REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 606/2023-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Šime Ninčević, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnica Marijana Tolić, odvjetnica u Zadru, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 1180/2021-2 od 25. kolovoza 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pn-44/2016 od 18. listopada 2018., u sjednici održanoj 10. listopada 2023.,
r i j e š i o j e:
I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 1180/2021-2 od 25. kolovoza 2022. i presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pn-44/2016 od 18. listopada 2018., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 60.028,43 kn sa zateznim kamatama od 17. kolovoza 2015. do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka te je u toč. II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.937,50 kn.
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.
3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd 4878/2022-2 od 21. prosinca 2022., dopustio je tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja: „Može li se osiguratelj iz ugovora o kasko osiguranju motornih vozila osloboditi isplate osigurnine kada navedenu obvezu umjesto njega ispuni ugovaratelj osiguranja, te može li osiguranik iz police kasko osiguranja motornog vozila svoju tražbinu na isplatu osigurnine prenijeti na ugovaratelja osiguranja iz iste police temeljem ugovora o ustupu potraživanja?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu drugostupanjsku presudu, podredno da ju ukine i predmet vrati na ponovni postupak, uz naknadu troškova revizije.
5. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.
6. Revizija je osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:
- da je ugovor o operativnom leasingu broj 42152/13 od 19. rujna 2013. sklopljen između davatelja leasinga Erste&Steiermarkische S-Leasing d.o.o. kao vlasnika vozila i primatelja leasinga GL kao korisnika vozila, uz jamca-platca GL, Ureda ovlaštenog inženjera elektrotehnike, a objekt leasinga je vozilo marke Toyota Verso 2.0 D-4D registarskih oznaka [registarska oznaka] na vrijeme od 36 mjeseci;
- da je navedeno vozilo bilo osigurano kod tuženika policom kasko osiguranja broj 831152203 važećom od 18. rujna 2014. do 18. rujna 2015. po kojoj je osiguranik davatelj leasinga Erste&Steiermarkische S-Leasing d.o.o., a ugovaratelj osiguranja primatelj leasinga GL;
- da je objekt leasinga oštećen 17. kolovoza 2015.;
- da je vozilo popravljeno, a tuženik je u mirnom postupku odbio zahtjev davatelja leasinga za isplatu osigurnine te je tužitelj platio popravak vozila prema računu Trofej auto d.o.o. izdanom 21. rujna 2015.;
- da je davatelj leasinga 3. studenoga 2015. izdao tužitelju suglasnost za isplatu štete kojom ga je ovlastio da se šteta isplati izravno tužitelju kao primatelju leasinga;
- da su davatelj leasinga kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili ugovor o ustupu potraživanja od 3. studenoga 2015. po kojem je predmet ustupanja dospjelo potraživanje koje ustupitelj ima prema društvu Euroherc osiguranje d.d. na ime naknade imovinske štete na vozilu marke Toyota Verso 2.0. D - 4D u iznosu od 60.028,43 kn;
- da prema podacima Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Službe za suzbijanje poreznih prijevara od 25. rujna 2017. davatelj leasinga u svojim poslovnim knjigama nije evidentirao ugovor u ustupu potraživanja od 3. studenoga 2015.
9. Na temelju navedenih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj nije dokazao da je na njega prešla tražbina naknade štete za vozilo, jer je tužiteljevim (štetnikovim) plaćanjem štete davatelju leasinga (oštećeniku) kao vlasniku vozila uspostavljeno prvobitno stanje u smislu odredbe čl. 1085. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 - dalje: ZOO), te je time prestala ovlast i pravo oštećenika-vlasnika vozila zahtijevati naknadu štete od osiguratelja (tuženika) po ugovorenoj polici kasko osiguranja. Pozivom na odredbu čl. 221.a ZPP-a prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev jer da je teret dokazivanja činjenice postojanja vjerovnikove (ustupiteljeve) tražbine bio na tužitelju (cesionaru), a koju činjenicu tužitelj nije dokazao, pa da je prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije osnovan.
10. Prihvaćajući utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja drugostupanjski sud potvrđuje prvostupanjsku presudu s obrazloženjem da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1085. st. 3. i čl. 84. st. 2. ZOO-a jer da je davatelju leasinga kao osiguraniku šteta već podmirena od tužitelja-primatelja leasinga pa kako davatelju leasinga kao osiguraniku više ne pripada pravo na naplatu štete od tuženika kao osiguravajućeg društva ugovorom o ustupu od 3. studenoga 2015. nije mogao ustupiti tužitelju potraživanje koje niti sam nije imao prema osiguravajućem društvu.
11. Odredbom čl. 929. ZOO-a propisano je da ugovorom o osiguranju za tuđi račun ili račun koga se tiče, obvezu plaćanja premije i ostale obveze iz ugovora dužan ispuniti ugovaratelj osiguranja, ali on ne može ostvariti prava iz osiguranja, čak i kad drži policu, bez pristanka osobe čiji je interes osiguran i kojoj ona pripadaju.
12. Radi se o specifičnom trostranom pravnom odnosu gdje se pojavljuju: ugovaratelj osiguranja, korisnik osiguranja i osiguratelj.
13. Ugovaratelj osiguranja za tuđi račun ili račun koga se tiče je osoba koja s osigurateljem sklapa ugovor o osiguranju za račun korisnika osiguranja i kao ugovorna strana ima prvenstvenu obvezu plaćanja premije osiguranja te ima ostale obveze iz ugovora o osiguranju, kako je to izričito propisano u čl. 929 st. 1. ZOO-a.
14. Iako je ugovaratelj osiguranja ugovorna strana ugovora o osiguranju za tuđi račun ili račun koga se tiče, on ne može ostvarivati prava iz tog ugovora, pa čak i kad drži policu osiguranja. Drugim riječima, ugovaratelj osiguranja nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe prema osiguratelju jer mu ne pripadaju prava iz ugovora o osiguranju. Prava iz ugovora o osiguranju pripadaju osobi čiji je interes osiguran (korisniku osiguranja). Pri tomu nije isključeno da korisnik osiguranja izjavi pristanak da osiguratelj isplati osigurninu ugovaratelju osiguranja što je čak izrijekom i propisano u čl. 929. st. 1. ZOO-a. Dakle, ugovaratelj osiguranja imao bi pravo na podnošenje tužbe i pravo zahtijevati isplatu naknade iz osiguranja samo uz pristanak i suglasnost korisnika osiguranja (osiguranika) kao osobe čiji je interes osiguran i kojoj pripadaju prava iz osiguranja.
15. Naime, osiguranik može svoju otuđivu tražbinu za naplatu osigurnine poslije nastanka osiguranog slučaja ustupiti drugoj osobi ugovorom o ustupanju tražbine. U tom slučaju tražbina prelazi na novog vjerovnika i na taj prijenos primjenjuju se opća pravila obveznog prava o ustupanju tražbine (cesiji).
16. Stoga činjenica da je tužitelj kao primatelj leasinga i ugovaratelj osiguranja platio popravak vozila ne znači da su prestala prava davatelja leasinga kao osiguranika prema tuženiku za isplatu osigurnine po polici osiguranja i da je time prestala obveza tuženika za isplatu osigurnine. Naime, tužitelj je svakako imao pravni interes da se vozilo popravi i da isto nastavi koristiti nakon što je tuženik u mirnom postupku odbio zahtjev davatelja leasinga za naknadu štete, jer je sukladno čl. 6.2. Općih uvjeta operativnog leasinga bio u obvezi davatelju leasinga i nadalje plaćati leasing obroke i sve druge naknade za leasing iz točke 4. Općih uvjeta ako osiguravatelj iz bilo kojih razloga davatelju leasinga ne želi platiti naknadu štete ili kasni s plaćanjem naknade. Tražbina po polici osiguranja ne prestaje popravkom vozila neovisno o tome je li popravak platio tužitelj ili sam davatelj leasinga kao osiguranik te i nakon plaćanja popravka vozila od strane tužitelja postoji tražbina davatelja osiguranja prema tuženiku kao osiguratelju pa je davatelj leasinga s tužiteljem 3. studenoga 2015. mogao sklopiti ugovor o ustupu potraživanja kao i suglasnost za isplatu štete kojom ga je ovlastio da se šteta isplati izravno tužitelju kao primatelju leasinga.
17. Stoga se tuženik kao osiguratelj ne može osloboditi obveze isplate osigurnine u situaciji kada je tužitelj kao ugovaratelj osiguranja platio popravak vozila i time ispunio obvezu osiguratelja pa davatelj leasinga kao osiguranik može svoju tražbinu za naplatu osigurnine poslije nastanka osiguranog slučaja ustupiti ugovaratelju osiguranja ugovorom o ustupanju tražbine. To je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje.
18. Drugo je pitanje pravne valjanosti ugovora o ustupu tražbine, je li nastupio osigurani slučaj koji je pokriven policom kasko osiguranja kao i pitanje odgovornosti za nastup osiguranog slučaja i visine štete, što je bilo sporno i tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima, a s čim se nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu ni bavili.
19. Kako u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa da tužitelj nije aktivno legitimiran nisu utvrdili sve odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda, te je na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP-a odlučeno kao pod toč. I. izreke ovoga rješenja.
20. Na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a o troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci (st. II. izreke).
Zagreb, 10. listopada 2023.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
