Poslovni broj: UsI-2030/21-20
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivani Horvat, uz sudjelovanje Ankice Zorić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik A. B., protiv tuženika Odbora za državnu službu, iz Z., radi rasporeda na radno mjesto, nakon održane usmene i javne rasprave, 18. listopada 2023
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Odbora za državnu službu, KLASA: UP/II-112-07/21-01/170, URBROJ: 566-01/8-21-3 od 12. svibnja 2021.
.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika poništeno je rješenje Ministarstva financija, KLASA: UP/I-112-02/13-01/548, URBROJ: 513-02-600/2-20-17 od 4. prosinca 2020., te je predmet dostavljen prvostupanjskom tijelu na ponovo rješavanje.
2. Naime, prvostupanjskim rješenjem od 4. prosinca 2020. službenik A. U., dipl. ing. za pomorski promet, raspoređen je u razdoblju od 8. srpnja 2013. do 29. veljače 2016. na radno mjesto višeg inspektora u Ministarstvo financija, Carinsku upravu, Područni carinski ured R., Službu za nadzor, Odjel za nadzor i upravni postupak.
2. U tužbi i tijekom spora tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako se prvostupanjsko rješenje temelji na članku 127. stavku 3. Zakona o državnim službenicima, te da je isto doneseno primjenom Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe unutarnjeg ustrojstva Ministarstva financija (Narodne novine, broj: 78/13) koja je stupila na snagu 4. srpnja 2013., temeljem koje je donesen Pravilnik o unutarnjem redu Ministarstva financija kojega je sastavni dio Sistematizacija radnih mjesta u Ministarstvu financija, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu R. Navodi kako je novim ustrojem Ministarstva financija ukinuta granična Carinska ispostava I. P., u kojoj je imenovani službenik obavljao poslove radnog mjesta predstojnika Carinske ispostave I. kategorije, a koje radno mjesto je također ukinuto. U predmetnom prvostupanjskom rješenju dano je detaljno obrazloženje u postupku rasporeda službenika A. U., s danom 8. srpnja 2013., podaci o provedenom ispitnom postupku, razlozi koji su bili odlučujući pri ocjeni pojedinih dokaza, te razlozi zbog kojih nije usvojen koji od zahtjeva službenika i razlozi donošenja odluke. U odnosu na dio obrazloženja osporavanog rješenja prema kojem nije moguće utvrditi okolnosti zbog kojih je upravo žalitelj, vodeći računa o potrebama službe, raspoređen na radno mjesto navedeno u izreci rješenja, tužitelj drži da obrazloženje rješenja od 4. prosinca 2020., sadrži sve one elemente propisane odredbom članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku, te da su iz istog u potpunosti razvidni razlozi donošenja odluke iz izreke rješenja. Smatra da tuženik nije primijenio citiranu odredbu članka 127. stavak 1. i 3. Zakona o državnim službenicima kojima nije propisana obveza rasporeda službenika na radno mjesto ispod podkategorije unutar kategorije u kojoj je zatečen pri stupanju na snagu Pravilnika, kao što nije propisana niti obveza rasporeda na radno mjesto u skladu s izraženim željama državnog službenika. Nesporno je utvrđeno da je žalitelj raspoređen na radno mjesto za koje ispunjava uvjete, prema slobodnoj ocjeni čelnika prvostupanjskog tijela. Ističe kako je prvostupanjsko tijelo u cijelosti postupalo s odredbama članka 127. Zakona o državnim službenicima, kao i dosljednom sudskom praksom upravnih sudova, te Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, i to presudama Upravnog suda u Z., poslovni broj UsI-2925/18, te Upravnog suda u O., poslovni broj UsI-874/18,. Upravnog suda u S., poslovni broj UsIrs-101/20 te Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-320/19 i Usž-264/20. Nadalje, poziva se na presude Upravnog suda u O., poslovni broj UsI-1232/18, UsI-994/20 i UsI-926/20, te UsI-782/20, kao i na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-4543/20, te presudu Upravnog suda u R., poslovni broj UsI-352/21, te presudu Upravnog suda u Z., poslovni broj UsI-2166/20. Poziva se također na presudu Upravnog suda u S., poslovni broj UsIrs-54/19, UsIrs-157/19, UsIrs-172/20 i UsIrs-177/20, te na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Us-2152/10, Us-12861/10 i Usž-1909/20, te u konačnici zaključuje kako iz navedenih presuda jasno proizlazi da poslodavac ima legitimno pravo na pojedino radno mjesto rasporediti službenike koji će, osim što ispunjavaju tražene uvjete, svojom stručnošću i sposobnosti omogućiti učinkovitije obavljanje poslove u opisu određenog radnog mjesta, pa shodno tome ima pravo rasporediti službenika i na radno mjesto s nižim koeficijentom složenosti poslova za obračun plaće. Dakle, smatra tužitelj, kod ukidanja državnog tijela, svi službenici mogu se rasporediti na druga radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete, a poslodavac ima slobodu kod raspoređivanja radnika na pojedina radna mjesta, voditi računa o stručnosti i potrebama pojedinog radnog mjesta, a službenik za predmetno radno mjesto na koje je raspoređen ispunjava uvjete, pa proizlazi da je i prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo postupalo u granicama danih ovlasti propisanih Zakonom.
3. Stoga predlaže da Sud tužbeni zahtjev usvoji i poništi osporavano rješenje.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, te u bitnome navodi da je pravo prvostupanjskog tijela da rasporedi službenika na radno mjesto za koje ispunjava uvjete kada procijeni da će svojim znanjem i sposobnostima omogućiti što učinkovitije obavljanje posla, ne lišava to tijelo obveze da u svojem rješenju obrazloži razloge zbog kojih službenika raspoređuje na višestruko niže radno mjesto, pogotovo u okolnostima kada službenik osporava činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom rješenju i za to prilaže dokaze.
5. Stoga predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.
6. A. U., zainteresirana osoba u ovom sporu u odgovoru na tužbu u bitnome navodi kako u ovom sporu nitko ne osporava pravo poslodavcu da izvrši raspored sukladno objektivnim potrebama i mogućnostima državnog tijela, osobito ako bi se novom sistematizacijom znatno smanjio broj radnih mjesta ili bi došlo do značajnije promjene djelokruga rada državnog tijela. Kada bi se radilo o takvoj situaciji, ističe, zainteresirana osoba kao razuman državni službenik ne bi imao nikakvog prigovora, međutim, posve suprotno, sistematizacija radnih mjesta u Carinskoj upravi, koja je stupila na snagu 8. srpnja 2013., bila je vrlo razvijena u odnosu na ranije važeću te je povećalo broj rukovodnih radnih mjesta u Područnom carinskom uredu Rijeka, tako da je poslodavac bio u vrlo komotnoj situaciji glede raspoređivanja postojećih državnih službenika. Štoviše, nakon raspoređivanja službenika ostao je nepopunjen veći broj rukovodnih radnih mjesta o čemu je detaljnije iznio podatke u svojoj žalbi na prvostupanjsko rješenje. Navodi kako je pročelnik Područnog carinskog ureda prigodom raspoređivanja službenika izvršio promaknuće većeg broja postojećih službenika na rukovodna radna mjesta, od kojih su neki do tada bili bez rukovodnog iskustva, dok je tužitelj drastično degradiran za dva stupnja i raspoređen na radno mjesto izvršioca. Smatra kako prvostupanjsko rješenje ne sadrži nikakvo konkretno obrazloženje koje bi se moglo ispitati i na koje bi mogao konkretno odgovoriti, stoga predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije, kao neosnovan.
7. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u spis, kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku, te je održao usmenu i javnu raspravo.
8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.
9. Člankom 73. Zakona o carinskoj službi (Narodne novine, broj 68/13), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje, carinski službenici raspoređuju se na radno mjesto sukladno Pravilniku o unutarnjem redu Ministarstva financija, vodeći računa o njihovom stručnom znanju, iskustvu, zvanju i rezultatima u radu, o čemu se donosi rješenje o rasporedu.
10. Člankom 63. stavkom 1. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj: 49/12. – pročišćeni tekst, 38/13, 37/13, 1/15, 138/15, 102/15), propisano je da odlučivanje o prijmu u državnu službu, rasporedu na radno mjesto, plaći, premještaju, stavljanju na raspolaganje, ocjenjivanju te prestanku državne službe upravna je stvar.
11. Člankom 127. stavkom 1. Zakona o državnim službenicima, kada se donese Pravilnik o unutarnjem redu na temelju novog akta o unutarnjem ustrojstvu, službenici se raspoređuju na radna mjesta iz tog Pravilnika prema potrebama službe i stručnom znanju.
12. Člankom 127. stavkom 3. istog Zakona propisano je da ako se u skladu s Uredbom o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela ukidaju pojedine ustrojstvene jedinice tog tijela, pojedino radno mjesto u državnom tijelu ili se smanjuje potreban broj izvršitelja na pojedinim radnim mjestima, službenici koji su do tada bili raspoređeni na ta radna mjesta, odnosno u ustrojstvene jedince koje se ukidaju, raspoređuju se na druga radna mjesta za koja ispunjavaju uvjete.
13. Naime, iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi kako je, a u odnosu na prigovor zainteresirane osobe da nije bilo zapreke da ga se rasporedi na radno mjesto voditelja službe u Službi za nadzor carinskog ureda G., odgovoreno na način da u predmetnom razdoblju viša razina prioriteta bila popunjavanje radnog mjesta višeg inspektora u Područnom carinskom uredu R., Službi za nadzor, Odjelu za nadzor i upravni postupak, što je vidljivo iz činjenice da je u Odjelu za nadzor i upravni postupak u razdoblju na koje se odnosi ovo rješenje, obrađeno ukupno 3652 predmeta, dok je u Carinskom uredu G., Službi za nadzor obrađeno 1362 predmeta, odnosno opterećenost posla službenika bila je dvostruko manja. U obrazloženju se dodaje da su na dan 8. srpnja 2013. rukovodeća radna mjesta predstojnika Carinskog ureda ustrojstvenim jedinicama područnog carinskog ureda Rijeka, bila popunjena izvršiteljima.
14. Naime, po ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak tuženika da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja, nije moguće utvrditi okolnosti zbog kojih je upravo zainteresirana osoba, vodeći računa o potrebama službe, raspoređen na radno mjesto navedeno u izreci rješenja, čime je povrijeđena odredba članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku, te članka 127. Zakona o državnim službenicima, te relevantnim odredbama Zakona o carinskoj službi. Naime, nesporno je da je zainteresirana osoba raspoređena na radno mjesto za koje ispunjava uvjete, prema slobodnoj ocjeni čelnika prvostupanjskog tijela, no, u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, nisu navedeni razlozi kojima se otklanjaju prigovori i žalba protiv rješenja o rasporedu i to da je 8. srpnja 2013. u Područnom carinskom uredu R. ostalo nepopunjeno 10 radnih mjesta koja zainteresirana osoba konkretno navodi i koja su više rangirana od onog na koje je raspoređen, a za koje ispunjava stručne uvjete i koja odgovaraju njegovom stručnom iskustvu i potrebama službe. Stoga iz obrazloženja osporavanog rješenja ostaje nejasno, a što pravilno zaključuje tuženik, zašto je zainteresirana osoba, za kojeg je u samom rješenju utvrđeno da je uspješno obavljao rukovodeće poslove za koje se stručno usavršavao po potrebama službe, raspoređen na radno mjesto iz izreke, koje je višestruko niže rangirano u odnosu na radno mjesto na koje je prethodno bio raspoređen u okolnostima kada su, kako iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi, zbog preustroja Carinske uprave, sva radna mjesta bila ukinuta, odnosno upražnjena, te ih je trebalo popuniti u skladu s navedenim odredbama Zakona o carinskoj službi i Zakona o državnim službenicima.
15. Nadalje, pravilan je zaključak tuženika da kako bi se pravilno mogla ocijeniti svrha diskrecijske ocjene, nužno je i potrebno njeno jasno obrazloženje, dakle, u konkretnom slučaju obrazloženje potrebe službe, ali i obrazloženje odluke o odabiru konkretnog službenika, s obzirom na utvrđenu potrebu službe. Pri tome se obrazloženje odluke o rasporedu mora temeljiti na činjenicama koje su postojale u trenutku odlučivanja o pravima i obvezama zainteresirane osobe, odnosno 8. srpnja 2013.. Također, a u odnosu na sudsku praksu na koju se poziva tužitelj u tužbi, ističe se kako prvostupanjsko tijelo ima pravo rasporediti službenika na radno mjesto za koje ispunjava uvjete kada procjeni da će svojim znanjem i sposobnostima omogućiti što učinkovitije obavljanje poslova, no istovremeno navedeno pravo ne lišava to tijelo obveze da u svom rješenju obrazloži razloge zbog kojih su raspoređena na višestruko niže rangirano radno mjesto, pogotovo u okolnostima kada službenik osporava činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom rješenju i za to prilaže dokaze, a kao što to pravilno navodi tuženik u odgovoru na tužbu.
16. Kraj takvog stanja stvari, osporavanim rješenjem tuženika nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja, te je valjalo stoga temeljem odredbe članka 57. stavka Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 18. listopada 2023.
Sudac:
Ivana Horvat,v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima).
