Poslovni broj: Usž-894/23-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ante Galića i Blanše Turić, članova vijeća, te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja J. P. iz M., zastupanog po opunomoćenici S. W., odvjetnici u M., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Služe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjski disciplinski sud, Z., radi teže povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsI-1820/22-6 od 17. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 14 UsI-1820/22-6 od 17. listopada 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se poništi rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, klasa: UP/II-114-04/22-02/82, urbroj: 511-01- 158-22-5 od 4. srpnja 2022. (točka I. izreke) te se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan (točka II. izreke).

2. Osporenim rješenjem tuženika od 4. srpnja 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Prvostupanjskog disciplinskog suda Ministarstva unutarnjih poslova u S. klasa: UP/I-114-04/22-02/103, urbroj: 511-01-158-22-5 od 12. svibnja 2022., a kojim je policijski službenik J. P., ovdje tužitelj, od oca N. i majke V., rođene Ć., rođen dana ... u M. s prijavljenim prebivalištem u M., P. K. I. 256, neoženjen, bez djece, policijski vježbenik od 18. listopada 2021., loših imovinskih prilika, nije ocjenjivan, udaljen iz službe dana 9. ožujka 2022., disciplinski nekažnjavan, odgovoran zbog toga što se nedolično ponašao izvan službe te time naštetio ugledu policije dana 22. veljače 2022. oko 11,05 sati kada je sa bankomata P. b. Z. lociranom u U. k. Z. br. 4 u M. uzeo iznos od 800,00 kn koji je neposredno prije ostao građaninu M. N., zadržavši predmetni nađeni novac kod sebe, a koji novac je od njega uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta oduzet tijekom provedenog kriminalističkog istraživanja po prijavi oštećenog za kazneno djelo "utaja" iz članka 232. stavak 2. KZ-a čiji progon se poduzima po privatnoj tužbi, pa je time počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. "nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije" te mu je temeljem članka 110. stavka 2. točke 6. Zakona o policiji izrečena disciplinska kazna prestanka državne službe.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu kojom pobija presudu u cijelosti iz svih zakonskih razloga i to pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredbi postupka. Navodi u bitnom kako odluku o krivnji Prvostupanjski disciplinski sud obrazlaže da iz iskaza prijavljenika, uvida u fotografije i snimki nadzornih kamera sa bankomata, izjave oštećenog M. N., proizlazi kako su se ispunila zakonska obilježja teže povrede službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji, jer da bi policijski službenici svojim ponašanjem u službi ili izvan službe trebali biti primjer u poštivanju zakonskih odredbi. Ističe kako prvostupanjski sud nadalje zaključuje da su policijski službenici dužni suzdržavati se od ponašanja koje bi moglo utjecati na njihov rad kao i na ugled službe u cijelosti te da se radi o ponašanju koje je nespojivo sa djelatnicima policijske službe i kojim se nanosi šteta ugledu prijavljenog kao policijskog službenika, a samim time i digniteta službe kao cjeline. Navodi kako je iznoseći svoju obranu djelomično priznao krivnju te izrazio žaljenje što je došlo do ovakve situacije te da je postupio potpuno nepromišljeno u trenutku kada je primijetio novac na bankomatu, da u blizini nije bilo ni jedne osobe, a da je netko bio u blizini, da bi ga upozorio i vratio mu novce. Ističe kako oštećenog poznaje dugi niz godina, pa je po saznanju da je to bio njegov novac, otišao s njim u odvjetnički ured svoje opunomoćenice, gdje su sačinili izjavu, koju je M. N. – oštećeni ovjerio kod javnog bilježnika i koja se nalazi u spisu. Navodi kako su s njegovim postupanjima bili upoznati jedino policijski službenici koji su radili na predmetu, te rukovoditelji u PP, a ne zna da bi netko iz banke bio upoznat sa činjenicom da je on osoba koja je sa bankomata uzela novac. Navodi kako je definitivno postupio nedolično, ali smatra kako nije dokazano da je takvim radnjama došlo do teškog narušavanja ugleda policije na što se ukazivalo najprije u upravnom postupku, a kasnije i u tužbi. Poziva se na ovjerenu izjavu od strane oštećenog M. N. koja je ovjerena kod javnog bilježnika, a u kojoj je navedeno kako vjeruje da tužitelj nije imao nikakvu namjeru otuđenja niti zadržavanja tih novaca, te da ne želi da on bude stegovno odgovoran te da neće pokretati kazneni progon zbog kaznenog djela. Ističe kako u spisu ne postoji niti jedan dokaz iz kojeg bi se pouzdano i jasno moglo zaključiti da bi netko od djelatnika PBZ-a znao koja je osoba s bankomata podigla novac, da se radi o policajcu, a niti jedan medij nije objavio bilo što vezano za ovaj događaj. Stoga smatra kako se u njegovim radnjama nisu ispunila obilježja teže povrede službene dužnosti iz članka 96. stavka 7. Zakona o policiji. Navodi kako je intencija zakonodavca prilikom propisivanja citirane norme pretpostavljala kumulativno ispunjenje dva elementa, nedolično ponašanje u službi ili izvan službe te da to teško šteti ugledu policije, a on prihvaća da se zaista nedolično ponašao izvan službe, ali nije teško štetio ugledu policije. Smatra da je prvostupanjska presuda napisana dosta paušalno i općenito te da se prvostupanjski sud niti jednom riječju ne osvrće na tužbenu tvrdnju da tuženik na niti jedan način, niti jednim dokazom nije dokazao kako su to protupravne radnje tužitelja teško štetile ugledu policije. Smatra kako je takvim postupanjem prvostupanjski sud bez valjanog zakonskog osnova održao na snazi osporavano rješenje, a kojim je primijenjena najstroža stegovna kazna iz članka 110. Zakona o policiji. Navodi kako je pogrešno cijenjena činjenica kako ponašanje tužitelja imao obilježje kaznenog djela, jer nije dokazana namjera – dolus. Navodi kako obrazlažući odluku o kazni kao otegotnu okolnost navodi se kako se cijeni činjenica da je u pitanju obilježje kaznenog djela koje se vodi po privatnoj tužbi, pa se nakon toga u sljedećem pasusu navodi kao "olakotna okolnost" da nema obilježe djela koje se vodi po službenoj dužnosti. Stoga, imajući u vidu citirano obrazloženje prvostupanjskog tijela, smatra da ono nije napravljeno sukladno odredbi članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku, jer prvostupanjski disciplinski sud nije jasno, precizno i nedvojbeno dao adekvatno obrazloženje zbog čega se u konkretnom slučaju jedino izricanjem najteže kazne može ostvariti svrha izricanjem stegovnih sankcija, a ovo posebno ukoliko se uzme u obzir da sam prvostupanjski disciplinski sud na strani tužitelja nalazi niz okolnosti, i to onih olakotnih, pa ostaje nejasno zbog čega takve okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri uzete u obzir prilikom odlučivanja o sankciji, a posebno je izostalo obrazloženje u pogledu toga zbog čega prvostupanjski disciplinski sud smatra da se jedino izricanjem najteže kazne može ostvariti svrha izricanja stegovnih sankcija, pa tužitelj u tom smislu obrazloženja nalazi općeniti, a ne individualni, odnosno odrediv baš za njega konkretno. Vezano za donošenje odluke o sankciji, smatra kako je prvostupanjsko, a kasnije i drugostupanjsko tijelo prilikom odluke o sankciji zanemarilo načelo kakvo u vidu ima odredba članka 6. Zakona o općem upravnom postupku, odnosno načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa, ovo stoga što je jedno od osnovnih ljudskih prava, pravo na rad, a izrečenom kaznom tužitelju se onemogućava daljnji rad, pa ostaje prijeporno je li izricanjem najstrože kazne bilo nužno za postizanje zakonom utvrđene svrhe i razmjerno cilju koji treba postići, kao i je li kazna individualizirana, ne samo na neupitno počinjeni stegovni prijestup, već i na samu osobu tužitelja. Smatra kako je bilo mogućnosti da mu se izrekne jedna od kazni propisanih člankom 110. stavkom 2. točka 1. do točke 5. Zakona o policiji. Smatra kako je na njegovoj strani postojao niz olakotnih okolnosti, koje isključuju izricanje najteže disciplinske kazne. Smatra kako na strani 10. obrazloženja osporavanog rješenja drugostupanjski disciplinski sud nespretno pokušava argumentirati razloge za izricanje najteže disciplinske kazne, no, ponavlja se da je zaista neprihvatljivo ponašanje tužitelja u konkretnom slučaju, ali takvim ponašanjem nije teško narušen ugled policije, a niti njegov ugled među kolegama, jer kako je naprijed navedeno u toj fazi postupka istraživanje je tajno sukladno odredbama ZKP- a, te druge kolege – policajci nisu mogli doći do informacija vezano za ovaj predmet, osim na nezakonit način. Navodi kako o povredama načela razmjernosti u prvostupanjskoj presudi nema niti riječi obrazloženja, te ističe kako je normalno da u tužbi ponavlja navode iz ranije uloženih pravnih lijekova, jer se radi o osnovanim prigovorima, a konkretnu tužbu je podnio iz razloga jer se nadao da će ovaj prvostupanjski sud sagledati sve okolnosti konkretnog slučaja i donijeti zakonitu presudu.

Predlaže Visokom upravnom sudu da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak, a podredno da presudu preinači, usvoji tužbeni zahtjev, te tužitelju dosudi trošak.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužitelj niti jednim žalbenim navodom nije doveo u pitanje pravilnost osporene presude, zbog čega predlaže da Visoki upravnih sud Republike Hrvatske žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Ovaj Sud nalazi da se pobijana presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanom odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.

Ovo stoga, jer prema podacima spisa proizlazi da je prvostupanjski upravni sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja odluke disciplinskog tijela, kao i tijekom upravnog spora, te je nakon održane rasprave i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavak 3. ZUS-a, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno našao da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. ZUS-a, te dostatno obrazloženje za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava.

7. Prema podacima spisa predmeta proizlazi kako je tužitelj u provedenom postupku nesporno utvrđen odgovornim zbog toga što se nedolično ponašao izvan službe, te time naštetio ugledu policije, jer je dana 22. veljače 2022. oko 11:05 sati sa bankomata P. b. Z., lociranom u U. k. Z. br. 4 u M., uzeo iznos od 800,00 kuna koji je neposredno prije ostao građaninu M. N., zadržavši predmetni nađeni novac kod sebe, a koji novac je od njega uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta oduzet tijekom provedenog kriminalističkog istraživanja po prijavi oštećenog za kazneno djelo "utaja" iz članka 232. stavak 2. Kaznenog zakona, čiji progon se poduzima po privatnoj tužbi, pa je time počinio težu povredu službe dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. "nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije", zbog čega mu je temeljem članka 110. stavka 2. točka 6. Zakona o policiji izrečena disciplinska kazna prestanka državne službe.

8. Odredbom članka 96. točke 7. Zakona o policiji ("Narodne novine", 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19. – dalje: ZoP) propisano je da je teža povreda službene dužnosti nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije.

9. Sukladno odredbama članka 110. stavak 2. ZoP-a za teže povrede službene dužnosti mogu se izreći sljedeće kazne:

1. novčana kazna u novčanom iznosu do 20% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu na vrijeme od 1 do 6 mjeseci,

2. zaustavljanje promicanja u zvanju od 2 do 4 godine,

3. točka zaustavljanja napredovanja u službi u trajanju od 2 do 4 godine,

4. premještaj na drugo radno mjesto iste ili niže složenosti poslova istog stupnja obrazovanja,

5. uvjetna kazna prestanka državne službe i

6. prestanak državne službe.

10. Sukladno odredbi članka 111. stavak 1. ZoP-a pri određivanju vrste kazne uzimaju se u obzir težina, počinjenje povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskih službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena, te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskih službenika.

11. Prihvaćajući u cijelosti obrazloženje prvostupanjskog upravnog suda navedeno u pobijanoj presudi kao logično i argumentirano, te utemeljeno na dokazima u spisu predmeta, ovaj Sud utvrđuje da se pobijana presuda temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu učinjene niti bitne povrede postupka, pa stoga ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.

12. Budući da tužitelj u žalbi iznosi prigovore koji se u najvećem dijelu odnose na izbor vrste i visine disciplinske kazne, ovaj Sud smatra kako ti prigovori nisu od utjecaja na zakonitost osporene presude, jer osporena presuda sadrži detaljno obrazloženje na okolnosti izbora disciplinske kazne, prirode i težine počinjene povrede službene dužnosti, svrhe disciplinske kazne, te pitanja otegotnih i olakotnih okolnosti na strani tužitelja.

13. Slijedom navedenog, ovaj Sud smatra da su prigovori tužitelja neosnovani, te nisu od utjecaja na eventualno drugačije rješenje predmetne stvari, a osobito jer se radi o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i tijekom upravnog spora, o kojima se prvostupanjski sud iscrpno očitovao, a s kojim zaključcima je u cijelosti suglasan i ovaj Sud.

14. S obzirom da tužitelj u žalbi ne ističe niti jedan odlučan razlog kojim bi doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno pravilnost primjene mjerodavnog prava, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

15. Kako je žalba tužitelja odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda, tužitelju sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, pa je postavljeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te je riješeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Zagrebu 11. listopada 2023.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan, v.r.