REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 24 Pr-14628/2021-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Luciji Miše, u pravnoj stvari tužitelja M.P. iz S., OIB: …, kojeg zastupa

punomoćnik M.G., odvjetnik u Z.o.u.M.G. & V.Š. u Z., protiv tuženika Z.E.T. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa

punomoćnica J.K., dipl. iur., Su-12/18, radi isplate, nakon održane

glavne i javne rasprave zaključene 7. rujna 2023., u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja B.U.ć, odvjetničke vježbenice i punomoćnice tuženika J.K., dipl.iur., dana 24. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Z.E.T. d.o.o., iz

Z., OIB: …, isplatiti tužitelju M.P. iz

S., OIB:…, iznos od 5.128,47 EUR* bruto uvećano za

zakonske kamate koje teku:

- za srpanj 2017. na iznos od 107,09 eura do 11. kolovoza 2017. do isplate,

- za kolovoz 2017. na iznos od 111,25 eura do 11. rujna 2017. do isplate,

- za rujan 2017. na iznos od 116,41 eura do 11. listopada 2017. do isplate,

- za listopad 2017. na iznos od 113,44 eura od 11. studenog 2017. do isplate,

- za studeni 2017. na iznos od 119,33 eura od 11. prosinca 2017. do isplate,

- za prosinac 2017. na iznos od 127,37 eura od 11. siječnja 2018. do isplate,

- za siječanj 2018. na iznos od 119,66 eura od 11. veljače 2018. do isplate,

- za veljaču 2018. na iznos od 107,76 eura od 11. ožujka 2018. do isplate,

- za ožujak 2018. na iznos od 119,47 eura od 11. travnja 2018. do isplate,

- za travanj 2018. na iznos od 131,44 eura od 11. svibnja 2018. do isplate,

- za svibanj 2018. na iznos od 115,72 eura od 11. lipnja 2018. do isplate,

- za lipanj 2018. na iznos od 112,72 eura od 11. srpnja 2018. do isplate,

- za srpanj 2018. na iznos od 105,24 eura od 11. kolovoza 2018. do isplate,

- za kolovoz 2018. na iznos od 120,51 eura od 11. rujna 2018. do isplate,

- za rujan 2018. na iznos od 114,03 eura od 11. listopada 2018. do isplate,

- za listopad 2018. na iznos od 119,68 eura od 11. studenog 2018. do isplate,

- za studeni 2018. na iznos od 119,45 eura od 11. prosinca 2018. do isplate,

- za prosinac 2018. na iznos od 118,47 eura od 11. siječnja 2019. do isplate,

- za siječanj 2019. na iznos od 114,85 eura od 11. veljače 2019. do isplate,

- za veljaču 2019. na iznos od 101,92 eura od 11. ožujka 2019. do isplate,

- za ožujak 2019. na iznos od 112,36 eura od 11. travnja 2019. do isplate,

- za travanj 2019. na iznos od 110,59 eura od 11. svibnja 2019. do isplate,

- za lipanj 2019. na iznos od 113,72 eura od 11. srpnja 2019. do isplate,

- za srpanj 2019. na iznos od 105,04 eura od 11. kolovoza 2019. do isplate,

- za kolovoz 2019. na iznos od 132,58 eura od 11. rujna 2019. do isplate,

- za rujan 2019. na iznos od 106,19 eura od 11. listopada 2019. do isplate,

- za listopad 2019. na iznos od 113,89 eura od 11. studenog 2019. do isplate,

- za studeni 2019. na iznos od 121,22 eura od 11. prosinca 2019., do isplate,

- za prosinac 2019. na iznos od 122,95 eura od 11. siječnja 2020. do isplate,

- za siječanj 2020. na iznos od 120,76 eura od 11. veljače 2020. do isplate,

- za veljaču 2020. na iznos od 109,66 eura od 11. ožujka 2020. do isplate,

- za ožujak 2020. na iznos od 105,34 eura od 11. travnja 2020. do isplate,

- za travanj 2020. na iznos od 93,40 eura od 11. svibnja 2020. do isplate,

- za svibanj 2020. na iznos od 107,03 eura od 11. lipnja 2020. do isplate,

- za lipanj 2020. na iznos od 103,79 eura od 11. srpnja 2020. do isplate,

- za srpanj 2020. na iznos od 109,17 eura od 11. kolovoza 2020. do isplate,

- za kolovoz 2020. na iznos od 118,56 eura od 11. rujna 2020. do isplate,

- za rujan 2020. na iznos od 103,90 eura od 11. listopada 2020. do isplate,

- za listopad 2020. na iznos od 104,94 eura od 11. studenog 2020. do isplate,

- za studeni 2020. na iznos od 110,22 eura od 11. prosinca 2020., do isplate,

- za prosinac 2020. na iznos od 134,00 eura od 11. siječnja 2021. do isplate,

- za siječanj 2021. na iznos od 106,15 eura od 11. veljače 2021. do isplate,

- za veljaču 2021. na iznos od 106,69 eura od 11. ožujka 2021. do isplate,

- za ožujak 2021. na iznos od 116,15 eura od 11. travnja 2021. do isplate,

sve kamate izuzev zatezne kamate za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, te sve kamate do

31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu.

III. Nalaže se tuženiku Z.E.T. d.o.o., iz

Z. OIB: …, da tužitelju M.P. iz

S., OIB: …, naknadi trošak parničnog postupka u

iznosu od 1.244,28 EUR* / 9.375,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 24.

listopada 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište,

uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je od 3. srpnja 2017. bio zaposlenik tuženika na radnom mjestu ''Vozač autobusa I'' temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme nakon čega je s tuženikom sklopio Ugovor na neodređeno vrijeme za radnom mjesto „Vozač autobusa I“ dana 11. listopada 2017. te Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto „Vozač autobusa III“, šifra radnog mjesta

ZS184 dana 16. travnja 2021. U čl. 5. Ugovora o radu od 11. listopada 2017.

određeno je da će se tužitelju obračunavati i isplaćivati plaća prema Kolektivnom ugovoru te da će mu se plaća isplaćivati prema koeficijentu složenosti 2,20, dok je čl. 6. Ugovora o radu od 16. travnja 2021. određeno da će se radniku plaća isplaćivati prema koeficijentu složenosti poslova 2,40. Navodi da je Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Z.h. d.o.o.,

Dodatkom V. Temeljnog kolektivnog ugovora te Pravilnikom o radu za društvo

Z.h. d.o.o. određeno da osnovnu plaću radnika za puno radno

vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž. Tužitelj dalje navodi da od trenutka zasnivanja radnog odnosa s tuženikom prometuje redovnim autobusnim linijama tuženika organizacijski raspoređenim u A.p. D., te da

je obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2,20 u razdoblju od sklapanja ugovora o radu s tuženikom diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao, a čija se mjesečna plaća obračunava primjenom koeficijenta 2,40, čime ostvaruju bitno višu osnovnu plaću od tužitelja. Diskriminirajući učinak je time veći ako se uzme u obzir da je konkretno radno mjesto organizirano kao rad u smjenama, te se nerijetko događa da nakon završene radne smjene tužitelja,

njega zamjenjuje drugi vozač koji nastavlja voziti isti autobus, na istoj relaciji do kraja svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pri tom prima veću plaću od vozača kojega je prethodno zamijenio, jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20 kao tužitelju. Tužitelj dalje ističe da je iz same platne liste tuženika vidljivo da se za radno mjesto vozača autobusa koje obavlja tužitelj ima primjenjivati koeficijent 2,40, naime tuženik na svakoj tužiteljevoj platnoj listi naznačuje koeficijent za radno mjesto vozač autobusa AP D. 2,40, da bi zatim kao posebnu stavku iskazao korekciju koeficijenta za -0,20. Tužitelj dalje navodi da je poslodavac prema čl. 90. i 91. Zakona o radu dužan isplatiti radnicima jednaku plaću za jednaki rad i rad jednake vrijednosti, ističući da se ove odredbe ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta. Tužitelj naglašava da ostali vozači autobusa tuženika kojima se plaća obračunava prema koeficijentu 2,40 obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj, imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete rada, te bi svi navedeni vozači mogli zamijeniti jedan drugoga u odnosu na posao koji obavljaju. Tužitelj iz navedenoga zaključuje da unatoč tome što je ugovorom o radu bilo određeno da se tužitelju plaća obračunava prema koeficijentu 2,20, da je tuženik bio dužan obračunavati i isplaćivati tužitelju plaću prema koeficijentu 2,40 sukladno odredbama čl. 91. st. 1. i st. 4. Zakona o radu.

Slijedom navedenog, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj traži da sud tuženiku naloži da mu isplati iznos od 5.128,47 EUR bruto sa zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose teče od 11. u mjesecu za prethodni

mjesec, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom

koja teče od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov tužbenog zahtjeva te navodi da nije sporno da je u utuženom razdoblju radio na radnom mjestu ''Vozač

autobusa I'' s koeficijentom složenosti poslova u visini od 2,20, a da sada radi na radnom mjestu „Vozač autobusa III“ u AP D.. Tuženik navodi da prema

Katalogu radnih mjesta po kategorijama složenosti, koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Z.e.t. iz

2015. u grupi složenosti poslova V postoje radna mjesta: ''Vozač autobusa I'' s koeficijentom složenosti poslova 2,20, ''Vozač autobusa II'' s koeficijentom 2,30, te

''Vozač autobusa III'' s koeficijentom 2,40, te da je navedeni koeficijent složenosti poslova u skladu s čl. 71. Temeljnog kolektivnog ugovora prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova s koeficijentom u rasponu od 2,11 do 2,40, te u skladu s čl. 70. trenutno važećeg Kolektivnog ugovora prema kojemu se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova s koeficijentom u rasponu od 2,01 do 3,00. Predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Tijekom postupka sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koju su

stranke dostavile u spis te je saslušao svjedoke D.B.i I.P.

te tužitelja.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,

84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatom razlike plaće između pripadajućeg koeficijenta složenosti 2,40 i obračunatog koeficijenta složenosti 2,20.

6. Između stranaka u postupku nije sporno da je tužitelj zaposlenik tuženika,

da je temeljem Ugovora o radu od 3. srpnja 2017. i 11. listopada 2017. bio zaposlen na određeno vrijeme na radnom mjestu ''Vozač autobusa I'', te na radnom mjestu „Vozač autobusa III“ temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 16. travnja 2021. U Ugovoru o radu u utuženom razdoblju tužitelju je određen koeficijent složenosti poslova u visini od 2,20 na temelju kojeg je tuženik tužitelju obračunavao i isplaćivao plaću. Među strankama također nije sporno da su prema kategorizaciji radnih mjesta kod tuženika u Pravilniku o organizaciji radnih mjesta Z.h. d.o.o. podružnice Z.e.t., u prilogu broj 3., u grupi složenosti poslova V, kategorizirana radna

mjesta ''Vozač autobusa I'' s koeficijentom 2,20, zatim ''Vozač autobusa II'' s koeficijentom 2,30, te ''Vozač autobusa III'' s koeficijentom 2,40, čime je tuženik propisao različite visine plaće za ove kategorije vozača autobusa. U postupku također nije sporno da je tuženik u utuženom razdoblju tužitelju obračunavao i isplaćivao mjesečnu bruto plaću prema koeficijentu 2,20, što proizlazi iz isplatnih lista tuženika o isplati plaće tužitelju za navedeno razdoblje. Nije sporno ni da prema Kolektivnom ugovoru tuženika isplata plaća kod tuženika dospijeva svakog desetog dana u mjesecu za prethodni mjesec. Nakon što je tuženik dostavio izračun razlike bruto plaće tužitelja ukoliko bi njegov koeficijent plaće bio 2,40, a tužitelj prihvatio izračun tuženika i specificirao tužbeni zahtjev sukladno istom,

među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. U postupku je sporno jesu li poslovi na radnom mjestu ''Vozač autobusa I'' i

''Vozač autobusa III'' kod tuženika u naravi isti poslovi, u smislu čl. 91. Zakona o radu (''Narodne novine'' 93/14, 127/17, 98/19, u daljem tekstu ZR), za koje je poslodavac dužan isplaćivati jednaku osnovnu plaću za jednak rad, odnosno ima li tužitelj, slijedom toga, pravo na naknadu razlike u bruto plaći u iznosu razlike između koeficijenta 2,40 i 2,20 za utuženo razdoblje.

8. Iz platnih lista tuženika o isplati plaće tužitelju vidljivo je da je tuženik tužitelju za cijelo razdoblje isplaćivao plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20, s tim da je kao radno mjesto navedeno 04080 Vozač autobusa u AP

D. s koeficijentom 2,40, a zatim je navedena korekcija koeficijenta -0,20.

9. Svjedok D.B. u svom iskazu navodi da je zaposlen kod tuženika

kao vozač autobusa već 9 godina te da je tužitelj radio na istoj liniji i u istom pogonu kao vozač. Ističe da su radni zadaci tužitelja kao vozača u utuženom razdoblju bili u potpunosti te nije bilo nikakve razlike u odgovornosti i vještinama. Konačno, navodi da mu je koeficijent na plaću u istom razdoblju iznosio 2,40.

10. Svjedok I.P. navodi da je zaposlen kod tuženika kao vozač

autobusa već 16 godina te da je tužitelj radio kao vozač autobusa odnosno na istom radnom mjestu, vozio isti tip autobusa te da su imali istu odgovornost. Navodi da mu je plaća isplaćivana po koeficijentu 2,40.

11. Tužitelj u svom iskazu navodi da je zaposlen kod tuženika kao vozač autobusa već 6 godina, da je u utuženom razdoblju imao koeficijent složenosti 2,20, dok su njegovi kolege na istom radnom mjestu vozača autobusa imali koeficijent 2,40, da se njihovi poslovi nisu razlikovali jer su radili na istim autobusima iste poslove za koje su im bile potrebne iste vještine i imali su istu odgovornost za obavljanje posla, kao i da je od svjedoka često preuzimao smjenu

i oni od njega.

12. Sud je iskaze saslušanih svjedoka kao i iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti kao životne, uvjerljive i međusobno suglasne te suglasne s dokumentacijom u spisu. Iz navedenih iskaza nedvojbeno proizlazi da su svjedoci B. i P.radnici tuženika koji rade ili su radili na radnom mjestu vozača autobusa kao i

tužitelj, no dok su saslušani svjedoci prema svojim iskazima u utuženom razdoblju primali plaću prema koeficijentu 2,40, tužitelj iskazuje da je njegov koeficijent za izračun plaće u istom razdoblju iznosio 2,20 iako radi iste poslove. Sud je utvrdio da iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja proizlazi da su u utuženom periodu svjedoci i tužitelj obavljali iste poslove na radnom mjestu vozača autobusa kod tuženika. Iz navedenoga proizlazi da ne postoji razlika između obavljanja poslova na radnim mjestima vozača autobusa I i vozača autobusa III, kao što je to u postupku tvrdio tuženik, već da se radi o potpuno istim poslovima vozača autobusa na istim autobusima.

13. Slijedom navedenoga, na temelju svih izvedenih dokaza i rezultata cijelog postupka, sud je utvrdio da je u utuženom razdoblju od srpnja 2017. do ožujka 2021. tužitelj kao zaposlenik tuženika na radnom mjestu vozača autobusa primao plaću prema koeficijentu 2,20, dok su u isto vrijeme drugi radnici tuženika koji rade iste poslove vozača autobusa primali plaću prema koeficijentu 2,40, iako svi rade iste poslove vozača autobusa kao i tužitelj.

14. Odredba čl. 91. st. 1. ZR-a propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, dok odredba čl. 91. st. 2. ZR-a određuje da se o radu jednake vrijednosti radi ako dvije osobe različitoga spola obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti, te ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine,

odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi. Pri tome odredbe ZR-a o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca sud tumači ekstenzivno tako da se ne odnose samo na osobe različitoga spola nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta, kao što je ovdje slučaj. Takvo shvaćanje proizlazi i iz sudske prakse (Presuda Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž R-432/2020. od 12. rujna 2022).

15. Prema odredbi čl. 91. st. 4. ZR-a ništetna je odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta protivna čl. 91. st.

1. ZR-a, pa su ništetne i odredbe Ugovora o radu koje je tužitelj sklopio s tuženikom, a kojima je koeficijent za obračun plaće tužitelju na radnom mjestu vozača autobusa utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima kao i drugi zaposlenici tužitelja na radnom mjestu vozača autobusa, te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u navedenom razdoblju primao plaću prema koeficijentu 2,40.

16. Slijedom navedenoga valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev i tužitelju dosuditi traženi iznos razlike bruto plaće za utuženo razdoblje koju bi ostvario po koeficijentu 2,40 u ukupnoj visini od 5.128,47 EUR bruto.

17. Prema odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, u daljem tekstu ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate pa je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja sukladno čl. 87. Kolektivnog ugovora teče od jedanaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec do isplate,

osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u bruto plaći.

18. Odbijen je zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće jer prema odredbi čl. odredbi čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine"

br. 115/16, 106/18) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijeva tek s isplatom neto iznosa plaće što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate jer do trenutka isplate u potpunosti nije dospjela na naplatu bruto razlika plaće.

19. Prigovor zastare valjalo je odbiti jer je tužba podnesena 23.6.2021. za potraživanja od srpnja 2017. pa nadalje, a koje potraživanje dospijeva 11.

kolovoza 2017., pa slijedom navedenog nije prošao zastarni rok iz čl. 139. ZR-a.

20. S obzirom da je sud u dovoljnoj mjeri utvrdio činjenično stanje radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, to je valjalo odustati od provođenja daljnjih dokaza kao nepotrebnih i neodlučnih.

21. Tužitelju je temeljem čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a priznat trošak parničnog postupka, a koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika, te je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

22. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe - 1.500,00 kn (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 24.8.2021. i 11.4.2023. - svaki po 1.500,00 (Tbr. 8/1), pristupa na ročišta 28.3.2023. i 7.9.2023. - svako po 1.500,00 kn (Tbr. 9/1), što uz 25% PDV-a

(1.875,00 kn) ukupno iznosi 9.375,00 kn / 1.244,28 EUR.

23. Tužitelju je na dosuđeni parnični trošak priznata i kamata temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a koja teče od presuđenja do isplate temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 93/14 i 73/17) po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18).

24. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 6.5.2022. jer se radi o požurnici pa kako je sud dužan postupati po službenoj dužnosti, to navedeni trošak nije bio potreban radi vođenja spora u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

25. Zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška odbijen je jer je izgubio spor (čl. 154. st. 1. ZPP-a) pri čemu se naglašava da zatezne kamate predstavljaju sporedno potraživanje.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 24. listopada 2023.

Sutkinja: Lucija

Miše, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem e-komunikacije ili pisano u 4

primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnici

.