REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž R-239/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. Š. iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. K.-A., odvjetniku iz OD K., K. i P. d.o.o. u R., protiv tuženika S. b. k. M., sa sjedištem u R., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku iz OD V., J., Š., S., J. & J. iz R., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i dr., odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-211/2020-20 od 26. srpnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2023.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-211/2020-20 od 26. srpnja 2023. u točki I. izreke

II. Prihvaća se djelomično žalba tuženika te se ukida presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-211/2020-20 od 26. srpnja 2023. u točkama II. (dosuđujući dio) i IV. izreke i u tom se dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

III. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom odlukom, u presudi, donijeta je odluka sljedećeg sadržaja:

"I. Utvrđuje se da Otkaz ugovora o radu tuženika S. b. k. M., sa sjedištem u R., OIB: …, od 18. ožujka 2020. nije dopušten i zakonit te da radni odnos tužitelja R. Š. iz R., OIB: …, temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme (u nepunom radnom vremenu) od 18. prosinca 2019., nije prestao, nego je trajao do 31. prosinca 2020.

II. Tuženik S. b. k. M., sa sjedištem u R., OIB: … je dužan isplatiti tužitelju R. Š. iz R., OIB: …, iznos od 13.263,97 eura1/111.322,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na:

- iznos od 452,92 eura od 15. travnja 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. svibnja 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. lipnja 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. srpnja 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. kolovoza 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. rujna 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. listopada 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. studenog 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. prosinca 2020.,

- iznos od 1.423,45 eura od 15. siječnja 2021.,

- iznos od 1.511,05 eura od 01. siječnja 2021.,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom tijeka zatezne kamate odbija kao neosnovanim.

III. Odbija se kao neodređen dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže tuženiku da tužitelja prizna sva prava iz radnog odnosa u vremenskom razdoblju od 20. ožujka 2020. do 31. prosinca 2020., u roku od 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 5.621,91 eura, uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 26. srpnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva odbija kao neosnovanim."

1.1. Istom odlukom prvostupanjski je sud, u rješenju, utvrdio da se tužba smatra povučenom za iznos od 147,49 eura/1.111,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv toč. I., II. i IV. presude pravovremenu žalbu podnio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8., čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 299. (glede provođenja dokaza vještačenjem) te čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Ističe da zaključak suda da tuženik nije prilikom donošenja odluke o otkazu razmotrio zakonom propisane kriterije iz čl. 115. st. 2. Zakona o radu nema uporište u činjenicama utvrđenim u provedenom dokaznom postupku, već je u koliziji s istima. Ukazuje da je tuženik bio prisiljen posegnuti za racionalizacijom u poslovanju i organizacijskim promjenama te reducirati broj radnih mjesta i smanjiti broj radnika, uslijed enormnog širenja epidemije Covid-19, zbog čega je količina posla kod tuženika više nego drastično pala. Stoga, uslijed smanjenja obujma posla skraćivanje radnog vremena i smanjenih prihoda bio je prisiljen otkazati ugovor o radu tužitelju. Ukazuje na sudsku praksu; da su poslovi tužitelja oko radnog mjesta preraspodijeljeni na drugog zaposlenika, da je tuženik prilikom donošenja odluke o otkazu vodio računa o uvjetima iz čl. 115. st. 2. Zakona o radu, da je vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja tužitelja, da je kriterijima kvalitete rada i obveze uzdržavanja dao prednost prilikom donošenja odluke, kao i uputi Stožera civilne zaštite prema kojoj se starijim osobama savjetuje da ostaju u svojim domovima. Ukazuje da je u odnosu na druga dva radnika koji su zaposleni na radnom mjestu liječnika spec. otorinolaringologije tužitelj nema obvezu uzdržavanja, druga dva radnika imaju bolje rezultate po pitanju kvalitete rada i tužitelj kao umirovljenik uslijed otkaza nije ostao bez primanja. Osim toga, druga dva radnika imali su zaključene ugovore o radu na neodređeno vrijeme, a tužitelj na određeno i nepuno radno vrijeme. Osim toga, dr. T. A. P. imala je obvezu uzdržavanja mlt. djeteta, a dr. M. I. vrsni je otorinolaringolog, najtraženiji specijalist u svojoj branši. Stoga, ističe da je u obrazloženju odluke naznačio nastup kojih okolnosti je doveo do otkazivanja ugovora o radu, da iste nisu sporne niti dvojbene te da je nedvojbeno da je prilikom donošenja odluke o otkazu tuženik uzeo u obzir socijalne i druge kriterije. Iste nisu najjasnije prezentirane u odluci, ali su prezentirane tužitelju prilikom donošenja odluke te su mu bili nedvojbeno poznati. Ukazuje na sudsku praksu u smislu da je dovoljno da je otkaz obrazložen tako da se iz istog može sa sigurnošću zaključiti zbog kojih razloga se daje otkaz, kao i da otkaz mora imati propisani oblik i poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz, što znači da bi trebala biti konkretna razrada i primjena kriterija, takav nedostatak u odluci ne čini sam po sebi odluku nezakonitom… Predlaže preinačenje odluke, podredno ukidanje i vraćanje na ponovni postupak te potražuje trošak sastava žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP).

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika je dijelom osnovana.

5. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja prihvatio je zahtjev tužitelja te utvrdio da je otkaz Ugovora o radu bio nezakonit te da je radni odnos tužitelju trajao do 31. prosinca 2020. te je na ime isplate naknade plaće i naknade za korištenje godišnjeg odmora naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 13.263,97 eura/111.322,50 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga određeno navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 433. ZPP), ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita u odnosu na točku I. izreke, a u preostalom dijelu uslijed počinjene bitne povrede presudu nije moguće ispitati.

6.1. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a pravilno je primijenjeno materijalno pravo na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje u dijelu glede točke I. izreke, odnosno zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu.

6.2. Međutim, u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade plaće odnosno naknade uslijed nekorištenja godišnjeg odmora počinjena je bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju se ukazuje u žalbi jer postoji proturječnost izreke i obrazloženja. Naime, sud prvog stupnja tužitelju dosuđuje iznos od 13.263,97 eura na ime naknade plaće i naknade na ime nekorištenja godišnjeg odmora sa specificiranim mjesečnim iznosima, iako zbroj naznačenih pojedinačnih iznosa ne daje sumu od 13.263,97 eura već iznos od 14.775,02 eura. Osim toga, prvostupanjski sud naznačuje kao protuvrijednost u kunama iznosa od 13.263,97 eura iznos od 111.322,50 kuna, iako je protuvrijednost u kunama iznosa od 13.263,97 eura iznos od 99.937,38 kuna, a iznos od 111.322,50 kuna čini protuvrijednost od 14.775,02 eura. Stoga, u tom dijelu uslijed proturječnosti presuda ima nedostataka zbog kojeg je nije moguće ispitati, pa u ponovnom postupku tu povredu valja otkloniti i donijeti novu zakonitu odluku, vodeći računa o zahtjevu tužitelja.

6.3. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. u svezi s čl. 8. ZPP. Naime, sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Upravo je tako postupio sud prvog stupnja te je provevši dokaze koje je ocijenio bitnim za donošenje odluke, analizirao istaknute prigovore i utvrdio sve činjenice koje su odlučne za ovaj spor, a koje se odnose na dopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju.

6.4. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 345. st. 1. u svezi s čl. 299. ZPP. Odredbom čl. 299. ZPP propisano je u st. 1. da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke; u st. 2. da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka; te u st. 3. da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir. Tuženik smatra da je sud prvog stupnja nezakonito proveo dokaz financijskim vještačenjem na okolnost utvrđenja visine primarnog tužbenog zahtjeva, a budući je taj dokaz predložen nakon zaključenja prethodnog postupka.

6.4.1. Takav stav tuženika nije pravilan. Naime, tužitelj je u tužbi podnio primarni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da otkaz ugovora o radnu nije dopušten i zakonit, da radni odnos nije prestao te da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto. Uz taj postavljen je eventualno kumulirani zahtjev (alternativni) radi isplate otpremnine, naknade za neiskorišteni godišnji odmor i naknade plaće sve sa zateznim kamatama. Kao dokaz toga eventualno kumuliranog zahtjeva predloženo je između ostalog financijsko vještačenje visine plaće i izračuna po potrebi (jer su predloženi i drugi dokazi).

6.4.2. Podneskom od 23. prosinca 2021. prije zaključenja prethodnog postupka tužitelj je precizirao zahtjev na način da je kao primarni postavio zahtjev za utvrđenjem nezakonitosti otkaza ugovora o radu te utvrđenje da radni odnos nije prestao nego je trajao do 31. prosinca 2020., te je postavio sada i zahtjev za isplatu ukupno 112.433.75 kn na ime naknade plaće i naknade za neiskorišteni godišnji odmor sve za zateznim kamatama. Alternativni tužbeni zahtjev je ostao neizmijenjen.

6.4.3. U takvoj situaciji, kada je dakle dio eventualno kumuliranog zahtjeva tužitelj postavio kao prvotni, primarni zahtjev stav je ovoga suda da bi bilo pretjerani formalizam tumačiti da dokaz financijskim vještačenjem nije predložen na okolnosti utvrđenja i toga sada dijela primarnog dijela zahtjeva, samo zato što to nije tako izričito navedeno.

6.4.4. Tužitelj je u tužbi jasno predložio i taj dokaz na okolnost visine naknade plaće, naknade za neiskorišteni godišnji odmor, visine otpremnine, pa okolnost da je u međuvremenu prije zaključenja prethodnog postupka dio toga podrednog zahtjeva u dijelu u kojem se odnosi na naknadu za isplatu plaće i naknadu za neiskorišteni godišnji odmor „dodao“ u primarni zahtjev (odnosno preinačio isti), ne znači da glede toga (dijela) zahtjeva (visine istog) nije predložio nikakve dokaze, odnosno ovdje dokaz provođenjem financijskog vještačenja, a kojeg je pravodobno na te okolnosti predložio još u tužbi. Dakle, okolnost da je to tada (u tužbi) bio dio eventualno kumuliranog zahtjeva, a konačno je dio primarnog zahtjeva, nije od značaja.

7. Predmet spora jest zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom odluka tuženika o redovitom otkazu Ugovora o radu od 18. ožujka 2020. te isplata naknada plaće i naknade na ime neiskorištenog dijela godišnjeg odmora.

8. Nije sporno da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu liječnika specijalista otorinolaringologije temeljem Ugovora o radu sklopljenog 18. prosinca 2019. na nepuno radno vrijeme, da mu je Odlukom od 18. ožujka 2020. otkazan radni odnos zbog poslovno uvjetovanih razloga te da je odluka stupila na snagu s danom donošenja.

8.1. Nije sporno, s obzirom na žalbene navode, niti da je osim tužitelja, kod tuženika radilo još dva liječnika specijalista otorinolaringologije prof.dr.sc. M. I. i dr. T. A. P., a koji su bili zaposleni na neodređeno puno radno vrijeme, kao i da je dr. T. A. P. imala obvezu uzdržavanja mlt. djeteta.

8.2. Nije sporno niti da je zaštitu svojih prava iz radnog odnosa tužitelj zatražio poštujući rokove iz odredbe čl. 133. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR). Nije sporno niti da je tuženik ponudio tužitelju sklapanje izvansudske nagodbe po otkazu ugovora o radu, međutim do sklapanja nagodbe nije došlo.

9. Sporno je, je li tužitelj imao opravdane razloge za otkaz ugovora o radu te je li poštovan zakonom propisan postupak pri donošenju odluke o otkazu.

10. Prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti predmetne pravne stvari utvrdio slijedeće relevantne činjenice i izveo pravilne zaključke:

- da je na dan 20. ožujka 2020. tuženik imao minimalno 100-tinjak zaposlenih, a slijedom čega se na istog primjenjuju ograničenja iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR,

- da tuženik prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu nije vodio računa o socijalnim kriterijima kao što su trajanje radnog odnosa, starost, obveza uzdržavanja,

- da je tuženik bio dužan te kriterije iz čl. 115. st. 2. ZR razmotriti i primijeniti te navesti kriterije koji su bili odlučni pri odluci kojem će radniku dati poslovni uvjetovani otkaz, a da je to propustio,

- da je neprihvatljiv iskaz svjedoka O. J. G., pravnice kod tuženika, kada navodi da u odluci o otkazu nema usporedbe s drugim radnicima jer se nije radilo o takvoj vrsti otkaza jer se u odluci ne navodi mogućnost nastavka radnog odnosa nakon prekida rada, a iz iskaza tužitelja slijedi da je pravnica 20. ožujka došla do njega, donijela mu papir i rekla da je to ono što je dogovorio s Upravom, a radilo se o redovitom otkazu zbog poslovno uvjetovanih razloga, bez obrazloženja, nakon 25 godina rada,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka T. P. slijedi da tužitelju po osnovu naknade za neiskorišteni godišnji odmor pripada iznos od 1.511,05 eura/11.385,00 kuna bruto (15 dana godišnje odmora za 2020.); da mu pripada pravo i na isplatu naknade plaće u iznosu od 13.263,97 eura/99.937,50 kuna bruto prema mjesečno specificiranim iznosima, s obzirom da je tužitelju temeljem Ugovora o radu radni odnos trajao do 31. prosinca 2020.,

sve primjenom čl. 95. st. 1. i 3., čl. 115. st. 2., čl. 120. i čl. 292. st. 3. ZR te čl. 8. i 9. st. 3. Ugovora o radu, sve sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 26., čl. 29. i čl. 277. Zakona o obveznim odnosima.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je otkaz ugovora o radu nezakonit. 12. Prema odredbi čl. 115. st. 1. t. 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju, 1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog ospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Odredbom čl. 115. st. 2. ZR propisano je da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

13. U predmetnom slučaju nakon zakonito provedenog postupka pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tuženik prilikom donošenja pobijane odluke o radu o kriterijima iz čl. 115. st. 2. ZR nije vodio računa jer to slijedi iz iskaza pravnice tuženika svjedoka O. J. G. kada iskazuje da je to (otkaz) bila trenutna odluka za vrijeme trajanja pandemije, da su svi sa njom bili upoznati i da je to trajalo do svibnja 2020., kada su se svi počeli vraćati osim tužitelja, da nije bilo namjere prekida rada bez nastavka radnog odnosa, a što da je tužitelju osobno rečeno, da u obrazloženju odluke o otkazu nema usporedbe s drugim radnicima jer se nije radilo o takvoj vrsti otkaza i nije bilo namjere prekida rada bez nastavka radnog odnosa; te iskaza zz tuženika Z. K. koji u osnovi navodi da se ti kriteriji u odluci o otkazu ne spominju jer tada nisu znali što sada znaju.

14. Dakle, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da tuženik prilikom donošenja pobijane odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju nije vodio računa o socijalnim kriterijima kao što je to trajanje radnog odnosa, starosti ili obvezama uzdržavanja.

15. Otkaz ugovora o radu mora biti obrazložen, čl. 120. st. 2. ZR, a to znači da iz istog u konkretnom slučaju mora biti razvidan razlog otkaza (što jest u konkretnom slučaju), ali i da je poslodavac vodio računa o svim okolnostima o kojima mora voditi računa pri donošenju te odluke, a to su konkretno okolnosti iz čl.115. st. 2. ZR. Dakle, iz odluke mora biti razvidno da je poslodavac o tim kriterijima promišljao i da ih je primijenio u donošenju odluke o otkazu na određeni način.

16. U konkretnom slučaju poslodavac, tuženik je to propustio ne samo navesti, već i primijeniti te kriterije, a što slijedi osim iz već navedenog iskaza svjedoka i iskaza zz tuženika Z. K. kada navodi „da svi zaposleni koji su tada imali isti status kao i tužitelj potpisali su otkaz koji je samo formalno otkaz s obzirom da je isti predstavljao defacto sporazum i po prestanku lockdowna krajem svibnja 2020. vratili su se na posao…radilo se o ugrozi i mi smo zaštitili starije kolege.“

17. Stoga, kako je tuženik prilikom donošenja pobijane odluke propustio primijeniti i odredbu čl. 115. st. 2. ZR dani otkaz ugovora o radu tužitelju nije zakonit; sve i kada bi primjena tih kriterija u osnovi opravdavala donesenu odluku o otkazu.

18. Nastavno, kada je otkaz nezakonit, u pravilu, radniku pripada naknada plaće za vrijeme do kada bi radni odnos trajao (jer je tužitelj imao sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme do 31. prosinca 2020., što nije sporno), kao i naknada za dane godišnjeg odmora koje nije iskoristio uslijed nezakonitog otkaza ugovora o radu, čl. 82. i čl. 95. st. 3. ZR. Međutim, uslijed već navedenog, odnosno počinjene bitne povrede odluku u tom dijelu nije moguće ispitati, pa u ponovnom postupku glede toga dijela sud će otkloniti učinjenu povredu i donijeti novu valjano obrazloženu odluku zajedno s odlukom o troškovima postupka.

19. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 369. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci.

20. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci, čl. 166. st. 3. ZPP.

U Puli – Pola 23. listopada 2023.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško