Republika Hrvatska
Županijski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: Gž Ovr-180/2023-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Sisku, po sucu pojedincu Zlatani Bihar u pravnoj stvari ovrhovoditelja V. & C.. d.o.o. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik N. R., odvjetnik u O. d. R1. i R2. j.t.d. Z., protiv ovršenika P. H., iz M., Njemačka, OIB …, kojeg zastupa punomoćnica A. G. C., odvjetnica u Z., radi naplate novčane tražbine ovrhom na nekretnini, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj Ovr-980/21-30 od 2. svibnja 2023., 18. listopada 2023.,
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba ovrhovoditelja i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj Ovr-980/21-30 od 2. svibnja 2023.
II. Odbija se zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem odgođena je ovrha određena rješenjem o ovrsi poslovni broj: Ovr-980/2021 od 9. travnja 2021. do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu vodi pod brojem P-1730/19.
2. Navedeno rješenje pravodobnom žalbom pobija ovrhovoditelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 21. stavak 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. i 114/22. – dalje: OZ). Predložio je pobijano rješenje preinačiti, a ovršenika obvezati na naknadu troškova žalbe.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji je prethodio njegovom donošenju, ovaj sud ne nalazi da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju ovrhovoditelj ukazuje u žalbi, ali ni druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).
6. Polazeći od toga da je ovrha u ovom predmetu određena na temelju ovršnih isprava u odnosu na koje je ovršenik protiv ovrhovoditelja pokrenuo (parnični) postupak radi utvrđenja njihove ništetnosti, a da je ovršenik potrošač u smislu odredbe članka 4. točka 21. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22. – dalje: ZZP), slijedom čega da se isti, u primjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), može pozivati na ništetne i nepoštene uvjete iz odredbi ugovora o kreditu i s njim vezanih pravnih poslova, prvostupanjski je sud na prijedlog ovršenika, na temelju odredbe 65. stavak 1. OZ, odgodio ovrhu u ovom predmetu, pozivajući se pritom na presudu Suda Europske unije broj C-407/18, koja je obvezujuća i za nacionalne sudove.
7. Ovrhovoditelj u žalbi osporava ovršeniku status potrošača imajući na umu da je predmet ugovora o kreditu bila novčana tražbina od 145.000,00 Eur. Nadalje, ističe kako je ovršenik u konkretnom slučaju i založni dužnik koji je upravo, kao sredstvo osiguranja povrata tražbine iz ugovora o kreditu, s vjerovnikom (kreditorom) sklopio sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretnini na kojoj je ovrha određena, pa je već sklapanjem tog sporazuma bio svjestan da davatelj kredita, u slučaju neispunjenja ugovorne obveze vraćanja kredita, može u ovršnom postupku zatražiti namirenje tražbine prodajom založene nekretnine. Zaključno, ističe da nisu ispunjene obje kumulative pretpostavke za odgodu ovrhe iz članka 65. OZ, jer je ovršenik dokazao samo pokretanje parnice za utvrđenje ništetnosti javnobilježničke isprave na temelju koje je određena ovrha, ali nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu odnosno da je odgoda ovrhe potrebna da bi se spriječilo nasilje.
8. Bez obzira na to što se u konkretnom slučaju u pogledu statusa ovršenika ne primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16. i 128/22. – dalje: ZPK), kao poseban propis, jer je riječ o ugovoru o kreditu čiji je iznos veći od 132.722,81 Eur (članak 3. stavak 1. točka a) ZPK), ovršenik ima pravo pozivati se na ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu prema odredbama općeg propisa, a to je ZZP. Kako je prema odredbi članka 4. točka 21. tog Zakona propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a da iz ugovora o kreditu (list 9-11 spisa) ne proizlazi da ovršenik ne bi imao status potrošača u smislu citirane zakonske odredbe, upravo je zaštita njegovih osnovnih prava potrošača uređena ZZP.
9. Zbog navedenoga, provedbu ovrhe, a vezano s tim i odgodu ovrhe, treba promatrati i kroz načelo djelotvornog osiguravanja provedbe Direktive vijeća broj 93/13/EEZ, jer je upravo člankom 2. stavak 1. točka 1. ZZP propisano da se tim Zakonom u hrvatsko zakonodavstvo preuzima i taj akt.
10. Direktivu Vijeća broj 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prema Odluci Suda Europske unije poslovni broj C-407/18 od 26. lipnja 2019. s gledišta načela djelotvornosti treba tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis na temelju kojeg nacionalni sud, koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu Direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.
11. Sud Europske unije u presudi C-407/18 od 26. lipnja 2019., kojom je analizirao načelo djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ najprije je obrazložio kako sukladno slovenskom nacionalnom pravu (koje se u tom postupku analizira) odgoda ovrhe do donošenja pravomoćne odluke o meritumu dopuštena samo iznimno i podliježe strogim zakonskim uvjetima u pogledu dokazivanja nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, koji isključuje štetu povezanu sa samom ovrhom, čime ta odgoda u praksi postaje gotovo nemoguća.
12. Nadalje, u navedenoj presudi poslovni broj C-407/18, Sud Europske unije je, a u procesnoj situaciji u kojoj odredbe ovršnog nacionalnog zakonodavstva ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, polazišnu osnovu odredio u ispitivanju da li odnosna nacionalna odredba slovenskog ovršnog zakona čini nemogućom ili pretjerano teškom primjenu prava Unije (Direktivu Vijeća 93/13/EEZ).
13. Takvo ovršno-pravno uređenje, prema kojem je sukladno ocjeni suda Europske unije odgoda ovrhe u praksi gotovo nemoguća, sadrži i hrvatsko pravo, konkretno odredba članka 65. stavak 1. točka 4. OZ kojom je propisano da na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu ako je podnesena tužba za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužba za utvrđenje njezine ništavosti.
14. Dakle, i naše zakonodavstvo, konkretno članak 65. OZ sadrži odredbu prema kojoj je odgoda ovrhe iznimno moguća i podliježe strogim zakonskim uvjetima u pogledu dokazivanja nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, isključujući štetu povezanu sa samom ovrhom, čime u praksi ta odgoda postaje gotovo nemoguća. Ni u hrvatskom pravu u ovršnom postupku se ne može ispitivati nepoštenost pojedinih odredbi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgoditi ovrhu, a to primjenu prava Unije, konkretno navedene Direktive, čini nemogućom ili pretjerano teškom.
15. Napominje se da presude Suda Europske unije predstavljaju izvor prava Europske unije i obvezujuće su za sve države članice, njihova državna tijela i nacionalne sudove, u okvirima njihove nadležnosti, a presuda koja se odnosi na jednu državnu članicu obvezuje i sve druge države članice.
16. Kako presuda Suda Europske unije broj C-407/18 obvezuje i sudove u Republici Hrvatskoj, a s obzirom na to da se u ovom predmetu i u predmetu u odnosu na koji je Sud Europske unije donio navedenu presudu, radi o istovjetnoj činjeničnoj i materijalno-pravnoj situaciji (ovršni je postupak iniciran protiv korisnika kredita na osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta koji ovršenik smatra ništetnim jer sadrži nepoštene ugovorne odredbe na štetu potrošača), to su prema ocjeni ovog suda, ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe temeljem članka 65. stavak 1. točka 4. OZ, i to neovisno o ispunjenju pretpostavke o teško nadoknadivoj ili nenadoknadivoj šteti.
17. S tim u vezi ističe se i da je 11. ožujka 2022. na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske održan sastanak predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kojem je donesen slijedeći zaključak: „U ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.) a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe.“
18. Upravo navedeni zaključak ukazuje na značaj prava potrošača u današnjem društvu, odnosno na potrebu što šire zaštite prava potrošača, a u povezanosti s tim je i zaključak o potrebi odgode ovrhe u kojoj se ovrha provodi na nekretnini u situaciji kada ovršenik vodi postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu i očitovanja o osiguranju novčane tražbine založnog dužnika kao javnobilježničkog akta. Sve to i bez obzira na to što je ovršenik dobrovoljno zasnovao založno pravo na nekretnini, jer ukoliko je ništetna tražbina iz ugovora o kreditu, ništetno je i njezino osiguranje.
19. Slijedom svega navedenoga, žalba ovrhovoditelja nije osnovana, pa je na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP u vezi članka 21. stavak 1. OZ, njegovu žalbu valjalo odbiti i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.
20. Budući da ovrhovoditelj nije uspio sa žalbom, to je u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP u vezi članka 21. stavak 1. OZ, valjalo odbiti i njegov zahtjev za naknadu troška žalbe.
Sisak, 18. listopada 2023.
Sutkinja
Zlatana Bihar,v.r.
