REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-11503/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. I.M., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19.), odlučujući o žalbi okr. I.M. podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru od 20. rujna 2022., broj: 42. Pp-2635/2022-6, u sjednici održanoj 19. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. I.M. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okr. I.M. obvezan je naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka 40 eura (četrdeset eura)/301,38 (tristo jedna kuna i trideset osam lipa)[1] , u roku 15 (petnaest) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru od 20. rujna 2022., broj: 42. Pp-2635/2022-6, proglašen je krivim okr. I.M. da je, na način činjenično opisan u izreci presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, primjenom propisa o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna 1.500,00 kuna/199,08 eura, koju je dužan platiti u roku 60 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, uz obavezu na naknadu troškova prekršajnog postupka 200,00 kuna/26,54 eura.

2. Protiv te presude okr. I.M. osobno je pravodobno podnio žalbu iz čijeg sadržaja proizlazi da je podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i putem branitelja odvjetnika M.B. zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, s prijedlogom da se žalbe prihvate.

2.1. Budući obje žalbe pobijaju prvostupanjsku presudu zbog istih žalbenih osnova, ovaj drugostupanjski sud je odlučivao kao o jednoj žalbi.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5. Bit žalbe sastoji se u tome da okrivljenik smatra kako nije počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, napominje da priznaje krivnju za izgovorene riječi, ali smatra da nikakvog nasilja nije bilo. Okrivljenik ističe da je navedenoj osobi uputio riječi zbog kojih se kaje, a odnosile sud se isključivo na to da zaštiti svoju suprugu od verbalnih i fizičkih nasrtaja njezinog biološkog oca s kojim ona ne održava nikakve kontakte. Traži da se njegovo postupanje klasificira ne kao obiteljsko nasilje nego kao narušavanje javnog reda i mira ili nanošenje štete ugledu građanske osobe. U žalbi po branitelju ukazuje se da su riječi koje je okrivljenik izgovorio oštećeniku jedan od načina komunikacije između obitelji koja ima nesređene međusobne odnose čija posljedica su upravo neprimjerene riječi, kako od strane okrivljenika, tako od strane oštećenika, pa samim time se ne ukazuje opravdanim da je okrivljenik učinio predmetni prekršaj. Radi se o riječima koje se u svakodnevnom životu mogu čuti među populacijom, posebno među bliskim srodnicima i nisu riječi koje kao takve mogu izazvati osjećaj uznemirenosti i biti predmet za prekršajno sankcioniranje.

6. Čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisani su pojmovni oblici nasilja u obitelji, te je u smislu t. 3. navedenog članka nasilje u obitelji „psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost“. U smislu navedene zakonske odredbe psihičko nasilje je netjelesno nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost, a podrazumijeva svako ponašanje kojim nasilnik ugrožava psihičku opstojnost drugog člana obitelji, primjenom postupaka za koje zna (ili pretpostavlja) da kod žrtve mogu izazvati nelagodu, strah, duševnu nestabilnost, s ciljem uspostave kontrole nad žrtvom. Psihičko zlostavljanje je verbalno zlostavljanje, vrijeđanje, nazivanje pogrdnim i uvredljivim imenima između ostalog i ponižavanje te svaka vrsta diskriminacije (rasna, spolna, religijska…) i svi oblici psihičkih pritisaka koji kod žrtve proizvode nelagodu ili strah.

6.1. U konkretnom slučaju okr. I.M. proglašen je krivim da je počinio psihičko nasilje prema svom puncu upućujući mu riječi:“ Što je pušikurko, pederčino stara, znaš kad ćeš dobiti kuću, kad i stan, smeće jedno“, koji sadržaj riječi okrivljenik ne osporava u svojoj obrani, kao ni u podnesenoj žalbi u kojoj i izražava žaljenje i kajanje zbog upućenih riječi puncu. Međutim, nasuprot mišljenju žalbe, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda opisano postupanje okrivljenika ispunjava obilježja psihičkog nasilja u obitelji iz čl. 10. t. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Žalbeni navodi da su upućene riječi imale isključivu svrhu zaštite supruge okrivljenika od verbalnih nasrtaja njezinog oca ne utječu na prekršajnu odgovornost okrivljenika za počinjeno psihičko nasilje, budući da pojam „napada“ kod instituta nužne obrane podrazumijeva napad na život i tijelo i pod taj pojam se ne može podvesti nečije verbalno obraćanje, pa ni kada je počinjeno vikanjem ili sadržava vrijeđanje.

6.2. Jednako tako, ne mogu se prihvatiti ni navodi žalbe kojima se izgovaranje riječi navedenog sadržaja pokušava prikazati jednim od načina komunikacije između obitelji koja ima nesređene međusobne odnose. Po ocjeni ovog suda, riječi „pušikurko, pederčino stara, smeće jedno“ dakle, nazivanje pogrdnim i uvredljivim imenima usmjerene su na vrijeđanje i ponižavanje i zasigurno mogu dovesti do osjećaja uznemirenosti i povrede dostojanstva, o čemu je ošt. S.F. svjedočio pred prvostupanjskim sudom. U odnosu na navode žalbe da se oštećenik smješkao u trenutku kada mu je okrivljenik izgovarao navedene riječi, iz čega neminovno proizlazi da iste riječi kod oštećenika nisu izazvale strah, treba navesti da se izrekom pobijane presude niti ne utvrđuje da bi izgovaranje navedenih riječi kod S.F. izazvalo osjećaj straha, a o osjećaju uznemirenosti oštećenik je svjedočio pred prvostupanjskim sudom.

7. Prvostupanjski je sud na osnovu personalnih i materijalnih dokaza koji su izvedeni u postupku pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Razloge prvostupanjske odluke u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa kako podnositelj žalbe nije naveo nikakve nove, niti uvjerljive razloge u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, kojima bi potkrijepio svoje osporavanje odgovornosti za prekršaj koji mu se pobijanom presudom stavlja na teret, nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda. Osnovano je okrivljenik proglašen krivim da je počinio nasilje u obitelji prema puncu S.F. u nazočnosti osobe s invaliditetom (A.F.), čiju nazočnost događaju okrivljenik ne osporava te na način opisan u izreci prvostupanjske presude počinio prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Iz navedenih razloga neosnovani su i navodi žalbe kojima okrivljenik smatra da se njegovo djelo treba „klasificirati ne kao obiteljsko nasilje nego kao narušavanje javnog reda i mira ili nanošenje štete ugledu građanske osobe“.

8. Žalbom se, nadalje ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer sud nije na pravilan način primijenio odredbu čl. 24. a. Prekršajnog zakona jer se radi o beznačajnom prekršaju.

8.1. Nije u pravu okrivljenik, jer u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu instituta beznačajnog prekršaja iz članka 24.a Prekršajnog zakona.

Naime, odredbom čl. 24.a Prekršajnog zakona propisano je da nema prekršaja, iako su ostvarena njegova bitna obilježja, ako je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen.

Iz citirane zakonske odredbe jasno je da je za zaključak o beznačajnosti nekog djela kojim se ostvaruju bitna obilježja prekršaja potrebno ostvarenje dva elementa: mora proizlaziti iz neznatnosti stupnja ugrožavanja ili povrede ne samo zaštićenog dobra, nego i onih vrijednosti koje se općenito štite prekršajnim pravom (objektivni element), ali i iz odsustva potrebe za kažnjavanjem počinitelja (subjektivni element). Obje te sastavnice moraju biti kumulativno ispunjene.

8.2. Pri razmatranju objektivnog elementa, relevantna je ocjena same težine počinjenog djela, pri čemu je potrebno uzeti u obzir sve konkretne okolnosti pojedinog slučaja. U ovoj situaciji, imajući u vidu količinu verbalnog vrijeđanja oštećenika od strane okrivljenika „pušikurko, pederčino stara, smeće jedno“ u korelaciji sa činjenicom da su navedene riječi upućene u vezi nekretnine („znaš kad ćeš dobiti kuću, kad i stan“), ovaj sud smatra da sve navedeno svakako odstupa od prihvaćenih normi uobičajenog i pristojnog ponašanja između članova obitelji kojim je izazvana posljedica u vidu osjećaja uznemirenosti i povrede dostojanstva oštećenika. Kod takvog stanja stvari, ovaj sud ocjenjuje da stupanj ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra (obitelj), kao i onih vrijednosti koje se općenito štite prekršajnim pravom u ovoj situaciji nije neznatan te da nije ispunjena sastavnica objektivnog elementa beznačajnog prekršaja.

9. Okrivljenik se nije žalio zbog izrečene prekršajnopravne sankcije, pa kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava podnesena u korist okrivljenika sadrži u sebi i žalbu odluke o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud je temeljem čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona ispitao pobijanu presudu i u odnosu na izrečenu novčanu kaznu, te nalazi da je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrečena više primjerena novčana kazna, koja nije previsoka te je primjerena stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

9.1. Za prekršaj iz č. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kao kvalificirani oblik osnovnog prekršaja iz čl. 22. st. 1. istog Zakona, počinjenog u nazočnosti osobe s invaliditetom, u vrijeme počinjenja prekršaja bila je propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 12.000,00 kuna (do zakonskog maksimuma od 50.000,00 kuna) ili kazna zatvora u trajanju od najmanje 70 dana, pa izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 kuna predstavlja, prije svega, blažu vrstu propisane kazne, a osim toga i novčanu kaznu izrečenu znatno ispod zakonom propisanog posebnog minimuma za predmetni prekršaj. Prvostupanjski je sud prilikom odmjere visine kazne cijenio olakotne okolnosti na strani okrivljenika, te uz činjenicu da nije utvrđena niti jedna otegotna okolnost, za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu znatno blažu od propisane, kojom će se i po ocjeni ovog suda, ostvariti opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići još blažim kažnjavanjem.

9.2. Treba navesti da je ovaj drugostupanjski sud vodio računa da je, nakon donošenja nepravomoćne presude, kao posljedica donošenja Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.), stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ("Narodne novine" br. 114/22.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno blaži minimum i neznatno blaži maksimum novčane kazne. Ovaj sud je razmatrao da li bi na temelju odredbi čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona trebalo u ovom slučaju trebalo primijeniti taj Zakon, međutim smatra da, prema načelu konkretnosti u primjeni blažeg zakona, „novi“ Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji nije blaži za okr. I.M., budući mu je pobijanom presudom izrečena novčana kazna znatno ispod propisanog posebnog minimuma.

10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 40,00 eura /301,38 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika.

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 19. listopada 2023.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 6 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenika i tužitelja.