Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 21 Gž-670/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Marine Tante, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. T. iz K., (ulica...), OIB: ..., koga zastupa punomoćnik B. Z., odvjetnik u Š., (ulica...), protiv tuženice R. H., OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, Građansko-upravni odjel, Braće Vranjanina 8, radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj 3 P-77/2017-15 od 14. srpnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj 3 P-77/2017-15 od 14. srpnja 2017. i sudi:

1. Utvrđuje se da je tužitelj V. T. p. J., K., (ulica...), OIB: ..., jedini i isključivi vlasnik dijela čest. zem. 1550/3 zk. ul. 722 k.o. B. koji dio je na skici izmjere, izrađenoj po stalnom sudskom vještaku za geodeziju I. B., dipl. ing. geod. od 27. travnja 2015. označen slovima A,B,C,D,A površine 6129 m2.

2. Nalaže se tuženici R. H. naknaditi tužitelju V. T. troškove parničnog postupka u iznosu od 1.904,57 eur (14.350,00 kn), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

»I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je tužitelj V. T. p. J., K., (ulica...), OIB ..., jedini i isključivi vlasnik dijela č.zem. 1550/3 zk.ul. 722 k.o. B., koji dio je na skici izmjere, izrađenoj po stalnom sudskom vještaku za geodeziju I. B., dipl.ing.geod. od 27. travnja 2015.g. označen slovima A,B,C,D,A, površine 6129 m2.

2. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.''

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.375,00 Kn, u roku od 15 dana."«

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tuženici nadoknaditi tužitelju parnični trošak uvećan za trošak žalbe, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1. U žalbi ističe da sud, u bitnom, navodi da glede pravnog osnova dosjelosti nije mogao sa sigurnošću utvrditi da bi tužiteljevi prednici bili u posjedu predmetne nekretnine četrdeset godina, prije 6. travnja 1941. Ovo stoga što saslušani svjedoci nemaju saznanja o tome, a da se iz njihovih iskaza taj posjed može potvrditi tek od 1910. pa nadalje. Sud je dao iste razloge u ranijoj presudi koja je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zadru i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje. Ističe kako je sud dao iste razloge u ovoj presudi te se i razlozi koje žalitelj daje ne mogu bitno razlikovati od onih koje je u ranijoj žalbi istakao, s razlikom da je tijekom ponovljenog postupka dostavio dodatne dokaze u vidu povijesnog izvatka, izjava sunasljednica te smrtnog lista za njegova djeda koji zajedno, sa do tada dostavljenim dokazima, čine čvrstu, jedinstvenu i životno uvjerljivu cjelinu koja nedvojbeno ukazuje da je tužitelj stvarni i jedini vlasnik predmetne nekretnine. Dakle, i ovaj put sud pogrešno utvrđuje činjenično stanje, zapravo ostaje kod istih (pogrešnih) utvrđenja kao i prije. Vjeruje iskazima svjedoka, ali i ovaj put pogrešno i površno interpretira njihove iskaze te ih ne dovodi u svezu sa drugim izvedenim dokazima, poglavito očevidom na licu mjesta te materijalnim dokazom tj. rješenjem o nasljeđivanju iza smrti prednika tužitelja J. T. pok. I., ne dovodi ih na pravilan način u svezu s novim dokazima poput povijesnog izvatka iz katastra iz kojeg proizlazi iznimno bitna činjenica da je prednik tužitelja upisan u katastar kao posjednik utuženog dijela nekretnine od revizije posjeda, zatim izjava sunasljednica koje svjedoče o tome da je tužitelj doista jedini vlasnik, kao i smrtni list koji uz rješenje o nasljeđivanju oca tužitelja nedvojbeno ukazuje da je djed tužitelja rođen polovinom 19. stoljeća. Sud ustraje u zaključku da svjedoci samo pretpostavljaju o posjedu prednika tuženika koji bi bio duži od razdoblja potrebnog za dovršenje dosjelosti u konkretnom slučaju. Međutim, naglašava da kada se podrobno i pravilno sagledaju iskazi jasno je da je takav zaključak neutemeljen. Saslušani svjedoci su osobe starije životne dobi, i to svjedok N. T. ima 78 godina, svjedokinja A. T. 80 godina, svjedokinja M. S. 92 godine te svjedok M. S. 90 godina. Dakle, radi se o osobama koje imaju neposredna i relevantna saznanja, koje su osobno poznavale prednike tužitelja pa svjedok N. T. navodi da je nekretnina bila u posjedu pok. J. T. kojega se dobro sjeća, svjedokinja A. T. da kao dijete u dobi od šest godina pamti početak Drugog svjetskog rata i tužiteljeva oca J. T. koji je na nekretnini držao blago, koze i ovce, svjedokinja M. S. se također sjeća Jakova, a od majke je čula za djeda tužitelja I. (I.) T. za kojeg čak navodi nadimak D. (kako i piše u posjedovnom listu te povijesti posjeda) te svjedok M. S. izričito navodi da se sjeća djeda tužitelja I., kojega je dok je bio dijete viđao na predmetnoj nekretnini. Tako je iskazivao i svjedok Z. T. koji je kazao da mu je otac N., koji je rođen ...., pričao da je djed Ive koristio predmetnu nekretninu za držanje blaga, da je imao staju i zasađene bajame. Svi svjedoci izrijekom navode da su prednici tužitelja vlasnički posjedovali predmet spora na način da su na toj nekretnini držali blago, koze i ovce, ali i sadnjom voćaka (bademi i kruške) te izgradnjom gospodarskih objekata, a kasnije i stambenog objekta. Ono što je osobito važno u iskazima svjedoka, a što se odnosi upravo na kvalitetu iskaza, a time i na temeljno pitanje je li dosjelost dovršena u smislu proteka potrebnog vremena. Naime, svjedok N. T. izričito kaže da je od svog oca i djeda čuo da su predmetnu nekretninu zauzeli J. otac I. i djed, čije ime ne zna. Svjedokinja A. T. potvrđuje da je djed tužitelja I. zauzeo predmetno zemljište radi držanja blaga, pri tome kaže da je čula za to. Svjedokinja M. S. da je od majke čula da je predmetna nekretnina od pok. I. T. i da ju je nakon njega koristio za držanje blaga J. sa obitelji. Svjedok M. S. navodi da je čuo da je tužiteljev djed I. predmetnu nekretninu naslijedio od svojih prednika. Svjedok Z. T. navodi kako mu je otac N., koji je rođen ...., pričao o korištenju nekretnine od strane djeda tužitelja I. za ispašu, držanje blaga, staju i sadnju bajama. Dakle, svi svjedoci govore o svojim neposrednim saznanjima (koja s obzirom na njihovu životnu dob sežu daleko u prošlost), a o onome što sami nisu vidjeli ne pretpostavljaju, kako to sud pogrešno zaključuje, nego iznose ono što su čuli od svojih roditelja i drugih prednika. Svi ti iskazi su u međusobnom suglasju i sa materijalnim dokazima. Takva saznanja su relevantna, jer svjedok po čuvenju je jednakovrijedan svjedok kao i svaki drugi, a to osobito u ovakvom slučaju kada neposredni svjedok objektivno ne može niti postojati. Ovakve iskaze je trebalo dovesti u svezu sa rezultatima očevida, a poglavito sa činjenicom da je nekretnina (dijelom) ograđena starim suhozidom. Danas takva gradnja postoji tek u tragovima i u najvećoj mjeri ovisi o entuzijazmu pojedinca. Postojanje starog suhozida ukazuje na posjed koji seže najmanje u 19. stoljeće, jer je to vrijeme (i ranije) kada se takva gradnja, odnosno ograđivanje posjeda u značajnoj mjeri vrši, s obzirom da stanovništvo u pretežnoj mjeri živi od poljoprivrede i stočarstva. Sud pogrešno zaključuje da bi tužiteljev prednik "pomalo proširivao" granice nekretnine. Svjedoci su iskazivali o zamjeni drače zidom, a ne o proširivanju (svjedok N. T. doslovno kaže: "Sklonio bi draču pa bi napravio komad zida"), a razlika u površini između katastarskih podataka i rezultata očevida nije posljedica navodnog proširivanja, već precizne izmjere koja je pri očevidu učinjena, a koja nikada ranije nije obavljena. Tužitelj također želi naglasiti važnost povijesnog izvatka iz katastra, jer isti predstavlja dokaz o posjedovanju ne samo od revizije posjeda nego i prije, jer revizija posjeda znači utvrđenje već postojećeg stanja, stanja koje traje dugi niz godina i koje se onda službeno prihvaća. Nadalje, sud navodi da se predmetna nekretnina ne spominje u rješenju o nasljeđivanju iza smrti oca tužitelja J. T.. Naime, iz rješenja je razvidno da je otac tužitelja rođen .... Ovo pak znači da je njegov otac, a djed tužitelja I. (I.) T., kojega navode svi svjedoci, rođen u 19. stoljeću, u 1800.-tim godinama. Ovakav zaključak dodatno snaži smrtni list koji je dostavljen u spis, a koji sud neutemeljeno odbija izvesti kao dokaz, iz kojeg je razvidno da je I. T. rođen (datum...). Sasvim je jasno da je I. T. već odrasla osoba u vrijeme kada je rođen otac tužitelja J. T. i kada se to poveže sa brojnim iskazima svjedoka koji svi govore o I. posjedovanju predmetne nekretnine, može se zaključiti da je on taj posjed imao i prije 1900. kada je već imao 56 godina. Osim toga, nedvojbeno je utvrđeno da je I. T. rođen u blizini predmetne nekretnine, u starim kućama, dakle baš kao i tužiteljev otac, a i sam tužitelj, čitav svoj život proživio na predmetnoj nekretnini. Posjed tužitelja osobno i po pravnim prednicima postoji kontinuirano najmanje od druge polovice 1800.-tih godina pa do danas, dakle, duže od sto godina i svakako u vremenu potrebnom za dovršenje dosjelosti. Sud navodi da nije dovršena dosjelost od 8. rujna 1991. na ovamo jer od tada nije proteklo 40 godina. Međutim, to razdoblje treba uračunati u dosjelost koja je tekla od prije 6. travnja 1941. pa je i po tome kriteriju dovršena dosjelost. Sud sve dokaze ne cijeni u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, a posljedica čega je pogrešna primjena materijalnog prava. Stoga uz povredu odredaba parničnog postupka te povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđuje činjenično stanje, a time je pogrešna primjena materijalnog prava.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Prije svega, valja reći da sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 299. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP) jer je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka predložio izvesti dokaz čitanjem smrtnog lista za djeda Ivu Troskota, koji dokazni prijedlog sud nije uzeo u obzir, tim više što tužitelj nije dokazao da navedeni dokaz nije mogao pribaviti, odnosno dostaviti sudu do zaključenja prethodnog postupka.

5.1. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju neutemeljeno žalba ukazuje jer je sud prvog stupnja, u smislu čl. 8. ZPP, valjano ocijenio dokaze tako da presuda nema nedostatke i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

5.2. Također, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

6. Predmet spora je zahtjev radi stjecanje prava vlasništva na realno određenom dijelu čest. zem. 1550/3 k.o. B. površine 6129 m2, koji zahtjev tužitelj temelji na nasljeđivanju prednika, koji su ju stekli dosjelošću.

7. Sukladno odredbi čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14.; dalje ZVDSP, stupio na snagu 1. siječnja 1997.) pravo vlasništva nekretnine u vlasništvu R. H., dosjelošću, stječe se neprekidnim i samostalnim posjedom protekom 40 godina.

7.1. Ovom Zakonu prethodio je Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 6/80. i 36/90., "Narodne novine", broj 53/91. i 91/96., važio od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996.; dalje ZOVO) sukladno čijem čl. 29., dosjelošću se nije moglo steći pravo vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu sve do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, kojim je čl. 29. brisan, a koji je stupio na snagu 8. rujna 1991.

8. Sud je zaključio, budući od 8. rujna 1991. nije proteklo 40 godina, da tužitelj, odnosno njegovi prednici pravo vlasništva iste nisu mogli steći dosjelošću sukladno odredbama ZVDSP i ZOVO radi čega je tužitelj u postupku trebao dokazati samostalan i pošten posjed svojih pravnih prednika u razdoblju od najmanje 40 godine, prije 6. travnja 1941., odnosno dokazati da su njegovi pravni prednici pravo vlasništva stekli sukladno ranije važećim propisima tj. paragrafu 1472. Općeg građanskog zakonika, koja su se 60.-ih godina primjenjivala kao pravna pravila temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91.; dalje OGZ).

8.1. Prvostupanjski sud je na temelju izlaganja stranaka i provedenih dokaza utvrdio da tužiteljevi prednici nisu bili u posjedu utužene nekretnine 40 godina, prije 6. travnja 1941., odnosno od 6. travnja 1901. jer da svjedoci o tomu nemaju saznanja, a osim iskaza svjedoka, tužitelj na te okolnosti nije pružio druge dokaze pa je zaključio kako tužiteljevi prednici, djed i otac pravo vlasništva iste nisu stekli dosjelošću, sukladno pravnim pravilima paragrafa 1472. OGZ, da bi se to pravo nasljeđivanjem i diobom prenijelo na tužitelja.

9. Iz stanja spisa predmeta proizlazi:

- da je čest. zem. 1550/3 k.o. B. bila upisana kao općenarodna imovina uz organ upravljanja M.N.O. B.,

- da je u zemljišnim knjigama evidentirana kao vlasništvo R. H.,

- da je dio čest. zem. 1550/3 k.o. B., površine 5000 m2 od revizije posjedovnog stanja i kultura iz 1956. upisan posjedom J. T. pok. I., dijelovi iste upisani u korist drugih fizičkih osoba, a dio kao društveno vlasništvo, koji upisi su nepromijenjeni do 12. travnja 2017.,

- da su ostavinom J. T. utvrđene nekretnine upisane u zk. ul. 143, 146, 148 i 151 k.o. B., ali ne i u zk. ul. 248 k.o. B. u kojem je tada bila upisana utužena nekretnina, a njegovim nasljednicima proglašeni su supruga C. T. i sin V. T. za po 2/5 dijela te kći M. Š. za 1/5 dijela, time da je kći R. M. svoj dio ustupila C. T., a kći M. L. V. T.,

- da iz izjave M. Š. i M. L. (list spisa 90), slijedi da se odriču prava vlasništva na spornoj nekretnini, jer je isključivo vlasništvo tužitelja koje je stekao nasljeđivanjem oca,

- da je rješenjem NO O. S. (list spisa 5) vidljivo kako je 1958. većem broju fizičkih osoba dodijeljeno zemljište na području općine S., među ostalim i J. T., ocu tužitelja, u površini od 900 m2 u k.o. R., bez navođenja broja čestice, dok se utužena nekretnina nalazi u k.o. B.,

- da je očevidom na licu mjesta utvrđeno da se radi o zemljištu sa tri strane ograđenom starim suhozidom, mjestimično urušenim, a s jedne istočne do asfaltnog puta, betonskim zidom za koji je tužitelj kazao da ga je podigao na mjestu ranijeg suhozida, otprilike po sredini zemljišta nalazi se obiteljska stambena zgrada, a od iste u pravcu jugoistoka nalaze se gospodarski objekti, sve vidljivo na skici izmjere (list spisa 50), na zapadnom i južnom dijelu nekretnine nalazi se dvadesetak starijih stabala badema,

- da je svjedok N. T., star ...godina, u bitnom, iskazao (list spisa 56) da su se na spornoj nekretnini nalazile štale i jara još u vrijeme kad je on išao u školu 1947./1948., da je bilo posađenih badema i krušaka, a bilo je ograđeno dijelom suhozidom, dijelom dračom i šmirkom, sve u posjedu i korištenju J. T., koji je tu držao ovce i koze, dok su kuće obitelji T. bile udaljene nekih 350 m prema zapadu, da je čuo da su tu nekretninu zauzeli J. otac I. i djed, čije ime ne zna, no nema saznanja kad je to bilo jer ga nije zanimalo, da je obiteljsku kuću koncem četrdesetih godina prošlog stoljeća izgradio J. T., a V. ju je tijekom vremena dograđivao, da se tužiteljev djed, kojeg ne pamti, rodio u starim kućama, udaljenim od predmeta spora oko 250 m, da ne zna je li spornu nekretninu prije tužiteljeva oca J. koristio njegov otac, no da je J. to naslijedio, ističući da ne zna tko je teren zauzeo,

- da je svjedokinja A. T., stara 80 godina, iskazala (list spis 57) da je od kada ona pamti na utuženoj nekretnini tužiteljev otac J. držao ovce i koze, da je zemljište u cijelosti bilo ograđeno šmrikom i dračom, a na njemu su se nalazile jare odnosno suhozidi unutar kojih je držao blago, da je čula kako je J. otac I., kojeg ona ne pamti, to zemljište zauzeo za držanje blaga jer je prostor oko njihovih kuća bio tijesan, ali ne zna kad je to bilo, odnosno da je kuću na predmetu spora radio tužiteljev otac J. iza Drugog svjetskog rata, a u isto vrijeme i suhozid, no ne sjeća točno kad, da ne pamti tužiteljeva djeda I., no misli da se rodio u starim kućama, udaljenim od predmeta spora oko tri stotine m, a isto tako i J.,

- da je svjedokinja M. S., stara ... godine iskazala (list spisa 57) da su se na utuženoj nekretnini nalazile štale pok. I. T., tužiteljeva djeda, zv. D. kojeg se ona ne sjeća te kako je od majke čula da je to bilo njihovo. Iskazala je i kako je nekretnina od njezina najranijeg sjećanja bila ograđena dračom i šmrikom, a na njoj se nalazilo nekoliko jara tj. suhozida unutar kojih se zatvaralo blago,

- da je svjedok Z. T. iskazao (list spisa 92) kako je od svog oca, koji je rođen (datum...) čuo da je tužiteljev djed I. na spornom zemljištu imao staju, da je na njemu držao blago, a bilo je i nešto zasađenih bajama, no ne zna kako je stekao ni od kad je koristio zemljište otkada pamti, odnosno od 1955/1956. zemljište je bilo ograđeno dijelom suhozidom, a dijelom dračom, tada je već postojala kuća J. T. i staja koju je počeo raditi, a kamenih objekata nije bilo jer su ih samljeli za izgradnju kuće, a ne zna kad je suhozid dovršen jer je pomalo rađen i

- da je svjedok M. S., star 90 godina, iskazao (list spisa 57) kako je utužena nekretnina, od kad pamti, pripadala obitelji T. te se sjeća da je kao dijete viđao na njoj tužiteljeva djeda I. i sina mu J., da je nekretnina bila ograđena, čini mu se suhozidom, a na njoj su se nalazile jare u koje su zatvarali ovce i koze te su nekretninu koristili za držanje i ispašu blaga, dok su im stare kuće bile nešto dalje, da ne zna tko je od T. zauzeo ovu zemlju, da su je zauzeli jer tamo gdje im je kuća nije bilo mjesta za držanje blaga te kako je moguće da je u njihovu posjedu dvjestotinjak godina jer da je čuo kako ju je tužiteljev djed naslijedio od svojih predaka.

10. Ovaj sud je u svojoj odluci poslovni broj Gž-1023717 od 7. veljače 2019. izrazio pravno stajalište da se izvanknjižno stjecanje prava vlasništva ne može uspješno dokazivati samo saslušanjem svjedoka koji zbog životne dobi o tome nemaju nikakvih valjanih osobnih saznanja, iako je danas uistinu teško dokazivati činjenice iz navedenog relevantnog vremena, ali ni u tom slučaju tužitelj se ne može osloboditi tereta dokaza o postojanju pozitivnih činjenica, u smislu čl. 219. st. 1. ZPP, dok su saslušani svjedoci klasični svjedoci po čuvenju koji iskazi se kao posredni dokazi mogu koristiti u sveobuhvatnoj ocjeni dokazne građe, ali imaju dokaznu vrijednost samo ako postoje i drugi posebno materijalni (kontrolni) dokazi koji potkrjepljuju takve navode, što je ovdje nije slučaj, tim više što sud nije uzeo u obzir smrtni list tužiteljevog pokojnog djeda, koji ga na vrijeme nije dostavio sudu.

11. Međutim, povodom izjavljene revizije tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je ukinuo navedenu odluku ovog suda i predmet vratio na ponovno suđenje, navodeći kako shvaćanje ovog drugostupanjskog suda nije pravilno, ukazujući da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-750/16-2 od 17. travnja 2019. izraženo shvaćanje da ZPP ne isključuje kao dokazna sredstva svjedoke koji imaju posredna saznanja o pravno odlučnim činjenicama (identično shvaćanje izraženo je i u odlukama Rev-1414714-2 od 13. lipnja 2018., Rev-104/93-2 od 7. travnja 1993. te Rev-577/98-2 od 28. veljače 2001.), a jednako tako da nije neophodno da iskazi posrednih svjedoka budu potkrijepljeni drugim materijalnim, kako ih naziva drugostupanjski sud "kontrolnim" dokazima.

11.1 Prihvaćajući navedeno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud nalazi da je tužitelj na temelju iskaza svih saslušanih svjedoka, koji su suglasno iskazali da je predmetna nekretnina bila u neometanom posjedu djeda tužitelja, koji je rođen još u 19. stoljeću, a nakon toga njegovog oca, a sada tužitelja osobno, na način da su na istoj držali blago, odnosno koze i ovce te sadili voćke, dokazao kako je predmetnu nekretninu stekao dosjelošću, koji posjed seže još od 19.-og stojeća, tim više što je istu stekao nasljeđivanjem svojih pravnih prednika, što je pretpostavka za zakonito stjecanje prava vlasništva, dok tuženica nije dokazala da bi njegov posjed bio nepošten.

12. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju odredbe čl. 373. st. 3. ZPP.

13. S obzirom na konačni uspjeh u sporu, tužitelju je valjalo priznati zatraženi parnični trošak na ime zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za sastav tužbe (Tbr. 7. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje Tarifa) 1.000,00 kn, za zastupanje na ročištima od 2. ožujka 2015., 15. travnja 2015., 11. lipnja 2015., 14. ožujka 2017., 27. travnja 2017. i 24. svibnja 2017. (Tbr. 9. toč.1. Tarife) od po 1.000,00 kn, za sastav žalbe (Tbr. 10. toč. 1. Tarife) 1.250,00 kn, za predujam vještačenja 3.500,00 kn te sudske pristojbe na tužbu 400,00 kn, presudu 400,00 kn, žalbu 900,00 kn i reviziju 900,00 kn, odnosno ukupno 1.904,57 eur (14.350,00 kn).

U Zadru 11. listopada 2023.

Predsjednica vijeća

Sanja Prosenica, v.r.