Republika Hrvatska
Županijski sud u
Rijeci
Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Gž R-473/2020-10
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š., OIB:…., iz K., zastupanog po punomoćniku I. U., odvjetniku iz Z., protiv tuženika A. p. d.o.o., OIB:…., V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-189/2019-11 od 29. siječnja 2020., na sjednici vijeća 11. listopada 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-189/2019-11 od 29. siječnja 2020.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da je nedopuštena tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 11. srpnja 2019. kojom je tužitelju otkazan Ugovor o radu broj 138/2005 na neodređeno vrijeme sklopljen 6. travnja 2005. za obavljanje poslova radnog mjesta vozač autobusa te da nije dopuštena tuženikova Odluka od 13. kolovoza 2019. kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za zaštitu prava. U točki II izreke je utvrđeno da radni odnos između stranaka temeljem Ugovora o radu broj 138/2005 na neodređeno vrijeme sklopljen 6. travnja 2005. za obavljanje poslova radnog mjesta vozač autobusa, nije prestao. U točki III izreke je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na posao, na radno mjesto vozač autobusa, sve sukladno Ugovoru o radu broj 138/2005 od 6. travnja 2005. te mu priznati sva prava iz radnog odnosa. Točkom IV izreke je obvezan tuženik nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22– dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda, predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nezakonitom tuženikove Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 11. srpnja 2019. i Odluke kojom je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava od 13. kolovoza 2019. te da slijedom toga nije prestao radni odnos tužitelja kod tuženika, uz zahtjev za vraćanje na rad.
6. U žalbenom stadiju nije sporno da je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava i predmetnu tužbu (čl. 133. Zakona o radu, "Narodne novine" br. 93/14, 127/17-dalje: ZR).
6.1. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sljedeće:
- da je tužitelj zaposlen kao vozač autobusa kod tuženika, a računajući i prednika tuženika još od 6. travnja 2005. time da je taj Ugovor sa danom 31. ožujka 2015. prenesen na tuženika kao novog poslodavca tijekom stečajnog postupka nad prednikom tuženika,
- da je tuženik 11. srpnja 2019. donio odluku o izvanrednom otkazu tužitelju a radi nesavjesnog, nepravovremenog i nemarnog obavljanja radnih obveza, uslijed nepravovremenog izdavanja voznih karata dvoje putnika kada je 28. lipnja 2019. vozio redovnu autobusnu liniju na relaciji N. M.-P.,
- da je čl. 45. toč. 3. Pravilnika o radu tuženika propisano da se osobito teškim povredama obveza iz radnog odnosa temeljem kojih poslodavac može radnilu izvanredno otkazati ugovor o radu nesavjesno i/ili nepravovremeno i/ili nemarno izvršavanje poslova za koje je radnik sklopio ugovor o radu,
- da je tužitelj kritičnog dana neposredno prije kretanja s kolodvora izdao jednu autobusnu kartu na relaciji N. M.-P. u vrijednosti od 17,00 kuna i to u 11:29:15, te da je na putu do P. imao jedno zaustavljanje u 11:32:20 na znak stop na križanju R. i Z. ulice u N. M., u kojem trenutku je uzeo još dvoje putnika kojima nije odmah izdao i naplatio kartu,
- da tužitelj tvrdi da je nakon uzimanja dvoje putnika gdje nije bilo doista stanice pokušao naplatiti karte, ali da je došlo do problema s očitanjem čip kartice umirovljenika zbog čega da je stavio uređaj na sinkroniziranje odnosno resetiranje,
- da je tužitelj autobusom prošao put od N. M. do stajališta u M. za svega pet minuta te da je u tom intervalu nakon zaustavljanja na znaku stop u 11:32:20 upaljen ekran terminala za naplatu karata u 11:32:54, a da u 11:34:08 počinje i sinkronizacija terminala, koja završava u 11:34:45 te je u 11:34:54 uređaj ponovno spreman za rad kada se u 11:35:16 očitava karta umirovljenika te i izdaje karta u iznosu od 10,00 kuna, a u 11:36 vozna karta vrijednosti 17,00 kuna,
- da je tužitelj nakon ulaska kontrolora, koji je ušao u autobus na stajalištu u mjestu M., izdao dvije autobusne karte u navedenim iznosima,
- da je kontrolor predao poslodavcu izvješće o izvršenoj kontroli od dana 28. lipnja 2019. i u tom izvješću naveo da je utvrdio nepravilnosti kod izdavanja karata putnicima koji su zatečeni u autobusu prilikom ulaska kontrolora,
- da je tužitelj 1. srpnja 2019. dao izjavu u vezi izdavanja ovih dviju karata,
- da je tuženik u vezi otkaza proveo postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom kod tuženika sukladno čl. 150. u vezi s čl. 153. st. 3. ZR-a,
- da je Odluka o izvanrednom otkazu donesena u roku propisanom čl. 116. st. 2. ZR-a.
6.2. U odnosu na tvrdnju tužitelja da zbog problema s naplatnim uređajem nije odmah mogao naplatiti karte za dvoje putnika, prvostupanjski sud cijeni da je tužitelj cijelo to vrijeme bio i sudionik u prometu te je trebao paziti i na situaciju u prometu, te stoga smatra da tužitelj doista nije mogao, niti uspio naplatiti karte do mjesta M., a gdje je i postojalo jedino ugibalište na putu od N. M. i kada je već na tom stajalištu ušao i kontrolor. Naime, prvostupanjski sud cijeni da se radi o jednoj kratkoj relaciji gdje je tužitelj trebao ustvari tijekom vožnje raditi nekoliko radnji tj. i voziti, a kada prati prometnu situaciju i naplaćivati karte što mu sve svakako oduzima pažnju od prometne situacije, kao i da je pokušao naplatiti karte s obzirom na činjenicu da se terminal u autobusu za izdavanje karata upalio u 11:32:54 a u 11:34:08 je započela i sinkronizacija koju je opet morao pokrenuti tužitelj. S obzirom na izloženo, prvostupanjski sud zaključuje da se ne može sa sigurnošću utvrditi da bi tužitelj u ovom postupanju postupao nemarno, nesavjesno i nepravovremeno te da posljedično tome nije dokazano da bi tužitelj počinio povredu obveze iz radnog odnosa koja rezultira izvanrednim otkazom ugovora o radu kao najtežom sankcijom za radnika u smislu čl. 116. st. 1. ZR-a, zbog čega u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.
7. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
7.1. Naime, žalbeni prigovori koji se odnose na naznačenu procesnu povredu sadržajno su prigovori činjenične naravi kojima tuženik iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana presuda.
7.2. U tom smislu tuženik iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza smatrajući da je prvostupanjski sud neopravdano najveću važnost dao iskazu tužitelja, a da za to nije bilo uporišta naglašavajući da je tužitelj konkretnog dana u roku od par minuta prekršio više zakonskih odredbi, prikupljajući putnike po izlasku iz polazne stanice, neizdavanjem vozne karte i računa, sinkronizaciju sustava radi tek kada uviđa kontrolu, a o problemima sa sustavom ne obavještava poslodavca, međutim tuženik zanemaruje da je prvostupanjski sud navedeno razmatrao, prije svega imajući na umu da se za druge radnje, osim neizdavanja karata, tužitelj ne tereti odlukom o izvanrednom otkazu, te cijeneći da je prethodna praksa tuženika pokazala da su se putnici po uputi poslodavca prikupljali na mjestima koji nisu bili autobusna stajališta, kratkoću vremena od ulaska spornih dvoje putnika do dolaska na stanicu na kojoj postoji prvo ugibalište, kao i utvrđenje da je prema podacima u sustavu za naplatu vidljivo da je tužitelj prethodno pokušao naplatiti sporne karte, pa ovaj sud smatra da je time prvostupanjski sud naveo jasne i iscrpne razloge, koji se stoga prihvaćaju, te su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije moguća njihova logična provjera.
7.3. Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava, tuženik pogrešno interpretira pravilan zaključak prvostupanjskog suda da iako je tuženik u čl. 45. toč. 3. Pravilnika o radu propisao osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa nesavjesnim i/ili nepravovremenim i/ili nemarnim izvršavanjem poslova za koje je radnik sklopio ugovor o radu, to da se u konkretnim okolnostima, s obzirom na prethodno izloženo, postupanje tužitelja ne može s dostatnom sigurnošću okarakterizirati kao takva povreda te pravilan daljnji zaključak da time tuženik u postupku nije dokazao postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju u smislu odredbe čl. 135. st. 3 u vezi s čl. 116. st. 1. ZR-a. Pritom je pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda da povreda obveze iz radnog odnosa mora imati takvu težinu da bi opravdala izvanredni otkaz kao najteži oblik prestanka ugovora o radu, što u ovom slučaju nije utvrđeno.
8. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je pobijana odluka o otkazu nezakonita zbog čega je tužitelj ovlašten zahtijevati vraćanje na rad (čl. 124. ZR-a).
9. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o parničnom trošku tužitelja u primjeni čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
10. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.
11. Tužitelju nije odmjeren trošak sastavljanja odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da nije bio potreban u postupku (čl. 155. ZPP-a).
U Rijeci 11. listopada 2023.
Predsjednik vijeća
Duško Abramović, v.r.
