Pn-713/2019-18

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužitelja Ž. L., S., O.: …, zastupan po pun. J. M.,

odvj. u S., protiv tužene R. H., O.: …, zastupana po

O. S., radi naknade štete, nakon održane

glavne i javne rasprave zaključene 20. listopada 2023. u nazočnosti tužitelja Ž. L. i zakonskog zastupnika tužene V. G., objavljene istog dana,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1.Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana plati tužitelju iznos od 3.000,00 kn sa zateznom kamatom po stopi određenoj propisom iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a koja teče od 3. 7. 2017. pa do isplate.

2.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju parnične troškove."

II.Dužan je tužitelj u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 497,71 EUR/ 3.750,00 kn.

Obrazloženje

1.U tužbi se navodi kako je protiv tužitelja vođen kazneni postupak pred Ž. u S. broj K-16/2001 te da je 15. 9. 1996. lišen slobode. Nakon završene istrage da je protiv njega podnesena optužnica broj K. -117/96 od 29. 12. 2000., te da je 27. 6. 2014. Ž. sud u S. presudom oglasio tužitelja krivim za kaznena djela iz čl. 337. st. 4. KZH i dr., te mu je izrečena zatvorska kazna u trajanju od dvije godine. Ž. sud u S. da je H. odvjetničkoj komori podnio disciplinsku prijavu protiv tužitelja, s obzirom da je riječ o odvjetniku, te dostavio naprijed navedenu presudu. HOK da je 8. 9. 2014. donio rješenje broj … kojim je tužitelju obustavljeno obavljanje odvjetništva. VSRH da je ukinuo osuđujuću presudu Ž. suda u S. te odbio optužbu protiv tužitelja.

Rješenjem HOKa broj … od 5. 7. 2017. da je ukinuto rješenje o obustavljanju prava na obavljanje odvjetničke djelatnosti. Za vrijeme zabrane obavljanja odvjetničke djelatnosti tužitelj da nije mogao obavljati odvjetničke poslove radi čega je pretrpio štetu. Prije podnošenja predmetne tužbe da se obratio tuženoj radi pokušaja mirnog rješenja spora u smislu odredbe čl. 186. A ZPP-a, no njegov zahtjev da je odbijen uz obrazloženje kako se u postupanju tijela kaznenog progona ne nalaze elementi nezakonitog ili nepravilnog rada za koja bi odgovarala tužena, pa time nisu ostvarene niti materijalno-pravne pretpostavke odgovornosti za štetu. Tužitelj smatra kako je zbog nepoduzimanja radnji u predmetu ovog suda P.- 1994/2015 kao punomoćnik tuženika I. T., A. T. i M.

T. na ročištu održanom 3. 7. 2017. nastupila šteta u iznosu od 3.000,00 kn prema odredbi tbr. 9. toč. 2. i 36. 1. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika. Radi navedenog predložio je da su donese presudu sadržaja navedenog u izreci ove odluke.

2.Tužena se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti. Smatra kako predmetna tužba ne udovoljava procesnim pretpostavkama propisanim odredbom čl. 186.A ZPPa, jer usporedbom zahtjeva za mirno rješenje spora i predmetne tužbe proizlazi kako zahtjev tužitelja nema sve potrebne elemente te da je tužitelj zlorabio procesna ovlaštenja s obzirom da je podnio jedan podnesak naslovljen kao zahtjev za mirno rješenje spora, da bi nakon neudovoljavanju istom podnio više tužbi, pa bi se radilo o zabranjenim dispozicijama iz čl. 3. st. 3. ZPP-a. Tužena također osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva jer smatra kako u konkretnom slučaju nisu ostvarene materijalne pretpostavke za odgovornost tužene za eventualnu štetu koju je tužitelj pretrpio, s obzirom da u postupanju pravosudnih tijela u vezi vođenja kaznenog postupka protiv tužitelja nije bilo elemenata nezakonitog i nepravilnog rada. Također, mjera zabrane obavljanja odvjetničke djelatnosti da je u cijelosti utemeljena na pozitivnim propisima, što znači da ne postoji element protupravnosti kao pretpostavka za osnivanje odgovornosti za štetu.

3.U postupku su izvedeni dokazi pregledom spisa ovog suda broj P.- 1994/15, disciplinski spis H.-a broj …, spisa Ž. suda u S. K. -

16/01, zahtjeva za mirno rješenje spora tužitelja od 25. 3. 2018., pismena tuženika N-D.-529/18 od 3. 12. 2018.

4.Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

5.U postupku je trebalo raspraviti i utvrditi je li osnovan zahtjev tužitelja za naknadom štete u vidu izmakle dobiti u iznosu od 3.000,00 kn za vrijeme trajanja zabrane obavljanja odvjetništva kao punomoćnika tuženika u postupku P.- 1994/15 vođenim pred ovim sudom, i to zbog nemogućnosti zastupanja trojice tuženika na ročištu održanom 3. 7. 2017. u tom postupku.

6.Među strankama nije sporno kako tužitelj nije mogao u svojstvu punomoćnika zastupati tuženike u parničnom postupku vođenim pred ovim sudom broj P.-1994/15 na ročištu održanom 3. 7. 2017., zato što mu je rješenjem H. odvjetničke komore broj 7070/14 od 8. rujna 2014. bilo obustavljeno obavljanje odvjetništva jer je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine presudom Ž. suda u S. poslovni broj K-16/2001 od 27. lipnja 2014. Također, nesporno je kako je predmetna prvostupanjska kaznena presuda preinačena presudom V. suda R. H. na način da je

optužba protiv tužitelja odbijena, nakon čega je ukinuto i rješenje H. odvjetničke komore kojim mu je obustavljen rad.

7.Dakle, među strankama nije sporno na koji način se vodio i kako je završio postupak Ž. suda u S. poslovni broj K-16/2001 te da je tužitelju zabrana obavljanja odvjetništva trajala od 8. rujna 2014. do 5. srpnja 2017.

8.Nadalje, nije sporno da je H. odvjetnička komora donijela rješenje o obustavi obavljanja odvjetništva postupajući po disciplinskoj prijavi suca Ž.

suda u S. koji je sudio u predmetu K-16/2001. Međutim, u pogledu te prijave valja istaknuti kako je sukladno odredbi čl. 59. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“ broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11 i 126/21, dalje ZOD) sud, odnosno drugo državno tijelo dužno obavijestiti Komoru o pokretanju prekršajnog odnosno kaznenog postupka i određivanju pritvora protiv odvjetnika, izricanju osuđujuće presude odvjetniku i odluci kojom se pravomoćno završava kazneni ili prekršajni postupak protiv odvjetnika. S druge strane, prema odredbi čl. 53. st. 2. ZOD-a, HOK je mogao donijeti i drugačiju odluku budući ne postoji obvezatna obustava obavljanja odvjetništva.

9.Među strankama nije sporno niti kako je tužitelj osnivač i član O. društva L. I. Č. j.t.d. sa sjedištem u S., pa stoga nije bilo potrebe da

se od HOK-a u dokazne svrhe pribavi podatak o načinu obavljanja odvjetničke djelatnosti tužitelja u vrijeme trajanja zabrane odvjetništva. Nadalje, u postupku ovog suda P.-1994/15 tuženike je zastupalo upravo O. L. i Č. j.t.d., te je na ročište od 3. 7. 2017. pristupila zamjenica punomoćnika J. B., odvjetnička vježbenica u tom društvu. Na istom ročištu nije se raspravljalo iz razloga što nisu pristupili uredno pozvani svjedoci.

10.Glede prigovora koji se odnose na nepostojanje procesnih pretpostavki za vođenje predmetnog postupka, treba navesti kako je tužitelj prije podnošenja ove tužbe postupio sukladno odredbi čl. 186.a st. 1. ZPPa na način da se obratio O. državnom odvjetništvu u S. sa zahtjevom za mirno rješenje spora, koji je zaprimljen kod državnog odvjetništva 25. listopada 2018.

11.Uvidom u navedeni podnesak tužitelja od 25. listopada 2018. koji je naslovljen kao zahtjev za mirno rješenje spora, razvidno je kako se tužitelj izričito pozvao na odredbu čl. 186.a ZPP te tražio da mu tuženik na ime imovinske i neimovinske štete isplati iznos od 15.700.000,00 kn s obrazloženjem da je drugostupanjskom odlukom odbijena optužba protiv njega u kaznenom predmetu Ž. suda u S. K.-16/2001.

12.Prema odredbi čl. 38. st. 1. Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine" 67/18 i 21/22, dalje ZDO) državno odvjetništvo će po zaprimanju zahtjeva za mirno rješenje spora provjeriti je li zahtjev podnesen nadležnom državnom odvjetništvu, pravilno sastavljen i sadrži li sve što mora sadržavati tužba.

13.Kako podnesak tužitelja od 25. listopada 2018. sadrži određen zahtjev (isplata iznosa od 15.700.000,00 kn), činjenice na kojima se temelji i predložene dokaze kao i ostale podatke koje mora sadržavati svaki podnesak, to tuženik neosnovano navodi da taj podnesak tužitelja ne sadrži sve elemente koje treba sadržavati tužba u smislu čl. 186. ZPP. Osim toga, ako je tuženik smatrao da po tom zahtjevu ne može postupiti jer je neuredan ili nerazumljiv, bio je dužan postupiti prema odredbi čl. 38. St. 3. ZPP te vratiti zahtjev tužitelju radi ispravak ili dopune, i to neovisno o činjenici što je podnositelj tog podneska po profesiji odvjetnik. Međutim, kako je tuženik dopisom od 3. prosinca 2018. odbio tužiteljev zahtjev za mirno rješenje spora, očito je da je i on sam smatrao da je taj podnesak uredan i podoban za daljnje raspravljanje te stoga ovaj sud smatra da tuženik ne može u tijeku parničnog postupka tvrditi suprotno. Da je tuženik meritorno odlučio o zahtjevu tužitelja proizlazi i iz sadržaja dopisa od 3. prosinca 2018. u kojem se navodi da tuženik u postupanju tijela kaznenog progona koji je vođen protiv tužitelja ne nalazi elemente nezakonitog ili nepravilnog rada za koji bi odgovarala R. H.

te da nisu ostvarene materijalno-pravne pretpostavke za odgovornost države za eventualnu štetu koji je tužitelj pretrpio.

14.Usporedbom sadržaja zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe ovaj sud je utvrdio da između njih postoji identitet u pogledu činjeničnog stanja i predloženih dokaza kao i između postavljenog zahtjeva (petita). Pri tome je ovaj sud stava kako identitet zahtjeva nije narušen time što je zahtjevu za mirno rješenje spora visina štete određena u iznosu od 15.700.000,00 kn (u zahtjevu napisano kao „15.700.000 kuna“), a tužitelj ovom tužbom potražuje manji iznos, osobito kada se uzme u obzir nesporna okolnost da je tužitelj protiv tuženika pred ovim sudom podnio više desetaka tužbi radi naknade štete za svaki pojedinačni postupak u kojem nije mogao zastupati stranke zbog zabrane obavljanja odvjetničke djelatnosti.

15.Uzimajući u obzir navode tužbe u dijelu u kojem tužitelj ističe da je drugostupanjski sud "poučio" suca koji je sudio u kaznenom predmetu Ž.

suda u S. K.-16/2001 da se tako ne sudi te preinačio prvostupanjsku odluku na način da je odbio optužbu, može se zaključiti da tužitelj nije bio zadovoljan činjenicom što je protiv njega bio vođen kazneni postupak koji je kao posljedicu imao zabranu obavljanja odvjetništva, a zbog čega smatra da je izgubio zaradu. Imajući u vidu navedeno, ovaj sud smatra kako bi pravna osnova ove tužbe mogla biti odredba čl. 105. st. 1. Zakon o sudovima („Narodne novine“ broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19 i 130/20, dalje ZS) i odredba čl. 476. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje ZKP 97) u vezi s čl. 14. i 573. alineja 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, i 152/14, dalje ZKP 08).

16.Odredbom čl. 105. st. 1. ZS propisano je da R. H. odgovara

za štetu koju stranci u postupku nanese sudac svojim nezakonitim ili nepravilnim radom u obnašanju sudačke dužnosti.

17.S obzirom na to da je tuženik bio optuženik u postupku K-16/2001 (a ne njegovo odvjetničko društvo) te da se tužba temeljem odredbe čl. 105. st. 1. ZS podnosi protiv R. H., razvidno je da su u odnosu na tu pravnu osnovu prigovori promašene aktivne i pasivne legitimacije neosnovani. Također, u odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije valja reći se tužiteljeva tužba prije svega temelji na okolnostima kaznenog postupka koji je vođen protiv njega, a da je zabrana obavljanja odvjetničke djelatnosti tek posljedica tog kaznenog postupka te stoga neosnovano tuženik navodi da je pasivno legitimirana u ovome postupku H. odvjetnička komora.

18.Činjenica da je osuđujuća presuda Ž. suda u S. poslovni broj

K-16/2001 od 27. lipnja 2014. povodom žalbe tužitelja preinačena odlukom drugostupanjskog suda na način da je optužba odbijena, u konkretnom slučaju ne znači da je osuđujuća prvostupanjska presuda posljedica nezakonitog i nepravilnog rada suca koji je vodio postupak u obavljanju sudačke dužnosti.

19.Nadalje, osim što je istaknuo da nije bio zadovoljan prvostupanjskom kaznenom presudom, tužitelj nije do zaključenja prethodnog postupka obrazložio kakvo je to nezakonito i nepravilno postupanje suca dovelo do eventualnog nastanka štete, a koje postupanje suca bi predstavljalo veće povrede od povreda koje bi se mogle poistovjetiti sa žalbenim razlozima protiv prvostupanjske kaznene presude. Stoga, ovaj sud nalazi da nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom č l. 105. st. 1. ZS. Za navesti je da je VSRH u odlukama Rev-2831/13 i Rev-2075/12 zauzeo stav po kojem bi, da bi se radilo o nezakonitom radu suca, morala postojati izuzetno teška povreda zakona kao posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog prava. Ovaj sud ne nalazi da postoji takvo postupanje suca Ž. suda u S. u pogledu pogrešne primjene odredbe o zastari kaznenog progona te prihvaćanju izmjene činjeničnog i pravnog opisa i pravne kvalifikacije kaznenih djela, kako proizlazi iz drugostupanjske kaznene presude. Kada bi se prihvatilo stajalište tužitelja, onda se nijedan sudac ne bi usudio tumačiti zakonske odredbe i donositi presude jer bi postojala vjerojatnost da pogrešno protumači propise i donese pogrešnu odluku pa da u konačnici možda regresno odgovara državi, a jednako tako se ni odvjetnici, zbog bojazni od regresne odgovornosti, ne bi usuđivali davati pravna mišljenja o tumačenju propisa.

20.Odredbom čl. 14. ZKP 08 koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužitelj naveo da je pretrpio štetu propisano je da osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom.

21.Prema odredi čl. 573. alineja 3. ZKP 08 propisano je da će se odredbe glave XXX ZKP 97 kojim je propisan postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba primjenjivati sve do donošenja posebnog zakona, a koji nije donesen.

22.Odredbom čl. 476. st. 1. ZKP 97 pripisano je da pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba kojoj je bila pravomoćno izrečena kaznena sankcija ili koja je proglašena krivom, a oslobođena kazne, a kasnije je u povodu izvanrednog pravnog lijeka novi postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena, osim ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zato što je u novom postupku oštećenik kao tužitelj, odnosno privatni tužitelj odustao od progona ili je oštećenik odustao od prijedloga, a do odustanka nije došlo na temelju sporazuma s okrivljenikom.

23.Prema odredbi čl. 478. st. 3. ZKP 97 tužba za naknadu štete podnosi se protiv R. H. te je stoga tuženik pasivno legitimiran u ovome postupku temeljem navedene pravne osnove.

24.Kako je u konkretnom slučaju po žalbu tužitelja pravomoćnom drugostupanjskom odlukom Vrhovnog suda R. H. odbijena optužba

protiv tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran podnijeti tužbu radi naknade štete koja će mu se nadoknaditi pod uvjetom da dokaže da je pretrpio štetu u vidu izgubljene zarade.

25.Radi utvrđenja sporne činjenice je li tužitelj izgubio zaradu izvršen je uvid u predmet ovog suda broj P.-1994/15 iz kojeg proizlazi da je tuženike zastupalo O. L. i Č. j.t.d. (str. 31-33 spisa), te da je na ročište održano 3. 7. 2017.

pristupila odvjetnička vježbenica iz tog društva, a na ročištu se nije raspravljalo iz razloga što nisu pristupili pozvani svjedoci.

26.Kako je uvodno navedeno, na dan 3. 7. 2017., kada je tužitelj zastupao tuženike u predmetu P.-1994/15 isti je bio član O. društva L. i dr. j.t.d., a što je vidljivo iz pečata tog odvjetničkog društva i memoranduma tog društva sa strane 30 spisa i pečata sa strane 31-33 navedenog spisa. Također je 2013. postao član i osnivač O. društva L. I. Č. j.t.d., odnosno u

vrijeme trajanja zabrane obavljanja odvjetništva bio je član i osnivač O. društva L. I. Č. j.t.d.

27.Pregledom spisa ovog suda P.-1994/15 utvrđeno je da je na ročištu od 3. 7. 2017. tuženike zastupala odvjetnička vježbenica iz O. L. i Č. j.t.d., da je to ročište odgođeno zbog nepristupanja dvaju pozvanih svjedoka, odnosno da se na istom nije raspravljalo. Također, utvrđeno je da je tužitelj na ročištu koje je održano 31. 1. 2019. osobno zastupao tuženike te s obzirom da je na istom ročištu zaključena glavna rasprava priložio popis troška, zatraživši i trošak za zastupanje za ročište održano 3. 7. 2017. Nadalje, utvrđeno je da je sud presudom od 15. 3. 2019. odlučio o troškovima postupka na način da je za pristup na ročište od 3. 7. 2017. obistinjen trošak u iznosu od 625,00 kn, dakle zbog odgode ročišta obistinjen je umanjeni iznos umjesto iznosa od 2.500,00 kn, koliko bi tuženima pripalo da se na tom ročištu raspravljalo.

28.Slijedom izloženog, proizlazi da tužitelju nije onemogućeno poduzimanje radnji u predmetu P.-1994/15 za vrijeme zabrane rada, jer je na ročištu od 3. 7. 2017. tuženike zastupala odvjetnička vježbenica iz tog društva, isto ročište je odgođeno, a tuženima je obistinjen trošak pristupa na to ročište sukladno važećoj odvjetničkoj tarifi pravomoćnom odlukom suda. Odredbama članaka 27., 29. i 30. ZOD-a omogućeno je da odvjetnici u odvjetničkim društvima, za slučaj spriječenosti jednog od njih, mogu obavljati radnje za koje su sklopili ugovor o zastupanju sa strankama, što se odnosi i na odvjetničke vježbenike u tim društvima, pa stoga tužitelju u konkretnom slučaju nije nastupila nikakva šteta.

29.Inače, kada bi i postojala odgovornost tuženika za štetu nastalu tužitelju, upitna je visina iste. U vrijeme nastanka štete (3. 7. 2017.) tužitelj je kako je naprijed navedeno, i kako proizlazi iz punomoći priložene u spisu P.-1994/15 poslovao kao trgovačko društvo, odnosno bio je član O. društva L. i Č., pa

mu ne može pripasti cjelokupni iznos nagrade za zastupanje, jer se ona stječe za račun društva, pa bi tužitelj trebao dokazati visinu prihoda i rashoda, odnosno obračunati porez na dobit, na koje okolnosti nije dostavljen niti jedan relevantni dokaz.

30.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tuženiku je obistinjen trošak sastava odgovora na tužbu, zastupanje na ročištima od 13. 7. 2020., 16. 11. 2021., 18. 10. 2022., 28. 4. 2023., po 50 bodova, što ukupno iznosi 250 bodova što uvećano za vrijednost boda s paušalom daje iznos od 3.750,00 kn odnosno 497,71 EUR.

U Splitu, 20. listopada 2023.

S U D A C

Vica Roščić

v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- zz tužene

- u spis