Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kž-116/2023-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća, te Tomislava Juriše i Sande Janković, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Srpak, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Š. i optuženog Ž. F. zbog kaznenih djela iz članka 337. stavak 4. u vezi sa stavkom 1. i 3. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 –dalje: KZ/97.) i dr. odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog D. Š. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 28. prosinca 2022. broj K-3/2017., u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2023.
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. Š. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zadru optuženi D. Š. i optuženi Ž. F. oslobođeni su od optužbe da bi počinili kaznena djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. KZ/97., i to obojica jedno djelo činjenično i pravno opisano u točki 1 a) izreke presude, te još optuženi Š. jedno jelo opisano pod točkom c) izreke, a optuženi F. jedno djelo pod točkom b) izreke te presude.
1.1. Istom presudom pod točkom II. d), a u odnosu na optuženog D. Š., na temelju članka 452. točka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br.: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.– dalje: ZKP/08.) odbijena je optužba da bi optuženi D. Š. počinio kazneno djelo protiv pravosuđa - davanje lažnog iskaza iz članka 303. stavak 1. KZ/97. u vezi s člankom 43. stavak 5. Stečajnog zakona, činjenično i pravno opisano u izreci presude.
1.2. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08., utvrđeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv te presude žale se državni odvjetnik i optuženi D. Š..
2.1. Državni odvjetnik žali se na oslobađajući dio pobijane presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oba optuženika (dakle u odnosu na točke I. a), b) i c)) s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu u tom dijelu ukine i vrati predmet na ponovno suđenje.
2.2. Optuženi D. Š., po branitelju odvjetniku M. P., žali se u odnosu na odbijajući dio presude, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona s prijedlogom da se pobijana presuda u odbijajućem dijelu preinači i to odbijanjem optužbe u cijelosti „za kaznena djela za koja je terećen optužnicom, a od koje je državni odvjetnik odustao“.
3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženi D. Š. i optuženi Ž. F. s prijedlogom da se žalba Županijskog državnog odvjetništva u Zadru odbije kao neosnovana.
4. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Postupajući po zahtjevima optuženog D. Š. i optuženog Ž. F., na temelju članka 475. stavka 1. ZKP/08. o sjednici su uredno izviješteni optuženici i njihovi branitelji kao i zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske. Sjednica je održana u odsutnosti uredno pozvanih optuženika i njihovih branitelja te državnog odvjetnika u skladu s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08.
6. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. Š. nisu osnovane.
U odnosu na žalbu optuženog D. Š.
7. Optuženi D. Š. žaleći se u odnosu na odbijajući dio presude smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 7. ZKP/08., jer nije u potpunosti riješen predmet optužbe zbog čega je i povrijeđen kazneni zakon u smislu odredbe članka 469. točka 4. ZKP/08., jer je primijenjen zakon koji se ne može primijeniti. Naime, optuženik upire da je državni odvjetnik na raspravi odustao od inkriminacije opisane pod točkom I. d), dok je prvostupanjski sud u odbijajućem dijelu presude pravilno interpretirao činjenični i zakonski opis radnje kaznenog djela, ali u pravnoj oznaci je samo naveo kazneno djelo protiv pravosuđa – davanjem lažnog iskaza iz članka 303. stavak 1. KZ/97.
7.1. Međutim, državni odvjetnik je na raspravi 14. prosinca 2022. (list 1944), između ostalog, naveo da u nedostatku dokaza odustaje od kaznenog progona protiv optuženog D. Š. u odnosu na točku I. d). pa neovisno o tome što prvostupanjski sud u točki II. d), zadržava u činjeničnom opisu izreke radnje koje čine inkriminaciju kaznenog djela iz članka 337. KZ/97. kao i u zakonskom opisu dok u pravnoj kvalifikaciji navodi samo kazneno djelo iz članka 303. stavak 1. KZ/97. u vezi s člankom 43. stavak 5. Stečajnog zakona (prvostupanjski sud to ne navodi ali se tempore criminis radi o Stečajnom zakonu - Narodne novine broj: 44/96., 161/98., 29/99., 129/00., 123/03., 197/03., 187/04., 82/06. i 116/10.) razvidno je da je optužba odbijena i u odnosu na kazneno djelo iz članka 337. stavak 4. KZ/97. i kazneno djelo iz članka 303. stavak 1. KZ/97., jer se pobijana presuda dade ispitati, pa nije počinjena bitna povreda kaznenog postupka a niti kao posredna povreda kaznenog zakona na koju ukazuje u žalbi optuženi D. Š..
U odnosu na žalbu državnog odvjetnika
8. U prvom redu, uvodno valja ukazati da se optuženom Ž. F., kako u odnosu na točku I. a) (zajedno s optuženim D. Š.), tako i u odnosu na točku I. b), izrekom presude i to zakonskim opisom stavlja na teret da je kao odgovorna osoba, s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, iskoristio svoj položaj i sebi pribavio znatnu imovinsku korist te pravnom kvalifikacijom da je tako počinio kazneno djelo iz članka 337. stavak 1., 3. i 4 KZ/97. U činjeničnom opisu točke I. a) je izričito navedeno da su optuženici postupali s ciljem da optuženom Ž. F., kao vlasniku trgovačkog društva „C.“ d.o.o., pribave znatnu imovinsku korist, a što se odnosi na najam osobnog automobila te najam stana – ureda u Z., dok se u nastavku navodi da zaključenjem ugovora o kompenzaciji između „N. L.“ d.d., „C.“ d.o.o i T. G. se je „C.“ d.o.o. okoristilo za ukupan iznos od 520.254,26 kn. Isto se odnosi i na točku I. b) gdje je u činjeničnom opisu navedeno da je optuženi Ž. F. koristeći svoj položaj predsjednika uprave „N. L.“ postupao s ciljem da se dio cijene vezano uz poslovni odnos s „ E.“ d.o.o. isplati njemu pa je tako ispostavljao, kao vlasnik „C.“ d.o.o. račune koji su i naplaćeni kompezacijom na relaciji „N. L.“ d.o.o., „ E.“ d.o.o. i „C.“ d.o.o.
9. Na temelju članka 476. stavak 1. ZKP/08., drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom iz osnova iz kojih se pobija, dok je na temelju članka 3. stavak 2. ZKP/08. teret dokazivanja u postupku utvrđivanja krivnje optuženika na tužitelju, osim ako zakonom nije drukčije propisano. To je trebalo istaknuti jer, kako je to prethodno navedeno, državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
9.1. Naime, prvostupanjski sud (točka 3.2. – 3.3.) ispravno uočava da između „C.“ d.o.o. i optuženog Ž. F. ne postoji identitet jer se radi o različitim pravnim subjektima (pravnoj osobi i fizičkoj osobi), te da su već po činjeničnom opisu izreke isplate vršene u korist trgovačkog društva „C.“ d.o.o. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda nije sporan i doista jasno proizlazi iz činjeničnog opisa, dok nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje (točka 21.1. i 25.) da se nije niti C. d.o.o. okoristilo za iznose navedene u činjeničnom opisu izreke presude u točki I. a) i b). Žalbeni navodi državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja su usmjereni upravo na prethodno navedeni zaključak prvostupanjskog suda koji suštinski nije relevantan (u odnosu na optuženog Ž. F.). Relevantno je ono što proizlazi već iz samog činjeničnog opisa, odnosno da su isplate, odnosno kompenzacije vršene u korist C. d.o.o. pa da sukladno navedenom optuženi Ž. F. (na način opisan u izreci presude) nije sebi stekao protupravnu imovinsku korist.
9.2. Ovdje valja ukazati da načelno ispravan stav prvostupanjskog suda (točka 3.2 - 3.3.) o tome da u slučaju ispunjenja uvjeta za donošenje osuđujuće presude postoji mogućnost izmjene činjeničnog opisa izreke presude sukladno rezultatima provedenog dokaznog postupka. Međutim, u konkretnom slučaju u odnosu na kazneno djelo koje se stavlja na teret optuženom Ž. F. radi se o pitanju identiteta društva s ograničenom odgovornošću kao pravne osobe i člana društva-fizičke osobe (činjenični opis izreke presude koristi kolokvijalni izraz „vlasnik“ za optuženika Ž. F., točka I. a) i b.) i A. Ž., točka I. c)) odnosno da je odlučno tko je ustvari stekao protupravnu imovinsku korist. Stoga se taj stav ne može primijeniti u odnosu na optuženog Ž. F., jer bi se zadiranjem u činjenični opis izreke presude a samim time nužno i u zakonski opis i pravnu kvalifikaciju, na način da se izmijeni tko je ustvari stekao protupravnu imovinsku korist formirao potpuno novi i drugačiji činjenični supstrat i bitno obilježje kaznenog djela pa bi time prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 9. ZKP/08.
9.3. Stoga je prvostupanjski sud pravilno oslobodio optuženog Ž. F. optužbe, prethodno utvrdivši da isti nije stekao za sebe protupravnu imovinsku korist, neovisno o tome je li ili nije protupravnu imovinsku korist steklo trgovačko društvo „C.“ d.o.o. 10. U odnosu na žalbu državnog odvjetnika vezano uz optuženog D. Š. i točku I. a) uvodno valja ukazati na prethodno naveden (ovosudna presuda točka 10.2.) načelno ispravan stav prvostupanjskog suda (točka 14.1.), u konkretnom slučaju primjenjiv vezano uz konkretnu inkriminaciju u odnosu na optuženog D. Š., te je nakon nesporne činjenice da su isplate po ugovorima vršene na račun „C.“ d.o.o. a ne optuženog Ž. F. kao fizičke osobe, predmet dokaznog postupka bilo je pitanje jesu li ugovori zaključeni s ciljem da nepripadnu imovinsku korist stekne „C.“ d.o.o. odnosno da li se s realizacijom tih ugovora to trgovačko društvo okoristilo na novčani iznos. 10.1. Naime, vezano uz ugovor o najmu osobnog vozila državni odvjetnik u žalbi upućuje na nalaz i mišljenje vještakinje za računovodstvo i financije K. P. po kojem su neosnovano zaračunati troškovi održavanja i registracije vozila u iznosu od 24.296,57 kn i za koji iznos je „N. L.“ d.d. oštećeno.
10.2. Međutim, prvostupanjski sud uzima u obzir nalaz i mišljenje vještakinje (točka 15.1.) ali i detaljno analizira sadržaj ugovora o najmu osobnog vozila (točka 15.2.) kao i obrane optuženika (točke 9. – 9.3., 10. – 10.1. i 16.) te logično i osnovano zaključuje da u konkretnom slučaju eventualna povreda ugovora o najmu osobnog vozila može biti predmet određenih građanskopravnih potraživanja, ali da time nije ispunjeno obilježje terećenog kaznenog djela i taj zaključak u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
10.3. U odnosu na ugovor o najmu stana – ureda državni odvjetnik također u žalbi upućuje na sadržaj ugovora po kojem svrha korištenja stana nije precizirana te na nalaz i mišljenje vještakinje za računovodstvo i financije K. P. po kojem su režijski troškovi za sve ugovorene mjesece bili istog iznosa kao i to da iz priležeće dokumentacije nije vidljivo da bi stan bio korišten kao ured i da najam nije bio ekonomski opravdan. U suštini se radi o preocjenjivanju rezultata izvedenih dokaza.
10.4. Međutim, prvostupanjski sud je detaljno analizirao sve prethodno istaknute okolnosti te izveo zaključke koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, prvostupanjski sud smisleno ukazuje na iskaze svjedoka I. I. i A. Ž. koji iskazuju suglasno obranama optuženika, a iz kojih iskaza proizlazi da je stan korišten u poslovne svrhe (točka 19.) dok uzima u obzir cjelokupni nalaz i mišljenje vještakinje (za razliku od državnog odvjetnika) po kojoj su troškovi najma previsoki ukoliko je stan služio samo za smještaj i noćenje te upućuje i na članak 6. ugovora o najmu po kojem N. L. d.d. ima pravo korištenja uredske opreme u stanu (točka 19.1.). Prvostupanjski sud, uzimajući u obzir i činjenicu da je nadzorni odbor odobrio zaključenje (svjedok Z. L.) ugovora o najmu stana (i auta) i bio obaviješten i o činjenici plaćanja režijskih troškova u iznosu od 6.666,90 Kn (točka 19.2. i 20.1.) ispravno zaključuje da nije dokazano da je optuženik D. Š. počinio terećeno kazneno djelo. Isto se odnosi i na žalbene navode državnog odvjetnika u pogledu izvršenih kompenzacija na relaciji „N. L.“ d.d., „C.“ d.o.o. i T. G. kada državni odvjetnik pojašnjava kronologiju izmjena optužnog akta nakon iznošenja nalaza i mišljenja vještakinje za računovodstvo i financije K. P. a sve u prilog stavu o objektivnosti i stručnosti vještakinje što u tijeku postupka nije bilo sporno. Suprotno stavu državnog odvjetnika, prvostupanjski sud cjelovito analizira i prihvaća nalaz i mišljenje (točka 21.1.) i upućuje na zaključak vještakinje (list 1210-1246, 1304-1307, 1312-1315) a posebno na tabelu (strana 34. pisanog nalaza i mišljenja) po kojima, s obzirom na poslovne odnose „E.“ d.o.o., „C.“d.o.o i „N. L.“ d.o.o nije moguće utvrditi da je za „N. L.“d.d. nastupila šteta (točka 21.1.) a da nije nastupila šteta proizlazi i iz iskazu svjedoka Z. L. (točka 21.) i obrana optuženika.
11. Državni odvjetnik žalbenim navodima u odnosu na točku I. c) upućuje na iskaz svjedokinje A. B., svjedoka Z. L. te ponovo na nalaz i mišljenje vještakinje za računovodstvo i financije K. P. i suprotno stavu prvostupanjskog suda zaključuje da se je A. Ž. okoristio za iznos naveden u činjeničnom opisu optužnice. Međutim, prvostupanjski sud i u odnosu na ovu točku presude (točka 27.) ispravno ukazuje da iz svih provedenih dokaza proizlazi da je TD „N. L.“ d.d. temeljem ispostavljenih računa isplatilo iznos trgovačkom društvu „T.“ d.o.o., a ne A. Ž. kao fizičkoj osobi te da je shodno tome u dokaznom postupku trebalo utvrditi je li nepripadnu korist steklo to trgovačko društvo a što je prvostupanjski sud i učinio te iznio razloge koje u potpunosti, suprotno žalbenim navodima, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. 11.1. Naime, državni odvjetnik u žalbi ukazuje na iskaz svjedokinje A. B., osobe s dugogodišnjim iskustvom, koja upućuje na nepravilnosti navodeći da je bilo čudno da je A. Ž. u međuvremenu postao član uprave „N. L.“ d.d. a istodobno i vlasnik „T.“ d.o.o., dakle društva u koje je slalo račune kao i to da su računi bili nepodobni za isplatu a tako iskazuje i svjedok Z. L.. Također državni odvjetnik upućuje da je upravo in favorem optuženiku izmijenjen optužni akt na način da ga se tereti za iznos od 100.512,19 kn (13.348,23 EUR) za koji se okoristio A. Ž., a za koji iznos vještakinja za računovodstvo i financije K. P. navodi da nije vidljivo se odnosi li se to na savjetodavne usluge ili troškove te da li je na tom odobrenju storniran PDV ili nije.
11.2. Međutim, prvostupanjski sud cjelovito analizira iskaz svjedokinje A. B. (točka 28. -28.3.), uzima u obzir dio iskaza na koji upućuje i državni odvjetnik vezano uz nepravilnosti i nedostatke računa izdanih od „T.“ d.o.o. i to logično povezuje s konstatacijom vještakinje da činjenica što osim specifikacije nema prateće dokumentacije uz račune ne znači da troškovi nisu nastali. U prilog zaključku da u postupku nije dokazano da se računi izdani od strane „T.“ d.o.o u iznosu od 100. 512,19 kn odnose na nepostojeće troškove pa samim time da je to trgovačko društvo steklo nepripadnu imovinsku korist (točka 30.) prvostupanjski sud upućuje i na dio iskaza svjedokinje A. B., koji je suglasan s obranom optuženika te s po kojem je, uz računovodstvo, njen posao bila i komunikacija s računovodstvom u Z. (ured „J. A.“) te da su na njen upit odgovarali da se prateća dokumentacija nalazi kod njih zbog čega je u dogovoru s optuženim D. Š. plaćala takve račune a da je dio platilo izravno računovodstvo u Z.. Prvostupanjski sud također ukazuje na iskaz svjedoka Z. L. (točka 28.1) po kojem je novi vlasnik „N. L.“ d.d., TD J. A. imalo viziju da bi se uz postojeću brodogradnju bavilo turističkim sadržajem pa je tu svrhu angažiran A. Ž. i „T.“ d.o.o., a što također ukazuje da je doista poslovni odnos postojao i očito rezultirao troškovima.
11.3. Stoga treba zaključiti, prihvaćajući u potpunosti prethodno iznesene razloge prvostupanjskog suda, da je činjenično stanje, suprotno stavu državnog odvjetnika, pravilno utvrđeno.
12. Slijedom navedenog, s obzirom da nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 18. listopada 2023.
Predsjednica vijeća
dr.sc. Tanja Pavelin, v.r.
