- 1 -

Broj: Ppž-3662/2023

 

                            

 

 

Broj: Ppž-3662/2023

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

                                                                     

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika-specijalista zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. Ž. K., zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj  30/90., 47/90., 29/94.), odlučujući o žalbi okr. Ž. K. podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 23. ožujka 2023., broj: 18. Pp-3885/2023, u sjednici vijeća održanoj 6. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o    j e

 

I.               Odbija se kao neosnovana žalba okr. Ž. K. i potvrđuje   prvostupanjska presuda.

 

           II.               Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c)  Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okr. Ž. K. je obvezan naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka u iznosu 20,00 eura (dvadeset eura),  u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 23. ožujka 2023., broj: 18. Pp-3885/2023 proglašen je krivim okr. Ž. K. da je, na način činjenično opisan u izreci presude počinio prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna 90,00 eura/678,11kuna[1], koju je dužan platiti u roku 3 mjeseca po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne.

 

1.1.              Na temelju čl. 76. a Prekršajnog zakona od okrivljenika se po pravomoćnosti presude oduzima predmet - 1 bijeli platneni transparent pobliže opisan u t. IV. u izreci pobijane presude.

 

 

1.2.              Istom presudom okrivljenik je oslobođen naknade troškova prvostupanjskog postupka.

 

2.              Protiv te presude okr. Ž. K. osobno je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede čl. 29., čl. 38. i čl. 42. Ustava te čl. 6. i 10. Europske konvencije.

 

3.              Žalba nije osnovana.

 

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona  ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a  po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. ovoga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

5.               Okrivljenik navodi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno, valjano obrazloženje o tome zbog čega sud smatra da su u postupanju okrivljenika ostvareni elementi prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te smatra da je osuđen isključivo na temelju navoda iznesenih u optužnom prijedlogu dok njegova obrana nije adekvatno cijenjena. Navodi da je doista pred zgradom Županijskog suda u Varaždinu držao transparent navedenog sadržaja, formuliranog kao pitanje, a koji je bio usmjeren kritici rada predsjednika Županijskog suda u Varaždinu za kojeg okrivljenik smatra da ne obnaša svoju sudačku dužnost na adekvatan način. Tijekom postupka detaljno je obrazložio motive i namjeru takvog postupanja i naglasio kako takve transparente ne smatra uvredljivim već su isti bili usmjereni propitkivanju opravdanosti imenovanja navedenog suca za predsjednika  Županijskog suda u Varaždinu i želio je potaknuti raspravu o profesionalnom radu navedenog suca. Okrivljenik se poziva na slobodu izražavanja koje je povezano sa pravom na slobodu okupljanja i prosvjeda i predstavlja ustavno i konvencijsko pravo te uključuje i pravo na izražavanje nezadovoljstva s funkcioniranjem sudbene vlasti i s tim u vezi ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava na ovom području. Sukladno tome, okrivljenik smatra da javne i političke osobe, uključujući i suce moraju biti spremne na kritiku ako je kritika povezana uz njihovu javnu funkciju i dužnost upravo zbog većeg stupnja zainteresiranosti šire javnosti. Nadalje, okrivljenik smatra da je osuđen jer je sud sasvim subjektivno smatrao sporni transparent uvredljivim, solidarizirajući se sa kolegom sucem ne uzimajući u obzir da se radi o osobi koja obnaša javnu dužnost. Okolnost što nastup, način prezentiranja i izražavanja kritike se moguće i može smatrati kontraverznom, ne može se zbog toga automatski kvalificirati kao vrijeđanje te da bi zbog toga predstavljao prekršaj protiv javnog reda i mira, a oštećenik nije ni saslušan na okolnost da li se osjetio uvrijeđenim. Ističe da je predmetni postupak vođen prema odredbama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koji datira iz 1994. i sigurno nije usklađen sa suvremenim standardima zaštite na slobodu izražavanja te smatra da se radi o kažnjavanju verbalnog delikta što smatra nedopustivim te zatiranjem prava na slobodu govora i izražavanja mišljenja. Ističe kako pravo na prosvjed i slobodu izražavanja može biti ograničeno tek iznimno, koje okolnosti u konkretnom slučaju ne postoje, budući da nije remetio javni red i mir već je mirno stajao na ulici sa transparentom, ni na koji način nije ometao rad suda niti uznemiravao druge građane. Stoga, u konkretnom slučaju nije se radilo o vrijeđanju službene osobe, već o izražavanju kritike na račun službene osobe u vezi s obnašanjem dužnosti te okrivljenik smatra da je sud osuđujući ga za navedeno djelo kao prekršaj u okviru Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

6.               Ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, na koju se ukazuje žalbom, budući pobijana odluka ima, sukladno odredbi čl. 185. Prekršajnog zakona, sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja obrane okrivljenika i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, u presudi ne postoji proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga, a prvostupanjski je sud jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji i zašto sud smatra da su u postupanju okrivljenika ostvareni elementi prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pa se okrivljenik upućuje na razloge prvostupanjske presude izložene u t. 6. obrazloženja pobijane presude, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje. 

 

7.              Bit žalbe okrivljenika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u vezi pogrešne primjene materijalnog prava sastoji se u tome da okrivljenik smatra da djelo za koje se protiv njega vodi postupak i za koje je proglašen krivim, nije prekršaj. Ističe da je osuđen jer se kritički osvrnuo na rad Z. P., predsjednika Županijskog suda u Varaždinu te smatra da se u ovom predmetu sudi kao o verbalnom deliktu, koji više ne postoji. Okrivljenik ističe da okolnost što nastup, način prezentiranja i izražavanja kritike se moguće i može smatrati kontraverznom, ne može se zbog toga automatski kvalificirati kao vrijeđanje te da bi zbog toga predstavljao prekršaj protiv javnog reda i mira.

 

8.               Međutim, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i okr. Ž. K. osnovano proglasio krivim zbog počinjenja prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

9.               U ovom prekršajnom predmetu okrivljenik ne poriče objektivni učin prekršaja, već svoju prekršajnu odgovornost, smatrajući da postavljanjem transparenta ispred zgrade Županijskog suda u Varaždinu, sadržaja opisanog u izreci pobijane presude nije omalovažavao i vrijeđao Z. P., predsjednika Županijskog suda u Varaždinu.

 

10.              Radnja prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira sastoji se u izražavanju odnosa (govorom ili gestom) kojim se ponižava ili vrijeđa državno tijelo, odnosno službena osoba u obavljanju službene dužnosti. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira u Republici Hrvatskoj je na snazi, dio je pozitivnih pravnih propisa koji se moraju poštivati i sudovi su ga dužni primjenjivati.

 

10.1.                 Okrivljenik u žalbi iznosi tvrdnju da je transparent sadržaja „P., tri suca su pala, hoćeš i ti ?“ bio usmjereni kritici rada predsjednika Županijskog suda u Varaždinu za kojeg smatra da ne obnaša svoju dužnost na adekvatan način, pozivajući se na slobodu izražavanja.

10.2.                 Nesporno je da su sloboda mišljenja i izražavanja zagarantirani brojnim dokumentima, između ostalih i Ustavom Republike Hrvatske te Europskom Konvencijom o ljudskim pravima („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06; dalje: Konvencija). One predstavljaju temeljne ljudske slobode i osnove demokracije.

Međutim, sloboda mišljenja i izražavanja ograničene su i to, između ostalog, i govorom vrijeđanja i omalovažavanja. Neprihvatljivo je ostvarivanje prava na slobodu izražavanja kad se ono ostvaruje izražavanjem ideja i misli, informacijama i njihovim širenjem na ponižavajući i uvredljiv način. Upotrebu takvog načina u ostvarivanju prava na slobodu izražavanja ne opravdava ni javni interes ni bilo koja stvar od općeg značaja. Po ocjeni ovog suda, okr. Ž. K. je i sadržajem i posebice načinom izražavanja kritike rada suca Z. P., isticanjem transparenata navedenog sadržaja ispred zgrade Županijskog suda u Varaždinu u podnevnim satima, za vrijeme rada suda, ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

11.                Odredbom čl. 10. st. 2. Konvencije, čija je Republika Hrvatska država potpisnica, ograničava se sloboda izražavanja (sloboda mišljenja i sloboda primanja i širenja informacija i ideja bez uplitanja) onda kada je to nužno radi određenih interesa države, a između ostaloga i zaštite ugleda drugih, pri čemu eventualno sankcioniranje vrijeđanja i omalovažavanja koje se sastoji i u verbalnim, pogrdnim izrazima kojima se na uvredljiv način karakterizira službena osoba u obavljanju službene dužnosti, predstavlja legitiman cilj upravo radi zaštite dostojanstva drugih, čime se štite i temeljne vrijednosti demokratskog društva, a da se prekomjerno ne zadire u slobodu izražavanja. Stavom izraženom u spornim transparentima, po ocjeni ovog suda, jasno je izražena namjera vrijeđanja i omalovažavanja predsjednika suda.

 

12.               Okrivljenik ističe da je želio potaknuti raspravu o profesionalnom radu navedenog suca i načinu obnašanja sudačke dužnosti, međutim, ničim nije potkrijepio činjeničnu utemeljenost svog vrijednosnog suda te neosnovano smatra da je upotrebom izraza u navedenom transparentu konzumirao svoja ustavna i konvencijska prava na slobodu sloboda izražavanja. Navedeni sadržaj po ocjeni ovog suda predstavljaju omalovažavanje i vrijeđanje predsjednika suda u vezi obavljanja službenih poslova iz djelokruga njegovog rada te je, u konkretnom slučaju, radnja okrivljenika kao pravo na slobodu izražavanja u nerazmjeru u odnosu na interes zaštite ugleda i prava predsjednika suda. Ustavom je zajamčena sloboda izražavanja misli i govora, ali  ne onih misli i govora koji u sebi sadrže omalovažavanje i vrijeđanje određenih osoba prilikom ili u vezi vršenja službenih radnji, a što je u predmetnom slučaju okr. Ž. K. i činio isticanjem transparenta navedenog sadržaja.

 

13.              Dakle, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali ne bezuvjetno i bez ikakvih ograničenja, nego to mora činiti na način da se, između ostalog, ne ponižava ili vrijeđa drugog; službena osoba u obavljanju službene dužnosti. Naime, treba postići pravičnu ravnoteža između zaštite slobode izražavanja kako je jamči čl. 10. st. 1. Konvencije s jedne strane, i zaštite ugleda drugih, s druge strane, kako to propisuje čl. 10. st. 2. Konvencije, a u demokratskom društvu pod načelom slobode izražavanja ne mogu se tolerirati uvredljivi i omalovažavajući izrazi.

 

14.              Iz navedenih razloga nije osnovana ni žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

15.              Žaleći se zbog izrečene novčane kazne, okrivljenik smatra da je ista u nerazmjeru s činjenicom da nema apsolutno nikakvih primanja osim nacionalne mirovine 120,00 eura te je usmjerena isključivo tome da kod okrivljenika izazove efekt prestanka slobodnog izražavanja mišljenja, što je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokratskog društva.

15.1. Razmatrajući odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj drugostupanjski sud je imao u vidu da je, nakon donošenja nepravomoćne presude stupio na snagu Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine" br. 114/22.), koji zbog konverzije valute propisuje nešto niži minimum i maksimum novčanih kazni.

 

15.2.              Međutim, pri ocjeni koji zakon treba primijeniti, ovaj drugostupanjski sud se rukovodio načelom konkretnosti, te podvodeći činjenično stanje u njegovoj cjelini pod oba zakona, utvrdio da u ovoj situaciji novi Zakon ne daje povoljniji rezultat za počinitelja. Stoga,  cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenika, ovaj sud smatra da je novčana kazna u visini izrečenoj po prvostupanjskom presudom pravilno odmjerena, primjerena stupnju  krivnje okrivljenika, težini djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

 

15.3.               Naime, za prekršaj iz članka 17. Zakona prekršajima protiv javnog reda i mira u vrijeme počinjenja prekršaja bila je propisana novčana kazna u protuvrijednosti domaće valute od 50-200 DEM, ili alternativno kazna zatvora do 30 dana, dok je novim Zakonom propisana novčana kazna od 20,00 do 100,00 eura, ili kazna zatvora do 30 dana. Stoga, izrečena novčana kazna predstavlja prije svega blažu vrstu propisane kazne za počinjeni prekršaj, a novčana kazna u visini izrečenoj po prvostupanjskom sudu za predmetni prekršaj, primjerena je i dostatna, kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja te ovaj sud ne nalazi opravdanje za izricanjem novčane kazne u nižem iznosu, imajući u vidu dvije pravomoćne osude okrivljenika za istovrsni prekršaj, a iz obrazloženja odluke o kazni razvidno je da je prvostupanjski sud vodio računa i o imovnom stanju okrivljenika, na koje se ukazuje žalbom. 

 

16.               Odluka o oduzimanju predmeta - jednog bijelog platnenog transparenta na zakonu je osnovana na temelju čl. 76. a. st. 1. Prekršajnog zakona jer se radi o predmetu koji je uporabljen za počinjenje prekršaja, a postoji opasnost da će se ponovno uporabiti za počinjenje prekršaja. 

 

17.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c Prekršajnog zakona, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, ovaj sud smatra da plaćanjem troškova žalbenog postupka 20,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okr. Ž. K.

 

18.              Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.                                

 

Zagreb, 6. veljače 2024.

 

 

Zapisničar:                                                                                             Predsjednica vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r.                                                              Gordana Korotaj, v.r.             

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika i tužitelja.