka kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

18. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

19. Među strankama nije sporno da u Ugovoru koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

20. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati (što ne spori), a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

21. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

22. Tužitelj nadalje smatra da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora.

23. U članku 12. ZOO/91 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

24. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

25. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

26. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, te sud utvrđuje da je tuženik povrijedio interese tužitelja korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

27. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

28. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule.

29. Dakle, sud je utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, kao i dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a na temelju rezultata provedenog postupka te provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj preplatio samo zbog valutne klauzule iznos od 17.788,41 kuna.

30. Nadalje, da ukupan zbroj se ne umanjuje za one mjesece kada nije preplate bilo, a koji nisu ni utuženi, pa nisu ni mogli biti predmet vještačenja, slijedom čega je odlučeno kao u izreci.

31. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Trgovački sud u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio presudu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008., ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta odluka je postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7./2013-4 od 13. lipnja 2014. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6332/17 od 14. lipnja 2018., s datumom donošenja te odluke.

32. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 23.12.2021. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 14.lipnja 2018. godine, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim. Naime, na temelju članka 502.c ZPP-a i u vrijeme tužbe važećeg članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19., 19/22.; dalje: ZZP/14) u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZZP/14 te da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu P-1401/12 prekinuta zastara u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – dalje: ZOO) i počela je ponovno teći pravomoćnošću navedene presude, odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena odluka Pž-6632/17 u vezi ništetne valutne klauzule i 13. lipnja 2014. kada je donesena presude Pž-7129/2013 u vezi ništetnosti promjenjive kamatne stope.

33. Konačno, suprotno tvrdnji tuženice da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, da je i VTSRH u odluci poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. jasno naveo da nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke predmetnu odredbu koristile u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ali da to nije predmet ispitivanja u postupku kolektivne tužbe, i da je pogrešno primijeniti u ovom postupku odluke donesene u postupku kolektivne zaštite automatizmom na konkretan potrošački spor bez ispitivanja nepoštenosti konkretne ugovorne odredbe, navodi se da je odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3142/2018 zauzeto stajalište da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

34. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

35. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

36. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. zauzeo je pravni stav da tuženiku treba omogućiti dokazivanje da je tužitelj kao potrošač bio obaviješten, prije zaključenja ugovora, o značenju promjenljive kamatne stope, i da su potrošaču od strane banke dani svi relevantni podaci i obavijesti o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima po kojima se ista mijenja. Po tome ne dolazi do automatske primjene utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, već je na tuženiku teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno u ovom slučaju da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu. Dakle, tuženik ima pravo u pojedinačnim parnicama pa tako i u ovom postupku dokazivati da se je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem pregovaralo o spornim odredbama i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim pa je stoga tuženik trebao dokazati da se je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu pregovarao o predmetnoj ugovornoj odredbi saslušanjem svjedoka djelatnika Roberta Svilovića, od kojeg dokaza je tuženik odustao, slijedom čega nije dokazao svoju tvrdnju o tome da se s tužiteljem pregovaralo o spornim odredbama.

37. Nadalje, neosnovan je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda pozivom na odredbu čl. 13 Ugovora. Naime, Odredbom čl. 13. Ugovora o kreditu propisano je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora.

38. Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je da će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

39. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

40. Odredbe ove Direktive unijete su, između ostalog i u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP) odredbom čl. 3. toč. 1. ZZP.

41. Prema odredbi čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a odredba čl. 49. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

42. Budući da tuženik niti tvrdi, a niti dokazuje uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 13. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 50. toč. 19. ZZP koja određuje da odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača ostvariti prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na teret potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavlja ugovornu odredbu koja se može smatrati nepoštenom.

43. I konačno, odredbom čl. 55. st. 1. ZZP je određeno kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba Ugovora o kreditu gdje je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, za tuženika predstavlja odredbu propisanu u čl. 50. toč. 19. ZZP jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 49. st. 1. ZZP te, sukladno odredbi čl. 51. st. 1. ZZP takva se odredba ima smatrati nepoštenom.

44. Ovo zbog toga, što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača-tužitelja pa je tako tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom. ( Tako i ŽS ZG Gž-945/20-2)

45. Odredbom čl. 48. st.1. ZPP je određeno kako je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, a čl. 59. ZPP da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

46. Uvidom u spis utvrđeno je kako je ugovor o kreditu potpisan u Splitu, pa se ima smatrati da je spor nastao povodom djelatnosti jedinice tužitelja koja se nalazi u Splitu. Dakle, na tužitelju je izbor da li će tužbu podnijeti u Općinskom građanskom sudu u Zagrebu ili Općinskom sudu u Splitu, sukladno odredbi čl. 46. st.1. ZPP u vezi čl. 59. ZPP. Kako je tužitelj predao tužbu Općinskom sudu u Splitu, ima se smatrati da se odlučio za ovaj sud, te je isti sud nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

47.Nadalje, neosnovan je prigovor nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije kao paušalan obzirom su nesporno tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor ugovorne strane pobijanog Ugovora te time tužitelj nesporno kao oštećena strana aktivno legitimiran na podnošenje predmetne tužbe protiv kreditora odnosno baš ovdje tuženika, kao odgovorne strane, dok solidarni jamac i založni dužnik u predmetnoj pravnoj stvari imaju položaj običnih suparničara, a ne jedinstvenih ni nužnih jer je vjerovnik namiren, slijedom čega tužba nije neuredna u smislu odredbe čl. 109 ZPP-a iako nisu obuhvaćeni svi sudionici predmetnog pravnog posla.

48. Slijedom iznijetoga neosnovani su prigovori tuženika da se u ovom slučaju ne može smatrati nepoštenim stjecateljem jer je sve primio na temelju valjano sklopljenog Ugovora o kreditu u skladu s propisima koji su bili na snazi u vrijeme stjecanja i nije znao niti mogao znati da će predmetna osnova prestati uslijed retroaktivne primjene naknadno donesenih zakona i odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača koji ima preventivni karakter. Tuženik je po ocjeni ovog suda nepošten stjecatelj i na temelju članka 1111. stavka 1. i članka 1115. ZOO-a ima vratiti stečeno bez osnove od dana stjecanja. Naime, prema članku 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a, a sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Slijedom toga, utvrđeno je da je u ovom slučaju tužitelj preplatio pojedine anuitete kredita zbog ništenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF vezanoj za glavnicu kredita pa ima zakonsko pravo na povrat neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu do isplate kredita.

49. Slijedom navedenog, valjalo je obvezati tuženika da tužitelju plati iznos od 1.458,67 eura/10.990,36 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne novine 78/15), te je odlučeno kao u točki II izreke.

50. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 156 ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, prema vrijednosti tužbenog zahtjeva ( 15.006,00 kn.)

51. Slijedom navedenog, tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, te sastava podneska od 8.studenog 2021. 100 bodova, zastupanje na ročištu od 12.prosinca 2022. 100 bodova, sastav podneska od 21.veljače 2023. 100 bodova, podneska od 10.ožujka 2023. 100 bodova, zastupanje na ročištu od 11.rujna 2023. 100 bodova, te ročištu za objavu odluke 50 bodova, odnosno sveukupno 650 bodova, 9.750,00 kuna, uvećano za PDV 25 % iznosi 2.437,50 kuna, sveukupno 12.187,50 kuna, uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna iznosi 14.687,50 kuna odnosno 1.949,37 eura.

Split, 25. listopada 2023.

Sutkinja

Maja Anušić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

- u spis