Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 33 Gž-1501/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, te Gordane Bošković Majerović kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske ceste d.o.o. iz Zagreba, Vončinina 3, OIB: 55545787885, kojeg kao punomoćnici zastupaju BZĆ dipl. iur. i BZ, dipl. iur., zaposlenici tužitelja, protiv tuženika PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Milanović, odvjetnik u Umagu, radi iseljenja i predaje u posjed i isplate, te po protutužbi tuženika – protutužitelja (dalje; tuženika) PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tužitelja - protutuženika (dalje; tužitelja) Hrvatske ceste d.o.o. iz Zagreba, Vončinina 3, OIB: 55545787885, radi isplate i zadržanja, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Pazinu poslovni broj Ps-1/2019- 46 od 22. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 10. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu poslovni broj Ps-1/2019-46 od 22. veljače 2023. u pobijanoj točki I. i III. izreke.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje navedena presuda u pobijanoj točki II i IV. izreke.

III Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku PZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] da iseli iz stana u prizemlju cestarske kuće [adresa] ukupne površine 92,46 m2 koji se nalazi u [adresa], u kući izgrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] ZGR., upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te da taj stan slobodan od osoba i stvari preda u posjed tužitelju, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 9.654,25 EUR /72.739,92 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa od 73,14 EUR / 551,06 kuna od kojih prvi dospijeva 15.2.2012., pa nadalje 15. u mjesecu za tekući mjesec do zaključno 15. siječnja 2023. i to po stopi koja do 31.7.2015. iznosi 12 % godišnje, od 1.8.2015. do 31.12.2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1.1.2016. do 30.6.2016. po stopi od 8,05 % godišnje, od 1.7.2016. do 31.12.2016. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1.1.2017. do 30.6.2017. po stopi od 7,68 % godišnje, od 1.7.2017. do 31.12.2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1.1.2018. do 30.6.2018. po stopi od 7,09 % godišnje, od 1.7.2018. do 31.12.2018. po stopi od 6,82 % godišnje, od 1.1.2019. do 30.6.2019. po stopi od 6,54 % godišnje, od 1.7.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30 % godišnje, a od 1.1.2020. pa do isplate po stopi od 6,11 % godišnje, od 1.7.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89 % godišnje, od 1.1.2021. do 30.6.2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1.7.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 1.1.2022. do 30.6.2022. po stopi od 5,49 % godišnje, od 1.7.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,49 % godišnje, a u slučaju promjene prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu utvrđenu od strane Hrvatske narodne banke po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu utvrđenu od strane Hrvatske narodne banke za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

II. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tužitelju – protutuženiku Hrvatske ceste d.o.o. iz Zagreba, Vončinina 3, OIB: 55545787885 da tuženiku protutužitelju PZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime izvršenih ulaganja u nekretnini: 3225/10000 suvlasničkog dijela k. č. [katastarska čestica] zgr, kuća, pomoćna zgrada, cisterna, izgrađeno zemljište, dvorište, ukupne površine 1290 m2, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], s kojim je povezano pravo vlasništva na stanu koji se nalazi u prizemlju kuće, a sastoji se od ulaznog trijema, vanjskog stepeništa, predsoblja, tri sobe, kuhinje, ostave, kupaone i wc-a te izbe, u ukupnoj površini od 89,90 m2, te drvarnice spremišta u ukupnoj površini od 10,62 m2 novčani iznos od 19.908,42 EUR / 150.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od podnošenja tužbe 18. svibnja 2016. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu utvrđenu od strane Hrvatske narodne banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Utvrđuje se da tuženik-protutužitelj ima pravo zadržanja nekretnine 3225/10000 suvlasničkog dijela k. č. [katastarska čestica] zgr, kuća, pomoćna zgrada, cisterna, izgrađeno zemljište, dvorište, ukupne površine 1290 m2, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], s kojim je povezano pravo vlasništva na stanu koji se nalazi u prizemlju kuće, a sastoji se od ulaznog trijema, vanjskog stepeništa, predsoblja, tri sobe, kuhinje, ostave, kupaone i wc-a te izbe, u ukupnoj površini od 89,90 m2, te drvarnice spremišta u ukupnoj površini od 10,62 m2, sve dok mu tužitelj – protutuženik Hrvatske ceste d.o.o. iz Zagreba, Vončinina 3, OIB: 55545787885 ne isplati novčani iznos od 19.908,42 EUR / 150.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana 18. svibnja 2016. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu utvrđenu od strane Hrvatske narodne banke za tri postotna poena."

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u cijelosti.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.“

2. Protiv navedene presude tužitelj-protutuženik Hrvatske ceste d.o.o. (dalje: tužitelj) je podnio žalbu kojom istu pobija u točkama I. i III. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP). Žalitelj predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Tuženik-protutužitelj PZ (dalje: tuženik) je podnio žalbu protiv točke II. i IV. presude, zbog žalbenih razloga iz čl. 354. st. 1. t. 1. i 2. ZPP, uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, traži trošak žalbe.

4. Na žalbe nije podnesen odgovor.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti ona iz čl. 354. st. 2 t. 11. ZPP na koju se ukazuje u žalbama, a kako će nastavno biti obrazloženo, ali je zbog pogrešne primjene materijalnog prava, činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

7. Tužitelj u predmetnom postupku, kao vlasnik stana u prizemlju cestarske kuće [adresa] površine 92,46 m, koji se nalazi u kući izgrađenoj na kčbr. [katastarska čestica]/ZGR, upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koji dugi niz godina koristi tuženik, traži iseljenje tuženika i predaju u posjed spornog stana, te isplatu naknade za korištenje istog koju tuženik nije plaćao. Tuženik ne osporava dugogodišnji posjed stana, ali tvrdi da ima valjan ugovor o korištenju stana, da je plaćao najamninu do danas, da je u stan izvršio brojna ulaganja, te traži da sud naloži tužitelju da mu isplati iznos tih ulaganja te utvrdi da ima pravo zadržanja nekretnine do isplate ulaganja sa zateznim kamatama.

8. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je, a nije niti sporno među strankama:

- da je nekretnina k. č. [katastarska čestica] zgr upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisana kao vlasništvo tužitelja te da se u toj nekretnini u prizemlju kuće tzv. cestarske kuće nalazi stan površine 92,46 m2 koji je u posjedu tuženika,

- da je tuženik u posjed stana ušao 7. veljače 1989. na temelju Ugovora o korištenju stana zaključenim sa pravnim prednikom tužitelja (Radna organizacija za održavanje i građenje cesta Pula, n.sol.o. Pula) koji je tuženiku dan na korištenje kao službeni stan u stambenoj zgradi a visina stanarine utvrđena je u iznosu od 272,00 dinara mjesečno,

- da je tuženik 27. svibnja 1994. pokrenuo postupak protiv pravnog prednika tužitelja radi utvrđenja da je tuženik nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu i radi donošenja odluke o nadomještanju Ugovora o kupnji stana, koji postupak se vodio kod Općinskog suda u Pazinu posl. br. P 127/94, a u kojem je tuženik pravomoćno odbijen sa tužbenim zahtjevom, a zahtjev tuženika, tamo kao tužitelja je odbijen i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1079/07-2 od 4. prosinca 2007. budući je utvrđeno da je predmetni stan utvrđen stanom za službene potrebe te na tom stanu tuženik nije mogao steći stanarsko pravo,

- da je tuženik pokrenuo postupak i pred Europskim sudom za ljudska prava u kojem je njegov zahtjev također odbijen,

- da se tuženik kroz sve to vrijeme kao i danas nalazi u posjedu predmetnog stana,

- da Cesta d.o.o. Pula kao poslodavac tuženika iz plaće tuženika mjesečno usteže iznos od 0,26 kuna na ime ugovorene stanarine od 272 dinara (potvrda strana 81 spisa) i prosljeđuje ugovoreni iznos na račun tužitelja,

- da je tužitelj ponudio tuženiku sklapanje Ugovora o najmu stana za razdoblje od 01. siječnja 2015. pa do 31. prosinca 2015. prema kojem je slobodno ugovorena najamnina ponuđena u iznosu od 551,06 kuna te da je tuženik odbio zaključiti takav ugovor.

9. Prvostupanjski sud je zaključio, da je tužiteljev tužbeni zahtjev za iseljenje i predaju u posjed neosnovan jer iako je tužitelj zemljišnoknjižni vlasnik stana, tuženik ima odgovarajuću pravnu osnovu za korištenje tog stana a to je ugovor o korištenju stana od 7. veljače 1989. S obzirom da tuženik plaća svaki mjesec iznos od 0,26 kuna, on uredno izvršava svoju obvezu iz Ugovora pa je stoga neosnovan i daljnji zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži plaćati mu mjesečni iznos od po 73,14 EUR / 551,06 kuna na ime tržišne naknade za korištenje predmetnog stana. Naime, stranke nisu nikada sklopile nikakav dodatak ni aneks ugovora o korištenju stana kojim bi izmijenile odredbu čl. 2. ugovora kojim je ugovoren iznos i dinamika plaćanja stanarine pa stoga nema ni osnove na temelju koje bi sud tuženiku naložio plaćanje utuženog iznosa za period od 1. veljače 2012. pa do zaključno 31. siječnja 2023.

10. Tužitelj je u postupku tvrdio, da je stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova (Narodne novine 91/96.) 5. studenog 1996. tuženiku prestalo stanarsko pravo jer je danom stupanja na snagu ovog zakona prestala vrijediti Glava I. Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine 51/85., 42/86., 22/92., 70/93.) u kojoj je Glavi bilo regulirano u čl. 8. stanarsko pravo kojom je odredbom između ostalog propisano da se stanarsko pravo ne može steći na stanovima za službene potrebe te da tuženik nije u daljnjem roku od 6 mjeseci sukladno čl. 33. st.2. Zakona o najmu stanova, zatražio sklapanje ugovora o najmu stana, pa da je stoga kroz sve to vrijeme u posjedu bez pravne osnove.

11. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio, da se navedena odredba zakona ne odnosi na slučaj tuženika. To iz razloga što tuženik nije nikada stekao stanarsko pravo nad predmetnim stanom budući mu je navedenim ugovorom dan na korištenje stan za službene potrebe. Da je tome tako pravomoćno je utvrđeno u postupku koji se kod prvostupanjskog suda vodio pod posl. br. P 127/94 u kojem je odbijen tužbeni zahtjev ovdje tuženika tamo kao tužitelja radi utvrđenja da je tužitelj nosilac stanarskog prava nad predmetnim stanom te da mu je tužitelj, tamo tuženik dužan prodati navedeni stan.

Prema tome tuženik nije nikada stekao stanarsko pravo pa mu to pravo nije moglo niti prestati stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova a niti je tuženik stupanjem na snagu tog zakona stekao pravo i obveze najmoprimca sukladno čl. 30. st. 2. Zakona o najmu stanova, kako to pogrešno tumači tužitelj. Odnos tuženika i tužitelja ostao je reguliran, i nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, ugovorom o korištenju stana od 7. veljače 1989. kojim je tuženiku pravni prednik tužitelja dao na korištenje, na neodređeno vrijeme, predmetni stan kao službeni stan uz ugovorenu visinu stanarine od 272,00 dinara. Pri tom sud obrazlaže da tužitelj predmetni ugovor nije nikada otkazao, isti nije raskinuo a niti je taj ugovorni odnos prestao uslijed stupanja na snagu Zakona o najmu stanova 5. studenog 1996. Naprotiv, sud zaključuje, budući da je predmetni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, da je isti i dalje na snazi i važi među ugovornim stranama, a tuženik plaća najamninu kako to proizlazi iz obračuna plaće tuženika i ugovora.

12. Tuženik je nesporno dobio na korištenje stan za službene potrebe, na kakvom se, prema čl. 8. st. 1. t. 3. Zakona o stambenim odnosima (NN br. 51/85, 42/86, dalje: ZSO) koji se primjenjuje na taj ugovor, s obzirom na vrijeme sklapanja, nije moglo steći stanarsko pravo. Prema čl. 8. st. 2. ZSO stanovima iz te odredbe smatraju se stanovi čije je korištenje vezano za obavljanje službene dužnosti ili funkcije i koji su kao takvi utvrđeni samoupravnim općim aktom odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje, a prema st. 3. istog člana, prava i obveze korisnika stanova iz stavka 1. toga članka utvrđuju se ugovorom zaključenim između davaoca stana i korisnika u skladu sa samoupravnim općim aktom odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje. Člankom 80. st. 1. t. 7. ZSO bilo je propisano, da se u samoupravnom općem aktu iz čl. 79. utvrđuju stanovi koji se smatraju stanovima za službene potrebe, uvjeti i način korištenja tih stanova.

13. Neosnovano pri tom tužitelj u žalbi prigovara da bi se radilo o ništetnom ugovoru, sklopljenom s namjerom da se zasnuje stanarsko pravo na stanu na kojem to nije bilo moguće, a temeljeći takvu tvrdnju na nedosljednoj terminologiji konkretnog ugovora.

14. Između stranaka u parnici nije bilo sporno da se radi o stanu za službene potrebe na kojem je tuženik stekao samo pravo korištenja, a ne i stanarsko pravo, a što je tužitelj uostalom tvrdio tijekom cijele parnice posl. br. P-127/94 provedene pred prvostupanjskim sudom, u kojem je tuženik tražio prava kao stanar, a tužitelj dokazao da tuženik nije imao položaj stanara te da se radi o stanu za službene potrebe.

15. S obzirom na to, da je člankom 53. ZNS propisano, da danom njegovog stupanja na snagu prestaje vrijediti glava I ZSO, koja je sadržavala i navedenu odredbu (što, suprotno žalbenim navodima tužitelja, znači da se više ne mogu stjecati prava po tim odredbama zakona, ali ne i da su ona automatski prestala, ukoliko odredbama ZNS to nije propisano) te da je člankom 27. ZNS izričito propisano, da se odredbe tog zakona ne odnose na službene stanove, potrebno je na konkretni pravni odnos primijeniti opće odredbe kojim se regulira ugovor o najmu iz čl. 550-578 Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO).

16. Nije pri tom odlučno pozivanje tužitelja na činjenicu, da je još 2015. godine ponudio tuženiku sklapanje Ugovora o najmu stana sa slobodno ugovorenom najamninom, a isti je izjavio da je voljan regulirati svoje odnose s tužiteljem, jer tužitelj nikada nije tražio u sudskom postupku raskid postojećeg ugovora u smislu čl. 369. ZOO, niti se može smatrati da je ugovor raskinut u smislu čl. 360-365 ZOO. Navodi tužitelja o tome, da je stan korišten nevezano za obavljanje službene dužnosti, u situaciji kada tuženik nikada nije otkazao sporni ugovor, ne mogu biti odlučni sve dok je ugovor između stranaka na snazi. Pri tom je svrha sklapanja ugovora kao što je sporni, davanje stana na korištenje za stanovanje, a ne da bi se u stanu obavljalo službenu dužnost; tužitelj tijekom postupka nije tvrdio da tuženik više ne radi kod tužitelja, pa da bi zato prestala osnova za korištenje stana.

17. Radi toga žalba tužitelja protiv odluke u dijelu, u kojem je odbijen njegov zahtjev za iseljenje tuženika i isplatu veće najamnine od ugovorene, prema prijedlogu ugovora o najmu koji tuženik nije prihvatio i koji prema tome nije sklopljen, nije osnovana.

18. U odnosu na protutužbeni zahtjev radi isplate po osnovi ulaganja izvršenih od strane tuženika u predmetni stan, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je takav zahtjev tuženika neosnovan iz razloga što isti još nije dospio. To iz razloga što je odredbom čl. 164. st. 7. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14.) propisano je da pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova poštenog posjednika zastarijeva u roku od 3 godine od dana predaje stvari.

19. Dakle, zastara potraživanja te naknade počinje teći od prestanka korištenja nekretnine, odnosno od dana kada je vlasnik stekao mogućnost ubirati koristi od izvršenih ulaganja.

20. Uzimajući u obzir navedeno, kao i nespornu činjenicu da je tuženik, kao posjednik koji je obavio radove za koje traži naknadu od tužitelja kao vlasnika nekretnine, i dalje u posjedu tužiteljeve nekretnine, dakle nekretnina nije vraćena u posjed tužitelju, zastara potraživanja tuženika s osnove izvršenih ulaganja nije niti počela teći. Prema odredbi čl. 326. st.1. ZPP-a sud može naložiti tuženiku da izvrši činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Iznimke postoje u nekoliko slučajeva i to kada sud prihvati zahtjev za uzdržavanje (čl. 326. st.2. ZPP- a)., kada se tuženika obveže da preda ili preuzme stvar danu u najam ili zakup (čl. 326.st.3. ZPP-a), ili kada na zahtjev oštećenika sud dosudi pravičnu novčanu naknadu i za buduću neimovinsku štetu ako je po redovitom tijeku izvjesno da će ona trajati u budućnosti (čl. 1104. ZOO-a). U konkretnom slučaju nije riječ o jednoj od navedenih iznimki. Dakle, tražbina tuženika koja je predmet protutužbenog zahtjeva nije dospjela, pa je stoga protutužbeni zahtjev radi isplate odbijen.

21. Osnovano prvostupanjski sud zaključuje da zahtjev posjednika za naknadu nužnih i korisnih troškova ulaganja u vlasnikovu stvar dospijeva prema vlasniku u trenutku kad posjednik takav zahtjev suprostavi vlasniku koji od njega zahtijeva povrat svoje stvari ili kad posjednik preda stvar vlasniku.

22. Neosnovano tuženik navedenu odluku pobija na način da ističe da je protutužbu tuženika-protutužitelja, ukoliko je zahtjev preuranjen, trebalo odbaciti a ne odbiti, jer je odluka o dospjelosti zahtjeva odluka o primjeni materijalnog prava, dakle meritorna odluka o kojoj se odlučuje presudom.

23. Radi toga je materijalno pravo pravilno primijenjeno, kada je protutužbeni zahtjev odbijen, a o istom je prvostupanjski sud dao i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud

24. Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

25. U skladu s navedenim, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, a budući da nisu ostvarene bitne povrede ZPP iz čl. 365. st. 2. na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 10. listopada 2023.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić