Posl. br. 31 P-421/2022-

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U POREČU – PARENZO

Turistička ulica 2, 52440 Poreč – Parenzo

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja F. Š., OIB , iz U., B. M. 7, zastupanog po

punomoćnici O. M., odvjetnici u B., protiv tuženika G. U.,

OIB , U., G. G. 6, zastupan po I. J., dipl. pravniku kod tuženika, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 14. rujna 2023. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 16. listopada 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj Š. F., OIB:, vlasnik

nekretnina označenih kao k.č. br. 2895/4, ORANICA od 403 m2 i k.č. br. 2895/8, ORANICA od 17 m2, ukupno 420 m2, obje upisane u zk. ul. 1262 k.o. U., što je tuženik dužan priznati i trpjeti upis tužiteljevog prava vlasništva u zemljišne knjige po pravomoćnosti ove presude, kao i naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka, zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

II Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 63,00 eura[1] / 474,67 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 15. rujna 2020. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama. U tužbi navodi da je od svojih prednika stekao nekretnine označene kao k.č. br. 2895/4, oranica od 403 m2 i k.č. br. 2895/8, oranica od 17 m2, ukupno 420 m2, obje upisane u zk. ul. 1262 k.o. U.. Na predmetnim nekretninama da se nalazi maslinik tužitelja, a isti da se nalazi u neprekidnom posjedu predmetne nekretnine putem svojih prednika, još od 19. stoljeća. Tužitelj da je nedavno saznao da predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama ne dolaze upisane kao njegovo vlasništvo, već kao vlasništvo tuženika. Uvidom u zemljišne knjige tužitelj je utvrdio da se prednik tuženika (društveno vlasništvo) „upisao“ kao vlasnik predmetnih nekretnina temeljem rješenja posl. br. R- 188/71-3 od 6.10.1971. godine, provedenim pod Z-1223/71, iako je riječ o rješenju o razvrgnuću zajednice nekretnina kojim je predmetne nekretnine (starih oznaka k.č. br. 1235/1 i 1235/4 k.o. U.) temeljem provedene diobe stekao otac tužitelja, Š. J., a ne prednik tuženika, ali su iste očito omaškom upisane na ime prednika tuženika. Ističe da se prednik tuženika, kao niti tuženik nikada nije nalazio u posjedu istih, sve do sredine kolovoza ove godine. S obzirom da zemljišno-knjižno stanje ne odgovara faktičnom stanju to da tužitelj ima pravni interes da se isto uredi. Konačno predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će se utvrditi da je tužitelj vlasnik predmetnih nekretnina.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu tužitelja jer da je isti posve materijalnopravno neosnovan. Iz dokaza predloženih po tužitelju da proizlazi da tužitelju nije neosnovano oduzeto pravo vlasništva za korist tuženika, odnosno da proizlazi da je G. U. zbiljski i zakonito uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina. Rješenjem o razvrgnuću posl.br. R-188/71-3 od 06. listopada 1971. da je razvrgnuta suvlasnička zajednica nekretnina do tada postojeća glede z.k.ul. 174 stare zemljišne knjige za k.o. U. i to na način da su ocu tužitelja Šproker Juri imale pripasti k.č.br. 1235/1 i 1235/4 k.o. U.. Navedeno rješenje o razvrgnuću da je provedeno u zemljišnoj knjizi pod posl.br. Z-1223/71 zaprimljenim prijedlogom od dana 17. studenog 1971. godine, istodobno provedeno u dva zemljišnoknjižna uloška i to 174 i 2911. U ulošku 174 rješenje o diobi pogrešno je provedeno na način da su ponovno kao suvlasnici nekretnina upisani Sprocchi Virgilio i Šproker Jure. U z.k.ul. 2911 rješenje o razvrgnuću pravilno je provedeno te je nastupio upis društvenog vlasništva uz istodobni upis prava korištenja na listu "C" za korist Š. J. i time je upisan kao korisnik zemljišta u društvenom vlasništvu, a što bi odgovaralo današnjem pravu vlasništva, dakako u manjem opsegu stvarnopravnih ovlaštenja svojstvenom podvojenom pravu vlasništva u okviru socijalističkih društveno-političkih postavki stvarnopravnog uređenja. Iz preslike z.k.ul. 2911 k.o. U. u listu "C" pod rednim brojem 2 razvidno je da je pravo korištenja Š. J. kasnije prestalo i to temeljem Rješenja Općine U. od 23.

rujna 1971. provedeno pod posl.br. Z-1119/72 temeljem zaprimljenog prijedloga od 24. listopada 1972. Uvidom u Rješenje tadašnje Općine U. broj UP/1-05/1-501/71 od 23. rujna 1971. pod točkom 1. st. 5. da je moguće utvrditi da je S. J.

(Š.) deposediran tim upravnim aktom te da mu je preostalo pravo korištenja zemljišta u društvenom vlasništvu, pa je nositeljem prava raspolaganja tim zemljištem postala Općina Umag. Rješenjem Općinskog suda u B. pod točkom raspravnog zapisnika 1272 u okviru postupka obnove zemljišne knjige za k.o. U. koji se postupak vodio od druge polovice 80-tih godina prošlog stoljeća do 2005. pri čemu se zapisnik vodio pod brojem Rz-1/97 poništena je zemljišna čestica pod starom katastarskom oznakom 1235/1 k.o. U. te je osnovana nova čestica oznake 2895/1 k.o. U. uz upis društvenog vlasništva, nositelja prava korištenja O. B.. Točkama raspravnog zapisnika 1272 i 3482 poništena je čestica stare oznake 1235/4 k.o. U., te je ista svojom površinom ušla u sastav novoformirane čestice puta oznake 2866/1 k.o. U.. Nadalje, 29. lipnja 1992. Komisija za oduzimanje i davanje na korištenje građevinskog zemljišta Skupštine O. B. donijela je Rješenje klasa:465-01/88-01/01 kojim je poništila u dijelu rješenje bivše Općine U. broj UP/1-05/1-501/71 od 23. rujna 1971. (pogrešno da je navedeno 23.11.1971.), te je točkom 1. odredila povrat čestice 2895/1 k.o. U. površine 513 m2 predniku tužitelja pok. Š. J., dok je u točci 3. ustanovila obvezu isplate istome naknade za deposedirano, a neisplaćeno zemljište površine 284 m2 u iznosu kojeg je trebalo utvrditi naknadno posebnim sporazumom. Dakle predmetnim upravnim aktom da je djelomično revidiran raniji upravni akt o deposedaciji i prestanku prava korištenja, te je određen povrat ranijeg prava korištenja tada već (1992. nakon donošenja Ustava RH) u obliku uspostave prava vlasništva nad česticom 2895/1 k.o. U., a u obrazloženju istog da je sam Š. J. zatražio od nadležnog tijela Općine Buje povrat vlasništva nad česticom 2895/1 k.o. U. uz nadoknadu vrijednosti zemljišta površine 288 m2 uz naznaku da ta površina predstavlja onu koju je Š. J. oduzeta bez isplate naknade (bez obeštećenja),

a nije ju moguće vratiti u obliku formirane katastarske čestice upravo takve površine. Također da se navodi da je prethodno za svo oduzeto zemljište izvan ovih 801 m2 Š. J. već isplaćena naknada međutim kako se to navodi u obrazloženju spomenutog rješenja iz 1992. pogrešno je Š. J. rješenjem iz 1971. oduzeta cijela tadašnja 1235/1 k.o. Umag, a to jer je od cjelokupne nekadašnje površine te čestice Š. J. ostala u posjedu površina od 801 m2 pa je Š.

J. na toj površini trebao ostati korisnikom zemljišta u društvenom vlasništvu. Budući je točkom 1272 raspravnog zapisnika iz postupka obnove zemljišne knjige za k.o. U. formirana nova čestica 2895/1 površine 513 m2 koja se vraća tužiteljevu predniku, to je predmetnim rješenjem određeno razliku u površini od 288 m2 (513+288=801 m2) isplatiti J. Š. u novčanoj protuvrijednosti. Iz Ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenog između J. Š. i F. Č. dana 28. rujna 1993. razvidno je da je Š. J. doista vraćena čestica 2895/1 k.o. U.

površine 513 m2 koju je prodao F. Č.. Ta je kupoprodaja potvrđena i utvrđena i u točci raspravnog zapisnika broj 6771. Što se tiče novčane naknade za oduzetih 288 m2 zemljišta tuženiku nije poznato je li predniku tužitelja isplaćena naknada, međutim čak i da nije tuženik da smatra da je u pogledu isplate nastupila zastara. Za oduzeto je zemljište pok. Jure Šproker u cijelosti obeštećen povratom nekretnine i isplatama, od kojih nije poznato je li provedena ona po rješenju iz 1992., koja je u protivnom u obveznopravnom smislu zastarjela. Uvidom u točku raspravnog zapisnika broj 1248 koja je točka navedena u z.k.ul. 1262 kao temelj upisa čestice 2895/4 k.o. Umag da je utvrđeno da se predmetna točka uopće ne odnosi na predmetnu česticu i na predmetni z.k. ul. Smatra da je navedena točka raspravnog zapisnika pogrešno navedena kao osnova upisa čestica koje tužitelj tužbom potražuje u z.k.ul. 1262 k.o. U.. Neslužbenim putem tuženik da je saznao da je čestica 2895/4 k.o. U. nosila staru oznaku k.č.br. 1235/20 k.o. U.. Uvidom u povijesni z.k. izvadak za z.k.ul. 2911 k.o. U. da je razvidno da je ta čestica nastala cijepanjem čestice 1235/1 k.o. U.. Iz zabilješke na listu "A" pored čestice 1235/1 da je razvidno da je iz nje nastala 1235/20 cijepanjem 1980. temeljem prijavnog lista zaprimljenog pod Z-742/80, te da je potom otpisana u z.k.ul. 3578. U trenutku nastanka čestice 1235/20, 1980. godine ta čestica da nije bila vlasništvo Š. J. niti da je nad njome imao pravo korištenja iz razloga što je istome prestalo pravo korištenja nad cijelom česticom 1235/1 još 1972. u tom ulošku. Stoga tvrdi da je netočno da je tužitelj putem svog pravnog prednika Š. J. postao vlasnikom čestice 1235/ stare izmjere za k.o. U. jer mu je pravo korištenja prestalo još 1972., dok je čestica 1235/20 nastala tek 1980. godine. Čestica 1235/1, 1235/20, 2895/4 i 2895/8 nikada mu nisu vraćene u vlasništvo, niti mu je nad njima ponovno uspostavljano pravo korištenja temeljem upravnog akta o anulaciji deposedacije ili akta o denacionalizaciji. Tvrdi da je Š. J. vraćeno pravo korištenja koje da se kasnije pretvorilo u pravo vlasništva samo i isključivo nad k.č.br. 2895/1 k.o. U. koju je 1993. prodao, te mu je upravnim aktom utvrđeno pravo na naknadu vrijednosti 288 m2 zemljišta. Za sve ostalo oduzeto zemljište da mu je ranije isplaćena naknada sukladno propisima o nacionalizaciji, pa da su netočne tvrdnje da bi tužitelj bio vlasnik predmetnih čestica pa da je tužbeni zahtjev neosnvan. Na navode iz tužbe da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva ističe da se dosjelošću to pravo nije moglo steći nad zemljištem u društvenom vlasništvu prije osamostaljenja RH 08. listopada 1991., slijedom čega se vrijeme posjedovanja proteklo prije 08. listopada 1991. ne računa u zakonom propisani rok dosjelosti, a za stjecanje prava vlasništva nad zemljištem gradova i općina da je potreban kvalificirani rok dosjedanja od 40 godina, pa tužbeni zahtjev ni po toj osnovi da nije osnovan. Dalje navodi da iz svih priloženih isprava nedvojbeno proizlazi da su predmetne zemljišne čestice upisane kao vlasništvo univerzalnog pravnog prednika G. U.-O. B. u postupku osnivanja/obnove zemljišnih knjiga za k.o. U.

koji se vodio pod brojem Rz-1/97, a koji postupak da je proveden sukladno Zakonu o zemljišnim knjigama koji propisuje obvezu provođenja ispitnog postupka. Napominje da zemljišnoknjižni ulošci glede kojih nisu stavljeni prigovori ili prijave istekom roka za ispravak uživaju povjerenje u istinitost i potpunost. Protiv odluka donesenih u tom postupku nije moguće podnijeti pravni lijek, već je zaštitu određenog prava moguće ostvariti jedino putem parnice i to podnošenjem tužbe za ispravak, a to mogu podnijeti one osobe čijim prijavama ili prigovorima sud nije udovoljio. Kako je ispitni postupak glede k.o. U. bio javan, to je svaki nositelj prava na zemljištu u k.o. U. bio pozvan putem javnih glasila ili osobnom dostavom poziva na sudjelovanje u tom postupku, pa time i Š. J. odnosno tužitelj. Na taj način je tužitelj odnosno njegov pravni prednik imao mogućnost sudjelovati u navedenom postupku i uložiti prigovor na upis prava vlasništva nad k.č.br. 2895/4 k.o. U. za korist pravnog prednika G. U. odnosno tada O. B.. Budući da tužitelj odnosno njegov pravni prednik nije prigovorio na upis prava vlasništva prednika G. U. nad predmetnom nekretninom ispravnom postupku, to je protekom roka za ispravak glede z.k.ul. 1262 k.o. U. nastupila zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige. Istekom roka za prijave i prigovore tužitelj da je prekludiran u mogućnosti pokretanja parnice, pa da tako nije ni ovlašten podnositi brisovnu tužbu protiv G. U., te predlaže odbaciti tužbu podredno odbiti.

2.1. Dopunom odgovora na tužbu navodi da je ponovnim uvidom u točku 1248 raspravnog zapisnika utvrdio da se ista (ipak) odnosi na k.č. 1235/20 odnosno na novonastalu česticu k.č. 2895/4 k.o. U.. Navedenom točkom raspravnog zapisnika sastavljenog u postupku obnove zemljišne knjige za k.o. U. od k.č. stare oznake 1235/20 k.o. U. da je nastala čestica nove oznake k.č.br. 2895/4 k.o. Umag koja je pripisana u z.k.ul. 1262 nove zemljišne knjige za k.o. U.. Iz preslika z.k. ul. 3578 stare knjige za k.o. U., kao i iz točke 1248 raspravnog zapisnika da je vidljivo da k.č. 1235/20 k.o. U. nije bila vraćena Š. J. već da je bila upisana kao društveno vlasništvo, uz upis prava korištenja za korist S. M.. U točki 1248 raspravnog zapisnika da se navodi da je M. S. bio nositelj prava korištenja nad k.č. 1235/20

k.o. U., ali da mu je ta katastarska čestica kasnije oduzeta, te da je dobio u zamjenu drugu katastarsku česticu. Nova k.č. 2895/4 k.o. U. koja je u postupku obnove zemljišne knjige za k.o. U. nastala od k.č.br. 1235/20, da je ostala upisana u z.k.ul. 1262 kao društveno vlasništvo sa nositeljem prava korištenja O. B.. K.č. 2895/4 k.o. U. koja je imala staru oznaku 1235/20, a ova katastarska čestica stare oznake da je nastala cijepanjem od k.č. 1235/1 k.o. U., a što da je utvrđeno iz zabilješke na listu "A" pored k.č. 1235/1. U trenutku nastanka k.č. 1235/20 godine 1980., ta katastarska čestica nije bila vlasništvo Š. J., a niti da je nad njom isti imao pravo korištenja budući da je istome pravo korištenja nad cijelom prvotnom katastarskom česticom 1235/1 prestao još 1972. godine, a što se može utvrditi uvidom u z.k.ul. 2911 u listu "C", upis pod 2 zaprimljeno pod brojem Z-1119/72. Godine 1980. k.č. 1235/2 da je prešla u z.k.ul. 3578 k.o. U. uz upis društvenog vlasništva i prava korištenja za korist M. S.. Nadalje, k.č. 2895/4 k.o. U. da je cijepana 2003.

godine na k.č. 2895/4 i k.č. 2895/8 (što proizlazi iz bilješke na listu "A" uz naznaku površine čestice. Stoga, k.č. 2895/4 i 2895/8 da potječu od stare k.č. 1235/20 odnosno od izvorne k.č. 1235/1 k.o. Umag, a koja je bila oduzeta predniku tužitelja J. Š. i više nije bila vraćena aktom od poništenju akta o nacionalizaciji. Tuženik zaključuje da ni k.č. 1235/1, ni k.č. 1235/20, pa tako ni k.č. 2895/4 i k.č. 2895/8 nikada nisu vraćene u vlasništvo J. Š., niti im je nad tim nekretninama ponovno uspostavljeno pravo korištenja temeljem upravnog akta o anulaciji deposedacije ili anulaciji akta o denacionalizaciji. Pravnom predniku tužitelja J. Š. da je vraćeno pravo korištenja (koje se kasnije pretvorilo u pravo vlasništva) samo nad k.č. 2895/1 k.o. U., koju je 1993. godine prodao te kako je već naveo istome je upravnim aktom utvrđeno pravo na naknadu vrijednosti 288 m2 zemljišta.

3. Nakon izvršenog očevida lica mjesta u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja, odvjetnika, te punomoćnika tuženika, te suca, zapisničara, mjerničkog vještaka, a i svjedoka, te nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka sud je pozvao tužitelja Rješenjem posl.br. P-421/2022-31 od 03. veljače 2023. godine da u roku od 15 dana uredi tužbeni zahtjev sukladno utvrđenom na licu mjesta, te skici vještaka.

4. Tijekom postupka tužitelj je po primitku Rješenja kojim je pozvan da u roku od 15 dana uredi tužbeni zahtjev podneskom od 06. ožujka 2023. godine molio produljenje roka radi dodatne konzultacije stranke i odvjetnice.

5. Tužitelju je Rješenjem posl.br. P-421/22-34 od 08. ožujka 2023. godine produljen rok za daljnjih 8 dana radi uređenja tužbenog zahtjeva.

6. Tužitelj ni u naknadnom roku od 8 dana (a Rješenje kojim mu je produljen sudski rok za daljnjih 8 dana primio je 09. ožujka 2023.) nije uredio tužbeni zahtjev. Tužitelj je tek u podnesku od 03. travnja 2023. godine naveo da nije u mogućnosti precizirati odnosno urediti tužbeni zahtjev barem bez dopunskog saslušanja vještaka. Dalje navodi da tužitelj nije geodetske struke i da smatra da je na terenu pokazao pod dio koji ne posjeduje dio k.č. 2895/8 k.o. Umag, te da u odnosu na tu katastarsku česticu namjerava povući tužbeni zahtjev, jer da je to uvidio nakon uviđaja na licu mjesta. U istom podnesku navodi da mu nije jasno kako je geodetski vještak bez preciznog mjerenja odredio koji dio k.č. 2895/4 pripada tužitelju, odnosno koji dio tužitelj ne posjeduje s obzirom da tužitelj smatra kako je isti pokazao dio k.č. 2895/8 kao dio koji on ne posjeduje, već da ju posjeduje prvi susjed, vlasnik k.č. 2895/5 k.o. U.. Stoga je predložio da se vještak dopunski sasluša.

7. Tužitelj je na ročištu dana 14. rujna 2023. godine, po punomoćniku, izjavio da punomoćnica tužitelja nije bila na prošlom ročištu kada je bio očevid 09. svibnja 2023. godine (tužitelja je na tom ročištu zastupala zamjenica punomoćnice tužitelja odvjetnica T. M. koju je ovlastila punomoćnica tužitelja), da joj je tužitelj rekao da je on shvatio vještaka da mu tužitelj na licu mjesta pokaže granicu između k.č. 2895/8 i k.č. 2895/4, a što da je tužitelj prema svom uvjerenju i pokazao. Dalje navodi da je tužitelj laik, da ne zna katastarske oznake niti granice. Iz fotografija lica mjesta koje je sačinio mjernički vještak da je vidljivo da se izvan na skici označenog dijela posjedovanja k.č.br. 2895/4 k.o. U. prema istoku odnosno prema granici k.č. 2895/8 nalaze štrik za vješanje rublja, a koji da je u vlasništvu tužitelja, te ležaljka, cerada i druge razne stvari koje se vide na fotografiji br. 1. na str. 122 spisa, a što da je u vlasništvu tužitelja i njegovih najmoprimaca. Tužitelj tvrdi da se sud na licu mjesta mogao uvjeriti da je tužitelj faktički posjednik predmetne nekretnine, da istu održava i kosi do granice sa k.č. 2895/8.

7.1. Tužitelj je povukao tužbeni zahtjev u odnosu na k.č. 2895/8 k.o. Umag. Tužitelj smatra da je mjernički vještak bio dužan označiti iznos površine k.č. 2895/4 k.o. U. kako je prikazao na skici lica mjesta kao predmet spora. Konačno, tužitelj je naveo da ukoliko bi sud bio stava da tužitelj ne posjeduje i preostali dio površine k.č. 2895/4 (koji na skici mjerničkog vještaka nije prikazan kao predmet spora) tužitelj je predložio da se dopunsko saslušaju već saslušani svjedoci na okolnost posjedovanja cijele k.č. 2895/4 k.o. U..

8. Tužitelj je na ročištu 14. rujna 2023. godine priložio staru mapu (u spisu na listu 139) za koju tvrdi da se iz nje vidi da su navodi tužitelja istiniti i vjerodostojni, a istu da do sada nije prilagao bez svoje krivnje, jer da za time nije bilo potrebe, a da ju je dobio tijekom pokušaja postizanja sporazuma.

8.1. Tuženik se protivio da se priložena mapa prihvati kao dokaz u ovom postupku, jer da ju je tužitelj imao mogućnost priložiti i do zaključenja prethodnog postupka, a opreza radi, da se na priloženoj mapi vidi upravo kako su ranije formirane katastarske čestice.

8.2. Sud nije prihvatio kao dokaz mapu koju je tužitelj priložio uz zapisnik 14. rujna 2023. godine budući da je istu posjedovao još u vrijeme prethodnog postupka (kada je bio određen i zastoj postupka zbog pokušaja mirnog rješenja spora).

9. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: preslik izvatka iz z.k.ul. 174 k.o. Umag (4-11), z.k.ul. 2911 (12-16), z.k.ul. 1262 (17-21), rješenje R-188/71-3 (22- 24), raspravne zapisnike (39-44, 56-58), rješenje Općinskog sekretarijata za upravno pravne poslove i upravni nadzor (45-47), u rješenje Komisije za oduzimanje i davanje na korištenje građevinskog zemljišta (48-49), ugovor o prodaji nekretnina (50-51 i 93), preslik z.k. ul. 3578 k.o. Umag (59-62), potvrdu i nacrt Odjela za katastar nekretnina B. (64-65), dopis (102), ugovor o prodaji nekretnina (103-105), izvršen je očevid lica mjesta u prisutnosti vještaka mjerničke struke i u orto foto snimku (108), prijepis posjedovnog lista (106-107), skicu lica mjesta (119), fotografije (121-123), te su saslušani svjedoci M. M. i M. M., te tužitelj kao

parnična stranka.

10. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva na k.č.br. 2895/4 i k.č. 2895/8 obje u cijelosti u k.o. U..

10.1. Tužitelj je na ročištu 14. rujna 2023. godine izričito ustrajao kod tužbenog zahtjeva za utvrđenjem prava vlasništva na k.č. 2895/4 k.o. U. u cijelosti, a povukao je tužbeni zahtjev u odnosu na k.č. 2895/8 k.o. U.. Tuženik nije pristao na povlačenje tužbe u odnosu na k.č. 2895/8 k.o. U..

10.2. Odredba čl. 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) propisuje da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. A st. 2. iste odredbe propisuje da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane.

10.3. Tuženik nije pristao na povlačenje tužbe u odnosu na k.č. 2895/8 k.o. U. stoga je i u odnosu na tu katastarsku česticu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen. 11. Slijedom navedenog predmet raspravljanja su k.č. 2895/4 i k.č. 2895/8 obe k.o. U., u cijelosti.

12. Tužitelj prilikom očevida lica mjesta, u prisutnosti suca, sudskog zapisničara, mjerničkog vještaka, zamjenika punomoćnika tužitelja – odvjetnika, punomoćnika tuženika i svjedoka, na izričiti upit suca da pokaže nekretnine koje su predmet spora, pokazao je i rukom je pokazao i tom linijom kako je pokazivao, od strane mjerničkog vještaka, izvršena je identifikacija svega što je tužitelj pokazao. Nakon što je tužitelj osobno vrlo jasno, razumljivo i izričito govorio što pokazuje, mjernički vještak je identificirao na licu mjesta ispred svih nekretnine kako je pokazao tužitelj da je on u posjedu, tako je prilikom očevida lica mjesta nesporno utvrđeno da tužitelj nije pokazao k.č. 2895/8 k.o. U. tj. očitovao se da on nije u posjedu k.č. 2895/8 k.o. U.. Zato je punomoćnica tužitelja na zapisniku dana 14. rujna 2023. godine izjavila da je u posjedu k.č. 2895/8 k.o. U. vlasnik susjedne nekretnine koju je zaposjeo i tako da to funkcionira već godinama i zato da povlači tužbu.

13. S obzirom na nesporno utvrđenje da tužitelj nije u posjedu k.č. 2895/8 k.o. U., tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na predmetnu nekretninu nije osnovan.

14. U odnosu na k.č. 2895/4 k.o. Umag, utvrđeno je slijedeće:

- između stranaka je nesporno da je tuženik pravni slijednik društvenog vlasništva s pravom korištenja za korist O. B.,

- rješenjem o razvrgnuću posl.br. R-188/71-3 od 06. listopada 1971. godine, razvrgnuta je suvlasnička zajednica nekretnina (do tada postojeće) z.k.ul. 174 (stare zemljišne knjige) za k.o. U. i to na način da su ocu tužitelja Š. J. pripale k.č. 1235/1 i 1235/4 k.o. U.,

- rješenje o razvrgnuću je provedeno u zemljišnoj knjizi pod posl.br. Z-1223/71, međutim provedeno je u dva zemljišnoknjižna uloška i to broj 174 i broj 2911,

- u z.k.ul. 174 rješenje o razvrgnuću (pogrešno) je provedeno na način da su kao suvlasnici opet upisani S. V. i Š. J.,

- u z.k.ul. 2911 rješenje o razvrgnuću (ispravno) je provedeno, te je izvršen upis društvenog vlasništva, uz istodobni upis prava korištenja na listu "C" za korist Š. J.. Š. J. je upisan kao korisnik zemljišta u društvenom vlasništvu,

- iz z.k.ul. 2911 k.o. U. u listu "C" pod rednim brojem 2 proizlazi da je pravo korištenja Š. J. kasnije prestalo temeljem rješenja O. U. od 23.

rujna 1971. godine, provedeno pod brojem Z-1119/72 (po prijedlogu zaprimljenim 24. listopada 1972. godine),

- rješenjem O. U. broj UP/I-05/1-501/71 od 23. rujna 1971. godine pod točkom 1. st. 5. utvrđeno je da je S. (Š.) J. deposediran tim aktom,

te da mu je preostalo pravo korištenja zemljišta u društvenom vlasništvu, a O. U. je postala nositelj prava raspolaganja,

- točkom 1272 raspravnog zapisnika sastavljenog u postupku obnove zemljišne knjige za k.o. U., rješenjem Općinskog suda u B. (postupak obnove zemljišne knjige se vodio dugo godina) raspravnim zapisnikom broj 1/97 poništena je zemljišna čestica stare oznake k.č. 1235/1 k.o. U., te je osnovana nova katastarska čestica oznake 2895/1 k.o. U. s upisom društvenog vlasništva s pravom korištenja O. B.,

- raspravnim zapisnikom pod točkama 1272 i 3482 poništena je katastarska čestica stare oznake 1235/4 k.o. U., te je ista svojom površinom ušla u sastav novo osnovane katastarske čestice puta k.č. 2866/1 k.o. U.,

- dana 29. lipnja 1992. komisija za oduzimanje i davanje na korištenje građevinskog zemljišta donijela je rješenje klasa 465-01/88-01/01 kojim je poništila djelomično rješenje O. U. broj UP/1-05/1-501/71 od 23. rujna 1971. godine, te je pod točkom 1. uspostavljeno ranije pravo vlasništva na objektima i pravo korištenja pripadajućeg zemljišta k.č. 2895/1 sa 513 m2 (u staroj izmjeri k.č.1235/1) k.o. Umag u korist Šproker Jure, a točkom 3. rješenja utvrđena je obveza naknade za deposediranje, a ne isplaćeno zemljište u izmjeri od 284 m2, a koja naknada da će se utvrditi posebnim sporazumom,

- iz prethodne alineje tj. iz naprijed navedenog akta proizlazi da je djelomično revidiran raniji akt o deposedaciji i prestanku prava korištenja, da je određen povrat ranijeg prava korištenja u obliku uspostave prava vlasništva nad česticom 2895/1 k.o. U.. Iz obrazloženja rješenja od 29. lipnja 1992. godine proizlazi da je J. Š. zatražio od nadležnog tijela O. B. povrat vlasništva nad k.č. 2895/1

k.o. U. uz naknadu vrijednosti zemljišta površine 288 m2, a ta površina predstavlja onu koja je Š. J. oduzeta bez obeštećenja, a nije ju moguće vratiti u obliku formiranja katastarske čestice takve površine. Za svo oduzeto zemljište izvan 801 m2 Š. J. je već isplaćena naknada, međutim (u ukupnosti provedenih dokaza te zbrajanja površine) rješenjem iz 1971. godine J. Š. je pogrešno oduzeta cijela k.č. 1235/1 k.o. U., budući da je od cjelokupne nekadašnje površine te katastarske čestice J. Š. ostala površina od 801 m2, te je J. Š. i trebao ostati korisnikom zemljišta u društvenom vlasništvu u toj površini (513 + 288 = 801 m2),

- ugovorom o prodaji nekretnina sklopljenim između J. Š. i F. Č.

28. rujna 1993. godine J. Š. je prodao k.č. 2895/1 k.o. U. površine 513 m2 (stara k.č. 1235/1), da je kupoprodaja provedena proizlazi i iz točke 6771 raspravnog zapisnika,

- iz z.k.ul. 2911 k.o. U. proizlazi da je k.č. 1235/20 nastala cijepanjem k.č. 1235/1 (1980. godine Z-742/80), te je kasnije izvršen otpis u z.k.ul. 3578 k.o. U.. Te 1980. godine k.č. 1235/20 nije bila u vlasništvu pravnog prednika tužitelja, niti je isti imao pravo korištenja na istoj, a to sve iz razloga jer je pravo korištenja nad cijelom k.č. 1235/1 k.o. U. prestalo još 1972. godine,

- iz materijalnih dokaza u spisu utvrđeno je da pravnom predniku tužitelja nisu vraćene u vlasništvo k.č. 1235/1, 1235/20, 2895/4 i 2895/8 sve k.o. U. niti je imao pravo korištenja budući da mu je to pravo prestalo 1972. godine, a k.č. 1235/20 je nastala tek 1980. godine,

- J. Š. je 1993. godine prodao k.č. 2895/1 k.o. U., a u odnosu na površinu od 288 m2 utvrđeno mu je pravo na naknadu vrijednosti te površine.

15. Slijedom materijalnih dokaza proizlazi da je predmetna nekretnina bila u društvenom vlasništvu i prije 08. listopada 1991. godine.

16. Na očevidu lica mjesta u prisutnosti mjerničkog vještaka te ostalih sudionika u postupku (kako je navedeno u točki 12. Obrazloženja) tužitelj je pozvan da pokaže što potražuje tužbom, što je predmet spora. Tužitelj je pokazao nekretninu koja se proteže uz zapadni dio koji graniči sa asfaltiranom ulicom, zatim kameni zid koji se proteže južno, južnom međom, te je od kraja zida pokazao ravno prema sjeveru tj. prema kući u kojoj živi na k.č. 2876 k.o. U.. Nakon što je tužitelj pokazao što on potražuje, mjernički vještak je identificirao pokazano, te je u skladu s pravilima struke dao iskaz da pokazano od strane tužitelja je dio k.č. 2895/4 k.o. U., navodeći da cijela katastarska čestica ima tlocrtnu površinu prema službenom katastarskom stanju 403 m2, da je u naravi livada s nekoliko stabala maslina, voćaka i ukrasnog bilja, da se dio pokazane k.č. proteže s južne strane do ogradnog zida koji čini među sa k.č. 2895/1 k.o. U.. Sa zapadne strane do kat. č. ulice oznake k.č. 2866/1 da nije vidljiva fizička međa, sa sjeverne strane do međe sa k.č. 2876 s time što također nije vidljiva fizička međa, sa istočne strane pokazuje dio korištenja i to ne sve do istočne međe k.č. 2895/4 već cca 4 m od istočne međe. Vještak je dalje iskazao da tužitelj nije pokazao k.č. 2895/8, da se ta kat. čestica nalazi uz istočnu granicu k.č. 2895/4, te da je ista u sastavu dvorišta kuće sagrađene na k.č. 2895/5 i ta ista kuća jednim dijelom sagrađena je i na k.č. 2895/8. Granica između k.č. 2895/4 i 2895/8 je ogradni betonsko željezni zid i jednim dijelom pročelje zgrade koja je većim dijelom sagrađena na k.č. 2895/5 k.o. U..

16.1. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu mjerničkog vještaka budući da je njegov iskaz uvjerljiv i dan u skladu s pravilima struke. Kako je već navedeno i uređujući sudac i tužitelj osobno i punomoćnik odnosno zamjenik punomoćnika - odvjetnik, mjernički vještak, a i svjedoci bili su prisutni kada je tužitelj na licu mjesta pokazao što je predmet spora odnosno što on posjeduje i da to traži tužbenim zahtjevom. Tužitelj nije pokazao cijelu k.č. 2895/4 odnosno nije pokazao dio koji je izvan označene sporne površine prema skici lica mjesta mjerničkog vještaka od 13. siječnja 2023. godine.

16.2. Sud je već na ročištu kada je izvršen, sud je pozvao mjerničkog vještaka da izradi skicu lica mjesta na kojoj će biti prikazan predmet spora tj. dio nekretnine koju je pokazao tužitelj.

16.3. Mjernički vještak je izradio skicu lica mjesta na kojoj je prikazan predmet spora tj. dio nekretnine koju je pokazao tužitelj i fotografije. Tužitelj je sve navedeno zaprimio 19. veljače 2023. godine. Tužitelj je, izvan određenog mu roka podneskom od 03. travnja 2023. godine naveo da mu nije jasno kako je geodetski vještak bez preciznog mjerenja odredio da dio k.č.br. 2895/4 pripada tužitelju.

16.4. Vezano za taj navod tužitelja valja naglasiti da je mjernički vještak bio pozvan od strane suda da izradi skicu lica mjesta sukladno pokazanom od strane tužitelja, dakle što je tužitelj pokazao i tvrdio da je predmet spora. Mjernički vještak na skici lica mjesta, a znajući što znači "skica lica mjesta" nije niti mogao izračunati površinu budući da se površina točnog dijela može izračunati tek izradom geodetskog snimka (elaborata), a tužitelj nije niti predložio nakon što mu je dostavljena skica lica mjesta i fotografije da se izvrši geodetski snimak, a niti je na drugi način uredio tužbeni zahtjev, već je tužitelj i u tužbi i na zapisniku 14. rujna 2023. godine ustrajao kod tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva k.č.br. 2895/4 k.o. U. u cijelosti.

17. U odnosu na okolnosti posjedovanja k.č. 2895/4 k.o. U. odnosno dijela te nekretnine kako je tužitelj na licu mjesta pokazao što tužbenim zahtjevom potražuje proveden je dokaz saslušanjem svjedoka i tužitelja.

18. Svjedok M. M. iskazao je da u U. živi od 1994. godine, a posljednjih više od 20 godina živi na ovoj adresi gdje i tužitelj, jer je podstanar kod tužitelja. Od kad je kod tužitelja da ima neposredna saznanja o nekretnini koju je pokazao tužitelj, jer tu nekretninu koristi samo tužitelj i on obrezuje masline, obrađuje ih, kosi travu i u svemu tome mu i on pomaže. Na predmetnoj nekretnini su i cijepali drva i spremali drva, jer je na istoj postojala baraka koja je imala namjenu za spremanje drva, alata i slično. Za svo razdoblje što je podstanar kod tužitelja nikada nije nikoga vidio da bi obrađivao ili koristio predmetnu parcelu ili pak da bi tužitelju osporavao pravo vlasništva odnosno korištenja. Tek pred otprilike 2 godine su došli neki iz Grada i rekli da treba maknut baraku za drva. Tužitelj mu je pričao da je to njegova parcela, a ranije da je bila još od njegovog oca i to sve do mora, ali da je njegov otac onaj dio parcele bliže mora prodao slovencima. Na predmetnoj nekretnini se oduvijek od njegova pamćenja nalazilo ono što se i sada nalazi tj. masline, voćke, ukrasno raslinje. Po pričanju tužitelja masline i voćke zasadio je njegov otac tj. tužiteljev otac. Na predmetnoj nekretnini bio je i boks sa psom i to je bio njegov (svjedokov) pas, odnosno od njegova sina, ali je i psa morao maknuti kada su došli oni iz Grada kako je prije spomenuo.

19. Svjedok M. M. iskazao je da živi ovdje kod tužitelja kao podstanar na istoj adresi, više od 20 godina, nije točno siguran koje godine su došli ovdje kao podstanari. Sve ono što je pokazao tužitelj da je predmet spora, to isto je bilo i u vrijeme kada je došao ovdje živjeti sa roditeljima kao podstanar, dakle bile su i masline i voćke i biljke i cvijeće. Bila je i drvena kućica za držanje alata, bio je i pas posljednjih otprilike 7 godina, a sve ostalo što se tiče namjene je isto bilo kao što je i danas. Predmetnu nekretninu je koristio tužitelj, i oni kao podstanari. Tužitelj je, a oni su mu pomagali, održavao voćke, obrezivao masline i voćke, ubirao plodove, kosio travu, održavao cvijeće. Nitko drugi od trećih osoba nije bio na predmetnoj nekretnini. Nikada nitko nije došao u smislu da bi prigovarao tužitelju što koristi i obrađuje predmetnu nekretninu. Prije nekog vremena, otprilike godinu i pol ili 2 je Grad U. tražio da se makne drvena kućica i pas. I to je maknuto, ali tužitelj je nastavio obrađivati masline i druge voćke i koristiti predmetnu nekretninu i nadalje kao svoju. Predmetna nekretnina je, kako se i vidi, dvorište odnosno okućnica kuće u kojoj živi tužitelj, a i oni kao podstanari kod njega. Tužitelj mu je pričao još i ranijih godina da je predmetna nekretnina oduvijek njegova.

20. Tužitelj je iskazao da najprije želi reći da je rođen ovdje u U., da ovi svjedoci koji su iskazivali su u cijelosti govorili istinu i sada u cijelosti želi potvrditi ono što su oni rekli jer to je istina. Njegov otac J. je umro 1994. godine i par godina nakon toga otprilike 1998. godine danas saslušani svjedoci da su došli živjeti kod njega u kuću kao podstanari i od tada oni žive ovdje. Njegov otac i on odnosno njegova obitelj je ranije živjela u staroj kući, koja je blizu ove kuće u kojoj sada živi tj. blizu je predmetne nekretnine. Ovu kuću u kojoj sada živi započeli su graditi 1992. ili 1993. godine i ubrzo su u njoj počeli živjeti. Otac je umro 1994. godine kada su već živjeli u ovoj novoj kući gdje on sada živi. Njegov otac J. je od svog oca A. tj. od tužiteljevog djeda A. naslijedio sve što je njegov djed imao, a to znači i staru kuću i zemljište oko kuće, a među kojima je i nekretnina koju je danas pokazao. Od kamenog zida kojeg je pokazao pa prema staroj kući to je njegov otac prodao slovencima, a od kamenog zida pa prema njegovoj kući to je ostalo na ocu (te riječi je iskazao tužitelj pokazujući zid, a na skici vještaka je i označen ogradni zid), a poslije njegove smrti to je naslijedio on. Kako su i svjedoci rekli nikada nitko ni njegovom ocu, ni njemu nije osporavao ni posjed, ni vlasništvo nekretnine koje je danas pokazao da je njegovo. On je bio siguran da je predmetna nekretnina bila upisana na ime njegovog oca i da ju je on naslijedio. Prvi puta da je čuo da predmetna nekretnina ne bi bila upisana na njegovo ime kada su neki ljudi iz Grada došli i tražili da makne drvenu baraku i psa. On da je ostao šokiran. Nakon toga, počeo je istraživati što se to desilo sa tom njegovom parcelom jer otac mu nikada nije rekao da bi postojao bilo kakav problem i uvijek mu je govorio da je to njegovo. Kako je istraživao našao je neke papire i te papire je dao svojoj odvjetnici. Odvjetnici je bio dao one papire koje je odvjetnica danas predala u spis, a to je Ugovor o prodaji nekretnina iz 1992. godine i još jedan podnesak kojeg je potpisao njegov otac upućen Općini B. 1987. godine. Ali osim toga dao joj je i još neke papire. Prochi Virgilio bio je brat od njegovog pok. djeda A. i zna da su se oni dijelili, ali tada je bilo riječi o podjeli kuće, stare kuće i zemljišta oko kuće. Siguran je, jer mu je to otac pričao još kao djetetu tj. da je njemu, njegovom ocu, pripala upravo ova nekretnina koju je on danas pokazao. Prije otprilike godinu do dvije bio je išao u grad nešto kupiti i kada se vratio zatekao je komunalne redare na njegovoj parceli i oni su već tada bili postavili traku i razgovarali su sa njegovim podstanarima i rekli su da mora srušiti baraku i maknuti psa. Pas je bio od njegovih podstanara. Iako je bio šokiran on da si je rekao da mora istražiti papire i da će papire dati odvjetnici da ona istraži što se to dogodilo. Nije mu poznato da bi njegovom ocu bilo išta oduzeto u bilo kom razdoblju socijalizma, komunizma i sl. Od svog pamćenja zna da su oni uvijek koristili ono što je danas na licu mjesta pokazao, a i prije nego se on rodio njegovi su to koristili, otac i djed, jer mu je to pričao njegov otac.

21. Iz iskaza svjedoka i tužitelja utvrđeno je da svjedoci imaju saznanja glede posjeda pokazanog dijela k.č. 2895/4 od strane tužitelja od 1998. godine, kada su i saslušani svjedoci došli živjeti, kao podstanari, kod tužitelja. Dakle, navedeni svjedoci glede posjedovanja imaju saznanja za razdoblje od unatrag cca 25 godina. Saslušani svjedoci iskazali su da je tužitelj dio predmetne nekretnine i to dio koji je tužitelj pokazao na licu mjesta da je njegovo vlasništvo, koristio, obrezivao masline, obrađivao, kosio travu, na istoj cijepao drva, spremao drva, imao baraku za drva i alat koja je prije otprilike 2 godine uklonjena na zahtjev tuženika. Iz iskaza navedenih svjedoka nije utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine od strane tužitelja dosjelošću, a niti da bi predmetna nekretnina omaškom bila upisana na ime prednika tuženika.

21.1. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da nisu točne tvrdnje punomoćnika tužitelja da je on pogrešno shvatio vještaka odnosno da nije razumio što ga se točno pita i što da pokaže budući da je tužitelj izričito iskazao i pokazao što smatra da je njegovo vlasništvo i tako pokazavši od kamenog zida pa prema staroj kući koju je njegov otac prodao slovencima, a da je od kamenog zida prema kući tužitelja (gdje tužitelj živi) to ostalo tužiteljevom ocu odnosno sada tužitelju kao nasljedniku od svog oca. Tužitelj je potvrdio iskaze svjedoka da mu za taj dio koji je pokazao da je njegovo nikada nitko nije osporavao ni posjed ni vlasništvo, a niti prije njegovom ocu, te tvrdi da je bio siguran da je predmetna nekretnina bila upisana na ime njegovog oca i da ju je on naslijedio. U iskazu je tužitelj u više navrata izjavio "nekretnina koju sam ja danas pokazao". A kako je već navedeno na ročištu u prisutnosti između ostalih i uređujućeg suca tužitelj je tvrdeći da je njegovo pokazao upravo onaj dio kojeg je mjernički vještak u skici lica mjesta od 13. siječnja 2023. godine označio kao sporna površina. Sud nije poklonio vjeru iskazu tužitelja da nije znao da predmetna nekretnina nije bila upisana na njegovo ime budući da prilikom iskazivanja nije bio uvjerljiv, a i materijalni dokazi u spisu dokazuju suprotno. 22. Tužitelj je na ročištu 14. rujna 2023. godine izjavio da ukoliko bi sud bio stava da tužitelj ne posjeduje cijelu k.č. 2895/4 da se u tom slučaju provede dopunsko saslušanje svjedoka Mije Markovića i Martina Markovića. Sud nije prihvatio taj dokazni prijedlog iz razloga jer tužitelj osobno na licu mjesta nije ni pokazao da je on u posjedu cijele katastarske čestice 2895/4, a i iz razloga jer svjedoci mogu imati saznanja eventualno za 25 godina unatrag, a sud vodi računa o tome da je tuženik u ovoj pravnoj stvari Grad Umag odnosno da se radi o jedinici lokalne samouprave dakle da se zahtijevaju rokovi dosjelosti u dvostrukom trajanju (čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, 81/15, 94/17 dalje: ZV). Nadalje sud nije smatrao potrebnim dodatno saslušati mjerničkog vještaka na okolnosti koje je predložio punomoćnik tužitelja jer tužitelj nije ni zatražio precizno mjerenje od strane vještaka (u tužbi je predlagao "samo" uviđaj na licu mjesta, a tek je na glavnoj raspravi predložio uviđaj na licu mjesta u prisutnosti mjerničkog vještaka što podrazumijeva identifikaciju nekretnina, a ne izradu elaborata).

23. Provedenim dokazima dakle nije utvrđeno da bi tužitelj bio vlasnik k.č. 2895/4 k.o. U. ni u cijelosti ni djelomično. Tužitelj glede vlasništva predmetne nekretnine ne može pozivati da je vlasnik nekretnine jer da ju je stekao diobom odnosno razvrgnućem, a sve iz razloga naprijed obrazloženih prilikom obrazlaganja materijalnih dokaza u spisu. Tužitelj predmetnu nekretninu, a niti dio kojeg je pokazao na licu mjesta, nije stekao niti dosjelošću odnosno nije dokazao da ju je stekao dosjelošću, a tuženik je dokazao nepoštenje posjeda tužitelja.

24. Dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a da je posjednik sposoban da bude vlasnikom te stvari (čl. 159. st. 1. ZV-a). Pravni učinci dosjelosti nastaju temeljem zakona čim se ispune sve zakonske pretpostavke stjecanja dosjelošću. Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost (čl. 160. st. 1. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje: ZV-a). Samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja - to je redovita dosjelost prema čl. 159. st. 2. ZV-a. Samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja - to je izvanredna dosjelost prema čl. 159. st. 3. ZV-a. Za stjecanje u vlasništvo nekretnine dosjelošću u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinica lokalne samouprave, jedinica područne (regionalne) samouprave i njima izjednačenih osoba Crkve i drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak, nego služe u dobrotvorne i druge opće korisne svrhe, zahtijevaju se rokovi dosjelosti u dvostrukom trajanju i to prema odredbi čl. 159. st. 4. ZV-a. Ovdje se ukazuje na odredbu čl. 388. st. 2. ZV-a, na preuzimanje Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (čl. 29. Sl. SFRJ i NN br. 53/91) glede ograničavanja stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu, te na odluku Ustavnog suda RH kojom je ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZV-a objavljena u Narodnim novinama broj 137/99 od 14. prosinca 1999. godine i druge kasnije odredbe.

25. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je njegov pravni prednik, otac, bio u posjedu predmetne nekretnine, a da je sada tužitelj u posjedu dijela predmetne nekretnine, međutim, uzimajući u obzir vrijeme donošenja rješenja o razvrgnuću suvlasničke zajednice, a kasnije i drugih upravnih akata vezano za predmetnu nekretninu pravni prednik tužitelja, ni tužitelj nisu ispunili zakonske pretpostavke za stjecanje u vlasništvo dosjelošću nekretnine koja je bila ranije u suvlasništvu, a nakon toga u društvenom vlasništvu, pa stoga nisu ispunjeni uvjeti potrebni za stjecanje vlasništva predmetne nekretnine. Punomoćnik tužitelja tvrdi da se na predmetnoj nekretnini nalazi štrik za vješanje rublja i fotelje i druge stvari, međutim tužitelj na licu mjesta nije pokazao tu površinu da bi bila njegova odnosno da se on smatra vlasnikom i tog dijela gdje se nalaze te stvari, pa u konačnici nije ni dokazao da bi te stvari bile njegove.

25.1. A čak ako i bi tužitelj bio pošten posjednik dijela k.č. 2895/4 k.o. U., koji dio je pokazao na licu mjesta da posjeduje, a da taj dio nije uređen tužbenim zahtjevom (a tužitelj je pozvan da uredi tužbeni zahtjev, a prijedlog punomoćnika tužitelja da se vještak dopunski sasluša, a dopunsko saslušanje vještaka ne predstavlja i uređenje tužbenog zahtjeva), s obzirom da tužbom traži vlasništvo cijele k.č. 2895/4 k.o. U., ne bi bilo moguće niti djelomično udovoljiti zahtjevu tužitelja.

26. U odnosu na stjecanje prava vlasništva dosjelošću, u OGZ-u dosjelost je uređena paragrafima 1452-1477, a OGZ se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 06. travnja 1941. godine (NN broj 73/91) i na osnovi čl. 388. st. 2. ZV-a.

27. Prema OGZ-u pretpostavke za dosjelost su pošten posjed, prema odredbi paragrafa 1463 OGZ-a u vezi s paragrafom 326 OGZ-a rok posjedovanja od 30 godina, po paragrafu 1468 ili za nekretnine posebnih kategorija vlasnika, kao što je u ovom slučaju Grad Umag 40 godina, po paragrafu 1472. Po Načelnom mišljenju proširene opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda broj 3/60 od 04. travnja 1960. godine za dosjelost nekretnina bilo je dovoljno vrijeme od 20 godina.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti izgubio u ovom postupku, pa je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak. Tuženiku je priznat trošak pristupa sudu u vidu putnog troška u iznosu od 63,00 eura (Umag – Poreč – Umag na tri ročišta puta 70 km po 0,30 eura po km).

29. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Poreču - Parenzo, dana 16. listopada 2023. godine

S u t k i nj a:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana i počinje teći danom objave presude.

Dna:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.