Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž R-296/2020-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz Z., OIB:…., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva F. K., A. V. i partneri iz Z., protiv tuženika L. e. d.o.o. V. G., OIB:…., zastupanog po punomoćniku F. R., odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr- 35/19 od 28. veljače 2020., na sjednici vijeća 11. listopada 2023.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-35/19 od 28. veljače 2020. u točki I izreke.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i ukida se citirana presuda suda prvog stupnja u točkama II i III izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II . Prihvaćaju se žalbe stranaka i ukida rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-35/19 od 28. veljače 2020. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da Odluka o otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio dana 31. prosinca 2018. godine, a kojom odlukom je tuženik otkazao tužitelju Ugovor o radu na radnom mjestu vozača sklopljenog na neodređeno vrijeme dana 05. listopada 2018. godine, nije dopuštena, te da radni odnos nije prestao. Točkom II izreke određen je sudski raskid Ugovora o radu na radnom mjestu vozača sklopljenog na neodređeno vrijeme dana 05. listopada 2018. godine između tužitelja i tuženika te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štete u iznosu od 3( tri) bruto plaće u ukupnom iznosu od 11.764,26 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dana 01. kolovoza 2019. godine pa do isplate, a u točki III izreke je naloženo tuženiku za razdoblje od dana prestanka ugovora o radu odnosno od dana 01. siječnja 2019. godine pa do 01. svibnja 2019. tužitelju naknaditi plaće u ukupnom bruto iznosu od 15.685,68 kuna zajedno sa zateznim kamatama na pojedine iznose i s tijekom kako je to navedeno u toj točki izreke.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja sadržanom u otpravku zajedno s citiranom presudom u točki I izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, dok je u točki III. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 2.500,00 kn.

2. Protiv te presude i rješenja u točki I izreke žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22– dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tužitelj žalbom pobija prvostupanjsko rješenje u točki II izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se rješenje preinači u smislu žalbenih navoda.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja je osnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nezakonitom tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 31. prosinca 2018. i da tužitelju nije prestao radni odnos na temelju te odluke, za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, te za isplatu naknade plaće za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 1. svibnja 2019.

7. U postupku nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozač na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 5. listopada 2018. te da je pobijanom odlukom tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu zbog teške povrede obveze iz radnog odnosa jer se nije pojavio na radnom mjestu duže od 3 dana.

7.1. Prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj nije izgubio pravo na sudsku zaštitu u smislu čl. 133. st. 2. Zakona o radu ( Narodne novine broj 93/14, 127/17, u daljnjem tekstu: ZR) jer tuženik nije odbacio zahtjev za zaštitu prava radnika, već je samo dostavio tužitelju odgovor na taj zahtjev, čime da je poslodavac konačno odlučio o zahtjevu radnika, omogućivši mu u daljnjem roku od petnaest dana, računajući od dana dostave te odluke, podnijeti tužbu sudu. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nije omogućio tužitelju iznošenje obrane prije otkazivanja u smislu čl. 119. st. 2. ZR-a, cijeneći da se u Odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu ne navodi zbog čega tužitelj nije pozvan na iznošenje obrane, dok u odnosu na tvrdnje tuženika da je prije samog izvanrednog otkaza poslodavac telefonskim putem pokušao stupiti u kontakt sa zaposlenikom te od istog saznati zašto ne dolazi na posao i da tužitelj nije bio voljan surađivati, smatra da to nisu okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da tužitelju omogući iznošenje obrane, posebno zbog činjenice da nije utvrđeno u kojem razdoblju tužitelj nije došao na posao. Pritom cijeni da je pobijana odluka donesena 31. prosinca 2018., da je ugovor o radu između stranaka zaključen 05. listopada 2018., dok zakonski zastupnik tuženika u svom iskazu govori o izostanku tužitelja u travnju ili svibnju. Pored toga, utvrđuje da je tužitelju poslodavac pisanom odlukom od 21. prosinca 2018. odobrio korištenje godišnjeg odmora od 24. prosinca 2018. do 31. prosinca 2018. pa da ostaje nejasnim zbog čega bi tužitelju ugovor o radu bio otkazan na dan godišnjeg odmora, a bez navođenja točno određenih dana neopravdanog izostanka tužitelja s posla. Stoga smatra da je u takvim okolnostima bilo potrebno da prije samog izvanrednog otkaza tuženik sasluša tužitelja, omogući mu očitovanje i eventualnu provjeru je li radnik, i u kojem točno vremenu, bio na svom radnom mjestu i zašto je eventualno s istog izostao, odnosno da mu omogući obranu, sukladno čl. 119. ZR-a. Pritom je zaključak suda prvog stupnja da konkretne okolnosti slučaja ne upućuju da od tuženika nije bilo opravdano očekivati da tužitelju omogući iznošenje obrane s obzirom da nije dokazano ni u kojem vremenskom razdoblju je tužitelj po navodima tuženika izostao, niti da nije odgovarao na pozive ostalih zaposlenika tuženika i zakonskog zastupnika tuženika. Zbog toga smatra da izvanredni otkaz nije dopušten, te prihvaća zahtjev tužitelja u tom dijelu. Odluku o zahtjevu za sudski raskid ugovora o radu, naknadi štete zbog sudskog raskida i naknadi plaće, prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 95. i 125. ZR-a.

8. Osporavajući pravilnost i zakonitost presude suda prvog stupnja tuženik prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 119. ZR-a, prije svega ističući da je u postupku nesporno da je tužitelj prije donošenja sporne odluke usmeno upozoravan na obveze iz radnog odnosa, ponavljajući prigovor istican tijekom postupka da je pokušao kontaktirati tužitelja i kada je to uspio, tužitelj da nije bio voljan surađivati, pa da je razvidno da je time tuženik omogućio radniku iznošenje obrane. Smatra da u tim okolnostima nije bilo opravdano od poslodavca očekivati da ponovo pisanim putem upozorava radnika na iste okolnosti vezano uz poštivanje obveza iz radnog odnosa. S obzirom na ponašanje radnika i njegovu nespremnost na suradnju, to da je razvidno da za poslodavca nije bilo potrebno daljnje preispitivanje njegove odluke. Stoga da nije bilo opravdano očekivati od tuženika da omogući tužitelju iznošenje obrane jer je tužiteljev propust sasvim očit te je prethodno upozoren na svoje obveze iz radnog odnosa te posljedice u slučaju njihovog propuštanja. Ističe da je propust poslodavca da radniku omogući iznošenje obrane od utjecaja na zakonitost otkaza kada bi radnikova obrana, da je bila iznesena, odvratila poslodavca od donošenja odluke jer bi radnik svoje ponašanje opravdao, što ovdje nije slučaj.

8.1. Odgovarajući na prednje iznesene navode žalitelja, ponajprije treba istaknuti da tuženikova tvrdnja da bi tužitelj prethodno bio upozoravan na obveze iz radnog odnosa nije od odlučnog značaja za odlučivanje o dopuštenosti izvanrednog otkaza jer Zakonom nije propisana potreba pisanog upozorenja radnika u slučaju izvanrednog otkaza, te je pogrešno stajalište tuženika da bi takvo upozorenje imalo značaj omogućavanja prava na iznošenje obrane. Naime, prema čl. 119. st. 2. ZR-a prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. S obzirom da je uskrata obrane načelna formalna zapreka pravno dopuštenom otkazivanju od strane poslodavca, postojanje okolnosti zbog kojih od poslodavca nije opravdano očekivati da radniku omogući iznošenje obrane mora biti argumentirano uvjerljivim razlozima, što je u ovom konkretnom slučaju izostalo, kao to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. U tom kontekstu prvostupanjski sud je pravilno cijenio da u samoj odluci o izvanrednom otkazu nisu navedeni određeni dani kada bi tužitelj navodno neopravdano izostao s posla, kraj činjenice da tužitelj tvrdi da nije neopravdano izostao s posla, da je do 10. prosinca 2018. radio, a potom je od 10. prosinca 2018. do 21. prosinca 2018. bio na bolovanju i zatim na godišnjem odmoru, da tuženik u postupku ne osporava da je tužitelj bio na bolovanju u navedenom razdoblju, te da je tužitelj priložio odluku poslodavca kojom mu je odobren godišnji odmor u daljnjem razdoblju od 24. prosinca do 31. prosinca 2018., pa je kraj takvog stanja stvari tuženik i prema ocjeni ovog suda trebao tužitelju omogućiti pravo na obranu upravo radi razjašnjenja tog spornog pitanja. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno cijenio i to da z.z. tuženika u svom iskazu nije decidirano naveo dane eventualnog neopravdanog izostanka tužitelja s posla (navodi razdoblje koje više mjeseci prethodi Odluci o otkazu) i konačno zaključio da nije dokazano u kojem vremenskom razdoblju bi tužitelj neopravdano izostao s posla, te da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 116. st. 1. ZR-a za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju.

8.2. S obzirom na izloženo, pravilno je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrdio odlučne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih zakonskih odredbi kada je zaključio da Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije zakonita, pa kako pobijana presuda u tom dijelu nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te ni povredom iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a, na koju se tuženik poziva sadržajno u žalbi budući da su razlozi presude o osnovanosti tog zahtjeva tužitelja jasni i neproturječni, to je žalbu tuženika u odnosu na taj dio prvostupanjske presude trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u tom dijelu primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

9. Međutim, utvrđeno je da je presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu tužitelja za sudski raskid ugovora o radu i naknadi štete zbog sudskog raskida, te isplati naknade plaće zahvaćena bitnom povredom odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući da je izreka presude suda prvog stupnja u odnosu na odluku o sudskom raskidu nerazumljiva i posljedično tome nije moguće ispitati presudu suda prvog stupnja u odnosu na ove zahtjeve tužitelja.

9.1. Prvostupanjski sud je na zahtjev tužitelja odredio sudski raskid ugovora o radu kojeg su stranke sklopile 5. listopada 2018., međutim izostalo je u izreci određenje dana prestanka radnog odnosa sukladno čl. 125. st. 1. ZR-a, a ni presuda suda prvog stupnja ne sadrži razloge o tome. Treba napomenuti da sukladno citiranoj zakonskoj odredbi prvostupanjski sud o danu sudskog raskida ugovora o radu odlučuje prema okolnostima slučaja, cijeneći navode stranaka u postupku. Osim toga, tužitelj u zahtjevu za sudski raskid ugovora o radu nije određeno naznačio dan prestanka radnog odnosa na temelju sudskog raskida ugovora o radu pa je u nastavku postupka potrebno tužitelja u primjeni čl. 109. ZPP-a pozvati da tužbeni zahtjev dopuni u tom dijelu. Kako nije određen dan prestanka radnog odnosa, to nije moguće ispitati ni prvostupanjsku presudu u odnosu na isplatu naknade plaće tužitelju s obzirom na razdoblje do kojeg bi imao pravo na tu tražbinu (čl. 95. st. 3. u vezi s čl. 125. st. 1. ZR-a).

10. Slijedom navedenog, prvostupanjska presuda je ukinuta u opisanom dijelu primjenom čl. 369. st. 1. ZPP-a, te će u ponovljenom suđenju sud prvog stupnja postupiti prema uputama iz ovog rješenja i o tim zahtjevima tužitelja donijeti novu zakonitu presudu.

10.1. Budući da je ukinuta odluka u dijelu glavne stvari, ukinuta je i odluka o troškovima postupka te će u ponovnom postupku prvostupanjski sud odlučiti o cjelokupnom parničnom trošku (čl. 166. st. 3. i 4. ZPP-a).

11. Iz tih razloga je odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja.

U Rijeci 11. listopada 2023.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović