Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kž-237/2023-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Maje Štampar Stipić, Sanje Katušić Jergović, Marije Balenović i Sande Janković članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. B., zbog kaznenih djela iz članka 111. točka 4. u svezi članka 34. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. i 84/21. - dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 27. prosinca 2022. broj K-12/2021-104., u sjednici održanoj 17. listopada 2023.,
p r e s u d i o j e :
I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni i sigurnosnoj mjeri i to na način da se:
- optuženom A. B. za kazneno djelo iz članka 111. točka 4. KZ/11. u vezi s člankom 34. KZ/11. za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 111. KZ/11. u vezi s člankom 34. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavak 1. i članka 49. stavak 1. točka 1. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, za kazneno djelo iz članka 111. točka 6. KZ/11. u vezi s člankom 34. KZ/11., za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 111. KZ/11., a u vezi s člankom 34. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavak 1. i članka 49. stavak 1. točka 1. KZ/11., se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, pa se optuženi A. B., na temelju navedenih zakonskih odredbi uz primjenu članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, u koju kaznu na temelju članka 54. KZ/11., mu se uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 17. ožujka 2021. pa nadalje.
- Na temelju članka 68. KZ/11. optuženom A. B. izriče se sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.
II Žalba optuženog A. B.odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Presudom Županijskog suda u Vukovaru optuženi A. B. proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela protiv života i tijela – teško ubojstvo u pokušaju, opisanih u članku 111. točka 4. KZ/11. u vezi s člankom 34. KZ/11. i članku 111. točka 6. KZ/11. u vezi s člankom 34. KZ/11., pobliže opisanih u izreci pobijane presude, te mu je za svako kazneno djelo, na temelju članka 111. KZ/11. u vezi s člankom 34. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavak 1. i 49. stavak 1. točka 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od po 3 godine i 6 mjeseci pa je na temelju navedenih zakonskih odredbi, u vezi sa člankom 51. KZ/11. optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, u koju kaznu mu je na temelju članka 57. KZ/11. (a ne kako sud u prvostupanjskoj presudi očito omaškom navodi na temelju članka 63. stavak 1. KZ/11.) uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 17. ožujka 2021. pa nadalje.
2. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („NN“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., i 80/22.; dalje u tekstu ZKP/08.) oštećena M. B. i oštećeni M. Č. upućeni su s imovinsko- pravnim zahtjevom u parnicu, dok je na temelju članka 148. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08. optuženik dužan nadoknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 55.928,00 kuna/7.422,92 eura te na ime paušala 2000 kuna /265,45 eura.
3. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i odluke o sigurnosnoj mjeri.
4. Žalbu je podnio i optuženi A. B., po branitelju I. J., odvjetniku u O. društvu J. i dr. j.t.d. iz N. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni Republike Hrvatske sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje Županijskom sudu u Vukovaru. Optuženik je žalbu podnio i po braniteljici S. D., odvjetnici u O. društvu J. i dr. j.t.d., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu, ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Budući da se obje žalbe optuženika u bitnom međusobno podudaraju, sud će ih tretirati kao jednu žalbu.
5. Odgovor na žalbu optuženog A. B. podnio je državni odvjetnik te predložio da se odbije kao neosnovana.
6. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
7. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženog A. B. nije osnovana.
U odnosu na žalbu optuženika, osim u odnosu na žalbu na odluku o kazni
8. U odnosu na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik u žalbi navodi kako smatra da pobijana presuda nema razloga o bitnim činjenicama te da je dispozitiv iste nejasan, proturječan samom sebi kao i razlozima presude jer da iz dispozitiva presude nije vidljivo „u kojem je trenutku i na koji način optuženik poduzeo radnje koje prostorno i vremenski prethode ostvarenju bića kaznenog djela teškog ubojstva i s namjerom da ubije službenu osobu u vezi s njezinim obavljanjem službene dužnosti poduzeo radnje koje prostorno i vremenski neposredno prethode ostvarenju bića kaznenog djela teškog ubojstva“. Suprotno žalbenim navodima obrane, izreka pobijane presude je jasna, nije proturječna sama sebi niti razlozima presude jer su u izreci presude jasno i detaljno opisane radnje izvršenja koje je optuženik poduzeo, vrijeme kada i način na koji ih je poduzeo, osobe prema kojima ih je poduzeo te posljedice proizašle iz njegovog postupanja, a razlozi presude u potpunosti su jasni i nisu proturječni izreci pobijane presude, tako da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., na koju ukazuje žalitelj.
9. Nadalje, u odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj u žalbi analizira i daje svoju ocjenu provedenih dokaza, te na temelju svoje analize donosi drugačije zaključke od onih navedenih u prvostupanjskoj presudi. No, prvostupanjski sud je, po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, detaljno u svojoj presudi analizirao i cijenio provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, za što je dao valjane i uvjerljive razloge, a koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
10. Tako žalitelj navodi da iz svih provedenih dokaza proizlazi da je optuženik cijelo vrijeme išao isključivo za oštećenicom, da je bio fokusiran na istu, da uopće nije reagirao na pozive oštećenog policijskog službenika M. Č., kao niti na hice koje je ispaljivao, čime želi reći kako nije bio uopće svjestan njegove prisutnosti na mjestu događaja. Istina je, a što je prvostupanjski sud detaljno obrazložio u presudi, da je optuženik od samog početka postupao u namjeri da ubije oštećenu M. B. što je vidljivo iz cijele dinamike događaja, kada optuženik dolazi na adresu stanovanja oštećenice s pajserom i pištoljem, te pokušava nasilno ući u kuću oštećenice, u čemu je i uspio, te nakon što ista bježi iz kuće, trči za njom i iz pištolja u njenom smjeru ispaljuje hice. To je sve utvrđeno tijekom dokaznog postupka i obrazloženo od strane prvostupanjskog suda. No, nije u pravu žalitelj kada navodi da optuženik tom prilikom nije bio svjestan prisutnosti policijskog službenika na mjestu događaja i da nije pristao da pucajući u smjeru oštećene M. B., usmrti oštećenog M. Č., budući je od strane prvostupanjskog suda tijekom dokaznog postupka nedvojbeno utvrđeno, da je ispalio hice iz pištolja u smjeru oštećene M. B. i oštećenog M. Č., na koji način je pristao da usmrti i oštećenog M. Č., što je sve prvostupanjski sud utvrdio analizirajući iskaze oštećene M. B., oštećenog M. Č., svjedoka D. K. i svjedokinje M. M., obranu optuženika te nalaze i mišljenja provedenih vještačenja.
10.1. Nadalje, u žalbi optuženik citira dijelove iskaza oštećenog M. Č., svjedoka D. K. i svjedokinje M. M. te pogrešno zaključuje kako se iskazi svjedoka D. K. i M. M. razlikuju od iskaza oštećenika u dijelu koji se odnosi na mogućnost uočavanja oštećenog M. Č. od strane optuženika. Suprotno žalbenim navodima, svi svjedoci govore o tome da su vidjeli u blizini oštećene M. B. još jednu osobu, a to je bio oštećeni M. Č.. Uz to, sam optuženik u svojoj obrani govori kako je čuo da je oštećeni Čačić ispalio hice iz pištolja, pa i iz njegove obrane proizlazi kako je bio svjestan prisustva oštećenog M. Č. na mjestu događaja, što uz činjenicu da se i prije nego je ispalio hice prema optuženiku, oštećenik i verbalno obraćao optuženiku govoreći mu: „stoj policija, stoj, pucat ću; policija je, baci oružje“, o čemu su svjedočili oštećenici i svjedokinja M. M., i te kako govori u prilog tome da je optuženik bio svjestan prisustva oštećenog M. Č. od samog početka inkriminiranog događaja, što je sve utvrđeno i obrazloženo od strane prvostupanjskog suda, koje obrazloženje u potpunosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud.
10.2. Stoga je ispravno prvostupanjski sud utvrdio, suprotno žalbenim navodima optuženika, da je optuženik pucajući iz pištolja u smjeru oštećene M. B., kada se ona nalazila u blizini oštećenog M. Č., bio svjestan prisutnosti oštećenog policijskog službenika te je ispaljujući hice u njihovom smjeru pristao da ga usmrti, pa se u konkretnoj situaciji ne radi o kaznenom djelu dovođenja u opasnost života opće opasnom radnjom ili sredstvom iz članka 215. stavak 1. KZ/11. u odnosu na oštećenog M. Č., kako to pogrešno u žalbi navodi žalitelj.
10.3. Niti daljnji žalbeni navodi optuženika da sud nigdje ne utvrđuje kada je oštećena M. B. pogođena, kojim od četiri ispaljena hica je pogođena, gdje se nalazila u trenutku kada je pogođena, na kojoj udaljenosti se nalazio u tom trenutku oštećeni M. Č. te optuženik, da o tome ne govori niti jedan od saslušanih svjedoka niti da je to utvrđeno provedenim balističkim vještačenjem, nisu osnovani. Istina je, a što je u svojoj presudi obrazložio prvostupanjski sud, da iz provedenog balističkog vještačenja nije bilo moguće utvrditi iz kojeg pištolja je oštećena pogođena jer nije pronađeno zrno streljiva ili fragment zrna streljiva, niti je bilo moguće utvrditi udaljenost pucanja obzirom na tijelu oštećenice nije bilo utvrđenih mehaničkih oštećenja na odjevnim i drugim predmetima, jer je prvostupanjski sud isto tako detaljno obrazložio na temelju kojih dokaza je utvrdio relevantne činjenice koje osporava optuženik u žalbi, te sa sigurnošću utvrdio da je upravo optuženik oštećenoj M. B. nanio ozljedu, a koje razloge prihvaća u potpunosti Visoki kazneni sud Republike Hrvatske.
10.4. Isto tako, žalitelj pogrešno navodi da nije utvrđeno točno vrijeme i mjesto ranjavanja oštećene M. B. kao niti položaj optuženika i oštećenog M. Č. u odnosu na oštećenu i njihov položaj međusobno, budući su te činjenice utvrđene iz detaljnih iskaza oštećene M. B., oštećenog M. Č., svjedokinje M. M. i djelomično iskaza svjedoka D. K., koje iskaze je prvostupanjski sud ocijenio kao istinite, uvjerljive te iz nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka koji je prvostupanjski sud prihvatio kao stručan i objektivan, sačinjen na temelju medicinske dokumentacije i ozljeda koje je oštećena zadobila inkriminiranog dana.
10.5. Nadalje, vezano za daljnji žalbeni navod obrane, da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da je na strani optuženika postojala namjera da usmrti oštećenicu također nije osnovan, jer suprotno proizlazi iz provedenih dokaza. Upravo dolazak optuženog prvo na adresu oštećene s pajserom i pištoljem, nasilno ulaženje u kuću oštećenice, bježanje za istom, ispaljivanje hitaca u njenom smjeru uz povike: „kurvo, pusti me unutra, sad ću te ubiti“, „kurvo, ubit ću te, nećeš s nikim biti, stani“, „dođi da te ubijem“, o čemu je svjedočila oštećena M. B., oštećeni M. Č. i svjedokinja M. M., govori da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza osnovano zaključio da je optuženik postupao u cilju da ubije oštećenu iz bezobzirne osvete i drugih niskih pobuda.
10.6. Također, netočno u žalbi optuženik navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je oštećeni M. Č. ispalio sedam hitaca iz pištolja jer da iz balističkog vještačenja proizlazi da je on ispalio tri hica, a optuženik šest, a koji žalbeni navodi nisu točni, već su upravo suprotni onome što je navedeno u nalazu i mišljenju vještaka za balistiku, pa tako i zaključak prvostupanjskog suda koliko metaka je ispaljeno od strane optuženika i oštećenog M. Č. nije pogrešan, kako to navodi žalitelj, nego je utemeljen na provedenim dokazima.
10.7. Također je suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud osnovano odbio dokazne prijedloge obrane za ponovnim saslušanjem oštećenice, oštećenog M. Č. i za provođenjem dodatnog balističkog vještačenja kao odugovlačeće, a za svoju odluku vezano za odbijanje dokaznih prijedloga je dao dostatne razloge, koje u potpunosti prihvaća Visoki kazneni sud Republike Hrvatske.
10.8. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona optuženik ističe da ga je trebalo osloboditi optužbe pa da povreda kaznenog zakona proizlazi iz nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja čime ističe tzv. posrednu povredu kaznenog zakona koja nije osnovana, jer je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon pa nije osnovana njegova žalba zbog povrede kaznenog zakona. Naime, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 476. točke 1. do 4. ZKP/08. ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza.
U odnosu na žalbe stranaka zbog odluke o kazni i odluke o sigurnosnoj mjeri
11. Državni odvjetnik u žalbi navodi da se žali zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri (članak 471. stavak 2. ZKP/08.).
11.1. U odnosu na kaznu smatra kako su pojedinačne kazne utvrđene od strane prvostupanjskog suda preblage, a time i jedinstvena kazna zatvora na koju je optuženik osuđen. Navodi kako je prvostupanjski sud pravilno cijenio optuženikovu bitno smanjenu ubrojivost i činjenicu da su oba kaznena djela ostala u pokušaju kao razloge za zakonsko ublažavanje kazne te da je ispravno primijenio odredbe članka 48. stavak 1. KZ/11. o ublažavanju kazne. S druge strane, po mišljenju žalitelja nisu osnovani razlozi suda prvog stupnja koji se odnose na primjenu članka 48. stavak 2. KZ/11. (sudsko ublažavanje kazne) jer da je sud precijenio značaj olakotnih okolnosti i to optuženikovu neosuđivanost, stariju životnu dob i korektno držanje pred sudom i pogrešno ih ocijenio kao osobito olakotne okolnosti, zbog čega su pojedinačne kazne zatvora i izrečena jedinstvena kazna zatvora preblage.
11.2. Optuženik, u dijelu žalbe koji se odnosi na odluku o kazni, navodi kako smatra da je kazna na koju je optuženik osuđen prestroga jer da prvostupanjski sud nije dovoljno kao olakotno cijenio optuženiku stariju životnu dob, bitno smanjenu ubrojivost i korektno držanje pred sudom.
11.3. U pravu je državni odvjetnik kada navodi da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti na strani optuženika te iste ocijenio kao osobito olakotne okolnosti, dok nije u pravu optuženik da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti na strani optuženika i to stariju životnu dob, bitno smanjenu ubrojivost i korektno držanje pred sudom.
12. I po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski sud precijenio je značaj olakotih okolnosti na strani optuženika, posebno okolnost optuženikovog korektnog držanja pred sudom budući se takvo ponašanje i očekuje od optuženika. Za kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim propisana je kazna zatvora od najmanje 10 godina, zbog čega je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, prihvaćajući žalbene navode državnog odvjetnika u odnosu na kaznu, a imajući u vidu propisani zakonski minimum kazne za ta kaznena djela i granice ublažavanja kazne iz članka 49. stavak 1. točka 1. gdje je propisano da se kazna za ta djela može ublažiti do tri godine, primjenjujući odredbe o zakonskom ublažavanju kazne, jer su djela ostala u pokušaju, istu preinačio na način da je optuženiku za kazneno djelo iz članka 111. točka 4. KZ/11. u vezi s člankom 34. KZ/11. za koje je proglašen krivim, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 6 godina, a za kazneno djelo iz članka 111. točka 6. KZ/11. u vezi s člankom 34. KZ/11., za koje je proglašen krivim, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 5 godina, te optuženiku izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.
12.1. Ovaj drugostupanjski sud smatra da će se upravo takvom vrstom i mjerom kazne izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, ostvariti specijalna i generalna prevencija kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja počinitelja, a što i je svrha kažnjavanja, pri čemu je imao u vidu i znatan porast u društvu upravo kaznenih djela s elementima nasilja.
13. Također je u pravu državni odvjetnik kada se žali zbog toga što prvostupanjski sud u presudi optuženiku nije izrekao sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja jer da iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještačenja proizlazi da je optuženik u vrijeme počinjenja kaznenih djela bio smanjeno ubrojiv i to bitno te da u budućnosti postoji povećana vjerojatnost počinjenja sličnog ili težeg kaznenog djela, zbog čega je vještak psihijatar i predložio da se optuženiku izrekne sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, pa je ovaj drugostupanjski sud i u tom djelu prihvatio žalbu državnog odvjetnika i optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru iz članka 68. KZ/11.
14. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je, u povodu podnesenih žalbi stranaka, pobijanu presudu ispitao i u skladu s odredbama članka 476. stavka 1. ZKP/08. te je našao da nije počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud, prema članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti te da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon (članak 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.), pa je odlučeno, na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08., kao pod točkama I i II izreke presude.
Zagreb, 17. listopada 2023.
Predsjednik vijeća:
Željko Horvatović,v.r.
