Poslovni broj: UsI-2363/20-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: T. m. d.o.o. Z., …, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Z., …, radi poništavanja rješenja, 23. listopada 2023. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/18- 01/193, URBROJ: 513-04-20-2 od 06. srpnja 2020. godine.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 06. srpnja 2020. godine, kojim je odbijena žalba pravnog prednika protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 19. travnja 2018. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je nakon provedenog poreznog nadzora tužiteljev pravni prednik zadužen obvezom poreza na dodanu vrijednost (PDV) za listopad 2017. godine u iznosu od 331.452,00 kn. Pravnom predniku tužitelja u poreznom nadzoru nije priznato pravo na povrat pretporeza po dva ulazna računa od 25. rujna 2017. godine za kupnju ribljih konzervi. Tužitelj u tužbi ističe da ne može odgovarati za propuste drugih osoba te navodi da ima urednu dokumentaciju - račune o nabavci ribljih konzervi. U tom smislu ističe da nisu bili razmotreni naknadno dostavljeni dokazi i žalbeni navodi. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nisu odazvale uredno pozvane stranke. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Nakon što je tužitelj (njegov pravni prednik) bio iskazao razliku iznosa za povrat pretporeza, kod njega je proveden porezni nadzor PDV-a za listopad 2017. godine, o čemu je 01. ožujka 2018. godine sastavljen zapisnik o poreznom nadzoru. U tom zapisniku je navedeno da je tužitelj u listopadu 2017. godine evidentirao dva ulazna računa društva I. d.o.o. od 25. rujna 2017. godine za kupnju ribljih konzervi, što je financirao ugovorom o robnom kreditu, po kojem ga je spomenuti dobavljač kreditirao. Tužitelj je iznose PDV-a po tim računima odbio kao pretporez, a potom je istu robu po dva izlazna računa iz studenog 2017. godine preprodao kupcu u Mađarskoj, u vezi čega je isporuka robe bila oslobođena PDV-a.

Porezno tijelo je navelo da tužitelj u poreznom nadzoru nije dostavio svoju narudžbu, evidenciju o kontaktiranju dobavljača ni ugovor o zakupu skladišta u kojem bi konzerve bile uskladištene do preprodaje.

Utvrđeno je da je dobavljač robe I. d.o.o. osnovan u siječnju 2017. godine te da se ne nalazi na prijavljenoj adresi, a njegova osnivačica i direktorica je u mirovini i korisnica socijalne pomoći te je nedostupna, dok samo društvo I. d.o.o. izvan propisanih rokova dostavlja prijave PDV-a.

Nadalje je porezno tijelo utvrdilo da iskazani prijevoznik robe D. p. j.d.o.o. na svojim računima nema kontakt podatke, nema poreznih prijava u 2017. godini, i nema evidentiranih motornih vozila koja su navodno vršila prijevoz robe do tužitelja. Porezno tijelo smatra da stoga nije predočena vjerodostojna dokumentacija iz koje bi bilo vidljivo da je došlo do isporuke robe tužitelju. Također je utvrdilo da je isti prijevoznik D. p. j.d.o.o. navodno vršio i prijevoz prilikom tužiteljeve preprodaje robe u Mađarsku, ali tužitelj nije dostavio ugovor o prijevozu, ulazne račune od prijevoznika ni popratnu dokumentaciju o prijevozu, uključujući obveznu policu osiguranja i licencu za obavljanje prijevoza između zemalja EU, koju to društvo uopće nema niti ju je ikada zatražilo, kao što nema u vlasništvu četiri vozila navedena u dva međunarodna tovarna lista, pri čemu dvije registarske oznake uopće nisu evidentirane, jedno osobno vozilo je u vlasništvu treće osobe i jedno teretno vozilo je također u vlasništvu treće osobe. Društvo D. p. j.d.o.o. nije podnosilo JOPPD obrasce pa nije moguće utvrditi jesu li vozači navedeni u tovarnim listovima njegovi radnici.

Tužitelj je bio podnio prigovor na zapisnik o poreznom nadzoru, koji nije prihvaćen po poreznom tijelu u prvostupanjskom poreznom rješenju od 19. travnja 2018. godine.

U tom rješenju je posebno istaknuto da tužiteljev dobavljač I. d.o.o. uopće nije odgovorio na poziv poreznog tijela u poreznom nadzoru, već je kontakt ostvaren samo s jednom fizičkom osobom koja se predstavila kao knjigovođa tog društva. Utvrđeno je da je dobavljač spomenutog dobavljača F. I. d.o.o. također novoosnovano društvo bez poslovne imovine i kapitala, bez zaposlenih radnika i s vrlo visokim evidentiranim prometom, koje sa zakašnjenjem podnosi prijave PDV-a. Istaknuto je i da se u toku poreznog nadzora nije moglo doći do prijevoznika D. p. j.d.o.o.

Iako tužitelj u tužbi navodi da posjeduje račune o nabavci ribljih konzervi, u svjetlu svih utvrđenih činjenica po poreznom tijelu sud smatra da u konkretnom slučaju doista nije drugom vjerodostojnom dokumentacijom dokazano da se radilo o tužiteljevoj gospodarskoj aktivnosti, odnosno da je tužitelj nabavio i preprodao riblje konzerve.

Na temelju čl. 58. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednosti (NN 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14 i 115/16) porezni obveznik ima pravo odbiti pretporez samo za isporuke dobara koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija.

Također, na temelju čl. 131. st. 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 115/16, 1/17 i 41/17) porezni obveznici koji obavljaju oporezive isporuke dobara imaju pravo na odbitak pretporeza ako je isporuka poreznom obvezniku obavljena u svrhe njegove gospodarske djelatnosti.

Dakle, na tužitelju je bio teret dokaza da se radilo o njegovoj gospodarskoj djelatnosti, odnosno o tome da su mu riblje konzerve bile isporučene za potrebe njegovih oporezivih transakcija. U tu svrhu je trebao dostaviti cjelokupnu i potpunu vjerodostojnu dokumentaciju, koju u konkretnom slučaju ne mogu predstavljati samo ulazni računi, s obzirom na niz utvrđenja poreznog tijela iz kojih proizlazi sumnja u realnu isporuku ribljih konzervi tužitelju, a koja utvrđenja su detaljno navedena u zapisniku o poreznom nadzoru i u prvostupanjskom poreznom rješenju.

Na temelju čl. 66. st. 2. Općeg poreznog zakona (NN 115/16 - OPZ) bilježenje podataka u poslovnim knjigama se mora temeljiti na urednim i vjerodostojnim knjigovodstvenim ispravama, a na temelju čl. 65. OPZ-a knjigovodstvo se mora voditi na način da stručna treća osoba može u primjerenom roku steći pregled nad poslovanjem poduzetnika te nastankom, razvojem i okončanjem poslovnih događaja. Na temelju čl. 66. st. 3. OPZ-a isprava za knjiženje je uredna kad se iz nje nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj odnosno narav, vrijednost, i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena, a vjerodostojna isprava je ona koja potpuno i istinito održava nastali poslovni događaj.

Na temelju čl. 66. st. 1. OPZ-a knjiženja i druga evidentiranja treba obavljati potpuno, točno, pravodobno i uredno.

U konkretnom slučaju na temelju svih činjeničnih utvrđenja popisanih u zapisniku o poreznom nadzoru i u prvostupanjskom poreznom rješenju (a koja utvrđenja tužitelj uopće ni ne osporava) sud utvrđuje da tužitelj doista urednom knjigovodstvenom dokumentacijom i vjerodostojnim ispravama nije dokazao da se radilo o kupnji ribljih konzervi, odnosno o njegovom obavljanju gospodarske djelatnosti.

U tom smislu tužitelj neosnovano navodi da ne može odgovarati za propuste drugih, jer upravo on vjerodostojnom dokumentacijom nije dokazao da je realno nabavio (kupio) riblje konzerve, u vezi čega je iskazao pravo na povrat pretporeza. Također neosnovano tužitelj navodi da nisu razmotreni njegovi naknadno dostavljeni dokazi i žalbeni navodi. Naime, tužitelj je uz prigovor na zapisnik o poreznom nadzoru samo dostavio nepotpisano i neovjereno očitovanje društva I. d.o.o. te očitovanje prijevoznika, ali bez ikakve popratne vjerodostojne poslovne dokumentacije koja bi osporila činjenična utvrđenja upravnih tijela.

Prema tome, sud smatra da je tužitelju pravilno i zakonito naloženo platiti iznos PDV-a za listopad 2017. godine (koji iznos tužitelj također ne osporava) pa je tuženik osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 06. srpnja 2020. godine pravilno i zakonito odbio tužiteljevu žalbu.

Zbog toga je na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog drugostupanjskog rješenja kao neosnovan odbijen.

U Zagrebu, 23. listopada 2023. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.