Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kžzd-27/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja dr.sc. Lane Petӧ Kujundžić, predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice–specijalistice Marijane Barišić zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog DO zbog kaznenog djela iz članka 158. stavak 1. i 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 23. ožujka 2023. broj K-6/2022-163, u sjednici održanoj 19. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog DO kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Puli-Pola proglašen je krivim optuženi DO da je počinio četiri kaznena djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina i to; djelo iz članka 158. stavak 1. i 5. KZ/11. iz točke 1. izreke te mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, djelo iz članka 158. stavak 1. KZ/11. iz točke 2. izreke te mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, djelo iz članka 158. stavak 2. KZ/11. iz točke 3. izreke te mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i djelo iz članka 158. stavak 2. u vezi članka 34. KZ/11. iz točke 3. izreke te mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a uz primjenu člana 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina i 6 (šest) mjeseci u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to od 15. rujna 2021. pa nadalje.

2. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.) optuženi DO oslobođen je obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. - 6. ZKP/08., kao i nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti te isti troškovi padaju na teret proračunskih sredstava.

3. Optuženik se žali osobno bez navođenja zakonske osnove pobijanja, no u žalbi iznosi razloge kojima ističe povredu prava obrane i osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, dok se žalbom podnesenom po branitelju, odvjetniku Bojanu Jovinu presuda pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji i troškovima postupka, a obje žalbe su s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske uvaži žalbe, ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Osobna žalba optuženika i žalba njegova branitelja razmatrane su kao jedna žalba.

4. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

5. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Žalba optuženika nije osnovana.

7. Optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. te uz reprodukciju dijela zakonskog teksta ove odredbe, konkretno prigovara da "je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, da se ne može ispitati, presuda nema valjanih razloga, u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, dok su dani razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni".

7.1. Protivno prigovoru optuženika izreka presude je razumljiva, potpuno je jasno što je njome odlučeno, nije proturječna razlozima presude, razlozi o odlučnim činjenicama na kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku su navedeni i nisu nejasni ni proturječni. Prvostupanjski je sud argumentirano i okolnosno obrazložio koje je odlučne činjenice kaznenih djela za koje se optuženik tereti utvrdio i iz kojih dokaza, obrazložio je zašto poklanja vjeru iskazu oštećene-žrtve ŽO i koji dokazi podupiru njen iskaz, te obrazlaže zašto ne prihvaća obranu optuženika. Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog zakona iz članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

8. Nije u pravu optuženik ni kada u žalbi ističe bitnu povredu iz članka 468. stavak 2. i 3. ZKP/08., koje žalbene osnove međusobno isprepliće. Tvrdi da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu članka 9. ZKP/08. jer nije s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao činjenice koje terete optuženika i koje mu idu u korist, s obzirom da je u više navrata propustio utvrđivati činjenice istaknute dokaznim prijedlozima obrane odbivši navedene prijedloge kao nevažne i odugovlačeće. Navedena povreda da je narušila načelo jednakosti oružja što je dovelo do povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

8.1. Prije svega valja reći da je u članku 418. stavak 1. ZKP/08. određeno kako dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, što ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože. Naprotiv, prvostupanjski sud je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz članka 421. stavak 1. ZKP/08. pa je stoga i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinom slučaju. Stoga, okolnost da su dokazni prijedlozi obrane odbijeni, sama za sebe bez temeljitog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio dokazni materijal, ne znači da je povrijeđeno pravo na obranu i jednakost oružja kao bitne komponente prava na pravično suđenje.

8.2. Dakle, pravo na pravičan postupak nije povrijeđeno odbijanjem dokaznih prijedloga obrane da se ispitaju kao svjedoci ŠO, CO, ĐO i GO, provede psihijatrijsko vještačenje JO i EO, pribavi njihova kaznena i prekršajna evidencija i prijave koje je EO podnosila protiv VO, provede grafološko vještačenje pisma oštećenice, novo kombinirano psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje oštećenice jer je prvostupanjski sud okolnosno i argumentirano obrazložio zašto je odbio pojedine dokazne prijedloge obrane, koje smatra nevažnim i odugovlačećim (grafološko vještačenje), dok će činjenična utemeljenost pobijane presude i s tim u vezi pravilnost sudske odluke glede odbijanja dokaznih prijedloga biti razmotrena u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Istodobno prvostupanjski sud je prihvatio prijedloge obrane o ispitivanju kao svjedoka FO i HO i psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje optuženika i za sve provedene dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima dao valjanu, logičnu i savjesnu ocjenu dokaza, pa ne stoji tvrdnja da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP/08., povreda prava na pravično suđenje, kao niti ona iz članka 468. stavak 3. ZKP/08., povreda prava obrane, koja nije realizirana ni time da je prvostupanjski sud na raspravi 26. srpnja 2022. svjedokinji EO predočavao iskaz JO, (a to je prema optuženiku protivno članku 423. stavak 2. i članku 427. stavak 2. ZKP/08.), jer stranke nisu imale primjedbi na način izvođenja dokaza na toj raspravi.

9. Najvećim dijelom žalbenih navoda optuženik prigovara ispravnosti utvrđenih činjenica, kritizira analizu i ocjenu izvedenih dokaza kako su iznesene u pobijanoj presudi, posebice iskaza oštećene ŽO, iznoseći vlastitu analizu i ocjenu dokaza iz kojih izvlači zaključke suprotne onima iz prvostupanjske presude sugerirajući da se prihvati obrana optuženika da nije spolno zlostavljao oštećenicu i da je sve motivirano osvetom prema VO.

9.1. Međutim, prvostupanjski je sud, sve dokaze koje je izveo, iste savjesno i valjano analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa je tako ispravno kao istinit i vjerodostojan prihvatio iskaz oštećene ŽO. Ona je u iscrpnom i detaljnom iskazu na dokaznom ročištu 9. prosinca 2021. podrobno opisala sve okolnosti koji se tiču predmetnih kaznenih djela, pri čemu je svakako od značaja i okolnost da sudske vještakinje mr.spec. Apolonija Lasan, spec. kliničke psihologije i dr.med. Helena Marčinko spec. psihijatar, suglasno zaključuju da oštećenica razlikuje istinu od laži, da kod nje nisu uočene tendencije iznošenja neistinitih sadržaja niti tendencije manipuliranja osobama u svom okruženju, da je u mogućnosti u potpunosti iznositi sadržaj objektivno, na način kako ih je ona proživjela i da je sposobna dati vjerodostojan i istinit iskaz, da je u pogledu izraza poza "69" nacrtala crtež i pokazivala na lutkama, tako da nisu našle elemente da bi ovakvim seksualnim sadržajima oštećenica neistinito iskazivala kako bi se time približila okolini.

9.2. Stoga se u žalbi neosnovano ističe okolnost manipulativnog i instrumentaliziranog iskazivanja oštećenice od strane majke EO i svjedoka JO, kojim obrana nastoji dokazati postojanje motiva lažnog terećenja optuženika radi izmjene odluke o skrbi djece, oštećene ŽO i brata BO koju njihova majka EO nije uspjela ishoditi postupcima protiv njihova oca VO, pa je to, prema navodima žalbe, odlučila ostvariti postupcima protiv optuženika.

9.3. Dakle, učin kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta nedvojbeno proizlazi iz iskaza žrtve, oštećene ŽO, koja je pred istražnim sucem detaljno opisala spolno zlostavljanje kojem je bila izložena u što se uklapaju iskazi svjedoka koji imaju posredna saznanja, svjedok JO i njena majka EO, kojima se povjerila, te sadržaj vlastoručnog pisma kao i činjenice da se oštećenica kod oca VO interesirala kada će optuženik otići iz njihova stana i prestati živjeti s njima, što je taj svjedok potvrdio. Jednako tako, oštećena ŽO doista nema motiva lažno teretiti optuženika niti to proizlazi iz rezultata psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja prema kojem je ona kompetentna iskazivati u sudske svrhe. Upravo temeljem ispravnosti ocjene iskaza oštećene ŽO, osnovano prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženika da nije počinio kaznena djela na njenu štetu i da je sve motivirano pokušajem EO da preko njega diskreditira bivšeg muža VO, a sve sa svrhom da joj se djeca dodijele na skrb, jer je ta obrana krajnje neuvjerljiva i iskonstruirana kako to s pravom zaključuje prvostupanjski sud (točka 27.2. pobijane presude).

9.4. Stoga protivno stanovištu izraženom u žalbi optuženika ocjena je i ovog suda da je prvostupanjski sud s pravom odbio ponovno psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje oštećenice na okolnost manipulativnog iskazivanja te psihijatrijsko vještačenje EO i JO na okolnost manipulativnog svjedočenja, jer ocjena vjerodostojnosti iskaza navedenih svjedoka žalbenim prigovorima nije dovedena u pitanje. To se odnosi i na razlike u iskazima svjedoka EO i JO kada je točno oštećenica napisala pismo, jer to nije od bitnog utjecaja na pravilno izvedeni zaključak da se oštećenica pismeno izrazila o spolnoj zlostavi kojoj je bila izložena.

9.5. Nije osnovana optuženikova primjedba da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer nisu ispitani svjedoci mlt. ŠO, CO, ĐO i GO, jer iz iskaza oštećenice, u čiju ispravnost prvostupanjski sud s pravom ne sumnja, proizlazi da je sama ostajala s optuženikom, da drugih osoba osim nje i optuženika nije bilo niti u njenom stanu niti u stanu u kojem je ranije stanovao optuženik, a u koji je odlazila s optuženikom. Jednako tako, nije od značaja za dokazanost djela na štetu ŽO da se svjedokinje ĐO i GO koje je optuženik čuvao i igrao se njima nisu požalile na njegovo neprimjereno ponašanje, kao ni podaci iz parničnih predmeta Općinskog suda u Puli-Pola da su djeca povjerena ocu i da je EO pokušavala da se ta odluka izmijeni i djeca njoj dodijele na skrb.

9.6. Što se tiče navoda žalbe da kod optuženika nije utvrđen pedofilski poremećaj, valja reći da to ne utječe na zaključak o dokazanosti kaznenog djela jer je opće poznato da se takve seksualne aberacije ne mogu psihijatrijskim putem sa sigurnošću potvrditi, niti isključiti.

9.7. Povezano s osporavanjem činjeničnog stanja, u žalbi se ukazuje na disponiranje državnog odvjetnika u fazi prethodnog postupka i obustave postupka prema optuženiku zbog dva kaznena djela, valja istači da to nije od utjecaja na dokazanost počinjenja kaznenih djela iz optužnice, a temeljna je ovlast i glavna dužnost državnog odvjetnika da odredi koje će radnje poduzeti i protiv kojih počinitelja.

9.8. Prema tome, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud u zakonito provedenom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik, izvršio četiri kaznena djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina. Kako je prema obrazloženju presude razvidno da prvostupanjski sud nije bio u dvojbi glede postojanja odlučnih činjenica, pa nije bilo potrebe primijeniti načelo in dubio pro reo, kako se neosnovano navodi u žalbi.

9.9. Slijedom navedenog, nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni povreda kaznenog zakona, i to tzv. posredna povreda, odnosno ona koja bi proizašla iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Optuženik se žali zbog odluke o kazni, smatra da je kazna prestroga, da nisu cijenjene sve okolnosti, a posebno navodi neosuđivanost i životnu dob (71 godina), bez seksualnih aberacija.

10.1. Razmotrivši žalbene navode optuženika, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kao olakotne okolnosti na strani optuženika, njegovu raniju neosuđivanost dok suprotno žalitelju godine života optuženika same za sebe ne mogu imati olakotnu važnost u vrijeme djela (68-69 godina).

10.2. Jednako tako, nakon što je ocijenio sve olakotne i otegotne okolnosti, ispravno utvrdio pojedinačne kazne zatvora i odmjerio jedinstvenu kaznu zatvora na način da mu je za kazneno djelo iz članka 158. stavak 1. i 5. KZ/11. pod točkom 1., utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine, za kazneno djelo iz članka 158. stavak 1. KZ/11. pod točkom 2. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine, za kazneno djelo iz članka 158. stavak 2. KZ/11., pod točkom 3. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, za kazneno djelo iz članka 158. stavak 2. KZ/11. u vezi članka 34. KZ/11. pod točkom 3. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te ga je primjenom odredbi o stjecaju kaznenih djela iz članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11., osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci, koja kazna, s obzirom na brojnost počinjenih kaznenih djela, nije prestrogo odmjerena.

10.3. Naime, žaleći se na odluku o kazni koju smatra prestrogom žalitelj gubi iz vida da mu je za svako pojedino kazneno djelo sud utvrdio kazne zatvora u visini zakonskog minimuma za ta djela.

10.4. Prema tome, svaka pojedinačno utvrđena kazna kao i jedinstvena kazna zatvora koju je prvostupanjski sud izrekao optuženom DO, su primjerene težini počinjenih kaznenih djela, njegovoj ličnosti i svim okolnostima djela. Zbog toga će se i izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora postići svrha kažnjavanja predviđena u članku 41. KZ/11., odnosno, prije svega, da se utječe na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali isto tako da se izrazi društvena osuda ovakvih kriminalnih postupaka i pojava te da se izrečenom kaznom, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela, utječe na sve druge da ih ne čine.

10.5. Slijedom toga nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

11. Nije osnovana ni žalba o troškovima postupka koju osnovu posebno ne obrazlaže, dok je za istaknuti da je optuženik u cijelosti oslobođen plaćanja troškova, te nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti koji padaju na teret proračunskih sredstava suda.

12. Slijedom izloženog, a obzirom na to da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije našao povrede na koje u smislu članka 476. stavka 1. točka 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 19. listopada 2023.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Lana Petö Kujundžić