REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. 31 P-566/2022-33

(ranije posl.br. P-2104/2019)

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice D. B., iz P., Ž. 39b, OIB: zastupane po punomoćniku M.

B., odvjetniku iz U., protiv tuženika P. banke Z. d.d., iz

Z., R. cesta 50, OIB:, zastupanog po punomoćnicima iz

Odvjetničkog društva L. & partneri, odvjetnicima iz Z., radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 11. rujna 2023. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 19. listopada 2023. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„ 1. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.420,85 EUR, sa zateznom

kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno ZOO, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:

0,95 EUR od 31.1.2007. do isplate,

0,96 EUR od 28.2.2007. do isplate,

0,95 EUR od 31.3.2007. do isplate,

0,94 EUR od 30.4.2007. do isplate,

0,93 EUR od 31.5.2007. do isplate,

0,92 EUR od 30.6.2007. do isplate,

0,93 EUR od 31.7.2007. do isplate,

19,36 EUR od 10.9.2007. do isplate,

19,03 EUR od 10.10.2007. do isplate,

19,10 EUR od 9.11.2007. do isplate,

(ranije posl.br. P-2104/2019)

19,10 EUR od 10.12.2007. do isplate,

19,33 EUR od 10.1.2008. do isplate,

20,19 EUR od 6.2.2008. do isplate,

35,11 EUR od 23.4.2008. do isplate,

34,04 EUR od 23.4.2008. do isplate,

33,79 EUR od 10.7.2008. do isplate,

33,79 EUR od 10.7.2008. do isplate,

33,54 EUR od 10.7.2008. do isplate,

33,17 EUR od 8.8.2008. do isplate,

33,38 EUR od 10.9.2008. do isplate,

35,03 EUR od 12.12.2008. do isplate,

35,07 EUR od 12.12.2008. do isplate,

34,06 EUR od 12.12.2008. do isplate,

36,19 EUR od 12.3.2009. do isplate,

38,24 EUR od 12.3.2009. do isplate,

38,20 EUR od 19.5.2009. do isplate,

37,13 EUR od 19.5.2009. do isplate,

37,16 EUR od 19.5.2009. do isplate,

36,60 EUR od 18.6.2009. do isplate,

36,61 EUR od 20.7.2009. do isplate,

37,28 EUR od 18.8.2009. do isplate,

37,24 EUR od 18.9.2009. do isplate,

37,04 EUR od 29.10.2009. do isplate,

37,41 EUR od 18.11.2009. do isplate,

37,55 EUR od 23.12.2009. do isplate,

38,28 EUR od 4.2.2010. do isplate,

38,22 EUR od 27.2.2010. do isplate,

39,21 EUR od 7.7.2010. do isplate,

39,78 EUR od 7.7.2010. do isplate,

40,19 EUR od 9.7.2010. do isplate,

41,55 EUR od 9.7.2010. do isplate,

41,18 EUR od 9.7.2010. do isplate,

39,87 EUR od 9.8.2010. do isplate,

42,29 EUR od 7.9.2010. do isplate,

41,61 EUR od 7.10.2010. do isplate,

41,18 EUR od 8.11.2010. do isplate,

35,48 EUR od 7.1.2011. do isplate,

6,54 EUR od 8.2.2011. do isplate,

35,56 EUR od 9.3.2011. do isplate,

35,40 EUR od 8.4.2011. do isplate,

35,18 EUR od 6.5.2011. do isplate,

36,21 EUR od 25.5.2011. do isplate,

32,04 EUR od 7.6.2011. do isplate,

32,20 EUR od 7.7.2011. do isplate,

35,16 EUR od 6.9.2011. do isplate,

28,52 EUR od 6.10.2011. do isplate,

26,55 EUR od 4.11.2011. do isplate,

26,52 EUR od 5.1.2012. do isplate,

(ranije posl.br. P-2104/2019)

26,44 EUR od 6.2.2012. do isplate,

26,76 EUR od 7.2.2012. do isplate,

26,93 EUR od 7.2.2012. do isplate,

26,81 EUR od 5.4.2012. do isplate,

26,52 EUR od 4.5.2012. do isplate,

26,60 EUR od 5.6.2012. do isplate,

26,60 EUR od 5.7.2012. do isplate,

26,43 EUR od 5.9.2012. do isplate,

26,32 EUR od 4.10.2012. do isplate,

26,10 EUR od 6.11.2012. do isplate,

25,96 EUR od 6.12.2012. do isplate,

26,11 EUR od 5.2.2013. do isplate,

25,76 EUR od 5.3.2013. do isplate,

25,94 EUR od 5.4.2013. do isplate,

25,66 EUR od 6.5.2013. do isplate,

25,51 EUR od 5.6.2013. do isplate,

25,44 EUR od 4.7.2013. do isplate,

25,23 EUR od 6.8.2013. do isplate,

25,05 EUR od 24.9.2013. do isplate,

25,08 EUR od 6.11.2013. do isplate,

25,01 EUR od 5.12.2013. do isplate,

25,03 EUR od 9.1.2014. do isplate,

25,23 EUR od 6.2.2014. do isplate,

25,15 EUR od 5.3.2014. do isplate,

25,19 EUR od 5.3.2014. do isplate,

24,95 EUR od 4.4.2014. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.185,38 EUR, sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno ZOO, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa od:

1,56 EUR od 23.4.2008. do isplate,

2,41 EUR od 12.12.2008. do isplate,

2,77 EUR od 12.12.2008. do isplate,

7,39 EUR od 12.3.2009. do isplate,

11,65 EUR od 12.3.2009. do isplate,

11,68 EUR od 19.5.2009. do isplate,

7,88 EUR od 19.5.2009. do isplate,

8,21 EUR od 19.5.2009. do isplate,

6,33 EUR od 18.6.2009. do isplate,

6,57 EUR od 20.7.2009. do isplate,

(ranije posl.br. P-2104/2019)

5,78 EUR od 18.8.2009. do isplate,

5,84 EUR od 18.9.2009. do isplate,

5,30 EUR od 29.10.2009. do isplate,

6,86 EUR od 18.11.2009. do isplate,

7,61 EUR od 23.12.2009. do isplate,

10,53 EUR od 4.2.2010. do isplate,

10,54 EUR od 27.2.2010. do isplate,

14,46 EUR od 7.7.2010. do isplate,

16,83 EUR od 7.7.2010. do isplate,

18,60 EUR od 9.7.2010. do isplate,

23,94 EUR od 9.7.2010. do isplate,

22,85 EUR od 9.7.2010. do isplate,

18,20 EUR od 9.8.2010. do isplate,

27,56 EUR od 7.9.2010. do isplate,

25,30 EUR od 7.10.2010. do isplate,

23,99 EUR od 8.11.2010. do isplate,

31,12 EUR od 7.1.2011. do isplate,

36,37 EUR od 8.2.2011. do isplate,

32,19 EUR od 9.3.2011. do isplate,

31,78 EUR od 8.4.2011. do isplate,

31,08 EUR od 6.5.2011. do isplate,

36,29 EUR od 25.5.2011. do isplate,

43,57 EUR od 7.6.2011. do isplate,

44,84 EUR od 7.7.2011. do isplate,

61,94 EUR od 6.9.2011. do isplate,

59,02 EUR od 6.10.2011. do isplate,

45,95 EUR od 4.11.2011. do isplate,

46,19 EUR od 5.1.2012. do isplate,

46,10 EUR od 6.2.2012. do isplate,

48,81 EUR od 7.2.2012. do isplate,

50,45 EUR od 7.2.2012. do isplate,

50,08 EUR od 5.4.2012. do isplate,

48,58 EUR od 4.5.2012. do isplate,

49,58 EUR od 5.6.2012. do isplate,

50,18 EUR od 5.7.2012. do isplate,

49,44 EUR od 5.9.2012. do isplate,

49,19 EUR od 4.10.2012. do isplate,

48,14 EUR od 6.11.2012. do isplate,

47,66 EUR od 6.12.2012. do isplate,

49,25 EUR od 5.2.2013. do isplate,

47,25 EUR od 5.3.2013. do isplate,

49,13 EUR od 5.4.2013. do isplate,

47,66 EUR od 6.5.2013. do isplate,

47,10 EUR od 5.6.2013. do isplate,

47,10 EUR od 4.7.2013. do isplate,

46,19 EUR od 6.8.2013. do isplate,

45,40 EUR od 24.9.2013. do isplate,

46,23 EUR od 6.11.2013. do isplate,

(ranije posl.br. P-2104/2019)

46,25 EUR od 5.12.2013. do isplate,

47,01 EUR od 9.1.2014. do isplate,

49,10 EUR od 6.2.2014. do isplate,

49,21 EUR od 5.3.2014. do isplate,

50,03 EUR od 5.3.2014. do isplate,

48,89 EUR od 4.4.2014. do isplate,

50,34 EUR od 6.5.2014. do isplate,

50,28 EUR od 6.5.2014. do isplate,

49,42 EUR od 5.6.2014. do isplate,

49,44 EUR od 4.7.2014. do isplate,

49,61 EUR od 6.8.2014. do isplate,

50,78 EUR od 6.8.2014. do isplate,

51,47 EUR od 4.9.2014. do isplate,

52,35 EUR od 17.11.2014. do isplate,

54,21 EUR od 17.11.2014. do isplate,

54,21 EUR od 17.11.2014. do isplate,

54,69 EUR od 16.2.2015. do isplate,

63,99 EUR od 7.3.2015. do isplate,

54,40 EUR od 28.3.2015. do isplate,

54,40 EUR od 21.4.2015. do isplate,

54,40 EUR od 9.6.2015. do isplate,

54,40 EUR od 9.6.2015. do isplate,

54,40 EUR od 15.6.2015. do isplate,

54,40 EUR od 5.9.2015. do isplate,

54,40 EUR od 12.10.2015. do isplate,

54,40 EUR od 1.12.2015. do isplate,

54,40 EUR od 17.12.2015. do isplate, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana. "

II Nalaže se tužiteljici da naknadi tuženiku parnički trošak u iznosu od 2.487,60 eur[1] / 18.742,82 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj, u bitnom, tvrdi da su tužitelj i tuženik 06. prosinca 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 38.000,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF (švicarski franak). Tuženik da je u navedeni ugovor ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnost pregovarati o toj odredbi. Navedeni ugovor da sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su ništetne. Pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno da je (ranije posl.br. P-2104/2019)

riješeno kao prethodno pitanje u odlukama Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17. Ističe da je odredba predmetnog Ugovora ništetna jer da potrošači nisu u cijelosti bili informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesnosti i poštenju što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za povrat (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama. Dalje navodi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a koje pravno shvaćanje da je potvrdio i Vrhovni sud RH u Presudi posl.br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Budući da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013, je postala pravomoćna 13.06.2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate od tog dana počinje teći zastarni rok od pet godina propisan ZOO-om i na dan podnošenja ove tužbe zastara da nije nastupila. Tužitelj zahtijeva donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da mu isplati preplaćeni iznos kredita s pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužbeni zahtjev nejasan, nedefiniran, te se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe da se tužitelj poziva na Presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13, međutim da se ista ne može primijeniti na njegov tužbeni zahtjev budući da iz odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku proizlazi da se ne radi o temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, te da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a u konkretnom slučaju da se ne radi o parnici radi naknade štete već radi utvrđenja i stjecanja bez osnove. Iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva da proizlazi da se ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja stjecanja bez osnove i zato pozivanje tužitelja na utvrđenje iz Presude VTS-a broj Pž-7129/13 da je pravno irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a i 502.c Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP). Dalje ističe da je predmetni Ugovor o kreditu prestao postojati sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, te da pravno više nije niti na snazi, te da je zato tužbeni zahtjev tužitelja pravno neutemeljen i potpuno promašen. Tuženik ističe kako sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiram u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u eur) prestao je postojati pa korisnik kredita tužitelj na temelju tog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke – tuženika, a ni tuženik od tužitelja, uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja (uključujući i preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje

(ranije posl.br. P-2104/2019)

ništetnim dijela odredbi predmetnog ugovora vezane uz promjenjivu kamatnu stopu kao i cjelokupni zahtjev za isplatom da je neosnovan u cijelosti jer niti navedenim zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu da se ne radi o ispunjenju ili priznanju tužbenog zahtjeva na bilo koji način. Navodi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eur što da uključuje i kamate. Prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu tužitelju da je prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, te da tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. Dodatak ugovoru o kreditu da je sklopljen sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Iz odredbi navedenog zakona da proizlazi da ukoliko je klijent prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tada isti da nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovoreni odnos koji je prestao postojati. Dodatkom ugovoru o kreditu da je obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Tužbeni zahtjev kojim se traži isplata preplaćenih kamata po kreditu CHF da je neosnovan u cijelosti, jer niti navedenim zakonom, niti drugim pozitivnim propisima da nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom omogućeno korisnicima kredita kao dužnicima prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. Nadalje, budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate, a što nesporno proizlazi iz čl. 3. i 4. Dodatka ugovora o kreditu. Ističe da bi usvajanje tužbenog zahtjeva prvostupanjskog suda kako ga je postavio tužitelj zapravo značilo dvostruku naplatu (na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate-"preplatu", a na temelju ovako donijete presude tužitelj bi ponovno naplatio taj isti iznos s osnove kamate.). Dalje navodi da u postupku sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu, kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Kredit da se otplaćuje prema otplatnoj tablici koja da je sastavni dio ugovora. Kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj da nisu nigdje i nikada komunicirani klijentu, a ni u ugovoru ni u otplatnoj tablici da se ne navode iznosi anuiteta u kunama. Ako je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Za opstojnost i primjenu valutne klauzule da postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti (ranije posl.br. P-2104/2019)

propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Predmetni ugovor da je solemniziran od javnog bilježnika i da ima snagu javnobilježničkog ovršnog akta. Tužiteljica da je Sporazum potpisala kao i akt o solemnizaciji što da je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki, niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke. Ističe da je potrošač / korisnik kredita poslovno sposobna osoba, te da je sama trebala procijeniti da li usluga odgovara njezinim potrebama i mogućnostima, a to da je tužiteljica učinila. Od tuženika da je dobila sva potrebna objašnjenja i informacije što je potvrdila potpisom ugovora. A sve navedeno da joj je ponovno pojašnjeno od strane javnog bilježnika. Tužiteljica da je svojom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu da je solemniziran, pa stoga da postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora. Tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda RH s obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ne dovodi u pitanje legitimno pravo da u ugovorima ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu i da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate. Čini nespornim da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Tuženik da nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćujem mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. A tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja ugovora i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (NN 96/03) koji propisuje da sadržaj ugovora o potrošačkom kreditu mora obuhvaćati između ostalog i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Poziva se na Opće uvjete tuženika. Tuženik da je potrošačima učinio dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela (ranije posl.br. P-2104/2019)

Banke". No iako nije bilo propisano Zakonom o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim tuženik da je dostavljao potrošačima obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta, te da je prilikom zaključenja predmetnih ugovora poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Poziva se na Direktivu 93/13. Kamatna stopa da se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno određeni su Općim uvjetima poslovanja banke što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Na samu cijenu kredita utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima. Završno tuženik je istakao prigovor zastare na sve potraživane iznose s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe.

2.1. Tuženik se podneskom od 16. siječnja 2020. godine očitovao na podnesak tužitelja, te ističe kako čl. 19.c ZPK detaljno definira:

- na koji će se način i prema kojem mjerodavnom tečaju inicijalna glavnica s valutnom klauzulom u CHF preračunati u "novu glavnicu" u kunama s valutnom klauzulom u eur,

- koji će uvjeti (ugovorne kamate) vrijediti za taj konvertirani kredit s valutnom klauzulom u EUR,

- na koji će se način sve izvršene uplate po osnovi podmirivanja inicijalnog kredita s valutnom klauzulom u CHF uračunati u podmirenje tog konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR, te

- na koji će se način preplata koja eventualno preostane po tom inicijalnom kreditu s valutnom klauzulom u CHF koristiti za umanjenje budućih rata konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR,

a iz čega proizlazi da kod provedbe konverzije nije ništa prepušteno na volju ugovornim stranama. Nadalje, poziva se na odluku Ustavnog suda U-I/2780/2015- PM. Ističe da ne može prihvatiti tvrdnju tužitelja da mu nije bilo omogućeno pregovaranje glede sklapanja Aneksa ugovoru, odnosno da mu je nametnuto nešto s čim nije upoznat, a navedeni stav da potvrđuje i mr.sc. Andrija Eraković u članku "Učinak konverzije kredita denominirah u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu" (Pravo i porezi br. 5/19). Potrošači korisnici kredita koji su prihvatili izračun konverzije i sklopili novi ili izmijenjeni ugovor o kreditu denominiran u EUR odnosno denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR došli su u pravnu poziciju u kojoj se nalaze korisnici kredita u EUR. Sklapanjem novog ugovora prijašnji ugovor o kreditu prestao je postojati pa korisnik kredita na temelju toga ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke, jer su sva plaćanja obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. U odnosu na prigovor zastare ističe da prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa) iz čl. 502.a ZPP-a ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetno.

(ranije posl.br. P-2104/2019)

3. Tužitelj se podneskom od 20. svibnja 2020. godine očitovao da kao potrošač, ustraje kod postavljenog tužbenog zahtjeva, te naglašava kako činjenica da je Dodatak/Aneks ugovora o kreditu po odluci Vrhovnog suda u tzv. oglednom postupku utvrđen valjanim, ne znači da on nema pravo na obeštećenje (isplatu). Ovo ponajprije zbog toga što se predmetnom odlukom Vrhovnog suda ne mogu derogirati pravne norme iz Direktive Vijeća EU (ranije: EEZ) broj 93/13 od 5.4.1993.g. (dalje u tekstu: Direktiva 93/13), implementirane u Zakon o zaštiti potrošača i pravna shvaćanja koja proizlaze iz primarnog i sekundarog prava Europske Unije (dalje: EU), a koja štite potrošača, te na taj način spriječiti tužitelja, kao potrošača, da ostvari povrat stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu. Osim navedenog, to ne proizlazi niti iz same odluke. Naime, Vrhovni sud u predmetnoj odluci na str. 5. obrazloženja, jasnim i nespornim navodi sljedeće:

„ ... bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelju imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahjevima.“

Navedeno stajalište jest izravno primjenio Županijski sud u Splitu u svojoj odluci broj Gž-89/2020-2 od 26.2.2020. gdje na str. 3 obrazloženja navodi:

„Pravomoćna presuda kojom su utvrđene ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi daje za pravo korisnicima kredita pravo na postavljanje kondemnatornog novčanog zahtjeva i to samo za period do zaključenja aneksa ugovora koji je sukladan odredbama ZID ZPK.“

Također, Županijski sud u Zadru u odluci broj Gž-219/2020-2 od 23.4.2020. (nakon objave Rješenje VSRH br. Gos-1/2019) odbija žalbu tuženika i potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja unatoč zaključenju aneksa/dodatka ugovora.

Sve navedeno posebno treba promatrati kroz obrazloženje odluke Vrhovnog suda broj Rev-2245/17 od 20.03.2018.g. (op.a. kojom je VSRH nedvojbeno utvrdio prekid zastare), gdje se na str. 9 obrazloženja navodi:

"Međutim, upravo u presudi Francisco Gutiérrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba.

Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo jest da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ."

(ranije posl.br. P-2104/2019)

Temeljem svega navedenog, tužitelj može prihvatiti da je predmetni Aneks/dodatka osnovnog ugovora valjan i da proizvodi pravne učinke (op.a. iako je i takvo utvrđenje dvojbeno s aspekta europskog prava kao supranacionalnog), ali iz same tužbe jasnim proizlazi da tužitelj ne osporava valjanost predmetnog Aneksa/dodatka ugovora budući potražuje isplatu iznosa koje je tuženik neosnovano stekao do dana učina konverzije 30. rujna 2015. godine.“

Kao (neprijeporni) dokaz da se tužitelj i povrh konverzije nalazi u neravnopravnom položaju te da je konverzijom u potpunosti zanemarena činjenica ništetnih odredbi iz osnovnog ugovora, govori u prilog činjenica da ako se uspoređuju dva otplatna plana, u CHF i EUR, 1. rata kredita u CHF po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi jest manja nego 1. rata po konvertiranom kreditu u EUR po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi, odnosno potonja je viša (!) nego početna rata kredita u CHF kojeg je tužitelj primarno ugovorio - zaključio (?).

Konačno, pri sklapanju predmetnog Aneksa/dodatka o konverziji, tuženik nije tužitelju predočio ukupan iznos preplate (po kamati i valuti) po ugovoru o kreditu do dana sklapanja aneksa/dodatka (koji odgovara iznosu kojeg tužitelj potražuje u tužbi), nije mu predočio usporedbu početnog otplatnog plana u CHF i novog otplatnog plana u EUR, odnosno ponovno nije informirao tužitelja o svim bitnim činjenicama prije sklapanja dodatka/aneksa ugovora o kreditu, pa se postavlja pitanje valjanosti same konverzije (vidi str. 6. obrazloženja odluke VSRH Gos-1/2019 - prvi pasus). Vrhovni sud u odluci br. Gos-1/2019 obrazlaže da je sklapanjem dodatka/aneksa ugovora uspostavljena nova pravna osnova koja nije nastala nesporedno na temelju zakona već na temelju novonastalih ugovornih odnosa. U konkretnom slučaju, ako je nova pravna osnova nastala na temelju ugovornih odnosa, aneks/dodatak ugovora nema elemente obnove ili novacije obveze (!), te stoga aneks/dodatak ne može djelovati retroaktivno - ex tunc.

Naime, budući se sukladno ZOO-u obnova ne predmnijeva, a stranke nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove! Štoviše, posebno se naglašava da se sporazum vjerovnika i dužnika, u skladu s odredbom čl. 145. st. 2. ZOO, kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni, osiguranju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, a i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu, ne smatraju obnovom! Jednako tako, niti ZID ZPK nije „novonastalo uređenje odnosa“ predvidio kao novaciju.

Također, u niti nijednoj odredbi Dodatka/aneksa ugovora (op.a. koji je formuliran unaprijed od strane tuženika i o kojem također kao ni o osnovnom ugovoru nije bilo mogućnosti pregovaranja), nije utvrđeno (navedeno) da je tuženik u glavnom ugovoru ugovorio (uglavio)_odredbe o promjenjivoj kamati i o valutnoj klauzuli u valuti CHF, a koje su u trenutku sklapanja Aneksa/dodatka, u sudskom postupku, pravomoćno utvrđene ništetnima (op.a. tada kamata pravomoćno, a valuta u prvom stupnju). Kao što je već rečeno, Navedeno pitanje nije regulirao ni ZID ZPK. Samim time, u Aneksu/dodatku ugovora o kreditu tužitelj i tuženik nisu ugovorili način rješavanja ništetnih ugovornih odredbi iz glavnog (osnovnog) ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i odredbi o valutnoj klauzuli.

Osim toga, ovdje valja imati na umu odredbu čl. 41. st.1. Zakona o zaštiti potrošača, u koji je implementirana Direktiva 93/13, a koji je lex specialis u odnosu na ZID ZPK-

(ranije posl.br. P-2104/2019)

a i ZOO, koja navodi da se potrošači se ne mogu odreći, niti im se mogu ograničiti prava koja imaju temeljem ovog ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Tužitelj se dakle aneksom/dodatkom nikada nije odrekao potraživanja preplaćenih iznosa stečenih od strane tuženika bez osnove na temelju ništetnih odredbi iz ugovora o kreditu, niti je tuženiku otpustio potraživanja po tim osnovama. Dodatkom/aneksom ugovora o kreditu tužitelj je prihvatio izračun konverzije i novi otplatni plan u EUR. Dakle, sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu ugovorne strane nikako nisu mogle konvalidirati ništetne odredbe iz glavnog ugovora o kreditu budući o tome nema doslovno ni „slova“ u predmetnom aneksu/dodatku ugovora. Prema tome, navedena zabrana odricanja ili ograničenja vrijedi i za aneks/dodatak. Jednako tako potvrđuje i Sud EU u presudi broj C-118/17 (vidi toč. I., str. 4. podneska): „Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU.“

Sud EU u presudi broj C-51/17 navodi da naknadne zakonodavne intervencije nisu od utjecaja na ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovornih odredbi, jer se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Dakle, ugovorne su strane aneksom/dodatkom uredile ugovorni odnos drugačije, po uvjetima kredita u EUR valuti, ali samo i jedino pro futuro (!) od dana sklapanja aneksa/dodatka, odnosno prihvaćanja konverzije sukladno ZID ZPK-a, konvertirajući kredit s valutnom klauuzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, no time nisu konvalidirale ništetne odredbe iz osnovnog ugovora o kreditu, a niti se to u aneksu/dodatku spominje!

Prema tome, unatoč sklapanju aneksa/dodatka ugovora, ne može se isključiti izvanugovorna odgovornost tuženika za stečeno bez osnove na temelju takovih odredbi.

Konverzijom je dakle, tužitelju pro futuro određena obveza po EUR kreditu i nedovoljno mu je umanjena glavnica, no nije mu izvršena restitucija preplaćenih iznosa nastavno na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

Kada bi se smatralo da je konverzijom potrošač konzumirao sva svoja prava, kako to tvrdi

tuženik, proizlazilo bi da je on time stavljen u neravnopravniji položaj u odnosu na >potrošača koji nije sklopio aneks/dodatak ugovora o kreditu (proveo konverziju)<, budući bi potonji i dalje imao pravo potraživati iznose stečene bez osnove, a što bi bilo u izravnoj suprotnosti sa ZZP-om (koji je lex specialis u odnosu na ZID ZPK), pravnom stečevinom EU koju čine i naprijed navedene presude Suda EU te Direktivom vijeća EU 93/13.

Zaključno, sklapanjem Aneksa/dodatka ugovora nije otklonjenja ništetnost pojednih odredbi ni prema nacionalnim ni prema supranacionalnom pravu te tužitelj, kao potrošač, ima pravo zahtijevati od tuženika da mu vrati sve ono što je stekao temeljem osnove koja je kasnije utvrđena nepostojećom (ništetnom).

Tužitelj ističe da mu je prilikom konverzije priznat samo mali dio preplate po tečaju, ali radi se o iznosima dobivenih usporedbom između tužiteljevih uplata po kreditu u CHF i simulacije EUR kredita za isto razdoblje, u koje iznose nisu uključene zatezne (ranije posl.br. P-2104/2019)

kamate, međutim, tužitelju nije poznato kojom metodom izračuna je tuženik došao do navedenih iznosa preplate i kako ih je računao.

Tužitelj je na temelju isprava iz toč. I. Tužbe pribavio Izračun preplate/Nalaz vještaka kojim smatra da je dokazao postojanje iznosa preplate na ime razlike između jednostrano utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i fiksne kamatne stope po kamatnoj stopi, i iznos preplate nastale zbog razlike između iznosa plaćenih obroka-rata u CHF u protuvrijednosti kuna po tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na obroke-rate u CHF u protuvrijednosti kuna prema početnom tečaju, koji je vrijedio na dan korištenja kredita.

Tužitelj smatra da je predmetnim Izračunom/nalazom dokazao visinu potraživanja, te je na tuženiku teret dokazivanja suprotnih činjenica. Međutim, opreza radi, ukoliko sud ne bi prihvatio navedeni Izračun/nalaz preplate dostavljen uz tužbu, tužitelj predlaže da se u postupku provede vještačenje po vještaku financijske struke, sukladno sljedećem zadatku i vodeći računa o pravilima o uračunavanju:

1. Izračunati ukupno razliku u anuitetu do 30.09.2015. godine odnosno do dana sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

2. Izračunati ukupnu dospjelu zateznu kamatu na razlike u anuitetu do 30.09.2015. godine odnosno do dana sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

3. Izračunati kunsku razliku CHF glavnice u kunama i nove EUR glavnice u kunama na dan 30.09.2015. godine odnosno na dan sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

4. Od ukupnog iznosa dospjelih i obračunatih zateznih kamata pod toč 2. oduzeti iznos preplate priznat u Dodatku ugovora o kreditu vodeći računa o sljedećem: a) ako je iznos konverzijske preplate priznate u Dodatku ugovora o kreditu veći od ukupnih zateznih kamata pod toč 2., ostatak se oduzima od razlike u anuitetu pod toč. 1.

Ostatak preplate i razlika glavnice zbrojeni se prikazuju kao jedan iznos preplate na koji onda teče zatezna kamata od 30.09.2015. godine odnosno od sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

b) ako je zatezna kamata veća od konverzijske preplate, onda se ostatak zatezne kamate mora iskazati posebno, i na taj dio ostatka zateznih kamata ne teče dalje zatezna kamata, jer bi se radilo o anatocizmu.

4. Nadalje, tuženik ističe da nastavno na objavljenu presudu Europskog suda u predmetu C-567/20 od 05.05.2022. godine, tuženik u nastavku analizira značenje iznesenih stavova Europskog suda u dijelu koji se odnosi na pravne efekte konverzije, te ističe kako slijedi. Prvenstveno tuženik ističe kako se donošenjem predmetne odluke Europskog suda stvorio pravni okvir primjenjiv na sve sporove koji se tiču konvertiranih kredita, odnosno stvorile su se jasne procesno-pravne i materijalno-pravne pretpostavke za okončanje predmetnih postupaka te poduzimanje daljnjih (dokaznih) radnji u postupku ne bi bilo u skladu s načelom procesne ekonomičnosti. Naime, predmetna odluka objasnila je pravnu snagu očitovanja volje korisnika kredita o pristanku na konverziju, te osnažila i potvrdila argumente Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) iznesene u odluci iz Oglednog postupka Gos-1/2019, kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je prvi, u okviru postupka ocjene ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK), nedvojbeno potvrdio da se, u konkretnom slučaju radi o valjanoj javnopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Europski sud je tako odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora o kreditu imaju (ranije posl.br. P-2104/2019)

obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 (Direktiva), a ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama Direktive. Nadalje, Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Predmetna presuda potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište VSRH iz Oglednog postupka koji zaključuje da se u slučaju predmetnih Dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično tužitelj niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Naime, budući da konverzija ima retroaktivni učinak, to treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. S tim u vezi, valja dodatno pojasniti kako je sklapanjem konverzije za potrošače koji su istu prihvatili definitivno otpao pravni interes za postavljanjem bilo deklaratornog, bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran, imajući u vidu snagu ranije iznesene argumentacije u prilog valjanosti konverzije i njenih pravnih efekata, prvenstveno iz razloga što je upravo sklapanjem konverzije za potrošače nastupila potpuna restitucija kakvu su isti dobrovoljno prihvatili na temelju zakona. U takvoj situaciji, potvrđuje se i stajalište VSRH iz Oglednog postupka u kojoj je jasno definiran opseg prigovora ništetnosti koji se u slučaju provedene konverzije eventualno mogu isticati u sudskom postupku, a koji se mogu ticati isključivo općih pretpostavki ništetnosti ugovora definiranih Zakonom o obveznim odnosima, neovisno o posebnom zakonskom uređenju mehanizma konverzije, te eventualno situacije u kojoj konverzija nije provedena sukladno ZID ZPK (koji prigovori, međutim, do sada nisu bili predmetom rasprave niti u jednom sporu u kojem tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnosti i isplatu po CHF kreditu). Upravo iz navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka jasno proizlazi stajalište da uspostava ugovorne ravnoteže i restitucijski učinak konverzije nije nastupio neposredno na temelju zakona, već na temelju odluke potrošača i novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma o konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK, a koji nemaju učinak novacije ugovorne obveze niti se na njih primjenjuju opća pravila obveznog prava. Štoviše, VSRH utvrđuje da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na pravomoćnu odluku suda donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. S tim u vezi, sada je i Europski sud, pod točkom 27. presude C-567/20, naveo, citiramo:

„odluka Vrhovnog suda obvezuje niže sudove, ali se različito tumači u pogledu njezina utjecaja na pravo potrošača koji je prihvatio takvu konverziju na obeštećenje.“

...

U skladu s drugim pristupom, koji zagovara sud koji je uputio zahtjev (da potrošač prihvaćanjem konverzije nije u potpunosti obeštećen, op.a.), navedena odluka ne može se razumjeti na taj način jer bi inače proizvela učinke suprotne zahtjevima

Direktive 93/13 kako je tumači Sud.“

te na taj način definitivno otklonio bilo kakvu dvojbu u pogledu tumačenja navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka.

Naime, Europski sud time jasno ukazuje da bi stav nacionalnog suda koji bi podilazio tvrdnji o pravu potrošača na bilo kakvo dodatno obeštećenje povrh onog koji je

(ranije posl.br. P-2104/2019)

proveden kroz mehanizam konverzije (koji stav zagovara sam sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku), proizveo učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13. Sukladno navedenome, posebno se ističe da su sudovi nižeg stupnja vezani pravnim shvaćanjem VSRH iz Oglednog postupka, pa se zaključci iz te odluke VSRH izravno primjenjuju u svim sudskim postupcima koji se odnose na konvertirane kredite, za razliku od nekih drugih odluka VSRH koje su paušalno, a sada se pokazuje i protivno odluci Europskog suda, tumačile mogući opseg pravnog interesa tužitelja na isticanje ništetnosti upravo u predmetima s konvertiranim kreditima. Dakle, pitanje konverzije kako je provedena sukladno ZID ZPK nije u domeni primjene Direktive 93/13, stoga tužitelji nemaju pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje, niti se valjanost normi nacionalnog zakonodavstva u tom segmentu može sudski preispitivati jer ovako uspostavljen mehanizam obeštećenja ne potpada pod primjenu Direktive br. 93/13 ratione materiae u smislu čl. 1. st. 2. iste. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist i to protivno samom ZID ZPK. Budući da je zakonodavac prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju, Europski sud u presudi C-567/20 utvrdio je:

„…u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz [obveznih] zakonskih ili regulatornih odredaba.

„ Isključenje primjene pravila iz te direktive, koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati.“ Također, u predmetnoj je presudi Europski Sud izričito utvrdio kako se ovo pitanje

„konverzije“ razlikuje od predmeta C-118/17, tzv. Predmeta Dunai, na koji su se

tužitelji tijekom postupka neosnovano pozivali. S obzirom na činjenicu da su

potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja

putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, bilo kakav naknadni ili dodatni

zahtjev potrošača protivan je namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi

zakonskih odredaba ZID ZPK, protivan volji korisnika kredita kojim pristaje na

konverziju, protivan stajalištu Vrhovnog i Ustavnog suda RH, te protivan pravu EU

kako ga tumači, provodi i potvrđuje Europski sud i ovom najnovijom citiranom

presudom. To se odnosi na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na

osnovnom ugovoru i na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz

rješenja VSRH u Ogledom postupku kao i ove presude Europskog suda jasno

proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti

riješena

donošenjem ZID ZPK. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže

Naslovljenom

sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

5. Tužitelj je prethodno bio podnio tužbu s neodređenim kondemnatornim (novčanim) tužbenim zahtjevom. U tužbi navodi da se obratio tuženiku zahtjevom za dostavom dokumentacije dana 13. svibnja 2019. godine, (kako bi mogao postaviti potpun tužbeni zahtjev za isplatu ), ali da tuženik nije udovoljio zahtjevu do dana

(ranije posl.br. P-2104/2019)

podnošenja tužbe. Tužitelj je uz tužbu priložio zahtjev kojim se obratio tuženiku za dostavu dokumentacije po predmetnom ugovoru o kreditu.

5.1. Slijedom navedenog tužba koju je podnio tužitelj s neodređenim kondemnantornim tužbenim zahtjevom je predstavljala tzv. stupnjevitu tužbu iz članka 186b. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, 114/22, dalje: ZPP). Tužitelj je nakon podnošenja tužbe od tuženika zaprimio traženu dokumentaciju te je postavio određeni kondemnatorni tužbeni zahtjev.

5.2. Odredba članka 191. stavak 1. ZPP-a propisuje da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

5.3. Odredba članka 190. stavak 3. ZPP-a propisuje da nakon dostave tužbe za preinaku tužbe je potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, da sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

5.4. S obzirom da je tužba tužitelja predstavljala stupnjevitu tužbu, naknadno postavljanje određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe. A konačno u ovom postupku je provedeno i financijsko vještačenje, te je tužitelj konačni tužbeni zahtjev mogao postaviti tek po provedenom vještačenju. Sud je prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva i nakon provedenog financijskog vještačenja, pozivom na Zaključak Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine, u kojoj se navodi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.". Zato nije bio potreban pristanak tuženika, pa iz navedenih razloga nije osnovano protivljenje tuženika preinaci.

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovoru o kreditu (4-6), u dopis za dostavu dokumentacije (7 i 8), u potvrdu o zaprimljenom prigovoru (9), u Ugovor o kreditu (21-23), u dodatak Ugovoru o kreditu (24-27), u plan otplate (28-29), u poslovanje s građanima (30-33), u opće uvjete poslovanje s građanima (34-38), u dopis (61), u Ugovor o kreditu (62-67), u plan otplate (68-83), u pregled uplata (84- 89), u knjigovodstvenu karticu (90-153), provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (310-331).

7. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012147360 od 06. prosinca 2006. godine utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužitelj kao korisnik kredita, Ana Kokić kao solidarni dužnik, Dragoslav Bonić kao založni dužnik i Dragoslav Bonić kao sudionik te tuženik kao kreditor. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan

(ranije posl.br. P-2104/2019)

korištenja kredita. Prema članku 2. Ugovora o kreditu isti je odobren za adaptaciju stambenog objekta. Prema članku 7.1. na rok otplate od 240 mjeseci. U članku 4. ugovorena je kamata na način da se tužitelj obvezuje platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,15% godišnje. Ugovorena je i valutna klauzula kojom se tužitelj obvezao na povrat novčanih obveza iz predmetnog ugovora u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF prema tečajnoj listi tuženika na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je bila sastavni dio Ugovora.

9. Uvidom u dopis tužitelja upućen tuženiku utvrđeno je da se tužitelj prije podnošenja tužbe, i to dana 13. svibnja 2019. godine, obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije vezanu za predmetni Ugovor o kreditu.

10. Uvidom u Dodatak Ugovoru o kreditu od 10. svibnja 2016. godine utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj kao korisnik kredita, Ana Kokić kao solidarni dužnik, Dragoslav Bonić kao založni dužnik i Dragoslav Bonić kao sudionik te tuženik kao kreditor. Tim aneksom su ugovorne strane izmijenile svoje Ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope.

11. Tužitelj tvrdi da sklapanjem dodatka Ugovoru o kreditu nije prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku.

11.1. Tuženik tvrdi upravo suprotno tj. da je sklapanjem dodatka Ugovoru o kreditu prestao postojati prijašnji Ugovor o kreditu te da tužitelj više nema osnova potraživati možebitno stečeno bez pravne osnove.

11.2. Dakle između stranaka, u ovoj pravnoj stvari, sporno je da li je sklapanjem dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012147360 dana 10. svibnja 2016. godine, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZKP/15), prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa kojeg tužitelj potražuje.

12. Stajalište je suda da je sklapanje predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu kojem su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, kako u pogledu valute tako i u pogledu kamate – od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem predmetnog Dodatka prestala obveza tuženice da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku.

12.1. Dodatak Ugovoru o kreditu koji podrazumijeva konverziju predmetnog kredita iz CHF u EUR, sklopljen je na temelju ZIDZPK/15. Vezano za valjanost sporazuma stranaka o konverziji, a koja konverzija je izvršena na temelju ZIDZPK/15 izjasnio se VSRH u Rješenju od 04. ožujka 2020. godine u oglednom sporu pod brojem Gos-1/2019. U navedenom postupku VSRH je trebao odgovoriti na pitanje da li je sporazum o konverziji sklopljen temeljem ZIDZPK nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe odnosnog Ugovora o krediti o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli, te je VSRH odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na temelju (ranije posl.br. P-2104/2019)

ZIDZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kad su ništetne odredbe odnosnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

12.2. Svrha koju je zakonodavac donošenjem ZIDZPK/15 namjeravao ostvariti i djelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR.

12.3. Predmetna konverzija provedena je s retroaktivnim djelovanjem, tj s djelovanjem od trenutka zaključenja Ugovora i na taj je način potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR. Predmetnim Dodatkom ugovora ugovorne strane potvrdile su da je izračun konverzije kredita izvršen sukladno ZIDZPK/15 te je tužitelj prihvatio izračun konverzije.

12.4. VSRH je u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocijenio da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. VSRH posebno u svom pravnom shvaćanju apostrofira da su potrošači, u primjeni ZIDZPK/15 imali mogućnost izabrati da li će zaključiti Ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između Presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. godine, jer je ta Presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZIDZPK/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

12.5. Stajalište VSRH je da bi tužitelj kao korisnik kredita imao pravni interes i bio ovlašten tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a riječ je o kondemnatornim tužbenim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK/15. To pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljene zahtjeve tužitelja u ovoj pravnoj stvari.

12.6. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu 10. svibnja 2016. godine ugovorne strane su se suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu s člankom 22. Zakona o obveznim odnosima. (NN 35/05, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO), koju obvezu tužitelj ispunjava u EUR u protuvrijednosti kuna, te je potpisivanjem Dodatka Ugovoru o kreditu izrazio suglasnost tj. volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetim Ugovorom o kreditu.

12.7. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi između stranaka koji proističu iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika, a po osnovu kojih tužitelj potražuje utužene iznose, a to sve temeljem članka 19c. i 19e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12, 143/13, 147/13, 95/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. godine predmet konverzije preračunat na (ranije posl.br. P-2104/2019)

način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u EUR i kunama sa valutnom klauzulom u EUR u slučaju prihvata konverzije.

12.8. Nesporno je da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. ( članak 19a do 19i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni Zakon unesene ZIDZPK/15.

12.9. Člankom 19c. stavak 1. ZPK propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u EUR i kunama sa valutnom klauzulom u EUR pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominirane u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno anuiteti u EUR i kunama sa valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu (ranije posl.br. P-2104/2019)

klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli i EUR iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.

13. S obzirom na činjenicu da je tužitelju dostavljen izračun konverzije s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, da je tužitelj prihvatio izračun, da na to nije bio obvezan niti prinuđen, te da je u konačnici i sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, kako je to vidljivo iz odredbe čl. 19.e st.6. ZPK, prema kojem se ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a s obzirom da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izmijenile svoj ugovorni odnos i to ne samo u pogledu valute već su i predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, to proizlazi da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

14. Stoga imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi, te nesporno utvrđenje da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu sukladno ZIDZPK/15 temeljem odredbi čl. 19.c ZPK i da stranke nisu ni dovodile u dvojbu da je Dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe, tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

15. U ovom postupku provedeno je financijsko vještačenje, unatoč zauzetog stava suda da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. Naime, u slučaju da protiv ove Presude bude podnijeta žalba, a da viši sud ima drugačiji stav, moći će, ako smatra da su svi potrebni dokazi provedeni, eventualno preinačiti ovu Presudu.

15.1. Vještak je dana 15. travnja 2023. godine izradio nalaz i mišljenje, te je dao slijedeće mišljenje:

1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije kredita više uplatila 2.420,85 € / 18.239,85 kn.

2. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije više uplatila 3.185,38 € /24.000,03 kn.

3. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije manje uplatila 81,67 € / 615,35 kn.

4. iznos isključivo zatezne kamate na više plaćene iznose koji su utvrđeni kao preplata po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope i ništetnosti primjene valutne klauzule na dan provedbe konverzije 30.09.2015. jest 704,91 € / 5.311,17 kn.

16. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 22. svibnja 2023. godine uredio tužbeni zahtjev uskladivši ga sa nalazom i mišljenjem vještaka na način kako je to odbijajuće opisano u točki I izreke ove Presude.

(ranije posl.br. P-2104/2019)

17. Tuženik je u cijelosti osporio nalaz i mišljenje vještaka jer da je baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, a što nije bila ugovorna volja stranaka. Tuženik smatra da je vještačenje bilo nepotrebno budući da je tužitelj kredit konvertirao sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

18. U slučaju da između stranaka ne bi bio sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, tj. da nije izvršena konverzija, izrađeni nalaz i mišljenje vještaka bio bi osnov za određivanje visine iznosa koji bi se naložio tuženiku da isplati tužitelju.

19. I tužitelj i tuženik su potraživali parnični trošak.

19.1. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a ona strana koja izgubi parnicu dužna je protivnoj strani naknaditi parnični trošak. Tužitelj je izgubio ovu parnicu pa je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak. Tuženiku je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za sastav odgovora na tužbu, za sastav podneska od 14. siječnja 2020., od 11. ožujka 2020., od 29. lipnja 2020., od 30. rujna 2021., od 24. lipnja 2022. i od 03. svibnja 2023., te za zastupanje na ročištu 12. studenog 2020., 14. studenog 2022. i 11. rujna 2023., za svaku radnju po 199,08 eur/1.500,00 kn plus PDV u iznosu od 497,52 eur/3.748,56 kn, a što sveukupno iznosi 2.487,60 eur/18.742,82 kn. Tuženiku nije priznat trošak za ročište za objavu Presude, jer na isto nije pristupio. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 8/1., 9/1., 42., 48. i 50. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, dalje: Tarifa). Vrijednost boda iznosi 1,99 eura / 15,00 kn.

19.2. Tužitelju nije priznat parnični trošak, jer isti nije uspio u ovom postupku.

20. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 19. listopada 2023. godine.

S u t k i n j a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

(ranije posl.br. P-2104/2019)

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.

Broj zapisa: 9-3085e-65968

Kontrolni broj: 092e8-ae6db-9a2e8

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Marčela Štefanuti, O=OPĆINSKI SUD U PAZINU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Pazinu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.