Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 27 Gž-950/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P., OIB:... iz Z., zastupanog po punomoćnici M. H., odvjetnici u Z. protiv tuženika H. o. k. d.d., Z.. OIB:..., zastupanog po punomoćnici I. P., odvjetnici u Odvjetničkom društvu O., P. & p. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv djelomične presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 355/2012-147 od 1. ožujka 2023., na sjednici vijeća 19. listopada 2023.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje djelomična presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-355/2012-147 od 1. ožujka 2023. pod točkom I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika prihvaća se kao osnovana te se ukida djelomična presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-355/2012-147 od 1. ožujka 2023. pod točkom II. izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Žalba tuženika odbacuje se u odnosu na točku III. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom djelomičnom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 101.572,76 EUR/765.300,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 7. lipnja 2013. do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 796,34 EUR/6.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 1. ožujka 2023. do isplate. Pod točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 796,34 EUR/6.000,00 kn od podnošenja tužbe 20. siječnja 2012. do 28. veljače 2023. Točkom IV. izreke određeno je da se odluka o troškovima postupka ostavlja za kasniju presudu.

2. Navedenu djelomičnu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013 i 89/2014 – dalje u tekstu: ZPP) koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi u odredbi čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 70/2019), pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti pobijanu djelomičnu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih razloga.

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tuženika te predložio odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi djelomičnu presudu.

4. Žalba tuženika djelomično je neosnovana, djelomično je osnovana, te je djelomično nedopuštena.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete s osnove povrede prava osobnosti i imovinske štete koja mu je nastala u štetnom događaju koji se dogodio dana 19. prosinca 2010., na način da je na njega kao pješaka naletio svojim vozilom osiguranik tuženika i u kojoj je zadobio teške tjelesne ozljede.

6. Prvostupanjski sud je na temelju raspravljanja zaključio da su zahtjevi tužitelja s osnova neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i s osnova imovinske štete za invalidska kolica sazrjeli za konačnu odluku, slijedom čega je o tim zahtjevima, konačno određenim u podnesku tužitelja od 1. prosinca 2021. (u navedenom podnesku tužitelj je na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (po okolnostima pretrpljenih fizičkih bolova, straha te duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti od 100% i naruženja) potraživao iznos od 765.300,00 kn (60% od 1.275.500,00 kn, jer je učinio nespornim svoj doprinos nastanku štete u omjeru od 40%), dok je na ime imovinske štete za invalidska kolica potraživao iznos od 6.000,00 kn (60% od 10.000,00 kn, obzirom na vlastiti doprinos od 40%), slijedom čega je primjenom odredbe čl. 329. st. 1. ZPP-a o istima odlučio pobijanom djelomičnom presudom.

7. Polazeći od sljedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja i pasivna legitimacija tuženika,

- da je presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj Ks-167/11 od 31. kolovoza 2011., pravomoćnom 24. rujna 2011., F. B. (osiguranik tuženika – napomena ovog suda) proglašen krivim što je iz nehaja, kršenjem propisa o sigurnosti prometa, tako ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj je druga osoba teško ozlijeđena, čime je počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće označeno u čl. 272. st. 1. i 2. KZ- a kažnjivo po čl. 272. st. 2. KZ-a,

- da iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka dipl. ing. I. J., a koje je vještačenje provedeno radi utvrđivanja dinamike i okolnosti nastanka štetnog događaja, proizlazi da je do nezgode došlo prilikom pretrčavanja tužitelja izvan pješačkog prijelaza preko kolnika Čulinečke ceste iz smjera zapada prema istoku, pri čemu je na njega naletjelo vozilo osiguranika tuženika koje se kretalo svojom desnom prometnom trakom iz smjera sjevera prema jugu; da je tužitelj imao mogućnost pravovremeno uočiti nailazak vozila osiguranika tuženika i odustati od prelaska preko kolnika, a kolnik je prelazio na udaljenosti od 8,50 m do 18,50 m od pješačkog prijelaza; da bi vozač vozila osiguranika tuženika u slučaju da je opasnost uočio u najranijem mogućem trenutku i da je vozilo bilo ispravno, uspio zaustaviti svoje vozilo prije mjesta naleta za sve brzine kretanja manje od oko 35,7 km/h; da se osiguranik tuženika prije nezgode kretao dozvoljenom brzinom od 40 km/h, da je reagirao u najranijem mogućem trenutku kad se vozilo nalazio na udaljenosti 14,50 metara od mjesta naleta i da je vozilo bilo tehnički ispravno, tada bi na tijelo tužitelja naletio brzinom od oko 21,6 km/h,

primjenom odredbe čl. 1067. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/2005 i 41/2008 - dalje u tekstu: ZOO),

zaključuje da je osiguranik tuženika odgovoran u omjeru od 60% jer nije postupao s dužnom pažnjom koja se u prometu zahtjeva, obzirom da brzinu kretanja svog vozila nije prilagodio uvjetima na cesti (mokar kolnik, noć) te se i kretao brzinom većom od dopuštene iako je znao da se približavao pješačkom prijelazu, dok je doprinos tužitelja vlastitoj šteti ocijenio u omjeru od 40% obzirom je nesmotreno stupio na kolnik ne uvjerivši se prije toga pogledom ulijevo i udesno da kolnik može prijeći na siguran način, iako je mogao pravovremeno uočiti nailazak vozila osiguranika tuženika i odustati od prelaska preko kolnika, a koji omjer suodgovornosti je tužitelj učinio nespornim u podnesku od 1. prosinca 2021.

8. Prihvaćajući nalaz i mišljenje medicinskih vještaka dr. S. V. (neurokirurg) i dr. D. P. (neurolog) u dijelu koji se odnosi na neimovinsku štetu, a iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj u štetnom događaju zadobio tešku politraumu sa teškom kraniocerebralnom ozljedom, a koja uključuje prijelom kostiju baze i svoda lubanje, ozljedu moždanog tkiva, edem mozga i intrakranijalno krvarenje, vigilna koma, prijelom parijetalne, temporalne i sfenoidalne kosti lijevo, subduralno i epiduralno krvarenje, malaciju moždanog tkiva, obostrano nagnječenje pluća, kljenut sva četiri ekstremiteta, simptomatsku posttraumatsku epilepsiju,

- da je zdravstveno stanje tužitelja postalo stabilno, završilo je liječenje i poznate su trajne posljedice 7. lipnja 2013., odnosno nakon kranioplastike većeg koštanog defekta lijeve polovice lubanje, zaostalog nakon ranijih operacija,

- da je tužitelj liječen konzervativno postupcima intenzivnog liječenja u jedinici intenzivnog liječenja, ali i operacijski (najmanje 12 puta operacijski liječen), te da je prvih 16 mjeseci po ozljeđivanju u kontinuitetu proveo na stacionarnom bolničkom liječenju, više je puta premještan između različitih ustanova ovisno o komplikacijama (infektivne komplikacije i febrilna stanja, loša funkcija drenažnog sustava itd.), a od 5. travnja 2012. nastavljen je oporavak u kućnom okruženju, iako je i nakon toga zbog komplikacija bilo potrebe za kraćim stacionarnim bolničkim liječenjem ili stacionarnom fizikalnom rehabilitacijom,

- da je tužitelj u trajnom vegetativnom stanju (vigilna koma), potpuno ovisan o tuđoj njezi i pomoći,

- da je tužitelj zbog zadobivenih ozljeda pretrpio primarni strah jakog intenziteta i kratkog trajanja, u trenutku nezgode, do trenutka sraza – udara i gubitka svijesti, dok druge oblike straha nije trpio,

- da, iako kod tužitelja izostaje stanje i sposobnost racionalne svijesti i spoznaje, periferni i središnji živčani sustav tužitelja (u mjeri u kojoj mu je sačuvana funkcija) u stanju je zabilježiti bolni podražaj, prenositi ga prema višim centrima, obrađivati ga i u konačnici producirati modificiranu reakciju na bol (motoričku, hormonalnu, reakciju perifernih organa i organskih sustava), radi čega su mišljenja da je tužitelj trpio bol jakog intenziteta sveukupno mjesec dana, bol srednjeg intenziteta sveukupno tri mjeseca i bol slabog intenziteta sveukupno godinu dana, dok će povremene bolove srednjeg i slabog intenziteta trpjeti i dalje trajno (uključeni su u ocjenu trajnog smanjenja životne i radne aktivnosti),

- da je kod tužitelja zaostalo naruženje teškog stupnja (ožiljci i defekti kostiju svoda lubanje, stanje nakon traheostomije i gastrostomije, kao i cjelokupna pojavnost i stanje tužitelja),

- da trajne posljedice predmetnog ozljeđivanja, nakon završenog liječenja, uzrokuju kod tužitelja potpuni gubitak radnih i životnih aktivnosti (trajno smanjenje životne i radne aktivnosti od 100%),

te usmenu dopunu nalaza i mišljenja, u kojoj su vještaci dr. V. i dr. P., očitujući se na prigovore tuženika, naveli da je vigilna ili tzv. budna koma stanje koje je karakterizirano odsustvom interakcije komatoznog pacijenta sa okolinom, ali ne znači nemogućnost određenog doživljavanja npr. konkretno bolova uzrokovanih manipulacijama ili spontanih zbog nastanka kontraktura, dekubitusa i bilo kakvih drugih manipulacija, da to stanje ne isključuje njegov subjektivni doživljaj boli, te da kod tužitelja ne postoji svijest o vlastitom stanju i uvid u vlastito stanje i situaciju, ali postoji osjećaj boli i nelagode, pri čemu su pojasnili da tužitelj reagira na bol povlačenjem i grčenjem ekstremiteta, znojenjem, pojačanim lučenjem želučane kiseline i sl., te se prvenstveno tu radi o reakciji nižih moždanih centara koji su kod tužitelja očuvani i refleksnoj reakciji na razini leđne moždine, ali s obzirom su viši centri uništeni ili je uništen spoj prema tim višim moždanim centrima, tužitelj svega toga nije svjestan, kod njega nema nikakve percepcije vlastitog stanja, niti bilo kakve interakcije sa okolinom,

zaključuje da je u štetnom događaju tužitelju u smislu odredbe čl. 19. st. 2. ZOO-a povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, te da dob tužitelja u trenutku stradavanja (14 godina), težina i opsežnost zadobivenih ozljeda i njima izazvanih posljedica te stanje budne kome u kojem se tužitelj i danas nalazi, bez obzira osjeća li bolove, opravdava dosuđenje pravične novčane naknade sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO-a. Prvostupanjski sud je, primjenom odredbe čl. 1046. i čl. 1100. st. 1. ZOO-a utvrdio tužitelju pravičnu naknadu s osnova neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (prava na tjelesno i duševno zdravlje) u iznosu od 1.275.500,00 kn, koju je umanjio za utvrđeni doprinos tužitelja od 40%, te dosudio tužitelju iznos od 101.572,76 EUR/765.300,00 kn sa zateznom kamatom od 7. lipnja 2013. kao danom završetka liječenja utvrđenog u nalazu i mišljenju vještaka.

9. Prvostupanjski sud je, prihvaćajući iskaz majke tužitelja G. P., koja je navela da tužitelj preko Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje ima pravo na jedna kolica svakih 5 godina, da garancija na kolica iznosi 2 godine, radi čega ista često popravlja ili kupuje polovna, primjenom odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a utvrdio visinu imovinske štete za invalidska kolica u iznosu od 10.000,00 kn, koji je umanjio za doprinos tužitelja od 40% i dosudio tužitelju iznos od 796,34 EUR/6.000,00 kn sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude sukladno čl. 1086. ZOO-a.

10. Tuženik u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju:

- u odnosu na dosuđeni iznos neimovinske štete obrazlaže tvrdnjom da su razlozi obrazloženja proturječni provedenim dokazima i sudskoj praksi koju tuženik citira u žalbi, jer iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji sud prihvaća, proizlazi da kod tužitelja ne postoji svijest da je njegova životna aktivnost umanjena radi čega tužitelj ne trpi duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, a što je odlučujuće pri ocjeni visine pravilne novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. ZOO-a, a isto tako ne trpi niti duševne boli zbog naruženosti, pa je sud previsoko odredio pravičnu novčanu naknadu

- u odnosu na imovinsku štetu obrazlaže tvrdnjom da prvostupanjska presuda u tom dijelu nema razloga o odlučnim činjenicama jer u postupku nije utvrđeno da je tužitelju nastala šteta zbog kupnje invalidskih kolica u dosuđenom iznosu, a niti je tužitelj priložio ikakav dokaz da je kupio invalidska kolica, pa se u tom dijelu pobijana presuda ne može ispitati.

11. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika isplatiti tužitelju pravičnu novčanu naknadu s osnova neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (prava na tjelesno i duševno zdravlje) u iznosu od 101.572,76 EUR/765.300,00 kn. Naime, glede povrede prava osobnosti odlučno je da je kod tužitelja u dobi od 14 godina nastupilo trajno smanjenje općih životnih i radnih aktivnosti od 100%, da se zbog posljedica ozljeđivanja tužitelj nalazi u trajnom vegetativnom stanju (vigilna koma) potpuno ovisan o tuđoj pomoći, da u većini životnih funkcija tužitelj nema nikakve percepcije vlastitog stanja niti bilo kakve interakcije s okolinom obzirom su mu uništeni viši centri ili je uništen spoj prema tim višim moždanim centrima, ali kod tužitelja postoji osjećaj boli i nelagode (kod manipulacije ili spontanih bolova zbog nastanka kontraktura, dekubitusa) na koju tužitelj reagira povlačenjem i grčenjem ekstremiteta, znojenjem, pojačanim lučenjem želučane kiseline, u čemu su vještaci našli elemente oskudne reakcije na vanjske podražaje u najmanju ruku na nižim razinama svijesti (kod tužitelja su očuvani niži moždani centri), pa je određeni primitivni oblik komunikacije ipak zadržan, te da se radi o nepopravljivom stanju nakon teške ozljede mozga sa stalnim vegetativnim stanjem, pa je stoga i prema ocjeni ovog suda pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti dosuđena primjereno stupnju povrede prava osobnosti u skladu s odredbom čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske primjerice u odluka poslovni broj Rev-991/2013 od 5. veljače 2019., Revr-689/2008 od 1. travnja 2009.).

12. Međutim, osnovano u žalbi navodi tuženik da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama u odnosu na dosuđenu imovinsku štetu za invalidska kolica, jer prvostupanjski sud nije obrazložio temeljem čega je utvrdio visinu imovinske štete, obzirom da svjedokinja G. P. (majka tužitelja) u svom iskazu uopće nije iskazivala o cijeni kupljenih polovnih invalidskih kolica, a niti je prvostupanjski sud u primjeni odredbe čl. 223. ZPP-a naveo kriterije prema kojima je po slobodnoj ocjeni utvrdio visinu imovinske štete, tim više što se visina mogla utvrditi bez većih teškoća (tužitelj je u tužbi predložio pregled podataka sa internetskih stranica, a isto tako i saslušanje majke tužitelja okolnosno na cijenu polovnih invalidskih kolica), pa je time počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, zbog koje ovaj sud nije u mogućnosti ispitati pravilnost prvostupanjske odluke u odnosu na dosuđeni iznos imovinske štete.

13. Tuženik u žalbi navodi da je tužitelj podneskom od 2. listopada 2017. djelomično povukao tužbeni zahtjev s osnova neimovinske štete te potraživao iznos od 834.750,00 kn (zapravo se radi iznosu od 1.113.000,00 kn umanjenom za priznati doprinos od 25% - napomena ovog suda), a potom je podneskom od 15. srpnja 2020. povećao zahtjev s osnova neimovinske štete na iznos od 956.625,00 kn (zapravo se radi o iznosu od 1.275.500,00 kn umanjenom za priznati doprinos od 25% - napomena ovog suda), kojemu se povećanju protivio i istaknuo prigovor zastare za povećani iznos, da bi nakon toga tužitelj podneskom od 1. prosinca 2021. ponovno povećao tužbeni zahtjev, kojemu se povećanju također protivio i istaknuo prigovor zastare obzirom da je od stabilizacije zdravstvenog stanja tužitelja 7. lipnja 2013. do dana preinake (15. srpnja 2020., odnosno 1. prosinca 2021.) protekao i subjektivni i objektivni rok iz čl. 230. ZOO-a, ali da prvostupanjski sud nije odlučio o tim preinakama tužbenog zahtjeva.

14. Imajući u vidu da je tužitelj podneskom od 15. srpnja 2020. s osnova neimovinske štete potraživao iznos od 956.625,00 kn (75% od 1.275.500,00 kn, jer je priznao svoj doprinos nastanku štete u omjeru od 25%), dok je konačno postavljenim zahtjevom u podnesku od 1. prosinca 2021. potraživao neimovinsku štetu u iznosu od 765.300,00 kn (60% od 1.275.500,00 kn jer je učinio nespornim svoj doprinos u nastanku štete u omjeru od 40%), o kojem zahtjevu je prvostupanjski sud i odlučio djelomičnom presudom (a kako je to obrazloženo u točki 7. obrazloženja prvostupanjske presude), to je podneskom od 1. prosinca 2021. smanjen tužbeni zahtjev (podneskom od 1. prosinca 2021. tužbeni zahtjev je smanjen i u odnosu na prvotni zahtjev postavljen u tužbi u iznosu od 900.000,00 kn), a smanjenje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP-a nije preinaka tužbe, pa stoga pogrešno tumači tuženik da se radi o preinaci tužbe, radi čega su u tom dijelu njegovi žalbeni navodi neosnovani.

15. Obzirom da je točkom III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos imovinske štete od 763,34 EUR/6.000,00 kn za razdoblje od 20. siječnja 2012. do 28. veljače 2023., to tuženik nema pravnog interesa za podnošenje žalbe u odnosu na navedenu točku pobijane djelomične presude, jer je u tom dijelu uspio u parnici, pa je temeljem odredbe čl. 367. u vezi čl. 358. st. 1. i 3. ZPP-a, valjalo rješenjem odbaciti žalbu tuženika kao nedopuštenu.

16. Tuženik za sada nema pravnog interesa pobijati niti točku IV. izreke djelomične presude, kojom je određeno da se odluka o troškovima postupka ostavlja za kasniju presudu, pa je u tom dijelu žalba tuženika nedopuštena i primjenom odredbe čl. 367. valjalo ju je rješenjem odbaciti.

17. Slijedom iznijetoga, valjalo je odbiti žalbu tuženika primjenom odredbe čl. 368. st.

1. ZPP- a i potvrditi prvostupanjsku djelomičnu presudu pod točkom I. izreke, dok je žalbu tuženika valjalo djelomično prihvatiti kao osnovanu te primjenom odredbe čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku djelomičnu presudu pod točkom II. izreke i u tom ukinutom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

18. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu na koju mu je ukazano ovom odlukom vezano za potraživanje tužitelja s osnova imovinske štete, te će radi utvrđivanja činjenica odlučnih za utvrđivanje visine imovinske štete za invalidska kolica provesti predložene dokaze te nastavno okolnosno saslušati majku tužitelja o vrijednosti do sada kupljenih rabljenih kolica i vrste kolica koja koristi tužitelj. Nakon provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud će novom odlukom odlučiti o zahtjevu tužitelja za naknadu imovinske štete za invalidska kolica, koju odluku će obrazložiti jasnim, određenim i dostatnim razlozima, kako bi se ista povodom eventualne žalbe mogla ispitati u žalbenom postupku.

U Varaždinu 19. listopada 2023.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun v.r.