Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 27 Gž-3772/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, Nike Grospić Ivasović, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja I. M. pok. I. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. Ž., odvjetniku u B.1 , protiv prvotuženika F. D. iz Z., OIB: …, drugotuženika V. H. d.o.o., Z., OIB: …, prvo i drugotuženici zastupani po punomoćnici M. K., odvjetnici u Odvjetničkom društvu B.2 , L. , M., S. d.o.o. iz Z. i trećetuženice B. B. pok. I. iz L. , OIB: …, kao preuzimateljica postupka iza smrti I. B. rođ. H. iz V., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi prvo i drugotuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, poslovni broj P-633/2020 od 12. listopada 2021., u sjednici održanoj 24. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba prvo i drugotuženika i potvrđuje presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli, poslovni broj P-633/2020 od 12. listopada 2021. u dijelu stavka I. izreke kojim je utvrđeno da je tužitelj isključivi vlasnik nekretnina opisanih kao kat. čest. 2934, pašnjak, upisano u z.k.ul. 811 i kat. čest. 2940, vinograd površine 65 m2, upisano u z.k.ul. 721, sve k.o. V. te se isti temeljem ove presude ovlašćuje na uknjižbu prava vlasništva navedenih nekretnina na svoje ime uz istovremeno brisanje tog prava sa imena prvo i drugotuženika kao do sada upisanih vlasnika i u stavku II. izreke.

II. Odbija se zahtjev prvo i drugotuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj I. M. pok. I. iz V., OIB: …, isključivi vlasnik nekretnina opisanih kao kat. čest. 2934, pašnjak, upisano u z.k.ul. 811 i kat. čest. 2940, vinograd površine 65 m2, upisano u z.k.ul. 721, sve k.o. V., te se ovlašćuje tužitelj temeljem ove presude postići uknjižbu prava vlasništva navedenih nekretnina na svoje ime uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženika kao do sada upisanih vlasnika.

II. Nalaže se tuženima ad 1/ i 2/ da na jednake dijelove nadoknade tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 8.076,80 kn, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu (u iznosu od 3.723,20 kn) zahtjev za naknadu parničnog troška odbija.

2. Protiv presude, u dijelu stavka I. izreke koji se odnosi na prvo i drugotuženike i u stavku II. izreke žale se isti iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP-a), predlažući njezinu preinaku, sukladno navodima žalbe, podredno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora jest zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva nekretnina pobliže opisanih u stavku I. izreke presude, s time da je temelj stjecanja prava vlasništva dosjelost (čl. 28. st. 2. i 4. u vezi s čl. 30. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima /"Narodne novine", broj: 53/91, 9/92 i 77/92 u daljnjem tekstu ZOVO-a/ i čl. 159. u vezi s čl. 160. i čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima /"Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 /pročišćeni tekst/, u daljnjem tekstu: ZV-a).

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP-a i za svoje uvjerenje dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, tako u donošenju iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuju prvo i drugotuženici, a niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

7. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koje je pravilno primijenio citirane odredbe materijalnog prava, radi čega nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 355. i čl. 356. ZPP-a).

8. U odnosu na odlučne činjenice za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva iz stanja spisa i na temelju rezultata raspravljanja pošavši od utvrđenja:

-da su u zemljišnim knjigama za predmetne nekretnine kao suvlasnici kat. čest. 2934, upisane u zk. ul. 811 k.o. V. upisani prvo i drugotuženici svaki u 1/2 dijela, a kao suvlasnici kat. čest. 2940, upisane u zk. ul. 721 k.o. V., tužitelj u 1/4 dijela, prednica trećetuženice I. B. u 1/4 dijela te drugotuženik u 1/2 dijela;

-da prvotuženik u odgovoru na tužbu ne osporava darovnicu svog djeda F. K. pok. R. od 7. listopada 1979., kojom je darovano zemljište prednicima tužitelja i I. B., pravne prednice trećetuženice, odnosno J. H. i I. M., ali smatra kako je tužitelj dužan dokazati o kojem se zemljištu radi te da bi mu baš ovo zemljište bilo darovano, kao i činjenicu da isto drži u posjedu i na koji način to čini, radi čega se do provođenja očevida s vještakom mjernikom opreza radi protivio tužbenom zahtjevu;

-da je drugotuženik svoj suvlasnički dio na predmetnim nekretninama upisao temeljem Ugovora o kupoprodaji od 5. rujna 2016., koji je sklopljen s ranijim vlasnikom ovog dijela nekretnina M. G., koji je prethodno svoj suvlasnički dio stekao darovanjem od majke T. G., koja je prethodno isti stekla nasljeđivanjem od svoje majke A. K.;

-da je tužitelj vlasništvo svog suvlasničkog dijela na nekretnini označenoj kao kat. čest. 2940 upisao na temelju rješenja o nasljeđivanju iza smrti svog oca I. M. "P." od 22. prosinca 1999., a prvotuženik je svoj suvlasnički dio na kat. čest. 2934 upisao kao slijednik F. K.;

-da je tužitelj vlasnik nekretnine označene kao kat. čest. 476, a koja u naravi predstavlja njegovu obiteljsku kuću u V., a isti je u katastarskim operatima i upisan kao isključivi posjednik ove nekretnine kako to proizlazi iz PL 447 za k.o. V.;

-da iz iskaza svjedokinje A. R. proizlazi da je u mjesto V. došla krajem 60.-ih godina prošlog stoljeća od kada živi u kući koja se nalazi preko puta spornih nekretnina, odmah prema zapadu; da je 1987. i 1988. pomagala F. i R. K. u čišćenju kuće iz kojeg razloga joj je sve poznato u odnosu na predmetne nekretnine iz neposrednog zapažanja pa tako zna da su isti te nekretnine darovali ocu tužitelja; da su nekretnine iz tužbe oduvijek u posjedu držali i nesmetano obrađivali baš roditelji tužitelja, a nakon njihove smrti posjed na ovim nekretninama nastavio je izvršavati tužitelj te da nikada nikoga drugoga osim tužitelja i njegove obitelji svjedokinja na ovim nekretninama nije viđala; da je betonski zid na istočnom međašu kat. čest. 2934 sagradio F. K.; da M. G. nikada nije viđala na predmetnim nekretninama, a njegovu majku T. G. jedino kada bi došla u posjet svom bratu F. K.;

-da iz iskaza svjedoka Ž. A. (rođen 1957.) proizlazi da od rođenja živi u V., koje je jako malo mjesto tako da su mu nekretnine iz tužbe jako dobro poznate iz neposrednog zapažanja; da je predmetne nekretnine u svom posjedu držao otac tužitelja, a nakon njegove smrti je do dan danas u posjedu istih tužitelj; da betonski zid na istočnom međašu kat. čest. 2934 postoji već jako dugo vremena; da M. G. ili njegovu majku T. G. nikada nije viđao na ovim nekretninama;

-da iz iskaza svjedoka L. P. (rođen 1959.) proizlazi da u V. živi čitav život te da su mu predmetne nekretnine jako dobro poznate iz neposrednog zapažanja te da su iste od 70.- ih godina prošlog stoljeća u posjedu roditelja tužitelja, koji su ih obrađivali i koristiti kao vrt i to prvo vrijeme samo polovinu ovog vrta, onu bliže njihove kuće, a od 90.-tih godina i drugu polovicu koja je pripadala prednici trećetuženice, koja ih je po dogovoru prepustila ocu tužitelja (isto tijekom postupka potvrđuje trećetuženica); da na predmetnim nekretninama nikada nije viđao nikog osim obitelji tužitelja, a vezano za betonski zid koji se nalazi u istočnom međašu kat. čest. 2934 navodi da ga je sagradio F. K.; da M. G. i njegova majka T. G. nikada na sporne nekretnine nisu dolazili;

-da iz iskaza svjedokinje A. M., supruge tužitelja, proizlazi da je u mjesto V. došla 1974., kada se udala te da je već tada otac tužitelja u svom posjedu držao južnu polovinu predmetnih nekretnina koje je koristio kao vrt, s time da je sjeverna polovina ovih nekretnina pripadala J. H., djedu trećetuženice, koji je prije svoje smrti kazao kćerki I. B. da ovaj dio nekretnina prepusti tužitelju što je ona zapravo napravila (isto tijekom postupka potvrđuje trećetuženica), pa tako tužitelj u posjedu drži cjelokupnu spornu površinu; da je F. K. 1977. napravio darovnicu te da je ona osobno na licu mjesta pomagala geometrima koji su mjerili ove nekretnine, nakon čega je F. K. dao sagraditi betonski zid koji se nalazi u istočnom međašu kat. čest. 2934 i od tog vremena vezano za sporne nekretnine nije bilo nikakvih problema; da su obje utužene nekretnine ranije bile u vlasništvu majke F. K.;

-da iz iskaza svjedoka T. A. proizlazi da su predmetne nekretnine oduvijek u posjedu držali roditelji tužitelja I. i K. M. (od kraja 60.-tih godina), a nakon čije smrti je posjed preuzeo tužitelj;

-da se po provedenom očevidu na licu mjesta 6. studenog 2020., u svrhu identifikacije nekretnina koje su predmetom tužbe, a na kojem su bili prisutni i navedeni svjedoci, utvrđuje da nekretnine iz tužbe u naravi predstavljaju vrt, koji je smješten sjeverno u odnosu na kuću, koja je u nespornom vlasništvu tužitelja, time da između kuće tužitelja i tog vrta postoji manje uređeno dvorište širine otprilike 2,5 metra, koje je natkriveno krovom postavljenim na drvenim stupovima; da se u sporni vrt može pristupiti isključivo iz opisanog dvorišta tužitelja;

-da je prilikom očevida u ovom vrtu zatečeno pet stabala naranče procijenjene starosti 20-ak godina, jedno stablo limuna, nekoliko stabala vinogradarske breskve, jedno stablo masline i dva stabla šipka, dok je preostala površina spornog vrta zasađena uobičajenom povrtnom kulturom;

-da je sporni vrt u svom južnom međašu omeđen naprijed opisanim dvorištem, sa istočne strane niskim betonskim zidom, visine otprilike 30 cm, na kojem je postavljena žičana ograda, sa sjeverne strane kameno betonskim zidom visine nešto više od 2 metra, dok je sa zapadne strane omeđen manjim betonskim zidićem i kamenim međašima uz napomenu da se prema zapadu i dalje proteže vrt u posjedu tužitelja sve do granice sa javnom cestom;

-da je mjernik vještak opisane nekretnine identificirao kao katastarsku kulturu voćnjaka, a koja čini jednu jedinstvenu cjelinu;

-da je vještak uvidom u katastarski plan utvrdio da se radi o kat. čest. 2940 i 2934, sve k.o. V., gdje granica između ove dvije nekretnine na terenu nije vidljiva iz razloga što je sve zajedno u naravi vrt;

-da punomoćnici tužitelja i drugotuženika te trećetuženica osobno nisu imali pitanja niti primjedbi na nalaz mjernika vještaka;

-da je prilikom održavanja očevida na licu mjesta utvrđeno da je sporni vrt od svih susjednih nekretnina jasno omeđen trajnim i vidljivim oznakama, dakle zidovima, te da se u ovaj vrt može pristupiti isključivo iz dvorišta koje je u nespornom vlasništvu tužitelja;

- da su vjerodostojni iskazi svjedoka iz kojih proizlazi da upravo tužitelj posjeduje predmetne nekretnine;

- da iz iskaza svjedoka M. G. od kojeg je drugotuženik otkupio njegov suvlasnički dio na predmetnim nekretninama te se temeljem kupoprodajnog ugovora u zemljišnim knjigama i upisao kao njihov vlasnik u kupljenom dijelu, nedvojbeno proizlazi da svjedok nikada nije bio u posjedu nekretnina, koje su predmetom tužbe; da kupca ovdje drugotuženika nikada nije uveo u posjed ili suposjed prodanih nekretnina, kao i to da je ovlaštenim osobama drugotuženika, prije sklapanja kupoprodajnog ugovora, sporne nekretnine pokazao na licu mjesta;

-da svjedok M. G. potvrđuje da je do svoje 10. godine, dakle do 1958., živio sa bakom i djedom A. i R. K. u V., a nakon čega se odselio u K., da je njegov djed umro 1957., a baka 1973.; da je dioba nekretnina izvršena nakon smrti djeda i bake pa je tako nakon smrti djeda temeljem njegove oporuke 1/2 dijela spornih nekretnina pripala F. K., dok je preostali dio pripao baki svjedoka A. K., koja je svojim dijelom oporučno raspolagala u korist majke svjedoka, da je F. K. svoju polovinu predmetnih nekretnina darovao ocu tužitelja te potvrđuje da je zid u istočnom međašu kat. čest. 2934 sagradio F. K.;

pravilno je odlučio sud prvog stupnja na način da je usvojio tužbeni zahtjev budući da je utvrdio da je otac tužitelja I. M. pok. B.3 posjedovao predmetne nekretnine negdje od kraja 70.-ih godina prošlog stoljeća te je nakon njegove smrti predmetne nekretnine nastavio samostalno posjedovati tužitelj (u posjed ovih nekretnina stupio je temeljem rješenja o nasljeđivanju iza smrti svog oca od 22. prosinca 1999. posl. br. O-224/99) te da niti ocu, niti tužitelju nitko nikada nije osporavao pravo na posjed istih, s time da je F. K., nakon što je svoj dio nekretnina darovao ocu tužitelja, sagradio i betonski zid u istočnom međašu kat. čest. 2934, koju činjenicu su potvrdili svi saslušani svjedoci, koji žive u neposrednoj blizini spornih nekretnina i imaju neposredan uvid u ono što se na njima događa, pri čemu je i provedenim očevidom ustanovljeno da sporne nekretnine s nekretninama u nespornom vlasništvu tužitelja čine jednu jedinstvenu nekretninu, da su omeđene sa svih strana (osim s jedne s koje se nastavljaju na nekretnine u vlasništvu tužitelja) te da je na iste moguće stupiti jedino preko nekretnine u vlasništvu tužitelja, s time da niti T. G., od koje M. G. dio spornih nekretnina stekao darovanjem, niti M. G., koji je iste prodao drugotuženiku, nikada nisu viđeni na predmetnim nekretninama na način da bi iste posjedovali (T. G. jedino kada je dolazila u posjet svom bratu F. K.), radi čega su žalbeni navodi prvo i drugotuženika, kojima se osporava poštenje tužitelja i njegovih prednika u posjedovanju bez činjeničnog uporišta.

9. Naime, Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebno je da posjed bude barem pošten (čl. 28. st. 4. ZOVO- a i čl. 159. st. 2. ZV-a).

10. Savjesnost (poštenje) su subjektivne kvalitete posjeda i njih posjedu daje stav posjednika o tome da li isti ima pravo na posjed.

11. Posjednik posjeduje savjesno (pošteno) samo ako ne zna da mu ne pripada pravo na posjed, dok je u konkretnoj situaciji, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da nema temelja za zaključak da tužitelj, kao i njegov pravni prednik-otac, imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed.

12. Imajući u vidu navedeno, neovisno čak i od činjenice da li je posjed oca tužitelja bio kvalificiran, predmetne nekretnine su u posjedu istoga još od 1970. godine, a tužitelj je iste nastavio posjedovati po smrti oca 1999., tako da su iste ex lege postale vlasništvo oca tužitelja te potom i tužitelja nakon dvadeset godina samostalnog posjedovanja (čl. 28. st. 4. ZOVO-a i čl. 159. st. 3. ZV-a).

13. Također su neosnovani žalbeni navodi da bi prvo i drugotuženika štitilo pravilo zaštite povjerenja u zemljišne knjige (čl. 122. st. 1. ZV-a), jer da su u dobroj vjeri postupali s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, budući da iz iskaza svjedoka M. G., proizlazi da je prije sklapanja kupoprodajnog ugovora ovlaštenim osobama drugotuženika na terenu pokazao nekretnine koje su predmetom tužbe, kojom prilikom istima nije moglo ostati nezapaženo da su predmetne nekretnine sa svih strana ograđene i da u naravi predstavljaju obrađeni vrt sa zasađenim višegodišnjim biljkama, kojem je moguće pristupiti jedino iz dvorišta tužitelja pa je stoga drugotuženik prilikom kupoprodaje osnovano mogao posumnjati da u tom dijelu zemljišna knjiga ne prikazuje stvarno stanje.

14. Pri tom valja imati u vidu da sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije, nego što to smatraju žalitelji i iz istih izvodi drugačije zaključke, nego što to oni čine.

15. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za sud i ona je dana u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, a žalbena razlaganja nisu uspjela dovesti u sumnju zaključke suda prvog stupnja, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

16. I odluka o parničnom trošku pravilna je u osnovi i visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /"Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15/).

17. Odbijen je zahtjev prvo i drugotuženika za naknadu troška sastava žalbe, jer s istom nisu uspjeli (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

18. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a za stavak I. i čl. 166. st. 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 24. listopada 2023.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac, v.r.