Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: 1 Gž R-1483/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci po sucu Dušku Abramoviću u pravnoj stvari tužitelja ŠH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva financija, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-464/2018-36 od 7. svibnja 2021., 23. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-464/2018-36 od 7. svibnja 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike plaće iznos od 8.399,28 kn bruto s zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose dospjele od 16. svibnja 2016. do 16. veljače 2018., izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, te naknaditi trošak parničnog postupka od 11.962,50 kn s zateznom kamatom.

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.. Žalba nije osnovana.

5. U konkretnom slučaju radi se o postupku u sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a.

6. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

7. Prvostupanjsku presudu kojom se završava spor u postupku male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Iako tuženica u žalbi navodi da presudu pobija zbog naprijed navedenih dopuštenih žalbenih razloga, iz obrazloženja žalbe jasno proizlazi da tuženica presudu osporava i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ponavljajući čitav niz prigovora činjenične naravi koje je isticala tijekom prvostupanjskog postupka, a zbog tih žalbenih navoda prvostupanjsku presudu u postupku u sporu male vrijednosti nije dopušteno pobijati.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih i dopuštenih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a.

10. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženica u žalbi ukazuje jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, prvostupanjski sud je u opširno obrazloženoj presudi naveo tijek predmetnog parničnog postupka, izložio navode stranaka u pogledu predmeta spora, kao i sporna činjenična i pravna pitanja te je u vezi toga zauzeo određena stajališta koja je obrazložio te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

11. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima u obrazloženju presude ocijenio sve izvedene dokaze u skladu s odredbom čl. 8. ZPP- a.

12. Pazeći nadalje i po službenoj dužnosti na pravilnost u primjeni materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a) ovaj sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u izreci pobijane presude.

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.399,28 kn bruto po osnovi razlike plaće za prekovremeni rad u razdoblju od travnja 2016. do siječnja 2018. koji tužitelj temelji na odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 104/13, 150/13, 71/16, 123/16, 112/17, 12/18; dalje KU).

14. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženice u Područnom carinskom uredu Rijeka na radnom mjestu carinika,

- da iz odgovora na tužbu proizlazi da tuženica navodi da bi tužitelju pripadala razlika plaće za ostvarene prekovremene sate u iznosu od 1.388,58 kn bruto za odrađenih 29 prekovremenih sati, da tuženica u toj visini tužbeni zahtjev tužitelja nije priznala niti je pozvala tužitelja na zaključenje sudske ili izvansudske nagodbe,

- da je sud na temelju prijedloga tužitelja proveo knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Petri Blašković koja je dala pisani nalaz i mišljenje iz kojeg proizlazi da potraživanje tužitelja po osnovi neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada iznosi 16.091,54 kn, odnosno ukoliko da sud zauzme stajalište da treba uzeti u obzir i isplate po osnovi slobodnih dana a za koje u spisu ne prileže rješenja o korištenju slobodnih dana da bi potraživanje tužitelja iznosilo 12.616,46 kn,

- da je povodom primjedbi tuženice na nalaz i mišljenje vještakinja dala dopunski nalaz i mišljenje s time da je vještakinja izvršila uvid i u dodatnu dokumentaciju koju je tuženica dostavila u spis te navela da iskazani broj sati za iskorištene slobodne dane u obračunskim listama za isplatu plaće i broj sati iskazan u evidencijama o korištenju radnog vremena se razlikuju u pojedinim mjesecima, da bi načelno obračunska lista trebala prikazivati što je tužitelju isplaćeno po osnovi radnog odnosa, a evidencije o korištenju radnog vremena iskazivati kako je iskorišten mjesečni fond sati i da bi ove dvije evidencije trebale biti usklađene odnosno trebale bi prikazivati isti broj sati slobodnih dana.

- da potraživanje tužitelja po osnovi neobračunatog i neisplaćenog prekovremenog rada i to u varijanti A u kojoj su iskazana utvrđena potraživanja po osnovi prekovremenih sati umanjena za isplate po osnovi iskorištenih slobodnih dana kako se one iskazuju u obračunskim listama razlika plaće iznosi 8.399,28 kn, te u varijanti B u kojoj su iskazana utvrđena potraživanja po osnovi prekovremenih sati umanjena za iskorištene slobodne dane kako su oni iskazani u evidencijama o korištenju radnog vremena, razlika plaće iznosi 1.166,11 kn, pri čemu da je tužitelj prihvatio kao mjerodavnu varijantu A i postavio konačni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 8.399,28 kn, a tuženica prihvatila varijantu B, navodeći da je matematički izračun po obje varijante pravilan, a da tužitelju pripada razlika plaće za prekovremene sate umanjene za slobodne dane iskazane u evidencijama o korištenju radnog vremena, koju evidenciju tuženica smatra mjerodavnom.

15. Cijeneći odredbe čl. 8. KU/13 ("Narodne novine" broj 89/13, 104/13) koja je identična odredbi čl. 8. KU/17 ("Narodne novine" broj 112/17, 12/18), odredbu čl. 41. KU/13 koja je identična odredbi čl. 35. KU/17, te odredbu čl. 44. KU/13 i čl. 38. KU/17, a u odnosu na sporno pravno pitanje prvostupanjski sud je u odnosu na sporno pravno pitanje da li tužitelju za rad obavljen tijekom blagdana i neradnih dana za koje mu je isplaćena uvećana plaća istovremeno pripada pravo na uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada utvrdio da je tužitelj tvrdio kako rad obavljen tijekom blagdana i neradnih dana ne čini redovan rad i time ne ulazi u mjesečni fond radnih sati koji se izračunava na način da se broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnoži sa osam sati te da se isti ima tretirati kao prekovremeni rad sukladno odredbama KU/13 i KU/17. Tuženica je pak tvrdila da pored činjenice da su tužitelju isplaćeni već dodaci na plaću po osnovi blagdana i neradnih dana ne postoji pravni temelj da se za taj isti rad još isplaćuju i prekovremeni sati jer da zbog specifičnosti tužiteljeve službe i rada u turnusima sati odrađeni tijekom blagdana i neradnih dana uračunavani su u redovan mjesečni fond radnih sati, a za sve ostale sate koji su odrađeni iznad redovnog mjesečnog fonda sati plaćen prekovremeni rad uz pripadajuće dodatke na plaću.

16. U vezi ovog spornog pravnog pitanja prvostupanjski sud je cijeneći odredbu čl. 44. KU/13 te tumačenja Zajedničke komisije od 16. svibnja 2012. i 29. travnja 2013. prihvatio pravni pristup tužitelja prema kojem rad obavljen tijekom blagdana i neradnih dana koji padaju od ponedjeljka do petka ne ulazi u redovni mjesečni fond radnih sati.

17. Opisano pravno shvaćanje prvostupanjskog suda je pravilno jer je odredbom čl. 44. KU/13 i KU/17 određeno je uvećanje osnovne plaće službenika i namještenika za rad noću, prekovremeni rad, rad blagdanom i tijekom neradnih dana. Propisano je da se navedeni dodaci međusobno ne isključuju osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Prekovremenim radom, kada je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama ili turnusu smatra se svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati u koje se ne uračunavaju blagdani i neradni dani koji padaju u radne dane od ponedjeljka do petka te se redovni mjesečni fond sati dobije na način da se broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnoži sa osam sati, pa suprotni žalbeni navodi nisu osnovani.

18. U odnosu na daljnje sporno pitanje je li za utvrđivanje broja iskorištenih slobodnih dana u konkretnom slučaju mjerodavna evidencija o prisutnosti na radu ili obračunske liste o isplatama plaće, prvostupanjski sud je uvidom u dokumentaciju u spisu kao i na temelju osnovnog pisanog nalaza i mišljenja vještaka zaključio da ove dvije evidencije nisu podudarne, iako bi trebale biti što znači da tuženica prilikom obračuna i isplate plaće tužitelju u utuženom razdoblju nije bila dosljedna u utvrđivanju broja prekovremenih sati i iskorištenih slobodnih dana jer je broj slobodnih dana različito prikazala u obračunskim ispravama, u odnosu na evidenciju o korištenju radnog vremena.

19. Iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je vještakinja istog izradila na temelju podataka o iskorištenim slobodnim danima koji su tužitelju odobreni od strane tuženice u utuženom razdoblju, te je u varijanti A dopunskog nalaza i mišljenja broj prekovremenih sati rada umanjila za iskorištene slobodne dane i to prema obračunskim listama za plaću, prema kojoj varijanti nalaza razlika tužiteljeve plaće iznosi 8.399,28 kn bruto, a u varijanti B, također uzimajući u obzir iskorištene slobodne dane utvrdila broj prekovremenih sati rada prema evidenciji o korištenju radnog vremena, u kojoj varijanti tužiteljevo potraživanje iznosi 1.166,11 kn bruto.

20. Prema tome nisu osnovani žalbeni navodi tuženice u kojima ističe da sud prilikom utvrđivanja broja prekovremenih sati nije uzeo u obzir iskorištene slobodne dane jer je prvostupanjski sud prihvatio dopunski nalaz i mišljenje vještaka i to varijantu A obračuna.

21. Tužitelj u konkretnom slučaju traži isplatu razlike plaće između one koja mu je isplaćena i obračunata prema obračunskim listama koje je sastavila tuženice te u istima prikazala određeni broj prekovremenih sati kao i i iskorištenih slobodnih dana i plaće koja mu je trebala biti isplaćena u primjeni odredbi čl. 44. st. 14. KU/13 i čl. 38. st. 14. KU/17 pa je zato mjerodavna varijanta A iz dopunskog nalaza i mišljenja prema kojoj razlika plaće na koju tužitelj ima pravo iznosi 8.399,28 kn bruto, slijedom čega žalbeni navodi tuženice o suprotnom, odnosno o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu osnovani.

22. Pobijana presuda pravilna je i zakonita i u odluci o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a budući da je prvostupanjski sud visinu parničnog troška obračunao prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

23. Žalbeni navodi tuženice da je za odlučivanje o naknadi parničnog troška u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 157. ZPP-a, odnosno da tuženica ima pravo na naknadu parničnog troška primjenom te zakonske odredbe nisu osnovani.

24. Prema odredbi čl. 157. ZPP-a ako tuženik nije dao povod za tužbu i ako je prije nego što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari priznao tužbeni zahtjev tužitelj će nadoknaditi tuženiku parnične troškove.

25. S obzirom na stanje u spisu, pretpostavke iz citirane odredbe čl. 157. ZPP- a u konkretnom slučaju nisu ostvarene jer suprotno navodima tuženice tuženica je dala povod za tužbu, a isto tako tuženica tijekom cijelog postupka nije niti djelomično priznala tužbeni zahtjev za iznos od 1.388,58 kn koji navodi u odgovoru na zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora i u odgovoru na tužbu, i to iz razloga jer tuženica nije određeno navela pojedinačne iznose s tijekom zatezne kamate, a tužitelj ovakvu nepotpunu ponudu tuženice nije mogao prihvatiti i eventualno u toj visini predložiti donošenje presude na temelju priznanja pri čemu nije sporno da tuženica niti taj iznos nije isplatila tužitelju.

26. Nadalje neosnovani su žalbeni navodi u kojima tuženica ističe da ima pravo na naknadu parničnog troška zbog djelomičnog povlačenja tužbe u smislu odredbe čl. 158. ZPP-a.

27. Iz stanja u spisu proizlazi da je tužitelj u konkretnom slučaju podnio stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b ZPP-a, da tužitelj u toj tužbi vrijednost predmeta spora nije naznačio, da je tužitelj prigodom postavljanja tužbenog zahtjeva prema čl. 186.b st. 4. ZPP-a bio dužan u tom slučaju iznova naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu s odredbama čl. 35. do 37. i čl. 39. ZPP-a. U tom slučaju kada dakle vrijednost predmeta spora nije naznačena u stupnjevitoj tužbi (tzv. manifestacijski zahtjev) onda se sukladno odredi čl. 40. st. 5. ZPP-a predmnijeva da ona iznosi 50.000,00 kn, a nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora je vrijednost novčanog zahtjeva (čl. 40. st. 1. ZPP-a) pri čemu specificiranje ranije neodređenog tužbenog zahtjeva (postavljenja novčanog zahtjeva) kod stupnjevite tužbe ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe.

28. Prema stanju u spisu prvostupanjski sud je za cijeli postupak tužitelju priznao naknadu parničnog troška prema vrijednosti predmeta spora konačnog tužbenog zahtjeva od 8.399,28 kn, što svakako nije na štetu tuženice jer bi tužitelj za razdoblje od podnošenja tužbe do postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva imao pravo na parnični trošak prema vrijednosti spora od 50.000,00 kn.

29. Nadalje, specificiranje konačnog tužbenog zahtjeva na iznos od 8.399,28 kn ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe pa žalbeni navodi tuženice da je sud o naknadi parničnog troška trebao odlučiti primjenom odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a nisu osnovani (tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-589/2021 od 11. listopada 2022.).

30. Prvostupanjski sud je parnični trošak tužitelja pravilno odmjerio u skladu s odredbom čl. 155. ZPP-a, a žalbeni navodi tuženice o tome da je sud nepripadno priznao tužitelju trošak za sastav podnesaka od 3. listopada 2018., 1. travnja 2019.,

5. siječnja 2021. i 23. veljače 2021. nisu osnovani, jer se radi o obrazloženim podnescima u kojima je tužitelj zbog procesnog ponašanja tuženice odgovarao na shvaćanja tuženice u vezi predmeta spora, pa su ti podnesci bili potrebni za vođenje parnice.

31. Slijedom svega obrazloženog te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 23. listopada 2023.

Sudac

Duško Abramović