REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-482/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Ive Kancijanić kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Virne Sarvan kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. (OIB:…) iz F., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u P., protiv tuženika: 1. M. K.1 i 2. M. K. , oboje nepoznatog boravišta i oboje zastupani po privremenom zastupniku I. K., odvjetniku u P., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-1584/2019-37 od 29. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja - i u cijelosti se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj: P-1584/2019-37 od 29. studenog 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja slijedećeg sadržaja:

"1. Utvrđuje se da je tužitelj D. M., OIB:…, F. dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretnini označenoj kč. br. 904/3, oranica i voćnjak, površine 4180 m[2] , upisana u zk. ul. 2135 k.o. F. u 1/1 dijela vlasništva, na suvlasničkim udjelima tuženika K. M.1 pok. M., nepoznatog boravišta i K. M. rođ. S., nepoznatog boravišta.

2. Ovlašćuje se tužitelj D. M., OIB:…, F. da temeljem ove presude ishodi upis prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist na nekretnini opisanoj i utvrđenoj pod točkom 1. ove presude, a po pravomoćnosti presude".

1.1. Odlukom o troškovima postupka (u st. II.) tužitelju je naloženo da tuženicima nadoknadi taj trošak isplatom iznosa od 4.218,75 kuna/559,92 eura, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu njihov zahtjev odbijen (u st. III.) te u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

2. Protiv te odluke pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužitelj putem svojeg punomoćnika iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj navodi da se uviđaj na licu mjesta održao nakon njegovog prvog saslušanja pa da je logično za zaključiti da se on mogao lako zabuniti u pogledu identifikacije nekretnine prije nego što su i sud i on izašli na teren zajedno sa vještakom, posebice stoga što je predmetna nekretnina dio jedne velike cjeline nekretnina koje se zajedno obrađuju. Tužitelj, kao što je iskazao i sam u svojem iskazu, i njegova obitelj obrađuju veliki broj nekretnina koje se nalaze na istom području, te nekretnine oni nazivaju po imenima a ne po brojevima katastarskih čestica pa je stoga "životno i logično prihvatljivo" da se tužitelj zabunio pri identifikaciji utužene nekretnine te da je započeo pričati o jednoj od "gornjih nekretnina koje su udaljene od predmetne nekretnine 400-500 metara". Isto tako tužitelj je rođen … godine a u prvom iskazu je spomenuo da su 1979. ili 1980. išli pitati u P., odnosno A. da li mogu obrađivati predmetnu nekretninu", što znači da je u to vrijeme tužitelj imao 21 godinu pa s obzirom na njegove godine i navedeno vrijeme vjerojatnije je kako tužitelj nije išao pitati može li obrađivati neke nekretnine već je eventualno to učinio njegov otac.

2.1. Prvostupanjski sud je olako odbacio mogućnost da se tužitelj zabunio u svojem iskazu i onda ignorirao potpuno i kristalno jasne iskaze svjedoka koji ukazuju na jedini mogući i prihvatljiv ishod ovog postupka – a to je da je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću. Naime, svi svjedoci u postupku su iskazivali kako im je poznato da tužitelj i njegov otac koriste predmetnu nekretninu barem od 1979. godine, da im nisu poznata imena upisanih tuženika, da nikada nisu čuli da bi, bilo tko drugi u tom i prethodnom razdoblju, obrađivao predmetnu nekretninu, a niti da bi osporavao pravo vlasništva tužitelju i njegovom pravnom predniku. Dakle, u ovom postupku je nesporno kako su svi svjedoci iskazali da tužitelj i njegov pravni prednik imaju kvalificirani i pošteni posjed najmanje 40 godina. U dopunskom iskazu to je potvrdio i sam tužitelj pa uzimajući u obzir sve provedene dokaze zajedno kao i rezultat cjelokupnog postupka kako bi to trebalo prema čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) jasno je da poštenje tužitelja i njegovog pravnog prednika nije sporno jednako kao i činjenica posjeda od najmanje 40 godina.

2.2. Žalbeni je prijedlog tužitelja da se preinači pobijana presuda "na način da usvoji tužbeni zahtjev", odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Sa tom je žalbom postupljeno prema odredbi čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22).

4. Odgovor na tu žalbu nije dostavljen.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Predmet tužbenog zahtjeva tužitelja predstavlja zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva na nekretnini označenoj kao kč. br. 904/3 oranica i voćnjak, površine 4180 m[2] , upisane u zk. ul. 2135 k.o. F.. Tužitelj u samoj tužbi i tijekom postupka ističe da je u nesmetanom, istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine kako osobno tako i putem svojeg prednika dulje od 40 godina, odnosno da je vlasništvo iste nekretnine stečeno dosjelošću.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbe, a pazeći dodatno – po službenoj dužnosti na apsolutno bitne povrede odredaba procesnog prava i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda u svim elementima pravilna i zakonita.

8. Žalitelj ne upozorava na postojanje bitnih povreda odredaba procesnog prava, a u postupku po žalbi nije utvrđeno postojanje onih povreda na koje inače drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Temeljem provedenih dokaza (saslušanjem svjedoka i tužitelja, uviđaja na licu mjesta, vještačenje po vještaku mjerničke struke) u prvostupanjskom je postupku utvrđeno (čl. 8. ZPP-a):

-da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli-Pola u zk. ul. 2135 k.o. F. upisana kč. br. 904/3 oranica i voćnjak u površini od 4180 m[2] kao (su)vlasništvo tuženika svakog u 1/2 dijela;

-da je u posjedovnom listu upisan tuženik M. K. kao posjednik, a da prema rješenju o komasaciji posjeda iz 1967. godine proizlazi da su tuženici predmetne nekretnine dobili navedenim rješenjem prilikom komasacije. Iz povijesnog posjedovnog lista proizlazi da su prije tuženika u posjedu od '51. bili upisani ONI- Poljoprivredna zadruga F., a od 1959. godine M. D. pok. N.;

-da je prema uviđaju na licu mjesta te vještačenju po vještaku mjerničke struke utvrđeno da se radi o nekretnini koja je djelomično obrađena, da ista čini jednu cjelinu s nedefiniranom granicom sa nekretninama označenim kao kč. br. 904/2, kč. br. 904/1, kč. br. 904/5, kč. br. 904/4 i kč. br. 902/1 sve k.o. F.. Isto tako katastarske čestice 899/9, 900 i 899/11 sve k.o. F. također se koriste kao jedna cjelina pri poljoprivrednom obrađivanju te između njih nema vidljivih granica. Između te dvije cjeline nalazi se put koji prolazi po kč. 1345/3 i djelomično po kč. 900 obje k.o. F.;

-da prema iskazima saslušanih svjedoka A. B. i A. Š. proizlazi da je pravni prednik tužitelja (njegov otac) I. M. obrađivao predmetnu nekretninu od '79. pa sve do svoje smrti te da mu je tužitelj dok je otac bio živ pomagao, da su se na predmetnoj nekretnini sadile razne kulture, a poslije smrti oca da je tu nekretninu nastavio obrađivati tužitelj;

-da je tužitelj saslušan na ročištu od 16. srpnja 2020. naveo da je još za života njegovog oca (preminuo 1989.) obitelji bila potrebna zemlja za obrađivanje te da su uočili da je predmetna nekretnina zapuštena tj. neobrađivana pa da su pokušali doći do vlasnika 10-ak godina međutim da nisu uspjeli. Naknadno su se obratili P., odnosno A. jer su smatrali da su oni prije obrađivali predmetnu nekretninu tj. da su znali da oni nisu vlasnici predmetne nekretnine;

-da je tužitelj (po vlastitom prijedlogu) ponovno saslušan na ročištu od 15. studenog 2022. naveo da se zabunio prilikom ranijeg iskaza, odnosno da je mislio da se radi o nekretnini koja je udaljena 400 do 500 metara od predmetne nekretnine s obzirom da obrađuju velike površine zemljišta pa imaju i dosta zemlje u posjedu jer se bave poljoprivredom. Za predmetnu nekretninu tužitelj je iskazao da "nikada nije oca pitao vezano za istu te da mu otac nikada nije spominjao povijest te parcele".

10. Temeljem navedenih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da zahtjev tužitelja nije osnovan kraj činjenice da su tužitelj i njegov otac znali da predmetna nekretnina nije njihovo vlasništvo pa da stoga nije postojao samostalan posjed određene kvalitete niti na strani oca tužitelja pa niti na strani tužitelja sve pozivom na čl. 18. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje ZV).

11. Sud prvog stupnja se s obzirom na izmijenjeni iskaz tužitelja očitovao na način da je analizirajući njegov iskaz ocijenio da isti ne može biti prihvaćen jer da je tužitelj bio nazočan uviđaju dana 09. veljače 2022., odnosno "da se nije mogao baš toliko zabuniti budući je uredno po punomoćniku zaprimio nalaz vještaka na koji nije imao primjedbi".

12. Navedena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja, da zahtjev tužitelja nije osnovan, ovaj sud prihvaća kao pravilne i zakonite te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima žalitelja. Posjednik neke nekretnine može steći nekretninu u vlasništvo dosjelošću, dakle na jedan od originarnih načina ali pri tome mora dokazati da su ispunjeni uvjeti koje je ranije za to stjecanje "tražila" odredba čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91), odnosno onih koje sada "traži" odredba čl. 159. st. 3. ZV-a između ostalog i da je posjed nekretnine vršen kroz vrijeme potrebno za dosjedanje i da kroz cijelo to vrijeme posjed bude savjestan, odnosno pošten.

13. Provedenim dokazima to nije utvrđeno.

13.1. Žalbeni navodi tužitelja sadržajno se suprotstavljaju tvrdnji suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao poštenje svojega posjeda, odnosno poštenje posjeda njegovog pravnog prednika na predmetnoj nekretnini. Naime, na ročištu saslušanog 16. srpnja 2020. tužitelj je iskazao da je njemu i njegovom ocu I. bilo poznato da predmetna nekretnina "nije njihova" te da su upravo iz tog razloga išli pitati u P., odnosno A. da li mogu obrađivati predmetnu nekretninu. Nakon toga tužitelj po punomoćniku 19. kolovoza 2020. uplaćuje predujam za vještačenje te je isti nazočan i uviđaju na licu mjesta zajedno sa svojim punomoćnikom ne navodeći na zapisniku da je došlo do "eventualne zabune" vezano za predmetnu nekretninu. Stoga, potpuno je nejasna tvrdnja tužitelja da se je "zabunio pri identifikaciji utužene nekretnine" te da je započeo pričati o jednoj od gornjih nekretnina koje su udaljene od predmetne nekretnine 400 do 500 metara.

13.2. Tužitelj koji je bio nazočan uviđaju, na zapisniku, nije naveo da se je eventualno zabunio oko identifikacije nekretnine, a već tada mu je to trebalo biti poznato (vidio je koja nekretnina predstavlja predmet vještačenja). Isti je to iskazao tek njegov punomoćnik nakon što je uviđaj dovršen te nakon što je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka tj. na ročištu od 14. rujna 2022. Isto tako osim predmetne nekretnine, kao što je vidljivo iz nalaza i mišljenja vještaka, proizlazi da tužitelj, (ranije i njegov otac) koristi i "susjedne" nekretnine i to kao jednu cjelinu, a prema izvatku iz zemljišnih knjiga (dostavljeno po vještaku) proizlazi da ni jedna od navedenih nekretnina nije upisana kao vlasništvo tužitelja niti njegovog oca već su upisane na osobe pod imenom G. D. pok. G., S. B., M. F. te na Republiku Hrvatsku i Općinu F.. Poštenje (savjesnost) posjeda je subjektivni element stjecanja vlasništva dosjelošću, ono zavisi od posjednikovog faktičkog znanja ili mogućnosti saznanja za okolnosti iz kojih se može pouzdano zaključiti da je stvar koju posjeduje njegova ili da nije njegova.

14. Stoga i po ocjeni ovog suda tužitelju je, kao i njegovom pravnom predniku bilo poznato da predmetna nekretnina "nije njihova", a uostalom tužitelj nije dostavio podatak da vodi neki drugi parnični postupak radi utvrđivanja prava vlasništva pa da se s tim u vezi eventualno "zabunio". Valja navesti da bez obzira koliko dugo je samostalan i nesmetan posjed tužitelja (i njegovog pravnog prednika) trajao, kraj izostanka poštenja takva posjeda, isti ne može biti zakonita osnova – ona koju zahtjeva odredba čl. 159. i čl. 160. ZV-a, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

15. Slijedom svega navedenog odluka suda prvog stupnja je pravilna i zakonita te je istu valjalo potvrditi i time odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja (prema čl. 368. st. 1. ZPP-a).

U Puli - Pola 23. listopada 2023.

Predsjednik vijeća

Iva Kancijanić, v.r.