REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 1821/20-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice M. K., OIB: … . , iz S.,,

zastupane po pun. S. K., odvj. u S. protiv tuženika R.

A. d.d. Z., OIB:… . . , , zastupanog po

pun. iz O . D . G. & G. u Z., radi utvrđenja i isplate,

nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 4. rujna 2023. g. u prisutnosti tužiteljice s pun. i zamjenika pun. tuženika, dana 20. listopada 2023. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-4425807 od 26. rujna 2007. g., kojeg su zaključili pravni prednik tužiteljice J. K., OIB…., i tuženik u dijelu u kojem

je u čl. 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 20.427,51 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i čl. 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje na način da se dio glavnice u iznosu 15.508,97 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita, a preostali dio glavnice kredita u iznosu 4.918,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-4425807 od 26. rujna 2007. g. kojeg su zaključili pravni prednik tužiteljice J. K., OIB …., i tuženik u

dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao kreditora.

III.Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 5.296,60 EUR/39.907,26 kn[1] sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-8,03 EUR/60,52 kn teče od 30. studenog 2007. g. do isplate,

-7,25 EUR/54,62 kn teče od 31. prosinca 2007. g. do isplate,

-9,98 EUR/75,18 kn teče od 31. siječnja 2008. g. do isplate,

-11,48 EUR/86,49 kn teče od 29. veljače 2008. g. do isplate,

-14,05 EUR/105,87 kn teče od 31. ožujka 2008. g. do isplate,

-10,19 EUR/ 76,75 kn teče od 30. travnja 2008. g. do isplate,

-10,63 EUR/80,10 kn teče od 31. svibnja 2008. g. do isplate,

-12,54 EUR/94,47 kn teče od 30. lipnja 2008. g. do isplate,

-9,74 EUR/73,37 kn teče od 31. srpnja 2008. g. do isplate,

-9,88 EUR/74,42 kn teče od 31. kolovoza 2008. g. do isplate,

-11,54 EUR/86,92 kn teče od 30. rujna 2008. g. do isplate,

-24,11 EUR/181,64 kn teče od 31. listopada 2008. g. do isplate,

-15,69 EUR/118,19 kn teče od 30. studenog 2008. g. do isplate,

-26,39 EUR/198,85 kn teče od 31. prosinca 2008. g. do isplate,

-28,04 EUR/211,24 kn teče od 31. siječnja 2009. g. do isplate,

-28,78 EUR/216,85 kn teče od 28. veljače 2009. g. do isplate,

-33,50 EUR/252,43 kn teče od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

-33,91 EUR/255,50 kn teče od 30. travnja 2009. g. do isplate,

-30,65 EUR/230,94 kn teče od 31. svibnja 2009. g. do isplate,

-28,25 EUR/212,86 kn teče od 30. lipnja 2009. g. do isplate,

-28,89 EUR/217,67 kn teče od 31. srpnja 2009. g. do isplate,

-30,15 EUR/227,20 kn teče od 31. kolovoza 2009. g. do isplate,

-30,04 EUR/226,37 kn teče od 30. rujna 2009. g. do isplate,

-28,77 EUR/216,74 kn teče od 31. listopada 2009. g. do isplate,

-31,16 EUR/234,81 kn teče od 30. studenog 2009. g. do isplate,

-33,09 EUR/249,31 kn teče od 31. prosinca 2009. g. do isplate,

-35,83 EUR/269,93 kn teče od 31. siječnja 2010. g. do isplate,

-35,20 EUR/265,20 kn teče od 28. veljače 2010. g. do isplate,

-38,91 EUR/293,18 kn teče od 31. ožujka 2010. g. do isplate,

-38,21 EUR/287,87 kn teče od 30. travnja 2010. g. do isplate,

-39,58 EUR/298,21 kn teče od 31. svibnja 2010. g. do isplate,

-51,46 EUR/387,76 kn teče od 30. lipnja 2010. g. do isplate,

-49,02 EUR/369,32 kn teče od 31. srpnja 2010. g. do isplate,

-56,49 EUR/425,64 kn teče od 31. kolovoza 2010. g. do isplate,

-53,91 EUR/406,18 kn teče od 30. rujna 2010. g. do isplate,

-49,76 EUR/374,88 kn teče od 31. listopada 2010. g. do isplate,

-58,52 EUR/440,92 kn teče od 30. studenog 2010. g. do isplate,

-69,67 EUR/524,93 kn teče od 31. prosinca 2010. g. do isplate,

-61,77 EUR/465,44 kn teče od 31. siječnja 2011. g. do isplate,

-64,54 EUR/486,30 kn teče od 28. veljače 2011. g. do isplate,

-61,02 EUR/459,77 kn teče od 31. ožujka 2011. g. do isplate,

-61,66 EUR/464,54 kn teče od 30. travnja 2011. g. do isplate,

-76,60 EUR/577,15 kn teče od 31.svibnja 2011. g. do isplate,

-78,06 EUR/588,12 kn teče od 30. lipnja 2011. g. do isplate,

-88,82 EUR/669,23 kn teče od 31. srpnja 2011. g. do isplate,

-3.574,65 EUR/26.933,22 kn teče od 30. kolovoza 2011. g. do isplate,

-106,20 EUR/800,16 kn teče od 30. kolovoza 2011. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 30. studenog 2007. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-koja se u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu od 883,17 EUR/6.654,25 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 20. listopada 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 7. svibnja 2019. g. ustala tužbom pred ovim sudom u kojoj je navela da je njen prednik s tuženikom, kao kreditorom, dana 26. rujna 2007. g. zaključio Ugovor o kreditu broj 418-50-4425807, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 20.427,51 CHF isplaćen u kn prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik da je u tom unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru i to u odredbi čl. 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF, otplatu kredita je u odredbi čl. 7. Ugovora vezao uz tu valutu te je u odredbi čl. 2. naveo visinu kamatne stope od 5,49% godišnje koja je promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji će se način mijenjati. Time da je tuženik u Ugovor ugradio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica u CHF i o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, bez da je s tužiteljičinim prednikom pojedinačno pregovarao. Zbog protupravnog postupanja tuženika da se vodio sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i tužiteljice, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, te su citirane odluke iz tog predmeta. Tužiteljica je na temelju dokumentacije iz kredita dala izraditi izračun u smislu utvrđivanja razlike u pogledu neosnovano isplaćenih i stečenih iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valuti

CHF tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama pa je saznala da je iznos koji je tuženik neosnovano na opisani način stekao: 39.907,64 kn. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50-4425807 od 26. rujna 2007. g. u dijelu odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora te tuženiku naložiti isplata iznosa od 39.907,64 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prvenstveno prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, a s obzirom na sadržaj odredbe čl. 12. Ugovora o kreditu. Nadalje, opreza radi, tuženik se upustio i u osporavanje navoda iz tužbe prvenstveno navodeći da povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača jer se u tom sporu nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe Ugovora pravnog prednika tužiteljice nepoštene. Pravni prednik tužiteljice da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, a odluke u kolektivnom sporu da se ne mogu primijeniti na autokredite. Sporne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi da su bile jasne, razumljive i lako uočljive, o navedenim odredbama da se pojedinačno pregovaralo te da nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Tuženik da je poduzeo sve moguće mjere kako bi predniku tužiteljice prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom te je poštovao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje. Pravni prednik tužiteljice da je morao biti svjestan da će u periodu otplate kredita doći do promjene tečaja te da će se kamatna stopa mijenjati jer kredit nije bio zaključen uz fiksnu kamatnu stopu. Tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom rješenja o nasljeđivanju broj O- 4228/18 od 1. listopada 2018. g. i od 14. lipnja 2019. g. i ispravak od 12. srpnja 2019. g., izračuna preplaćenih iznosa iz travnja 2019. g., Ugovora o kreditu broj 418-50- 4425807 od 26. rujna 2007. g., dopisa-obavijesti o zatvaranju kredita od 30. kolovoza 2011. g., kontrolnog ispisa unošenja kredita, otplatnog plana od 1. listopada 2007. g. do 30. kolovoza 2011. g., prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 13. studenog 2018. g. s pregledom promjena kamatnih stopa, zahtjeva za kredit broj 55238, Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. srpnja 2007. g. do 30. rujna 2007. g., Općih uvjeta poslovanja sa stanovništvom od 11. ožujka 2005. g., Informacije za klijente od 1. siječnja 2011. g., Pravilnika o obračunu kamata i naknada od 30. studenog 2005. g. i

1. siječnja 2011. g., tržišnih parametara za auto kredit, informacije o rizicima deviznih kredita i saslušanjem tužiteljice.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 418-50-4425807 od 26. rujna 2007. g., a koje odredbe se, prema mišljenju tužiteljice, odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF i na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu te predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu iznosa od 5.296,60 EUR/39.907,26 kn s pripadajućim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF i povećavanjem kamatne stope tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i pravnog prednika tužiteljice, kao korisnika kredita, dana 26. rujna 2007. g. sklopljen Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 20.427,51 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,49% godišnje, da je odredbom tog čl. određeno da je kamata promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora te da je pravni prednik tužiteljice 30. kolovoza 2011. g. u cijelosti otplatio kredit.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 30. kolovoza 2011. g. kada je pravni prednik tužiteljice uplatio zadnji anuitet). Istaknut je i prigovor zastare.

Tužiteljica se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 4) R. A. d.d. Z.-u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31.

prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 114/22, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama

ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Saslušana u ovom postupku i tužiteljica je to potvrdila: navela je da je s pok. suprugom bila u auto kući Suzuki i da im je tamo prodavač objasnio da postoji mogućnost kreditiranja i da je trenutno najpovoljnije uzeti kredit u CHF i to baš u R. banci. Navela je da do tada za tu valutu nije bila ni čula. Međutim, dalje da nije pratila supruga koji da je sve preuzeo na sebe: otišao u banku, zaključio kredit i kupio vozilo, tako da nije znala sudu ispričati što je bilo u banci. Suprug da joj je, međutim, ispričao da su mu u banci dali da nešto pročita, da je on to pročitao, da mu se činilo da je sve u redu i da je potpisao što je trebalo potpisat. Kreditne rate da su toliko narasle da ih nisu mogli otplaćivati radi čega da su nakon tri i pol godine nakon uzimanja kredita u drugoj banci (PBZ) podigli drugi kredit i tim sredstvima zatvorili ovaj. U auto kući da nisu bili upozoreni na rizičnost uzimanja ovakvih kredita, već im je rečeno da se radi o kreditima s najboljim uvjetima.

Stoga je sud zaključio da se s pravnim prednikom tužiteljice, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO) pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 2. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 5,49%.

S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 2. koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, utvrđena ništetnom to tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 5,49%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika njenom pravnom predniku naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.

Nadalje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužiteljica kao pravna slijednica ugovaratelja kredita može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja je nastupila.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužiteljica se pravilno pozvala na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka,

a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 20.427,51 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF važećim na dan dospijeća trebalo utvrditi ništetnom, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.

I temeljem ništetnih dijelova odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je njen pravni prednik isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva tužiteljica je prije pokretanja postupka angažirala stručnu pomoć radi izračuna razlike više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni tečaj u kunama i razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope, a zamjenik pun. tuženika je na ročištu od 29. ožujka 2023. g. izjavio da tuženik povlači prigovor visine zahtjeva radi čega da je provođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem suvišno i nepotrebno.

Stoga je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev u podnesku od 25. kolovoza 2023. g. na način da je zatražila, osim utvrđenja ništetnosti dijelova odredbi Ugovora o kreditu, i isplatu razlike od 5.296,60 EUR/39.907,26 kn s pripadajućim kamatama.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 7. svibnja 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Kako tuženik nije prigovorio visini zahtjeva trebalo je tuženiku naložiti isplatiti tužiteljici ukupan iznos glavnice od 5.296,60 EUR/39.907,26 kn, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća i radi povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od pravnog prednika tužiteljice iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta te uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF i radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate po stopi sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od 15% do 31. prosinca 2007. g., od 1. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, što je u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima, pa je sud u izreci presude na predloženi način i odredio stopu zatezne kamate koja pripada tužiteljici.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imala tužiteljica vodeći ovaj spor.

Tužiteljici je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe od 100 bodova, sastava žalbe od 28. siječnja 2020. g. i zastupanja na ročištima od 29. ožujka i 6. rujna 2023. g. po 50 bodova (ukupno 150 bodova) i trošak sastava podneska od 25.

kolovoza 2023. g. od 25 bodova.

Ukupan broj bodova od 275 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Iznos koji se dobije na opisani način (4.125,00 kn) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe i presude (po 749,00 kn) te tako dobiti iznos od 6.654,25 kn, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki IV. izreke presude.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 6. ožujka i 17. srpnja 2020. g. jer, po ocjeni suda, taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Na iznos parničnog troška tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate, koja joj, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

Svi iznosi iz izreke presude izraženi su i u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,53450, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz Narodnih novina broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g. Valuta EUR, a kao uvedeno službeno sredstvo plaćanja u RH od 1. siječnja 2023. g., navedena je prva u dvojnom iskazivanju.

U Splitu, 20. listopada 2023. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda

objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).